Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o temi „Ususret okviru za označivanje održive hrane kojim bi se potrošačima omogućilo donošenje održivih odluka o prehrani”

(samoinicijativno mišljenje)

(2023/C 75/14)

Izvjestitelj:

Andreas THURNER

Odluka Plenarne skupštine:	20.01.2022
Pravna osnova:	pravilo 52. stavak 2. Poslovnika
	(samoinicijativno mišljenje)
Nadležna stručna skupina:	Stručna skupina za poljoprivredu, ruralni razvoj i okoliš
Datum usvajanja u Stručnoj skupini:	05.10.2022
Datum usvajanja na plenarnom zasjedanju:	27.10.2022
Plenarno zasjedanje br.:	573
Rezultat glasanja (za/protiv/suzdržani):	147/5/1

1.   Zaključci i preporuke

Europski gospodarski i socijalni odbor (EGSO):

1.1.

pozdravlja inicijativu Europske komisije za uspostavu pravnog okvira za održive prehrambene sustave koji će sadržavati, među ostalim, pravila za označivanje održivosti hrane. Postoji jasna potreba za regulacijom i određenim stupnjem standardizacije i usklađivanja kako bi se osigurali vjerodostojnost i jednaki uvjeti tržišnog natjecanja;

1.2.

naglašava da je održivost višedimenzionalan koncept u kojem bi uvijek jednakomjerno trebalo uzimati u obzir gospodarsku, okolišnu i socijalnu dimenziju;

1.3.

ističe da se prehrambene navike ljudi znatno razlikuju, da ovise o različitim čimbenicima te da su vrlo postojane. Zato bi očekivanja od sustava označivanja održivosti od samog početka trebala biti realna. Međutim, postoji opći interes za promjenom koja bi vodila k održivijim obrascima potrošnje;

1.4.

stoga preporučuje da se uspostavi što jednostavniji i pragmatičniji okvir za označivanje održivosti hrane, koji bi bio transparentan i znanstveno utemeljen, i kojim bi se, s jedne strane, gospodarskim subjektima pomoglo u ocjenjivanju i poboljšavanju održivosti proizvoda i, s druge strane, potrošačima pružale korisne informacije na koje se mogu oslanjati pri donošenju odluka o kupnji;

1.5.

predlaže da se u interesu jednostavnog i pragmatičnog pristupa treba zadovoljiti i podelementima sveobuhvatno definirane i ocijenjene održivosti, kao što su, primjerice, dobrobit životinja te socijalni i okolišni kriteriji. Međutim, u tom se slučaju ne bi smio koristiti pojam „održiv” jer bi ga trebalo upotrebljavati samo u slučaju sveobuhvatnog pristupa ocjenjivanju;

1.6.

za početak zagovara dobrovoljni pristup kojim bi se, međutim, u slučaju njegove primjene morali predvidjeti obvezni uvjeti. Trebalo bi zabraniti oznake održivosti ili tvrdnje o održivosti koje se ne temelje na tim uvjetima;

1.7.

smatra da se sustavima za označivanje s ljestvicom za ocjenjivanje (npr. u obliku semaforskog sustava) može pomoći potrošačima u donošenju informiranih odluka. Istodobno se takvim sustavom ocjenjivanja može promicati pionirska uloga u području održivosti i potaknuti poduzeća na odgovarajuće poboljšavanje procesa uzduž prehrambenog lanca;

1.8.

ističe da su algoritmi ocjenjivanja ključni za model skaliranja. Oni se moraju temeljiti na znanstvenim spoznajama i na odgovarajući način učiniti transparentnima za potrošače;

1.9.

smatra da postojeći sustavi kvalitete EU-a, kao što su oznake ekološkog uzgoja i zemljopisnog podrijetla, već sadržavaju elemente koji pridonose većoj održivosti u prehrambenom sustavu. To bi trebalo uvažiti na odgovarajući način. Nadalje, EGSO preporučuje da se postojeći sustavi podvrgnu provjeri održivosti i po potrebi dopune odgovarajućim odredbama o održivosti;

1.10.

naglašava ključnu ulogu obrazovanja u pružanju osnovnog razumijevanja aspekata održivosti povezanih s hranom. Kampanjama za podizanje svijesti i odgovarajućim mjerama za potporu cjenovnoj pristupačnosti održivih prehrambenih proizvoda također se može promicati prelazak na održivije prehrambene sustave.

