EUROPSKA KOMISIJA

Bruxelles, 7.12.2015.

COM(2015) 599 final

IZVJEŠĆE KOMISIJE EUROPSKOM PARLAMENTU I VIJEĆU

Europski program za sigurnost u zračnom prometu

1.Komunikacija Komisije iz 2011.

U Komunikaciji Komisije o „Uspostavljanju sustava upravljanja sigurnošću za Europu” 1 objavljenoj 2011. opisani su sigurnosni izazovi s kojima se suočavaju Unija i njezine države članice te je zaključeno da je potrebno razviti poduzetniji pristup utemeljen na dokazima. U Komunikaciji je potanko opisan niz praktičnih mjera za svladavanje tih izazova.

Mnogo je tih mjera provedeno tijekom proteklih godina, ponajprije donošenjem Uredbe (EU) br. 376/2014 o izvješćivanju, analizi i naknadnom postupanju u vezi s događajima u civilnom zrakoplovstvu 2 . Prijedlogom Komisije za Uredbu Europskog parlamenta i Vijeća o zajedničkim pravilima u području civilnog zrakoplovstva i osnivanju Europske agencije za sigurnost zračnog prometa i stavljanju izvan snage Uredbe (EZ) br. 216/2008 Europskog parlamenta i Vijeća (COM (2015) 613) dodatno se pridonosi provedbi aktivnosti utvrđenih Komunikacijom Komisije iz 2011. s ciljem uspostave i održavanja visoke ujednačene razine sigurnosti civilnog zrakoplovstva i zaštite okoliša u Europi.

Dokument s opisom Europskog programa za sigurnost u zračnom prometu 3 priložen je Komunikaciji Komisije „Uspostavljanje sustava upravljanja sigurnošću u zračnom prometu za Europu”.

2.Prvo izdanje dokumenta o Europskom programu za sigurnost u zračnom prometu

Europski program za sigurnost u zračnom prometu 4 sastoji se od integriranog skupa pravila na razini Unije, zajedno s aktivnostima i postupcima za zajedničko upravljanje sigurnošću civilnog zrakoplovstva na europskoj razini. To nije plan aktivnosti, nego na razini EU-a funkcionalno odgovara nacionalnom programu sigurnosti kako je opisan u Prilogu 19. Čikaškoj konvenciji.

U dokumentu o Europskom programu za sigurnost u zračnom prometu objašnjava se kako se upravlja sigurnošću u EU-u i njegovim državama članicama, uključujući upravljanje pomoću zakonodavstva Unije kao i drugih politika, praksi i aktivnosti.

Premda sadržava neke vjerojatne buduće elemente (jer su neke aktivnosti ili pravila možda uspostavljeni, no ne i posve uvedeni), glavna mu svrha nije utvrđivanje plana za budućnost. U dokumentu o Europskom programu za sigurnost u zračnom prometu dan je pregled svih pravila i postupaka kojima se združeno pridonosi sprečavanju nesreća i sigurnosti aktivnosti u zračnom prometu u Uniji.

Svrha dokumenta o Europskom programu za sigurnost u zračnom prometu nije zamjena dokumenata o programima sigurnosti država članica, nego njihova dopuna. Budući da se mnogo pravila i aktivnosti povezanih sa sigurnošću u zračnom prometu donosi i koordinira na razini EU-a, države članice trebale bi se u svojim dokumentima o nacionalnim programima sigurnosti pozivati na dokument o Europskom programu za sigurnost u zračnom prometu kako bi potpuno objasnile kako se unutar njihovih državnih područja upravlja sigurnošću u zračnom prometu, kako se od njih zahtijeva Čikaškom konvencijom. Naime, budući da je EU donio propise u mnogim područjima sigurnosti u zračnom prometu, države članice ne mogu opisati kako upravljaju sigurnošću, a da ne obuhvate i dimenziju EU-a.

Nadalje, u određenim su područjima odgovornosti koje države imaju na temelju Čikaške konvencije prenesene na razinu Unije. U dokumentu o Europskom programu za sigurnost u zračnom prometu objašnjava se kako EU pristupa međunarodnim obvezama koje proizlaze iz tog prijenosa odgovornosti.

Opisom postupaka koji se primjenjuju za zajedničko upravljanje sigurnošću na europskoj razini i, posebno, toga kako Europska komisija, države članice i EASA surađuju na otkrivanju nesigurnih uvjeta i poduzimaju mjere za ublažavanje sigurnosnih rizika, dokumentom o Europskom programu za sigurnost u zračnom prometu pridonosi se razjašnjavanju raspodjele različitih odgovornosti za sigurnost unutar EU-a i objašnjava kako EU kao cjelina može postići i održati zadovoljavajuće sigurnosne performanse. Uz to, dokumentom se pruža transparentnost svim dionicima koji su zainteresirani za sigurnost.

Dokument o Europskom programu za sigurnost u zračnom prometu usklađen je s formatom i strukturom opisa nacionalnog programa sigurnosti kako je potanko opisano u Prilogu 19. Čikaškoj konvenciji:

prvi dio dokumenta posvećen je europskim sigurnosnim politikama i ciljevima. Obuhvaća ponajprije opis europskog zrakoplovnog zakonodavnog okvira i objašnjenje raspodjele nadležnosti među državama članicama i različitim sudionicima na razini EU-a. Uz to, u njemu se potanko govori o uspostavljenim mehanizmima za provedbu zakonodavstva EU-a;

središnje mjesto u drugom dijelu ima europsko upravljanje sigurnosnim rizicima. Tu se opisuju postojeći zahtjevi u pogledu upravljanja sigurnošću koji su primjenjivi na industriju i države članice te se objašnjava kako se sigurnosni rizici skupno procjenjuju i ublažavaju unutar EU-a;

u trećem se dijelu obrađuje europska dimenzija osiguravanja sigurnosti i uglavnom potanko opisuje kako se obavlja nadzor sigurnosti unutar EU-a i njezinih država članica;

naposljetku, u četvrtom dijelu potanko se opisuju europske aktivnosti u području sigurnosti, uključujući osposobljavanje i međunarodnu suradnju.

3.Neprestani razvoj Europskog programa za sigurnost u zračnom prometu

Upravljanje sigurnošću mora se, kako bi se osigurala njegova učinkovitost u sprečavanju nesreća i ublažavanju rizika, stalno prilagođavati promjenama na zrakoplovnom tržištu, tehnološkom napretku i pojavama novih sigurnosnih opasnosti. Stoga je potrebno redovito ažurirati dokument o Europskom programu za sigurnost u zračnom prometu kako bi se te promjene odražavale u njemu. Ta potreba za Komisijinim redovitim ažuriranjem programa prepoznata je u Komunikaciji Komisije iz 2011. (mjera 8. Komunikacije).

Od objave prve verzije dokumenta o Europskom programu za sigurnost u zračnom prometu u 2011. u EU-u se dogodilo nekoliko zakonodavnih promjena. Neki su primjeri europskih zakonodavnih promjena od 2011. nova pravila o ograničenjima vremena leta, o prijevoznicima iz trećih zemalja, za letačke operacije, u području upravljanja zračnim prometom i usluga u zračnoj plovidbi (ATM/ANS), za aerodrome, o izvješćivanju, analizi i naknadnom postupanju u vezi s događajima.

