Mišljenje Europskog gospodarskog i socijalnog odbora o Prijedlogu direktive Europskog parlamenta i Vijeća o odgovornosti za neispravne proizvode

(COM (2022) 495 final – 2022/0302 (COD))

(2023/C 140/06)

Glavna izvjestiteljica:

Emilie PROUZET

Zahtjev za savjetovanje:	Europski parlament, 17.10.2022. Vijeće, 28.10.2022.
Pravna osnova:	članak 114. Ugovora o funkcioniranju Europske unije
Nadležna stručna skupina:	Stručna skupina za jedinstveno tržište, proizvodnju i potrošnju
Odluka Predsjedništva:	20.9.2022.
Datum usvajanja na plenarnom zasjedanju:	24.1.2023.
Plenarno zasjedanje br.:	575
Rezultat glasanja (za/protiv/suzdržani):	156/0/2

1.   Zaključci i preporuke

1.1.

Europski gospodarski i socijalni odbor (EGSO) prepoznaje važnost sustava građanskopravne odgovornosti iz Prijedloga Komisije, kojim se svakom građaninu pružaju sredstva za potraživanje naknade za štetu koju je pretrpio zbog neispravnosti proizvoda. Taj je sustav još relevantniji s obzirom na sve češće sudske postupke zbog posljedica koje proizlaze iz novih rizika.

1.2.

Bit je sustava objektivne odgovornosti ponovno uspostaviti ravnotežu između prava proizvođača i prava osoba koje su potencijalno pretrpjele štetu. EGSO poziva suzakonodavce i nacionalna tijela da zadrže ravnotežu postignutu tim prijedlogom pri njegovu donošenju i prenošenju u nacionalno zakonodavstvo.

1.3.

EGSO stoga podržava potrebu da se omogući pravna sigurnost za sve, tužitelju tako da ima pristup pojednostavljenom pravnom okviru za potraživanje naknada, a proizvođaču tako da može nastaviti s inovacijama, ali da je pritom svjestan svojih odgovornosti i da svoje rizike može ugraditi u proračun.

1.4.

EGSO uviđa da se revizijom predmetne direktive odgovara na niz zahtjeva potrošača, kao što su utvrđivanje odgovorne osobe, pristup informacijama i naknadi štete ili proširenje područja primjene kako bi se obuhvatila digitalna i psihološka šteta.

1.5.

EGSO prepoznaje potrebu za prilagodbom tog sustava digitalnim tehnologijama i podržava mjere navedene u Prijedlogu kojima se to omogućuje. EGSO stoga podržava odluku Europske komisije da u predmetnom prijedlogu primjenom sustava objektivne odgovornosti, a u prijedlogu jedne usporedne direktive primjenom sustava subjektivne odgovornosti, obuhvati i umjetnu inteligenciju. Osim toga, Odbor naglašava da je potrebno zadržati tehnološku neutralnost u utvrđivanju odgovornosti za proizvod.

1.6.

EGSO poziva na usklađivanje Prijedloga s pravnom stečevinom EU-a u pogledu definicija i hijerarhije odgovornosti, ali i na njegovo pojednostavljenje u skladu s propisima koji su trenutačno u postupku donošenja.

1.7.

EGSO, osim toga, poziva na veću dosljednost tekstova u odnosu na istu obvezu, koja je različito predstavljena u različitim pravnim tekstovima. EGSO preporučuje da se mjere pojednostave, a ne dupliciraju, posebno upućivanjem na postojeće obveze ili njihovim proširenjem.

2.   Kontekst

2.1.

Svrha je Prijedloga revizije Direktive o odgovornosti za proizvode i Prijedloga direktive o odgovornosti za umjetnu inteligenciju ažurirati europski sustav objektivne odgovornosti iz 1985. Cilj je obaju prijedloga prilagoditi taj okvir digitalnoj tranziciji i tranziciji prema održivosti. Stoga se novim pravilima proizvođačima nastoji pružiti pravna sigurnost potrebna za inovacije, dok se tužiteljima nastoje omogućiti pokrivenost u slučaju novih vrsta šteta i neispravnosti, određivanje odgovorne osobe u Europi i, shodno tome, mogućnost potraživanja naknade štete pred sudom.

2.2.