2.   Kontekst mišljenja

2.1.

Strategija „od polja do stola” (1) u središtu je europskog zelenog plana. Njezin je cilj osmišljavanje pravednih, zdravih i ekološki prihvatljivih prehrambenih sustava. Akcijski plan te strategije uključuje, među ostalim, mjere za promicanje održive potrošnje hrane i olakšavanje prelaska na zdravu i održivu prehranu. U međuvremenu je Europska komisija već počela pripremati horizontalni okvir kako bi ubrzala i olakšala prelazak na održivost. Također se nastoji osigurati da hrana koja se stavlja na tržište EU-a postane sve održivijom.

2.2.

EGSO je svojim nacrtom strateške vizije za promicanje sveobuhvatne prehrambene politike već razvio čvrst okvir za djelovanje. Temelji te vizije utvrđeni su u mišljenjima o pitanjima kao što su sveobuhvatna prehrambena politika (2), zdrava i održiva prehrana (3), kratki lanci opskrbe hranom/agroekologija (4), održiva potrošnja (5) i usklađivanje strategija i aktivnosti u poslovanju s hranom s ciljevima održivog razvoja za održiv oporavak nakon krize izazvane bolešću COVID-19 (6).

2.3.

Poduzeća imaju veliku odgovornost poticati, s jedne strane, potrošače da donesu zdrave odluke koje će manje štetno utjecati na okoliš i, s druge strane, održivu preobrazbu prehrambenih sustava usvajanjem praksi održive poljoprivrede, prerade i pakiranja. Ona bi trebala biti sastavni dio cijelog puta prema razvoju okvira za označivanje održive hrane.

2.4.

Ključnu ulogu u prelasku na održivije prehrambene sustave imaju, uz poduzeća i aktere u proizvodnji hrane, i potrošači. Načelno se svakom odlukom o kupnji aktivira sljedeći nalog za proizvodnju. Stoga će pojačana potražnja za održivom hranom dovesti i do veće održivosti na strani ponude.

2.5.

U tom se kontekstu ovim samoinicijativnim mišljenjem nastoje istražiti mogućnosti za okvir za označivanje održive hrane te predstaviti zaključci i preporuke kako bi se Komisiji pružila podrška već u ranoj fazi razvoja takvog političkog okvira.

3.   Opće napomene

3.1.

Održivost je višedimenzionalan koncept u kojem bi uvijek jednakomjerno trebalo uzimati u obzir gospodarsku, okolišnu i socijalnu dimenziju. Prema definiciji Organizacije Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu (FAO), održiv prehrambeni sustav „je sustav prehrane koji pruža sigurnost hrane i prehranu za sve na način koji ne ugrožava gospodarske, društvene i okolišne temelje za stvaranje sigurnosti hrane i prehrane za buduće generacije” (7). Ukratko, jednostrana usmjerenost na okolišni dio održivosti, što je trenutačno čest slučaj, ili jednostrana usmjerenost na socioekonomske stupove održivosti, po definiciji nije održiva. Cilj bi trebao biti obuhvatiti cijeli lanac vrijednosti u sve tri dimenzije održivosti.

3.2.

Cilj okvira za označivanje ne bi smio biti svrstavanje hrane u održivu ili neodrživu, nego podupiranje razvoja prema održivijem prehrambenom sustavu. Okvir za označivanje osmišljen je kako bi se gospodarskim subjektima pomoglo u procjeni i poboljšanju održivosti proizvoda (metodologije kojima se potiču poboljšanja, na primjer sustav referentnih vrijednosti ili referentni sustav) te kako bi se potrošačima pružile korisne smjernice. Taj okvir za označivanje trebalo bi razviti na otvoren i transparentan način uz sudjelovanje relevantnih dionika te bi se trebao temeljiti na jasnoj znanstveno utemeljenoj metodologiji. U tu bi svrhu poduzeća trebala imati pristup pokazateljima, metodologijama i rezultatima postignutima na temelju sustava označivanja. Prije svega, on mora biti jednostavan.

3.3.