Povrh izmijenjenog pravnog okvira, upravljanje sigurnošću unaprijeđeno je u drugim područjima; jedan je primjer razvoj aktivnosti koje obavlja EASA u kontekstu standardizacijskih inspekcijskih pregleda. Uz to, ojačana je dimenzija promicanja europske sigurnosti, osobito nakon reorganizacije u EASA-i 2014.

Europski program za sigurnost u zračnom prometu dopunjuje se Europskim planom za sigurnost u zračnom prometu u kojem se navode konkretni rizici koji trenutačno utječu na sustav sigurnosti u zračnom prometu Unije i predlažu mjere ublažavanja tih rizika. Premda se proces razvoja Europskog plana za sigurnost u zračnom prometu dosad u velikoj mjeri odvijao unutar EASA-e, sad je pravo vrijeme da dobije uistinu europsku dimenziju i počne doista pripadati Europi, ponajprije snažnijim sudjelovanjem država članica i industrije. Radi toga je postupak za razvoj i donošenje Europskog plana za sigurnost u zračnom prometu revidiran tako da obuhvati pouke iz prvih provedbenih ciklusa. Budući da je plan ključan element sustava upravljanja sigurnošću na razini EU-a, Komisija je zaključila da bi postupak za razvoj, donošenje i ažuriranje Europskog plana za sigurnost u zračnom prometu trebalo podrobnije opisati u dokumentu o Europskom programu za sigurnost u zračnom prometu.

Osobito bi trebalo pratiti pravila, aktivnosti i postupke koji su dio Europskog programa za sigurnost u zračnom prometu radi procjene njihove važnosti i učinkovitosti. To praćenje sigurnosnih performansi trebalo bi se oslanjati na pokazatelje koji bi mogli obuhvaćati usklađenost s pravilima, učestalost određenih vrsta sigurnosno važnih događaja, broj nesreća ili smrtnih slučajeva i zrelost sustava upravljanja sigurnošću.

Te pokazatelje upotrebljavaju države članice za određivanje nacionalne prihvatljive razine sigurnosnih performansi, koju zahtijeva ICAO i koja pokazuje minimalnu razinu sigurnosnih performansi civilnog zrakoplovstva koje treba postići na nacionalnoj razini. Ta se razina utvrđuje u kontekstu svakog nacionalnog programa sigurnosti.

Prihvatljiva razina sigurnosnih performansi koju treba postići u Uniji jednako bi tako mogla biti definirana u Europskom planu za sigurnost u zračnom prometu radi boljeg praćenja sigurnosnih performansi sustava zračnog prometa EU-a i utvrđivanja promjena koje je potrebno učiniti radi daljnjih sigurnosnih poboljšanja.

Drugo izdanje dokumenta o Europskom programu za sigurnost u zračnom prometu, u kojem se odražavaju navedene promjene i opisuje kako se trenutačno upravlja sigurnošću u zračnom prometu u Europskoj uniji i njezinim državama članicama, doneseno je kao Prilog ovom izvješću.

(1)

     Komunikacija Komisije Vijeću i Europskom parlamentu, Uspostavljanje sustava upravljanja sigurnošću u zračnom prometu za Europu, COM/2011/0670 završna verzija.

(2)

     Uredba (EU) br. 376/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 3. travnja 2014. o izvješćivanju, analizi i naknadnom postupanju u vezi s događajima u civilnom zrakoplovstvu, o izmjeni Uredbe (EU) br. 996/2010 Europskog parlamenta i Vijeća i stavljanju izvan snage Direktive 2003/42/EZ Europskog parlamenta i Vijeća i uredbi Komisije (EZ) br. 1321/2007 i (EZ) br. 1330/2007 (Tekst značajan za EGP); SL L 122, 24.4.2014., str. 18.

(3)

     Europski program za sigurnost u zračnom prometu, SEC/2011/1261 završna verzija.

(4)

     Kako je definiran u članku 2. stavku 17. Uredbe (EU) br. 376/2014 o izvješćivanju, analizi i naknadnom postupanju u vezi s događajima u civilnom zrakoplovstvu.

EUROPSKA KOMISIJA

Bruxelles, 7.12.2015.

COM(2015) 599 final

PRILOG

Dokument o Europskom programu za sigurnost u zračnom prometu
2. izdanje

IZVJEŠĆU EUROPSKOM PARLAMENTU I VIJEĆU

Europski program za sigurnost u zračnom prometu

Sadržaj

1.EUROPSKE SIGURNOSNE POLITIKE I CILJEVI

1.1.Europska politika za sigurnost u zračnom prometu

1.2.Europski zakonodavni okvir za sigurnost

1.2.1.Struktura europskog zakonodavnog okvira za sigurnost

1.2.2.Uredba (EZ) br. 216/2008 i povezana pravila

1.2.3.Istrage nesreća i nezgoda u civilnom zrakoplovstvu

1.2.4.Izvješćivanje, analiza i naknadno postupanje u vezi s događajima u civilnom zrakoplovstvu

1.2.5.EU-ova lista zračnih prijevoznika na koje se primjenjuje zabrana letenja unutar EU-a

1.3.Odgovornosti u pogledu sigurnosti u Europskoj uniji

1.3.1.Odlučivanje u Europskoj uniji

1.3.2.Nadležnosti i odgovornosti za sigurnost u zračnom prometu u europskom sustavu sigurnosti

1.4.Istraživanje nesreća i nezgoda

1.4.1.Primjenjiva pravila

1.4.2.Sigurnosne preporuke

1.4.3.Suradnja s drugim subjektima

1.5.Osiguravanje provedbe

1.5.1.Osiguravanje provedbe u državama članicama

1.5.2.Osiguravanje provedbe u reguliranim organizacijama industrije

2.EUROPSKO UPRAVLJANJE SIGURNOSNIM RIZICIMA

2.1.Sigurnosni zahtjevi za organizacije i tijela

2.2.Upravljanje sigurnosnim rizicima na razini EU-a: postupak izrade i ažuriranja Europskog plana za sigurnost u zračnom prometu

2.2.1.Utvrđivanje sigurnosnih problema

2.2.2.Procjena sigurnosnih problema

2.2.3.Definiranje i planiranje sigurnosnih mjera

2.2.4.Provedba i naknadno postupanje

2.2.5.Sigurnosne performanse

2.3.Sporazum o sigurnosnim performansama

2.2.1.Sporazum o sigurnosnim performansama organizacija

2.2.2.Sporazum o sigurnosnim performansama država članica na razini EU-a

3.Osiguravanje europske sigurnosti

3.1.Nadzor sigurnosti

3.1.1.Praćenje primjene pravila u državama članicama

3.1.2.Nadzor nad ovlaštenim organizacijama

3.2.Prikupljanje, analiza i razmjena sigurnosnih podataka

3.3.Ciljani nadzor područja od većeg interesa na temelju podataka o sigurnosti

3.3.1.Ciljano praćenje država članica na temelju podatka o sigurnosti

3.3.2.Ciljano praćenje industrije na temelju podatka o sigurnosti

4.Promicanje europske sigurnosti

4.1.Aktivnosti na razini EU-a

4.1.1.Obavješćivanje o sigurnosti

4.1.2.Europska strateška inicijativa za sigurnost (ESSI)

4.2.Međunarodna suradnja na razini EU-a

4.3.Osposobljavanje na razini EU-a

4.3.1.Skupina za inicijativu za zajedničko osposobljavanje

4.3.2.Koncept osposobljavanja

Popis kratica

Uvod

U ovom se dokumentu opisuje Europski program za sigurnost u zračnom prometu podrobnim prikazom integriranog skupa pravila na razini Unije te aktivnosti i postupaka koji se upotrebljavaju za zajedničko upravljanje sigurnošću civilnog zrakoplovstva na europskoj razini;

Europski program za sigurnost u zračnom prometu na razini EU-a funkcionalno odgovara nacionalnom programu sigurnosti kako je opisan u Prilogu 19. Čikaškoj konvenciji.

