—

uzimajući u obzir Direktivu 2008/52/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 21. svibnja 2008. o nekim aspektima mirenja u građanskim i trgovačkim stvarima (1) („Direktiva o mirenju”)

—

uzimajući u obzir Izvješće Komisije Europskom parlamentu, Vijeću i Europskom gospodarskom i socijalnom odboru o primjeni Direktive 2008/52/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o nekim aspektima mirenja u građanskim i trgovačkim stvarima (COM(2016)0542),

—

uzimajući u obzir kompilaciju dubinskih analiza Glavne uprave za unutarnju politiku naslovljenu „Provedba Direktive o mirenju – 29. studenoga 2016.” (2),

—

uzimajući u obzir studiju Komisije iz 2014. naslovljenu „Studija za evaluaciju i provedbu Direktive 2008/52/EZ – „Direktive o mirenju”” (3),

—

uzimajući u obzir studiju Glavne uprave za unutarnju politiku naslovljenu „Ponovno pokretanje Direktive o mirenju: procjena ograničenog učinka njene provedbe i predlaganje mjera za povećanje broja mirenja u EU-u” (4),

—

uzimajući u obzir evaluaciju provedbe Direktive o mirenju na razini Europe koju je izradio Odjel za naknadnu procjenu učinka Službe Europskog parlamenta za istraživanja (EPRS) (5),

—

uzimajući u obzir studiju Glavne uprave za unutarnju politiku naslovljenu „Kvantificiranje troškova nekorištenja mirenjem – analiza podataka” (6),

—

uzimajući u obzir članak 67. i članak 81. stavak 2. točku (g) Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU),

—

uzimajući u obzir članak 52. Poslovnika, članak 1. stavak 1. točku (e) odluke Konferencije predsjednika od 12. prosinca 2002. o postupku davanja odobrenja za sastavljanje izvješća o vlastitoj inicijativi te Prilog 3. priložen toj odluci,

—

uzimajući u obzir izvješće Odbora za pravna pitanja (A8-0238/2017),

A.

budući da je Direktiva 2008/52/EZ bila važna prekretnica u pogledu uvođenja i uporabe postupaka mirenja u Europskoj uniji; budući da se, međutim, njezina provedba uvelike razlikuje među državama članicama, ovisno o tome jesu li prethodno postojali nacionalni sustavi za mirenje, pri čemu se neke države članice zauzimaju za relativno doslovnu provedbu njezinih odredbi, neke za dubinsku reviziju alternativnih načina rješavanja sukoba (primjerice Italija, čija je stopa korištenja postupka mirenja šest puta viša nego u ostatku Europe), a neke smatraju da su njihovi postojeći zakoni već usklađeni s Direktivom o mirenju;

B.

budući da je većina država članica proširila područje primjene svojih nacionalnih mjera za prenošenje i na domaće slučajeve (pri čemu su samo tri države članice odlučile da će Direktivu prenijeti u nacionalno zakonodavstvo samo u pogledu prekograničnih predmeta (7)), što je imalo izrazito pozitivan učinak na zakone država članica i kategorije predmetnih sporova;

C.

budući da poteškoće koje su se pojavile u fazi prenošenja Direktive u velikoj mjeri odražavaju razlike u pravnoj kulturi u nacionalnim pravnim sustavima; budući da bi stoga trebalo dati prednost promjeni pravnog načina razmišljanja s pomoću razvoja kulture mirenja na temelju mirnog rješavanja sporova – pitanju koje su u više navrata istaknule europske mreže pravnih stručnjaka, od samih začetaka te Direktive Unije i tijekom njezina prenošenja u nacionalna zakonodavstva država članica;

D.

budući da je provedbom Direktive o mirenju osigurana dodana vrijednost za EU tako što je podignuta razina osviještenosti nacionalnih zakonodavaca o prednostima mirenja te je postignuta određena razina usklađenosti u pogledu postupovnog prava i različitih praksi u državama članicama;

E.

budući da mirenje, kao alternativan, dobrovoljan i povjerljiv izvansudski postupak, može biti korisno sredstvo za rasterećivanje preopterećenih sudskih sustava u određenim slučajevima i uz potrebne zaštitne mjere, s obzirom na to da se njime privatnim i pravnim osobama može omogućiti brzo i jeftino izvansudsko rješavanje sporova (ako u obzir uzmemo činjenicu da se pretjerano dugim sudskim postupcima narušava Povelja o temeljnim pravima), uz istodobno jamčenje boljeg pristupa pravosuđu i doprinos gospodarskom rastu;

F.

budući da ciljevi iz članka 1. Direktive o mirenju usmjereni na poticanje upotrebe mirenja i osobito na ostvarenje „uravnoteženog odnosa između mirenja i sudskih postupaka” očito nisu postignuti s obzirom na to da se mirenje u prosjeku u većini država članica upotrebljava u manje od 1 % predmeta pred sudovima (8);

G.

budući da Direktivom o mirenju nije stvoren sustav na razini Unije za izvansudsko rješavanje sporova u najužem smislu, uz iznimku uvođenja posebnih odredbi u području isteka ograničenja i rokova zastare u pravnim postupcima u slučaju pokušaja mirenja te u području obveza povjerljivosti za miritelje i njihovo administrativno osoblje;

1.

2.

3.

4.

5.

6.

7.

8.

9.

10.

11.

12.

13.

14.

15.

16.