U praksi se Direktivom o odgovornosti za proizvode od država članica zahtijeva da uspostave poseban sustav građanskopravne odgovornosti. U tom kontekstu svaka fizička osoba može zatražiti naknadu u slučaju materijalne štete povezane sa štetom koja je posljedica neispravnosti proizvoda. Velika većina zahtjeva na osnovi Direktive o odgovornosti za proizvode prvenstveno se odnosi na tjelesne ozljede, a u nekim slučajevima na znatnu materijalnu štetu. Zahtjevi vrlo male vrijednosti obično se rješavaju sporazumno. Odredbe Direktive o odgovornosti za neispravne proizvode stoga se primjenjuju u kontekstu sporazumnog rješavanja sporova, alternativnog ili internetskog rješavanja sporova (engl. alternative dispute resolution/online dispute resolution) i pravnog postupka (1). Radi bolje evaluacije obrađenih predmeta, EGSO poziva Komisiju da prikupi više informacija i statističkih podataka o predmetima obrađenima u okviru alternativnog rješavanja sporova ili internetskog rješavanja sporova.

2.3.

Postupci radi utvrđivanja odgovornosti za neispravne proizvode jedna su od vrsta tužbi čiji broj u EU-u najbrže raste. Prema sudskim presudama donesenima u okviru takvih postupaka, ali i u skladu s nedavnim raspravama o novim rizicima, najčešći proizvodi i najčešće štete koji se mogu izdvojiti odnose se na azbest, cjepiva, pesticide, bisfenol A, opioide (2) te elektromagnetske valove za elektroosjetljive osobe i strah od karcinoma zbog izlaganja opasnoj tvari (3). Zbog povećanja broja novih rizika u proteklih nekoliko godina takav je sustav neophodan. S obzirom na to da je svjestan budućih izazova na koje bi se taj sustav mogao primijeniti, EGSO poziva sve zainteresirane strane da pri donošenju zakonodavstva uzmu u obzir navedeni kontekst.

2.4.

Drugi je veliki problem taj da se novim tekstom mora omogućiti održavanje pravnog okvira kojim se pruža pravna sigurnost svim akterima (tužiteljima i tuženicima). Pritom se treba pobrinuti za to da se ne dovode u pitanje temelji pravne stečevine EU-a (definicija, građansko pravo itd.).

2.5.

Isto tako, moramo osigurati da se tim procesom uspostavi ravnoteža između naših europskih ciljeva podupiranja industrijskih i tehnoloških inovacija s jedne strane te zaštite potrošača i njihova prava na pravednu naknadu za nastalu štetu s druge. Kao što je Komisija već podsjetila (4), predloženi okvir ne smije biti prepreka provedbi nedavno donesene industrijske strategije EU-a. Istodobno, EU mora potrošačima i općenito europskim građanima pružiti najvišu razinu zaštite.

2.6.

Naposljetku, cilj je predmetne direktive uskladiti zakonodavstva država članica, što je tim važnije jer se situacije obuhvaćene navedenim sustavom odgovornosti obično ne zaustavljaju na granicama pojedinih država članica. Stoga je potrebno maksimalno usklađivanje koje, da bi bilo optimalno, mora obuhvaćati jasne i dobro definirane mjere.

3.   Opće napomene o nužnosti osiguravanja dosljednosti Prijedloga s pravnom stečevinom EU-a

3.1.

Područje primjene vrlo je široko i treba ga dosljedno provoditi na nacionalnoj razini. Prijedlog direktive donosi koristi za svaku fizičku osobu koja je pretrpjela štetu zbog neispravnosti proizvoda i koja želi dobiti naknadu od proizvođača proizvoda. Stoga ovdje nije riječ o krajnjem potrošaču ili korisniku, odnosno o poslovanju između poduzećâ ili između poduzeća i potrošača. Bez obzira na to, Direktivu o odgovornosti za proizvode u njezinu izvornom obliku neke su države članice primjenjivale u slučaju sporova između zaposlenika i poslodavaca ili između dvaju trgovaca, što je uređeno drugim sustavima, a ne sustavom objektivne odgovornosti. EGSO stoga tijelima vlasti skreće pozornost na provedbu i pravilno prenošenje ovog sustava.

3.2.