Svrha dokumenta o Europskom programu za u zračnom prometu nije zamjena dokumenata o programu sigurnosti država članica, nego njihova dopuna.

U dokumentu o Europskom programu za sigurnost u zračnom prometu objašnjava se kako se upravlja sigurnošću zračnog prometa iz europske perspektive. Budući da se mnogo pravila i aktivnosti povezanih sa sigurnošću u zračnom prometu danas donosi i koordinira na razini EU-a, države članice trebale bi u dokumentu o svojem nacionalnom programu sigurnosti upućivati na dokument o Europskom programu za sigurnost u zračnom prometu kako bi potpuno objasnile kako se unutar njihovih državnih područja upravlja sigurnošću zračnog prometa. Naime, budući da je EU donio propise u određenim područjima sigurnosti u zračnom prometu, države članice ne mogu opisati kako upravljaju sigurnošću, a da ne obuhvate i dimenziju EU-a. Nadalje, u određenim su područjima odgovornosti koje države imaju na temelju Čikaške konvencije prenesene na razinu Unije. U dokumentu o Europskom programu za sigurnost u zračnom prometu objašnjava se kako EU pristupa međunarodnim obvezama koje proizlaze iz tog delegiranja odgovornosti.

Dokument o Europskom programu za sigurnost u zračnom prometu usklađen je s formatom i strukturom opisa nacionalnog programa sigurnosti kako je potanko opisano u Prilogu 19. Čikaškoj konvenciji:

Europskim programom za sigurnost u zračnom prometu želi se osigurati da se sustavom za upravljanje sigurnošću u zračnom prometu u Europskoj uniji postiže najviša razina sigurnosnih performansi, koju u jednakoj mjeri uživaju diljem Unije i koja s vremenom nastavlja rasti, uzimajući u obzir druge relevantne ciljeve, primjerice zaštitu okoliša.

Opisom postupaka koji se primjenjuju za zajedničko upravljanje sigurnošću na europskoj razini i, osobito, kako Europska komisija, države članice i Europska agencija za sigurnost zračnog prometa surađuju radi otkrivanja nesigurnih uvjeta i, prema potrebi, poduzimaju mjere za ublažavanje sigurnosnih rizika, dokumentom o Europskom programu za sigurnost u zračnom prometu pridonosi se ostvarenju sigurnosnih ciljeva definiranih na razini Unije. Tim se dokumentom stoga osigurava da su svi sudionici svjesni svojih odgovornosti te da su na snazi sva pravila i svi postupci za povećanje sigurnosti u zračnom prometu, čime se pridonosi sprečavanju nesreća u europskoj regiji i šire.

1.EUROPSKE SIGURNOSNE POLITIKE I CILJEVI

1.1.Europska politika za sigurnost u zračnom prometu

Europska politika za sigurnost u zračnom prometu skup je pravnih pravila i postupaka na snazi u Europskoj uniji radi osiguravanja visoke razine sigurnosti. Njome se podupiru pravila koja su usklađena i koja olakšavaju slobodno kretanje proizvoda, usluga i osoba koji su dio civilnog zrakoplovstva.

Europskom politikom za sigurnost u zračnom prometu želi se osigurati da se pravilima i postupcima kojima se pridonosi upravljanju sigurnošću u zračnom prometu u Europskoj uniji postigne najviša razina sigurnosnih performansi, koja u jednakoj mjeri vlada diljem Unije i koja se neprestano poboljšava, uzimajući u obzir druge relevantne ciljeve, primjerice zaštitu okoliša. U radu na postizanju tako visoke razine sigurnosnih performansi Europsku uniju podupiru države članice koje nacionalnim politikama sigurnosti u zračnom prometu pridonose ostvarivanju općeg cilja europske politike za sigurnost u zračnom prometu.

Sustav sigurnosti zračnog prometa temelji se na bliskoj suradnji Europske komisije, Europske agencije za sigurnost zračnog prometa (dalje u tekstu „EASA” ili „Agencija”), država članica i industrije koja sudjeluje na europskom zrakoplovnom tržištu.

Visoka i ujednačena razina zaštite europskih građana i putovanja javnim prijevozom uglavnom se oslanja na donošenje zajedničkih sigurnosnih pravila i mjere kojima se osigurava da su proizvodi, osobe i organizacije 1 unutar EU-a usklađeni s tim pravilima.

Taj sustav dopunjavaju temeljite istrage nesreća i nezgoda koje omogućuju utvrđivanje sigurnosnih nedostatka i poduzimanje mjera za njihovo uklanjanje. Europska politika za sigurnost u zračnom prometu obuhvaća i upotrebu proaktivnijih elemenata utemeljenih na dokazima, a svrha im je utvrđivanje rizika koji su najveća prijetnja sigurnosti i poduzimanje mjere za ublažavanje tih rizika.

1.2.Europski zakonodavni okvir za sigurnost

1.2.1.Struktura europskog zakonodavnog okvira za sigurnost

U članku 4. stavak 2. točki (g) Ugovora o funkcioniranju Europske unije utvrđuje se da je promet podijeljena nadležnost između Europske unije i njezinih država članica. Nadalje, člankom 100. stavkom 2. istog Ugovora dopušta se Europskom parlamentu i Vijeću da, na prijedlog Komisije, utvrde odgovarajuće odredbe za zračni promet.

Stoga se pravni zahtjevi u području sigurnosti u zračnom prometu mogu definirati na europskoj razini, donošenjem europskog zakonodavstva.

Europski zakonodavni okvir za sigurnost civilnog zrakoplovstva sastoji se od uredbi Europskog parlamenta i Vijeća koje se, prema potrebi, dopunjuju provedbenim uredbama Komisije. Mehanizmi kojima se ocjenjuju provedba i učinkovitost zakonodavstva, što može biti povod njegovoj reviziji, uključeni su u odgovarajuće pravne akte.

Na slici u nastavku sažeto je prikazano primjenjivo zakonodavstvo o sigurnosti u zračnom prometu doneseno na razini Europske unije.

Slika 1.: Primjenjivo zakonodavstvo Europske unije o sigurnosti u zračnom prometu

   Uredba Europskog parlamenta i Vijeća

   Uredba Komisije

Detaljan pregled primjenjivog europskog zakonodavstva o sigurnosti u zračnom prometu može se dobiti na internetskim stranicama EUR-Lexa u odjeljku Registar zakonodavstva Europske unije, poglavlje 07.40.30 2 .