Potrebna su jasna pravila kako bi se smanjila zbunjenost koja trenutačno postoji na tržištu zbog inflatorne upotrebe pojma „održivo” (oblik lažnog ekološkog etiketiranja). Trebalo bi zabraniti oznake održivosti ili tvrdnje o održivosti koje se ne temelje na široko priznatom sustavu certificiranja.

3.4.

Označivanje održivosti hrane trebalo bi se temeljiti na cijelom postupku proizvodnje, a u početku bi trebalo biti dobrovoljno. Međutim, svaki okvir za označivanje održivosti hrane mora se od samog početka obvezno temeljiti na jasnoj definiciji/metodologiji koja istodobno počiva na sva tri stupa održivosti (okolišnom, društvenom i gospodarskom). Njime bi trebalo obuhvatiti cijeli vrijednosni lanac prehrambenih proizvoda od proizvodnje do potrošnje. U kasnijoj fazi trebalo bi procijeniti hoće li biti potrebno uvesti obvezno označivanje održivosti. Okvirom EU-a trebalo bi nacionalnim i regionalnim sustavima ostaviti odgovarajuću slobodu djelovanja, ali definicije i pravila ocjenjivanja moraju se uskladiti diljem EU-a.

3.5.

Međutim, uloga označivanja ne smije se precijeniti. Trebalo bi postojati realno i pragmatično razumijevanje onoga što se označivanjem održivosti može postići, a što ne može. Svjetska zdravstvena organizacija smatra da bi potrošači morali poznavati i prepoznavati oznaku, razumjeti njezino značenje, biti sposobni i zainteresirani za njezinu pravilnu uporabu kako bi s pomoću nje mogli donositi odluke o kupnji hrane i zdravijoj prehrani zasnovane na informacijama (8). Bit će važno podići svijest o sustavima EU-a za označivanje održivosti i kvalitete. Time se, zajedno s mjerama u području javne nabave i obrazovanja, može povećati potražnja za održivim prehrambenim proizvodima. Tvorci politika također bi trebali razmotriti odgovarajuće mjere za potporu cjenovnoj pristupačnosti i dostupnosti održive hrane.

3.6.

Označivanje održivosti od velike je važnosti kada proizvođač ne može izravno pružiti potrebne informacije. Ako proizvođač može relevantne informacije izravno pružiti potrošaču (npr. na lokalnoj tržnici ili izravnom prodajom na poljoprivrednim gospodarstvima), sustav označivanja nije potreban. To je važno i kako bi se izbjeglo birokratsko opterećenje za male proizvođače.

3.7.

Obrazovanje ima ključnu ulogu u osiguravanju osnovnog razumijevanja aspekata održivosti povezanih s hranom. Potrebno je ulagati u mjere obrazovanja za održivu prehranu počevši od ranog djetinjstva kako bi mladi naučili cijeniti vrijednost prehrane. Nadalje, može se očekivati da će djeca „odgajati” roditelje da vode više računa o održivosti, što je bilo primjetno npr. u području razvrstavanja i recikliranja otpada. Primjerice, u okviru EU-ova programa distribucije voća, povrća i mlijeka u školama trebalo bi veću pozornost posvetiti i važnim aspektima održivosti.

3.8.

EGSO ponavlja svoju preporuku da se razviju nove smjernice za održivu prehranu kojima se uzimaju u obzir kulturalne i zemljopisne razlike između i unutar pojedinih država članica. Takve smjernice trebale bi služiti poljoprivrednicima, prerađivačima, trgovcima na malo i ugostiteljima kao orijentacijska pomoć. Poljoprivredno-prehrambeni sustav imao bi koristi od novog „okvira” za proizvodnju, preradu, distribuciju i prodaju zdravije i održivije hrane po pravednijoj cijeni (9).

4.   Posebne napomene

4.1.

Prehrambene navike ljudi razlikuju se te su snažno obilježene osobnim i kulturalnim okruženjem. Usto su vrlo postojane: ako je cilj da ljudi promijene svoju prehranu, on je ostvariv samo u malim koracima i duljim razdobljima. Način života i socijalno okruženje ljudi također su važni čimbenici o kojima ovisi ima li održivost ulogu u potrošačkim navikama. Međutim, velik i sve veći postotak potrošača tvrdi da su spremni promijeniti svoje potrošačke navike radi održivosti. Postoji interes za informacijama o održivosti kako bi se omogućilo donošenje informiranih odluka.