Neke definicije treba pojasniti kako bi sustav bio usklađen. Definicije sastavnog dijela, proizvođača i proizvoda iz članka 4. moraju biti povezane jer su sve one navedene u članku 7., u kojem se definira odgovornost gospodarskog subjekta. U članku 4. točki 10. definicija stavljanja u uporabu trebala bi upućivati na prvu uporabu od strane krajnjeg korisnika kao što je navedeno u „Plavom vodiču” i drugim propisima o usklađivanju. Datum prve uporabe važan je jer se prema njemu određuju rokovi zastare. Naposljetku, u članku 6. pojam uporabe proizvoda mora biti usklađen s propisima EU-a. Naime, nepravilna uporaba ne može biti osnova za procjenu i dokazivanje neispravnosti proizvoda i ne može biti osnova za procjenu usklađenosti i sigurnosti proizvoda obuhvaćenih propisima EU-a o usklađivanju, primjerice igračaka. Kako je navedeno u „Plavom vodiču”, europski propisi o usklađivanju primjenjuju se kad se proizvodi koji su stavljeni na raspolaganje ili u uporabu na tržištu upotrebljavaju u svrhu za koju su namijenjeni. U svakom slučaju, proizvođač se ne može smatrati odgovornim za štetu koja proizlazi iz pogrešne uporabe proizvoda.

3.3.

Hijerarhija odgovornosti među gospodarskim subjektima mora biti razmjerna njihovoj ulozi u lancu. EGSO pozdravlja činjenicu da Prijedlog uključuje različite aktere odgovorne za usklađenost i sigurnost, kako su definirani u Uredbi (EU) 2019/1020 (5) i Prijedlogu uredbe o digitalnim uslugama (6). Prijedlogom se na taj način usklađuje odgovornost za usklađenost i sigurnost proizvoda sa sustavom odgovornosti za neispravne proizvode. Međutim, člankom 7. stavkom 2. ne poštuje se hijerarhija uloga i odgovornosti utvrđena u europskom okviru za usklađene proizvode (7). Radi dosljednosti bi članak 7. stavak 2. trebalo izmijeniti kako bi se jasno utvrdila zadana hijerarhija gospodarskih subjekata, a ne njihova zajednička odgovornost.

4.   Ocjena mjera za ispunjavanje zahtjeva osoba koje su potencijalno pretrpjele štetu

4.1.

Sada su dostupne brojne mjere koje omogućuju utvrđivanje subjekta odgovornog za naknadu štete. Prvo, proizvođač proizvoda i proizvođač sastavnog dijela koji je prouzročio neispravnost proizvoda mogu biti zajednički odgovorni. EGSO pozdravlja činjenicu da je ta dvostruka odgovornost dio preporuka Europske organizacije za zaštitu potrošača (8). Drugo, primjenjuje se hijerarhija odgovornosti među gospodarskim subjektima odnosno akterima koji sudjeluju u opskrbnom lancu neispravnog proizvoda. Ako prvog odgovornog subjekta nema, odgovornost snosi sljedeći subjekt u opskrbnom lancu. Ako proizvođač nema poslovni nastan u Uniji, odgovornim će se moći smatrati uvoznik ili ovlašteni predstavnik. Isto tako, odgovornost distributera i mjesta prodaje ovisi o njihovoj sposobnosti da dostave informacije o svojim dobavljačima/trgovcima.

4.2.

EGSO uviđa da se tim dvjema mjerama omogućuje lakše utvrđivanje odgovorne osobe na europskom tržištu, a time i pristup naknadi štete.

4.3.

Osim toga, obveze distributera povezane su s obvezama iz revidirane Direktive o općoj sigurnosti proizvoda (9) i revidiranih propisa o usklađenim proizvodima (pravila o sljedivosti).

4.4.

Isto vrijedi i za tržišta. Aktom o digitalnim uslugama uvodi se obveza „poznavanja svojih trgovaca”, prema kojoj je potrebno imati podatke za kontakt proizvođača i odgovorne osobe u EU-u. Osim toga, člankom 5. stavkom 3. te direktive, odnosno izvornim Prijedlogom akta o digitalnim uslugama, utvrđuju se i uvjeti za gubitak izuzeća od odgovornosti platformi u slučaju nepružanja informacija o prodavatelju. Slična je obveza navedena u Skupnoj direktivi: ako nisu pružene informacije koje se zahtijevaju u skladu s Direktivom (EU) 2019/2161 o zaštiti potrošača (10), platforma preuzima odgovornost za zaštitu potrošača koju obično snosi prodavač. Iako su te obveze slične, ipak nisu u predmetnom prijedlogu preuzete u istom obliku. EGSO stoga poziva na veću dosljednost tekstova u odnosu na istu obvezu.