1.2.2.Uredba (EZ) br. 216/2008 i povezana pravila

1.2.2.1.Pravni zahtjevi

Uredba (EZ) br. 216/2008 3 (dalje u tekstu „Uredba br. 216/2008”) okosnica je sustava sigurnosti u zračnom prometu EU-a. Njome se nastoji uspostaviti i održavati visok ujednačeni stupanj sigurnosti civilnog zrakoplovstva u Europi uspostavljanjem zajedničkih pravila u području civilnog zrakoplovstva. Uz to, njome je omogućeno uzajamno priznavanje certifikata, uveden postupak standardizacijskog inspekcijskog pregleda radi praćenja primjene pravila u državama članica i osnovana Europska agencija za sigurnost zračnog prometa.

Uredbom br. 216/2008 definirani su „bitni zahtjevi” kojima se postavljaju ciljevi i obveze na visokoj razini za tijela, osobe i organizacije kako bi se postigao cilj Uredbe br. 216/2008. Bitnim se zahtjevima uvode standardi i preporučene prakse utvrđeni u Prilozima Čikaškoj konvenciji. Ti se zahtjevi odnose na aeronautičke proizvode, dijelove i uređaje, operatore koji se bave zračnim prijevozom, kao na i pilote i osobe, na proizvode i organizacije uključene u njihovo osposobljavanje i zdravstvene preglede, na aerodrome te na upravljanje zračnim prometom i usluge u zračnoj plovidbi u zračnom prostoru teritorija za koji vrijedi Ugovor o funkcioniranju EU-a.

Primjenjujući Uredbu br. 216/2008, Europska komisija donijela je provedbene uredbe, uključujući one navedene na slici u odjeljku 1.2.1.

Sva su ta pravila izravno primjenjiva u državama članicama i ne zahtijevaju nacionalne mjere za prenošenje.

U Europskoj uniji primjena europskog prava ponajprije je odgovornost država članica. Većinu zadaća certifikacije i nadzora koje se zahtijevaju Uredbom br. 216/2008 i njezinim provedbenim propisima provode stoga na nacionalnoj razini nacionalna nadležna tijela. U određenim jasno definiranim slučajevima, međutim, nadležno je tijelo EASA i ima ovlast izdavati certifikate i poduzimati povezane provedbene mjere.

1.2.2.2.Mjere koje provodi Agencija

Provedba Uredbe br. 216/2008 i njezinih provedbenih uredbi podupire se, prema potrebi, certifikacijskim specifikacijama, prihvatljivim načinima usklađivanja i uputama.

Certifikacijske specifikacije neobvezujući su tehnički standardi koje je donijela Agencija, a u kojima se navode načini dokazivanja usklađenosti s Uredbom br. 216/2008 i koje organizacije mogu upotrebljavati u svrhu certifikacije.

Prihvatljivi načini usklađivanja neobvezujući su standardi koje je donijela Agencija, a koje osobe i organizacije mogu primjenjivati za postizanje usklađenosti s Uredbom br. 216/2008 i njezinim provedbenim propisima ili s certifikacijskim specifikacijama; ako se postupalo u skladu s prihvatljivim načinima usklađivanja, smatra se da su povezani zahtjevi iz provedbenih propisa ili certifikacijskih specifikacija ispunjeni.

Upute su neobvezujući materijali koje je izradila Agencija, a koji pomažu objasniti značenje zahtjeva ili specifikacije i koji se upotrebljavaju kao potpora praktičnoj provedbi Uredbe br. 216/2008, njezinih provedbenih propisa, certifikacijskih specifikacija i prihvatljivih postupaka usklađivanja.

1.2.2.3.Uređenje fleksibilnosti

Budući da je zračni promet složena aktivnost, pravilima se ne mogu obuhvatiti sve situacije pa je potrebna određena razina fleksibilnosti kako bi se omogućila provedba aktivnosti i istodobno održala prikladna razina sigurnosti.

Radi toga, Uredba br. 216/2008 sadržava odredbe o fleksibilnosti kojima se državama članicama omogućuje da:

poduzimaju hitne mjere za rješavanje sigurnosnih problema;

odobravaju izuzeća u slučaju nepredviđenih hitnih operativnih okolnosti ili operativnih potreba ograničenog trajanja;

odobravaju odstupanja od odredaba utvrđenih u provedbenim propisima Uredbe br. 216/2008 ako se može postići ekvivalentna razina sigurnosti.

Ovisno o vrsti poduzetih mjera, o njima se obavješćuje EASA-u, Europsku komisiju i druge države članice. U većini slučajeva EASA je odgovorna za procjenjivanje obavijesti te da na temelju toga daje davanje preporuke Europskoj komisiji, koja donosi konačnu odluku kako bi se osigurala visoka i ujednačena razina sigurnosti i pravilno funkcioniranje unutarnjeg tržišta.

Mjere fleksibilnosti koje poduzmu ili predlože države članice na temelju odredaba o fleksibilnosti ne ocjenjuju se samo s obzirom na ekvivalentnost njihove sigurnosne vrijednosti, ili sigurnosne vrijednosti uvjeta povezanih s njima, nego i s obzirom na razloge kojima se obrazlaže potreba za odstupanjem.

1.2.2.4.Priroda Uredbe br. 216/2008 i povezanih pravila

Većina pravnih zahtjeva u Uredbi br. 216/2008 i njezinim provedbenim uredbama u obliku je preskriptivnih pravila, tj. pravila kojima se opisuju određeni načini za postizanje zadanog cilja. Taj preskriptivan pristup, koji je dosad bio međunarodni standard, omogućio je EU-u da ostvari sadašnje dobre sigurnosne rezultate. Nadalje, preskriptivnim pravilima omogućuju se pravna sigurnost i jednostavno provjeravanje usklađenosti.

Iskustvo je, međutim, pokazalo da samo jednostavna usklađenost s preskriptivnim propisima nije uvijek jamstvo sigurnosti i da se tako možda nedovoljno pristupa rizicima koji istodobno postoje u više domena zračnog prometa. Uz to, detaljna preskriptivna pravila mogu biti neprikladna potrebama određenih sektora, primjerice malim i srednjim poduzećim (MSP) i općem zrakoplovstvu, unutar kojih ih mogu smatrati nerazmjernima i pretjerano složenima. U nekim dijelovima zrakoplovne industrije preskriptivna pravila mogu usporiti tehnološko unapređivanje sigurnosti i poboljšavanje učinkovitosti jer se njima usredotočuje na propisivanje konkretnih metoda i rješenja, a ne ishoda, te jer se njima ne ostavlja mnogo prostora za fleksibilnost.

Stoga je Europska unija počela, u određenim posebnim slučajevima, donositi pravne zahtjeve usredotočene na željeni ishod, a ostavila fleksibilnost za način postizanja tog ishoda. Takva „pravila temeljena na performansama” donesena su ponajprije u područjima upravljanja rizikom od umora i projektnim standardima plovidbenosti.