4.2.

Općenito, označivanje održivosti obično zanima one koji su ionako već zainteresirani za predmetnu tematiku. Označivanje održivosti ima za cilj da se toj ključnoj skupini olakša donošenje odluka o održivoj potrošnji.

4.3.

Stoga se postavlja i pitanje je li i na koji je način moguće doprijeti do onih koji nisu zainteresirani za tematiku održivosti. Međutim, zahvaljujući tomu što ključne ciljne skupine djeluju kao uzor u području održivosti, oponašanje može dovesti do promjene ponašanja. Napredak se ostvaruje i kada ciljne skupine koje nisu baš osobito zainteresirane za predmetnu tematiku donose održive prehrambene odluke barem povremeno ili u nekim segmentima. To su samo neki od aspekata koji mogu pridonijeti tome da očekivanja od označivanja održivosti od samog početka budu realna.

4.4.

Ključne preduvjete za uspješno označivanje održivosti hrane čine njegova odgovarajuća percepcija i prihvaćenost među potrošačima te razumljiva poruka. Sâmo označivanje mora biti razumljivo, jednostavno i vjerodostojno. Istodobno s njime trebalo bi uvesti popratne mjere na potrošačkoj strani kojima se promiče obrazovanje i informiranje o održivoj prehrani, jača povjerenje u sustav označivanja i njegova prihvaćenost te potiče održivija potrošnja.

4.5.

Tvrdnje o održivosti trebale bi se temeljiti na sljedećim načelima: pouzdanost, transparentnost, relevantnost, dostupnost i jasnoća (vidjeti smjernice UN-a o pružanju informacija o održivosti proizvoda (10)). U okviru sustava certificiranja mora se voditi računa o primjerenom uvažavanju strukturnog konteksta kako se male strukture, poput poljoprivrednika, MSP-ova, izravne prodaje na poljoprivrednim gospodarstvima, tržnica itd., ne bi dovele u nepovoljniji položaj.

4.6.

Oznakama s ljestvicom za ocjenjivanje (npr. u obliku semaforskog sustava) može se pomoći potrošačima u donošenju odluka zasnovanih na informacijama. Istodobno se takvim sustavom ocjenjivanja može promicati pionirska uloga u području održivosti, a poduzeća potaknuti na odgovarajuće poboljšavanje procesa uzduž prehrambenog lanca. Međutim, kako bi se izbjegle nejasnoće, treba postojati određeni stupanj dosljednosti među različitim sustavima označivanja.

4.7.

Pri razvoju odgovarajućeg okvira za označivanje održivosti trebalo bi po mogućnosti primijeniti cjelovit pristup koji obuhvaća ne samo „održivu hranu” nego i „održivu proizvodnju i potrošnju”. Ponašanje potrošača ključan je element ukupne slike održivog prehrambenog sustava. Pakiranje i prijevoz (podrijetlo proizvoda) također su važna područja. Istodobno će biti potrebno pokazati određeni pragmatizam u definiranju relevantnih pokazatelja održivosti (npr. što je od informacija/podataka dostupno u pouzdanom obliku). Svakako bi trebalo što prije uvesti usklađeni skup pravila o označivanju održivosti. Sve veći broj različitih etiketa održivosti na razini država i poduzeća samo izaziva zbunjenost i dovodi do gubitka povjerenja.

4.8.

Europski trgovci hranom na malo već stječu prva iskustva s pilot-projektima označivanja održivosti hrane. Iz njih su stečene, među ostalima, sljedeće preliminarne spoznaje: označeni proizvodi obično se percipiraju pozitivnijima nego neoznačeni proizvodi, no uz tek mali utjecaj na odluku o kupnji; pozitivne povratne informacije dolaze prvenstveno od mlađih ciljnih skupina; u slučaju primjene sustava s ocjenjivanjem ponekad dolazi do njegova brkanja s oznakom Nutri-Score; postoji želja da informacije budu na ambalaži (a ne samo na naljepnici s cijenom). Kao ključna pitanja pojavljuju se, među ostalima, vjerodostojnost sustava ocjenjivanja (neovisnost, znanstvena utemeljenost), jasnoća informacija (razumljivost), što usklađeniji pristup u cijelom sektoru i transparentnost („pojašnjenje” umjesto „pojednostavljenja”, primjerice s pomoću crtičnog koda koji sadržava relevantne informacije).