4.5.

U okviru novog sustava sada postoji mogućnost naknade gubitaka nastalih zbog neispravnih digitalnih usluga. Prije svega, istodobnim predlaganjem nacrta akta o odgovornosti u području umjetne inteligencije Europska komisija daje konkretan odgovor na to pitanje. Europska komisija u svojem Prijedlogu nudi i brojne mjere kojima korisnicima daje odgovor na pitanje nedostatka „digitalne komponente”: — aplikacije i drugi softver koji su „ugrađeni” u proizvod ili s njime „povezani” bit će obuhvaćeni definicijama sastavnog dijela (članak 4. točka 3.), povezanih usluga (članak 4. točka 4.) i proizvođača (članak 4. točka 11.); — osim toga, materijalna šteta prouzročena gubitkom ili oštećenjem podataka priznaje se kao šteta s pravom naknade; — naposljetku, proizvođač povezanih usluga neće biti oslobođen odgovornosti na temelju razloga da neispravnost nije postojala u trenutku stavljanja proizvoda na tržište.

4.6.

EGSO podržava mjere navedene u Prijedlogu kojima se reguliraju digitalne tehnologije, no poziva suzakonodavce da uzmu u obzir usporedne propise koji su nedavno doneseni ili o kojima se pregovara – Opću uredbu o zaštiti podataka (11), Prijedlog akta o odgovornosti za umjetnu inteligenciju, Akt o umjetnoj inteligenciji, Akt o podacima, Uredbu o općoj sigurnosti proizvoda, Direktivu NIS 2 (12) i Akt o kiberotpornosti). Treba se pobrinuti za dosljednost i izbjeći udvostručavanje pravnih mjera.

4.7.

Prijedlogom se na više načina otklanjanju poteškoće povezane s dobivanjem i razumijevanjem tehničkih informacija. Predmetni pravni okvir primjenjuje se u slučajevima kad je proizvod prouzročio materijalnu štetu osobi ili na njezinoj imovini. Ti su proizvodi često znanstveno ili tehnološki složeni. Europska komisija odgovorila je 1985. na složenost predmetnih proizvoda uvođenjem objektivne odgovornosti u građansko pravo. U tom kontekstu tužitelj mora dokazati neispravnost proizvoda i štetu te uzročno-posljedičnu vezu između njih kako bi dobio pravičnu naknadu štete. Pritom nije neophodno dokazati krivnju proizvođača. Europska unija već je u uvodnom dijelu prepoznala da je objektivna odgovornost nužna s obzirom na sve veću tehničku složenost našeg doba. To odstupanje u okviru građanskog prava već je bilo znatno pojednostavljenje za tužitelja. Međutim, u aktualnom postupku revizije propisa organizacije za zaštitu potrošača predložile su da se ide korak dalje, odnosno da se prebaci teret dokazivanja ili da se zabrane izuzeća povezana sa znanstvenim spoznajama. Europska komisija nije zadržala posljednje dvije mjere, ali je uvela nove prijedloge kako bi odgovorila na zahtjeve potrošača.

4.8.

Predmetni prijedlog stoga uključuje nove mjere o otkrivanju dokaza o neispravnosti i pretpostavci neispravnosti ili uzročno-posljedične veze. Kad je riječ o prvoj točki, prvenstveno se radi o uvođenju navedenog prava na europskoj razini. Danas većina država članica ima slična pravila. Što se tiče druge točke, radi se o kodifikaciji sudske prakse, za koju se smatra da ide u korist tužitelja i o kojoj je više informacija navedeno u točki 5.

4.9.