Nadalje, tijela i organizacije imaju mogućnost predložiti alternativne načine usklađivanja, tj. načine koji su alternativni onima utvrđenima u Uredbi br. 216/2008 i njezinim provedbenim pravilima. Tim se načinima predlaže alternativa postojećim prihvatljivim načinima usklađivanja ili se predlažu novi načini za postizanje usklađenosti ako Agencija nije uvela nikakve povezane prihvatljive postupke usklađivanja. Njima se ostavlja fleksibilnost reguliranim subjektima da pronađu druge načine za ostvarenje cilja Uredbe. To mora biti dokazano i odobreno.

Očekuje se da Europska unija, kad je to primjereno, više upotrebljava pravne zahtjeve temeljene na performansama, bilo pri donošenju novog zakonodavstva, bilo pri izmjeni postojećeg.

1.2.3.Istrage nesreća i nezgoda u civilnom zrakoplovstvu

Pravila koja se primjenjuju na istrage nesreća i nezgoda definirane su na europskoj razini, u Uredbi (EU) br. 996/2010 4 (u daljnjem tekstu „Uredba br. 996/2010”). Njome se osigurava visoka razina učinkovitosti, svrsishodnosti i kvalitete istraga koje se odnose na sigurnost civilnog zrakoplovstva u Europi, a čiji je jedni cilj spriječiti nesreće i nezgode u budućnosti, ne utvrđujući pritom krivnju ili odgovornost. Tom se Uredbom učvršćuje suradnja između tijela odgovornih za istrage koje se odnose na sigurnost uspostavom Europske mreže tijela odgovornih za istrage koje se odnose na sigurnost civilnog zrakoplovstva (ENCASIA) i uvode odredbe za pohranjivanje preporuka u pogledu sigurnosti i s njima povezanih odgovora u bazu podataka EU-a.

Više informacija o postupcima istraga nesreća i nezgoda u Europskoj uniji nalazi se u odjeljku 1.4.

1.2.4.Izvješćivanje, analiza i naknadno postupanje u vezi s događajima u civilnom zrakoplovstvu

Uredba (EU) br. 376/2014 5 (dalje u tekstu „Uredba br. 376/2014”) obuhvaća pravila koja se odnose na izvješćivanje, analizu i naknadno postupanje. Tim se propisom utvrđuju zahtjevi kojima se želi poticati snažna kultura izvješćivanja. Njime se, uz to, industriju, države članice i EASA-u obvezuje da prikupljaju i analiziraju podatke o događajima kako bi poduprle svoje procese upravljanja sigurnošću. Naposljetku, njime se osigurava da se podaci prikladno štite i dijele među državama članicama i EASA-om.

Više informacija o tim pravilima nalazi se u odjeljku 3.2.

1.2.5.EU-ova lista zračnih prijevoznika na koje se primjenjuje zabrana letenja unutar
EU-a

Uredbom (EZ) br. 2111/2005 6 (dalje u tekstu „Uredba br. 2111/2005”) utvrđuju se pravila o uspostavljanju i objavi popisa EU-a, na temelju zajedničkih kriterija, zračnih prijevoznika na koje se, zbog sigurnosnih razloga, primjenjuje zabrana letenja u Uniji. Lista zabranjenih zračnih prijevoznika 7 na temelju te Uredbe i sam je Uredba, pa ima pravnu vrijednost u državama članicama EU-a. Lista zabranjenih zračnih prijevoznika uspostavljen je Uredbom Komisije (EZ) br. 474/2006 8 . Redovito se ažurira.

Za potrebe ažuriranja liste Komisiji pomaže Odbor za sigurnost zračnog prometa koji čine stručnjaci za tehničku sigurnost u zrakoplovstvu iz svih država članica EU-a (te Islanda, Norveške i Švicarske) i kojim predsjedava Komisija. Djelujući na prijedlog Komisije, Odbor za sigurnost zračnog prometa donosi svoje mišljenje kvalificiranom većinom 9 .

Odluka o uvrštavanju ili uklanjanju prijevoznika (ili skupine prijevoznika certificiranih u istoj državi) donosi se na temelju zajedničkih sigurnosnih kriterija sadržanih u Uredbi br. 2111/2005. Tim se kriterijima uzimaju u obzir, primjerice, sigurnosne manjkavosti kod zračnog prijevoznika, pomanjkanje mogućnosti ili spremnosti zračnog prijevoznika ili tijela odgovornih za njegov nadzor da riješe sigurnosne manjkavosti, zabrane letenja koje su nametnule treće zemlje, izvješća o reviziji koja sastave treće zemlje ili međunarodne organizacije (ICAO) i dokumentirane informacije o nesrećama. Svi kriteriji temelje se na međunarodnim standardima sigurnosti u zračnom prometu.

1.3.Odgovornosti u pogledu sigurnosti u Europskoj uniji

1.3.1.Odlučivanje u Europskoj uniji

Člankom 100. stavkom 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije omogućuje se donošenje, među mnogim drugim mjerama, mjera za poboljšanje sigurnosti zračnog prijevoza koje donose Europski parlament i Vijeće, djelujući u skladu s redovitim zakonodavnim postupkom i nakon savjetovanja s Gospodarskim i socijalnim odborom i Odborom regija.

Takvo zakonodavstvo predlaže Europska komisija, koja ima pravo inicijative, i predstavlja ga Europskom parlamentu i Vijeću, na koje se često upućuje kao na „suzakonodavce”. Europski parlament, koji su izabrali europski građani, i Vijeće, sastavljeno od predstavnika država članica, mogu izmijeniti tekst koji je predložila Komisija, ovisno o zahtjevima iz Ugovora. Kad suzakonodavci donesu mjeru, pretpostavlja se da su postignuli dogovor o odgovarajućem tekstu.

Nakon što Europski parlament i Vijeće odobre konačni tekst, zajednički ga potpisuju predsjednici i glavni tajnici obiju institucija. Nakon potpisivanja tekstovi se objavljuju u Službenom listu.

Uredbe su izravno obvezujuće na području cijelog EU-a od datuma utvrđenog u verziji objavljenoj u Službenom listu.

Akti doneseni u skladu s gore navedenim postupkom mogu obuhvaćati delegirane i provedbene ovlasti Komisiji. Komisija raspolaže takvim ovlastima samo ako je tako propisano temeljnim pravnim aktom.

Provedbene se ovlasti najčešće dodjeljuju uz uvjet da Komisija mora podnijeti nacrt propisa odboru sastavljenom od predstavnika država članica. Odbor daje mišljenje o predloženim mjerama Komisije. Učinci tih mišljenja razlikuju se ovisno o konkretnom postupku utvrđenom u pravnom aktu o kojem je riječ. Uz nadzor koji države članice provode u okviru odbora, Europski parlament i Vijeće mogu dodatno provjeravati provedbene ovlasti Komisije .

U području sigurnosti civilnog zrakoplovstva mogu sudjelovati tri odbora:

Odbor EASA-e, nadležan za davanje mišljenja o nacrtima provedbenih uredbi za uredbe br. 216/2008 i br. 376/2014,

Odbor za sigurnost zračnog prometa, koji sudjeluje u ažuriranja popisa zračnih prijevoznika na koje se primjenjuje zabrana letenja u skladu s Uredbom br. 2111/2005,

Odbor za jedinstveno nebo, nadležan za pravila u području ATM-a i ANS-a.