4.9.

Ključno je voditi računa o socijalnoj i socioekonomskoj dimenziji, iako odgovarajući pokazatelji još nisu nužno očiti. Države članice imaju različite pravne odredbe, osobito u socijalnom području (radni uvjeti, minimalna plaća), što će vjerojatno otežati usklađeni pristup na razini EU-a. Unatoč tome, važno je u označivanje održivosti uključiti društveno-gospodarsku dimenziju.

4.10.

U okviru pragmatičnog pristupa čini se logičnim priznati postojeće sustave certificiranja EU-a, kao što su ekološki uzgoj, zaštićena oznaka zemljopisnog podrijetla (ZOZP), zaštićena oznaka izvornosti (ZOI) ili zajamčeno tradicionalni specijalitet (ZTS), kako bi se promicala održivost u prehrambenom sustavu. Iako ti sustavi možda ne pokrivaju tematiku održivosti sveobuhvatno, ipak sadržavaju elemente koji pridonose većoj održivosti u prehrambenom sustavu. Postojeće sustave trebalo bi podvrgnuti provjeri održivosti i po potrebi dopuniti odgovarajućim odredbama o održivosti.

4.11.

Regionalni/lokalni proizvodi i kratki lanci opskrbe mogu imati određenu ulogu u osmišljavanju održivijih prehrambenih sustava. Regionalni proizvođači često proizvode u neposrednoj blizini lokalnog stanovništva i time podliježu određenoj „društvenoj kontroli”, što će vjerojatno dovesti do trenda rasta održivih metoda proizvodnje.

4.12.

Sezonalnost utječe na stupanj održivosti, osobito u slučaju voća i povrća. Informiranjem i obrazovanjem može se promicati takav način konzumacije te brzo kvarljive i vodom bogate kategorije hrane kojim se ne troši mnogo resursa.

4.13.

Cilj nedavne reforme ZPP-a i provedbe europskog zelenog plana (strategija za biološku raznolikost, strategija „od polja do stola”) u europskoj poljoprivredi jest osigurati da poljoprivredna proizvodnja u Europi postane još održivijom. Stoga se označivanjem podrijetla poljoprivrednih sirovina omogućuje i izvođenje zaključaka o njihovoj razini održivosti.

---

(1)  https://ec.europa.eu/food/horizontal-topics/farm-fork-strategy_en.

(2)  Samoinicijativno mišljenje EGSO-a „Doprinos civilnog društva razvoju sveobuhvatne prehrambene politike u EU-u” (SL C 129, 11.4.2018., str. 18.).

(3)  Samoinicijativno mišljenje EGSO-a „Promicanje zdrave i održive prehrane u EU-u” (SL C 190, 5.6.2019., str. 9.).

(4)  Samoinicijativno mišljenje EGSO-a „Promicanje kratkih i alternativnih lanaca opskrbe hranom u Europskoj uniji: uloga agroekologije” (SL C 353, 18.10.2019., str. 65.).

(5)  Samoinicijativno mišljenje EGSO-a „Prema strategiji EU-a za održivu potrošnju” (SL C 429, 11.12.2020., str. 51.).

(6)  Samoinicijativno mišljenje EGSO-a o usklađivanju prehrambene industrije s ciljevima održivog razvoja (SL C 152, 6.4.2022., str. 63.).

(7)  https://www.fao.org/in-action/territorios-inteligentes/componentes/produccion-agricola/contexto-general/en/.

(8)  https://apps.who.int/iris/bitstream/handle/10665/336988/WHO-EURO-2020-1569-41320-56234-eng.pdf?sequence=1&isAllowed=y.

(9)  Samoinicijativno mišljenje EGSO-a „Promicanje zdrave i održive prehrane u EU-u” (SL C 190, 5.6.2019., str. 9.).

(10)  https://www.oneplanetnetwork.org/knowledge-centre/resources/guidelines-providing-product-sustainability-information.