Prijedlog Komisije daje odgovor i na situacije u kojima šteta nastane godinama ili desetljećima nakon kupnje proizvoda ili njegova stavljanja na tržište. U Prijedlogu se daju dva različita odgovora. Za digitalne tehnologije (povezane s uslugama) nema iznimaka povezanih s vjerojatnošću da neispravnost nije postojala u trenutku stavljanja na tržište ili stavljanja u uporabu. Osim toga, čini se prilično složenim zagovarati izuzeće povezano s najnovijim tehničkim dostignućima. Konačno, kad je riječ o opasnim tvarima koje uzrokuju skrivene tjelesne ozljede, rok zastare produljuje se na 15 godina.

5.   Ocjena mjera kojima se odgovara na zahtjeve gospodarskih subjekata

5.1.

Pojam znatne izmjene ključan je u ovom sustavu te ga je potrebno definirati i pojasniti. U slučaju znatne izmjene proizvoda osoba koja ju je izvršila smatra se odgovornom i rok zastare se produljuje. EGSO stoga poziva na pojašnjenje tog pojma u skladu s „Plavim vodičem” (13).

5.2.

Ocjena slučajeva u kojima nije potrebno dokazati jedan od triju uvjeta (neispravnost, štetu, uzročno-posljedičnu vezu). U članku 9. navodi se da su države članice dužne osigurati da tužitelj snosi teret dokazivanja neispravnosti i štete te njihove uzročno-posljedične veze. Prema tome, potrebno je dokazati materijalnu štetu povezanu s materijalnom ili nematerijalnom štetom nanesenom osobi ili na njezinoj imovini ili s gubitkom ili oštećenjem podataka i neispravnost proizvoda ili jednog od njegovih sastavnih dijelova (proizvoda ili usluge) te vezu između njih, osim u dvama slučajevima. Treba dodati da se teret dokazivanja utvrđuje u okviru već pokrenutog sudskog postupka, što znači da se tužba smatrala u dovoljnoj mjeri dopuštenom, a šteta dovoljno velikom da bi pojedinac mogao pokrenuti sudski postupak, što je a priori financijski zahtjevno za tužitelja.

5.2.1.

Prvo, u članku 9., koji se odnosi na teret dokazivanja, odnosno u njegovu stavku 3., utvrđuju se slučajevi u kojima se pretpostavlja uzročno-posljedična veza između štete i neispravnosti – kad je utvrđeno da je proizvod neispravan i da je šteta tipična za tu vrstu neispravnosti. U tom slučaju nakon što je neispravnost dokazana treba utvrditi samo materijalni gubitak povezan sa štetom. a uzročno-posljedična veza dokazuje se na temelju pretpostavki. Ta je odredba slična priznavanju mogućnosti da postoje nedostaci. U tom će kontekstu proizvođač koji je utvrdio da neki proizvod ima neki nedostatak morati opozvati odnosno povući s tržišta sve proizvode iz iste serije, što bi dovelo do velike količine otpada.

5.2.2.

Drugo, u članku 9. stavku 4. navode se slučajevi u kojima se dokaz o neispravnosti i uzročno-posljedičnoj vezi temelji na vjerojatnosti. Do toga može doći u slučajevima u kojima sud odluči da tužitelj zbog tehnološke ili znanstvene složenosti nailazi na pretjerane poteškoće pri dokazivanju. Stoga tužitelj mora dokazati da je proizvod pridonio šteti i da je proizvod vjerojatno bio neispravan ili da vjerojatno postoji veza između neispravnosti i štete. U tom slučaju nije potrebno znanstveno dokazati ni neispravnost ni uzročno-posljedičnu vezu.

5.2.3.

Da bi se ta odredba ocijenila, potrebno je provjeriti sudsku praksu na kojoj se temelji. Naime, sudovi su u predmetu Sanofi Pasteur (14) zaključili da dokaz o neispravnosti cjepiva i uzročno-posljedičnoj vezi između neispravnosti i bolesti u nedostatku znanstvenog konsenzusa mogu biti čvrsti, precizni i dosljedni elementi. Postupak je uvelike pojednostavljen za tužitelja, koji u konačnici mora dostaviti niz činjeničnih i neznanstvenih elemenata. EGSO uviđa da za neke kompleksne slučajeve pojam „vjerojatnost neispravnosti” mora ocijeniti sudac, ali da to ne podrazumijeva automatsku pretpostavku uzročno-posljedične veze.

---

(1)  Vidjeti procjene utvrđene u procjeni učinka koju je provela Europska komisija.