Ugovorom o funkcioniranju Europske unije predviđa se i mogućnost delegiranja određenih ovlasti Komisiji (članak 290.). Delegacije te vrste sadržane su u određenim Uredbama novijeg datuma. Komisija ih, međutim, dosad nije provodila.

1.3.2.Nadležnosti i odgovornosti za sigurnost u zračnom prometu u europskom sustavu sigurnosti

1.3.2.1.Sažetak nadležnosti i odgovornosti u europskom sustavu sigurnosti

Slika 2.: Nadležna tijela na temelju pravila EU-a

Slika 3.: Odnos među dionicima u europskom sustavu sigurnosti

1.3.2.2.Države članice

Države članice, kao takve, ne sudjeluje u donošenju zakonodavstva EU-a. Ipak, u okviru redovitog zakonodavnog postupka jedan je od suzakonodavaca, uz Europski parlament, Vijeće, a njega čine predstavnici država članica (vidi odjeljak 1.3.1.). Ako je riječ o provedbenim aktima, i države članice (no ne Vijeće kao takvo) dio su postupka donošenja odluka (vidi odjeljak 1.3.1.).

Prema pravu Unije na snazi, države članice ostaju odgovorne za reguliranje:

(a)    plovidbenosti zrakoplova navedenih u Prilogu II. Uredbi br. 216/2008 (npr. određeni povijesni zrakoplovi, eksperimentalni zrakoplovi, laki zrakoplovi itd.);

(b)    operacije zrakoplova pri obavljanju vojnih, carinskih, policijskih dužnosti, dužnosti potrage i spašavanja, gašenja požara, obalne straže te sličnih aktivnosti ili usluga;

(c)    ATM-a/ANS-a, uključujući sustave i komponente koje pruža ili stavlja na raspolaganje vojska;

(d)    aerodroma koje nadzire i kojima upravlja vojska;

(e)    aerodroma koji ne ispunjavaju barem jedan od sljedećih kriterija:

i.    otvoreni su za javnu upotrebu;

ii.    služe za komercijalni zračni prijevoz;

iii.    pružaju operacije u kojima se primjenjuju postupci instrumentalnog prilaza i odlaska te

a.    imaju asfaltiranu uzletno-sletnu stazu dugu 800 metara ili više ili

b.    namijenjeni su isključivo za helikoptere;

(f)    ovisno o odluci države članice, aerodroma koji ispunjavaju sve kriterije iz (e), ali su ispod određene veličine.

Premda se najveći dio propisa o sigurnosti u zračnom prometu donosi na europskoj razini, države članice ostaju odgovorne za osiguravanje sigurnosti u zračnom prometu na svojem teritoriju i u svojem zračnom prostoru. Većina certifikacijskih dužnosti koje se zahtijevaju Uredbom br. 216/2008 i njezinim provedbenim pravilima provodi se na nacionalnoj razini, primjerice odobravanje nacionalnih organizacija i licenciranje osoblja. Države članice nadziru to osoblje i te organizacije, provode revizije, ocjenjivanja i inspekcijske preglede te poduzimaju mjere za sprečavanje neusklađenosti.

U određenim se područjima, međutim, certifikati izdaju na europskoj razini. Naime, u tim područjima države članice prenijele su odgovornosti koje proizlaze iz Čikaške konvencije na EU (vidjeti sliku 2. za pojedinosti).

Države članice odgovorne su i za, u skladu sa standardima ICAO-a, razvoj nacionalnog programa sigurnosti koji je u skladu s Europskim programom sigurnosti u zračnom prometu i kojim se pomaže ostvarenje Europske politike za sigurnost u zračnom prometu.

1.3.2.3.Europska agencije za sigurnost zračnog prometa (EASA)

Europska agencija za sigurnost zračnog prometa utemeljena je 2002. kako bi se omogućilo dogovaranje boljih mehanizama u svim područjima obuhvaćenima Uredbom br. 216/2008 tako da određene dužnosti koje se provode na razini EU-a obavlja jedno specijalizirano stručno tijelo. Osoblje Agencije sastoji se od više od 700 stručnjaka za zrakoplovstvo i administratora iz svih država članica EU-a. Sjedište je u Kölnu (Njemačka) s uredom u Bruxellesu i tri dodatna ureda, u Washingtonu (SAD), Montrealu (Kanada) i Pekingu (Kina).

EASA je neovisna kad je riječ o tehničkim pitanjima te je pravno, upravno i financijski autonomna. Ima pravnu osobnost i ispunjava dužnosti i odgovornosti koje su joj dodijeljene Uredbom br. 216/2008.

Upravni odbor EASA-e, koji se sastoji od predstavnika država članica i Europske komisije, definira program rada EASA-e, uspostavlja njezin proračun i nadzire njezin rad.

EASA djeluje kao nadležno tijelo u područjima zračnog prometa navedenima na slici 2. U tom je kontekstu EASA od 2003. odgovorna za certificiranje tipa zrakoplova u EU-u. Potvrda koju izdaje EASA pokazuje da tip zrakoplova ispunjava sigurnosne zahtjeve utvrđene europskim zakonodavstvom. EASA prati radnu sposobnost tipova zrakoplova u prometu tijekom cijelog vijeka trajanja zrakoplova proizvedenih na temelju projekta tipa. U tom kontekstu može nalagati mjere ako utvrdi nesigurno stanje. U tu svrhu izdaje „naredbe o plovidbenosti” koje su upućene nositelju certifikata tipa i koje operatori moraju slijediti u vezi s održavanjem svojih pojedinačnih zrakoplova.

EASA, uz to, obavlja različite zadaće i ima odgovornosti opisane na slici 3. To ponajprije obuhvaća pripremu i donošenje mišljenja kojima se podupire Komisiju u pripremi tehničkih dijelova provedbenih uredbi.

U izradi tih mišljenja EASA-i pomažu savjetodavna tijela koja daju savjete o sadržaju, prioritetima i provedbi programa EASA-e za donošenje pravila. Agencija priprema i donosi mjere (certifikacijski zahtjevi, prihvatljivi postupci usklađivanja i upute) kojima se podupire provedba tih zajedničkih tehničkih pravila.

Nadalje, EASA provodi standardizacijske inspekcijske preglede država članica radi praćenja primjene odredbi Uredbe br. 216/2008 i njezinih provedbenih pravila (vidjeti i odjeljak 3.1.1.) u državama članicama. Svoja izvješća podnosi Komisiji.

Zatim osigurava, u ime Komisije, nadzor upravitelja mreže za funkcije mreže za upravljanje zračnim prometom jedinstvenog europskog neba (SES). Uz to, može istraživati organizacije.

EASA je ovlaštena i odobravati komercijalne zračne prijevoznike iz trećih zemalja koji lete unutar 28 država članica EU-a i EFTA-e (Island, Lihtenštajn, Norveška i Švicarska) ili iz njih. EASA preuzima samo dio ocjenjivanja stranih operatora koji se odnosi na sigurnost. Operativne dozvole i dalje izdaju nacionalna tijela. Povrh toga, EASA koordinira europski program pregleda na stajanci SAFA (ocjenjivanje sigurnosti stranih zrakoplova) u vezi sa sigurnosti stranih zrakoplova koji se koriste zračnim lukama Unije.