(2)  Te su tvari predmet rasprava, posebno u Švedskoj. Treba napomenuti da se u Francuskoj u razdoblju od deset godina prije pandemije bolesti COVID-19 konzumacija opioida povećala za više od 150 %.

(3)  Francuska priznaje naknadu štete za tjeskobu na temelju zabrinutosti osobe u pogledu budućeg nastanka bolesti. Čini se da Španjolska i Italija žele slijediti taj primjer. Takva se naknada od 2019. primjenjuje na slučajeve izloženosti azbestu, a ubrzo nakon toga proširena je i na sve opasne tvari ili proizvode. To znači da, unatoč tome što je azbest zabranjen još 1997., 20 godina kasnije još uvijek postoji znatan rizik od naknade štete za naša poduzeća.

(4)  U siječnju 2020., na raspravi koju je organizirala o reviziji Direktive o odgovornosti za proizvode, Europska komisija podsjetila je na to da je ta tema iznimno važna za poboljšanje industrijskih kapaciteta Europske unije kako bi ona bila tehnološki neovisna i kako bi se proizvođačima pružila konkurentska prednost u pogledu inovacija i tržišnog natjecanja s Kinom i SAD-om.

(5)  Uredba (EU) 2019/1020 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. lipnja 2019. o nadzoru tržišta i sukladnosti proizvoda i o izmjeni Direktive 2004/42/EZ i uredbi (EZ) br. 765/2008 i (EU) br. 305/2011 (SL L 169, 25.6.2019., str. 1.).

(6)  COM(2020) 825 final – 2020/0361 (COD).

(7)  i. Proizvođač s poslovnim nastanom u Uniji; ii. uvoznik (po definiciji s poslovnim nastanom u Uniji), ako proizvođač nema poslovni nastan u Uniji; iii. ovlašteni zastupnik (po definiciji s poslovnim nastanom u Uniji) kojeg je proizvođač pisanim putem ovlastio za izvršavanje zadaća u svoje ime; ili iv. pružatelj usluga provođenja narudžbi s poslovnim nastanom u Uniji ako ne postoji proizvođač, uvoznik ili ovlašteni zastupnik s poslovnim nastanom u Uniji.

(8)  Europska organizacija za zaštitu potrošača – www.beuc.eu

(9)  Direktiva 2001/95/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 3. prosinca 2001. o općoj sigurnosti proizvoda (SL L 11, 15.1.2002., str. 4.).

(10)  Direktiva (EU) 2019/2161 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. studenoga 2019. o izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i direktiva 98/6/EZ, 2005/29/EZ te 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća u pogledu boljeg izvršavanja i modernizacije pravila Unije o zaštiti potrošača (SL L 328, 18.12.2019., str. 7.).

(11)  Uredba (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) (SL L 119, 4.5.2016., str. 1.).

(12)  Direktiva (EU) 2022/2555 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. prosinca 2022. o mjerama za visoku zajedničku razinu kibersigurnosti širom Unije, izmjeni Uredbe (EU) br. 910/2014 i Direktive (EU) 2018/1972 i stavljanju izvan snage Direktive (EU) 2016/1148 (Direktiva NIS 2) (SL L 333, 27.12.2022., str. 80.).

(13)  Proizvod koji je podvrgnut znatnim izmjenama ili preinakama nakon stavljanja u uporabu mora se smatrati novim proizvodom: i. ako su njegove izvorne radne značajke, svrha ili vrsta izmijenjeni, a to nije predviđeno u prvotnoj procjeni rizika; ii. ako se promijenila priroda opasnosti ili se povećala razina rizika u vezi s relevantnim zakonskim propisima Unije o usklađivanju; iii. ako se proizvod stavlja na raspolaganje (ili u uporabu ako primjenjivi zakonski propisi svojim područjem primjene obuhvaćaju i stavljanje u uporabu). To treba procijeniti posebno za svaki pojedini slučaj, a osobito s obzirom na cilj zakonskih propisa i vrstu proizvoda obuhvaćenih predmetnim zakonskim propisima.

(14)  Presuda Suda od 21. lipnja 2017., N. W., L. W., C. W. protiv Sanofi Pasteur MSD SNC i ostalih, C-621/15, ECLI:EU:C:2017:484.