Općenitije, EASA, prema potrebi, daje tehničke savjete Europskoj komisiji i državama članicama.

Obavlja i zadaće u području prikupljanja podataka, analize i istraživanja radi poboljšanja sigurnosti u zračnom prometu. U tom je kontekstu podupiru Mreža analitičara zrakoplovne sigurnosti (Network of aviation safety analysts, NOA), Europski tim za sigurnost komercijalnog zrakoplovstva (European Commercial Aviation Safety Team, ECAST), Europski tim za sigurnost helikoptera (European Helicopter Safety Team, EHEST) i Europski tim za sigurnost općeg zrakoplovstva (European General Aviation Safety Team, EGAST).

EASA je i članica Europske jedinice za koordinaciju kriznih situacija u zračnom prometu (European Aviation Crisis Coordination Cell) odgovorna za koordinaciju upravljanja odgovorom na mrežnu krizu u zračnom prometu.

Naposljetku, EASA je odgovorna za pripremu i donošenje Europskog plana za sigurnost u zračnom prometu (EPAS) 10 (vidjeti odjeljak 2.2 za detaljne informacije o EPAS-u i njegovu postupku donošenja).

1.3.2.4.Europska komisija

Europska komisija odgovorna je za pripremu prijedloga europskog zakonodavstva u okviru redovitog zakonodavnog postupka (vidjeti i odjeljak 1.3.1.) te za pripremu i donošenje provedbenih i delegiranih akata kad je to predviđeno temeljnim pravnim aktom.

Nakon donošenja zakonskih akata EU-a, države članice imaju glavnu odgovornost za njegovu točnu i pravodobnu primjenu. Komisija prati pravilnu primjenu u državama članicama (vidjeti i odjeljak 3.1.1.).

U tom kontekstu Komisija može poduzeti mjere ako se sumnja da država članica krši pravo Unije. Ako se ne može naći rješenje u ranoj fazi, Komisija može otvoriti službeni postupak zbog povrede i naposljetku uputiti državu članicu Sudu Europske unije.

Europski parlament i Vijeće odlučuju o godišnjem proračunu EU-a, a Komisija je odgovorna za njegovu provedbu. U vezi s tim, Komisija se brine o dodjeli odgovarajućih financijskih sredstava za aktivnosti koje provodi EASA, a koje ovise o financiranju EU-a.

Naposljetku, Europska komisija odgovorna je za pripremu, ažuriranje i donošenje dokumenta o Europskom programu za sigurnost u zračnom prometu. U izradi dokumenta o Europskom programu za sigurnost u zračnom prometu Komisiju podupire radna skupina sastavljena od predstavnika država članica i EASA-e. Bude li potrebno, Komisija će, uz pomoć te radne skupine, pripremiti ažurirani dokument o Europskom programu za sigurnost u zračnom prometu kako bi se u njemu odrazile promjene uvedene u Europski program za sigurnost u zračnom prometu. Komisija se i savjetuje s državama članicama i upravnim odborom EASA-e. Prvo izdanje dokumenta o Europskom programu za sigurnost u zračnom prometu objavljeno je 2011. Drugo je izdanje sadašnje. Treće se izdanje može očekivati oko 2019. kako bi obuhvatilo izmjene koje će se uvesti u strukturu okvira nacionalnog programa sigurnosti u kontekstu revizije Priloga 19. ICAO-a, kao i izmjene proizašle iz revizije Uredbe br. 216/2008 koju je predložila Komisija u 2015.

1.3.2.5.Eurocontrol

Eurocontrol nije tijelo EU-a, nego se temelji na multilateralnim sporazumima među čijim je strankama i nekoliko trećih zemalja. Eurocontrol pruža tehničko stručno znanje EASA-i i državama članicama za obavljanje sigurnih operacija zračnog prometa u europskoj regiji. Eurocontrol surađuje s partnerima u zračnom prometu radi potpore provedbi jedinstvenog europskog neba (SES).

Unija je potpisala i sklopila Protokol kojim se uređuje njezino pristupanje Eurocontrolu, no taj Protokol još nije stupio na snagu. U prosincu 2012. EU i Eurocontrol sklopili su sporazum kojim se uređuje opći okvir za snažniju suradnju. Stranke su se složile da će ojačati i učvrstiti suradnju EU-a i Eurocontrola kako bi Eurocontrol mogao podupirati EU u provedbi SES-a i povezanih politika EU-a unutar EU-a i izvan EU-a u državama koje pristanu biti obvezane SES-om i tim politikama.

1.4.Istraživanje nesreća i nezgoda

1.4.1.Primjenjiva pravila

Na državama članicama ostaje odgovornost za istraživanje nesreća i nezgoda, radi poboljšanja sigurnosti u zračnom prometu utvrđivanjem njihovih uzroka i davanjem sigurnosnih preporuka radi sprečavanja njihova ponavljanja.

Pravna osnova za istraživanje i sprečavanje nesreća i nezgoda uređena je Uredbom br. 996/2010. Njome se osigurava visoka razina učinkovitosti, brzine i kvalitete istraga koje se odnose na sigurnost europskog civilnog zrakoplovstva, pri čemu je jedini cilj spriječiti nesreće i nezgode u budućnosti, a ne utvrđivanje krivnje ili odgovornosti. Tim se pravilima ponajprije osigurava da je tijelo zaduženo za istrage nesreća i nezgoda (tijelo odgovorne za istrage) neovisno o drugim državnim organizacijama za zračni promet i o bilo kojoj drugoj strani ili bilo kojem subjektu čije aktivnosti mogu biti u suprotnosti sa zadaćom povjerenom tijelu odgovornom za istrage ili utjecati na njegovu objektivnost. Pravilima je predviđeno da se aktivnosti tog tijela mogu proširiti i na prikupljanje i analizu informacija koje se odnose na sigurnost u zračnom prometu, posebno u svrhu sprečavanja nesreća. Iz tih aktivnosti, studija ili analiza niza istraga mogu proizići i sigurnosne preporuke koje njihov primatelj treba uzeti u obzir i, prema potrebi, postupiti u skladu s njima kako bi osigurao primjereno sprečavanje nesreća i nezgoda u civilnom zrakoplovstvu.

1.4.2.Sigurnosne preporuke

Uredbom br. 996/2010 od primatelja sigurnosne preporuke zahtijeva se da u roku od 90 dana od primitka dopisa s preporukom obavijesti tijelo odgovorno za istrage koje je izdalo preporuku o poduzetim mjerama ili mjerama koje se razmatraju i, prema potrebi, o vremenu potrebnom za njihovo dovršenje, a ako se ništa ne poduzme, razloge za to. U roku od 60 dana od primitka odgovora tijelo odgovorno za istrage obavješćuje primatelja smatra li njegov odgovor prikladnim te daje obrazloženje ako se ne slaže s odlukom o nepoduzimanju mjera.

Tijela odgovorna za istrage uvele su postupke za pohranu odgovora na sigurnosne preporuke koje su izdala, a subjekti koji primaju sigurnosne preporuke uveli su postupke za praćenje napretka mjera poduzetih kao odgovor na primljene sigurnosne preporuke. Konkretno, EASA je razvila postupak za obradu sigurnosnih preporuka upućenih Agenciji i izvješćivanje o napretku i statističkim podacima o obradi sigurnosnih preporuka.

Zakonodavstvom su uvedeni i zahtjevi za pohranu sigurnosnih preporuka kao i povezanih odgovora u europsku bazu podataka (informacijski sustav za sigurnosne preporuke – SRIS). Tijela odgovorna za istrage isto tako pohranjuju sve sigurnosne preporuke primljene od trećih zemalja u zajedničku europsku bazu podataka.

1.4.3.Suradnja s drugim subjektima

Uredbom br. 996/2010 dodatno se jača suradnja među tijelima odgovornima za istrage uspostavom Europske mreže tijela odgovornih za istrage koje se odnose na sigurnost civilnog zrakoplovstva (ENCASIA), sastavljene od čelnika tijela odgovornih za istrage iz svake države članice i/ili, ako je riječ o multimodalnom tijelu, čelnika odjela za zračni promet ili njihovih predstavnika. ENCASIA nastoji dodatno unaprijediti kvalitetu istraga koje provode tijela odgovorna za istrage i ojačati njihovu neovisnost poticanjem visokih standarda istražnih metoda i osposobljavanja istražitelja. ENCASIA posebno savjetuje institucije EU-a o svim aspektima koji se odnose na sigurnosne istrage, promiče razmjenu informacija korisnih za poboljšanje sigurnosti u zračnom prometu, koordinira i organizira „preglede ravnopravnih stručnjaka” i aktivnosti osposobljavanja te promiče najbolje prakse sigurnosnih istraga. Naposljetku, ENCASIA ima zadaću analiziranja sigurnosnih preporuka koje su izdale ili primile države članice EU-a radi utvrđivanja važnih sigurnosnih preporuka koje su relevantne za cijelu Uniju.

Na temelju Uredbe br. 996/2010 tijela odgovorna za istrage u EU-u dužna su, u skladu s Prilogom 13. Čikaškoj konvenciji, pozivati EASA-u i nacionalna tijela za civilno zrakoplovstvo predmetnih država članica da sudjeluju u sigurnosnim istragama. Uloga je EASA-e savjetodavna pa može pomagati glavnom istražitelju ili ovlaštenom predstavniku tijela odgovornog za istrage koji provode istraživanje ili sudjeluju u njemu, a da pritom ne utječe na neovisnost istrage. I nacionalna tijela za civilno zrakoplovstvo država članica EU-a mogu na sličan način sudjelovati kao savjetnici u sigurnosnim istragama. EASA i nacionalna tijela za civilno zrakoplovstvo pomažu u istragama u kojima sudjeluju i tako što šalju tražene informacije, savjetnike i opremu nadležnom tijelu odgovornom za istrage.

Uredbom se nastoji i poboljšati koordinacija istraga među tijelima odgovornima za istrage i drugim tijelima koja bi vjerojatno mogla biti uključena u aktivnosti povezane sa sigurnosnom istragom, primjerice pravosudnim tijelima, tijelima za civilno zrakoplovstvo i tijela za potragu i spašavanje.

1.5.Osiguravanje provedbe

1.5.1.Osiguravanje provedbe u državama članicama

Moguće povrede mogu se prepoznati na različite načine, među njima i na temelju nalaza standardizacijskih inspekcijskih pregleda koje provodi EASA koja pomaže Komisiji u praćenju provedbe zakona o sigurnosti u zračnom prometu. EASA za svaki standardizacijski inspekcijski pregled sastavlja inspekcijsko izvješće o nalazima utvrđenima tijekom pregleda koje šalje dotičnoj državi članici i Komisiji. Ako se utvrđeni nalazi o neusklađenosti ne riješe prikladno, o tome se obavješćuje Komisiju koja može pokrenuti postupak zbog povrede.

Ako Komisija sazna za moguću povredu prava EU-a u državi članici, Komisija pokušava s predmetnom državom članicom brzo riješiti temeljni problem pomoću strukturiranog dijaloga (EU Pilot). Države članice mogu dostaviti dodatne činjenične ili pravne informacije o potencijalnom slučaju povrede prava Unije kako bi se pronašlo rješenje u skladu s pravom EU-a i tako izbjegla potreba za službenim postupkom zbog povrede.

Ako Komisija smatra da problem usklađenosti s pravom EU-a i dalje postoji, ona može pokrenuti službeni postupak zbog povrede u skladu s člankom 258. Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

1.5.2.Osiguravanje provedbe u reguliranim organizacijama industrije

1.5.2.1.Sankcije

Primjenjivim uredbama za sigurnost u zračnom prometu od država članica zahtijeva se da utvrde sankcije za kršenje tih uredbi i, ako postoje, njihovih provedbenih pravila. Te sankcije moraju biti djelotvorne, razmjerne i odvraćati od povreda.

Nadalje, u slučajevima povreda Uredbe br. 216/2008 i njezinih provedbenih pravila te ako je Agencija nadležno tijelo i nadgleda organizaciju, Komisija može, na zahtjev EASA-e, osobama i poduzećima kojima je EASA izdala certifikat izreći globe ili periodične novčane kazne. Zahtijeva se da te globe i periodične novčane kazne odvraćaju od povreda i budu razmjerne težini slučaja i financijskim mogućnostima nositelja predmetnog certifikata, pri čemu se posebno uzima u obzir stupanj u kojem je sigurnost bila ugrožena.

1.5.2.2.Mjere za certifikate i druge mjere

Uredbom br. 216/2008 zahtijeva se od država članica, Komisije i EASA-e da surađuju radi osiguravanja usklađenosti s Uredbom i njezinim provedbenim pravilima. Države članice moraju, uz nadziranje certifikata koje su izdale, provoditi istrage, uključujući inspekcijske preglede na stajanci, i poduzimati sve mjere koje smatraju potrebnima, uključujući prizemljenje zrakoplova. Ako nadležno tijelo (nacionalno tijelo ili EASA) utvrdi neusklađenost nositelja certifikata ili ako je nadležno tijelo obaviješteno o tome, može ili mora izmijeniti (ograničiti), privremeno oduzeti ili povući certifikat u skladu s mjerodavnom odredbom u Uredbi (EZ) br. 216/2008 i njezinim provedbenim pravilima.

Uz to, Komisija može, na svoju inicijativu ili na zahtjev države članice ili EASA-e, pokrenuti postupak za odlučivanje je li određeni certifikat izdan u skladu s Uredbom br 216/2008 i njezinim provedbenim uredbama u stvarnosti usklađen s njima. Ako postoji neusklađenost, Komisija nalaže nadležnom tijelu da poduzme odgovarajuće korektivne mjere, poput ograničenja ili privremenog oduzimanja tog certifikata. Povrh toga, nakon što Komisija objavi takvu odluku, obveza uzajamnog priznavanja certifikata prestaje se primjenjivati na druge države članice. Ako Komisija ima dovoljno dokaza da su poduzete odgovarajuće korektivne mjere, odlučit će da se uzajamno priznavanje obnovi.

Uz te mjere, države članice donijele su nacionalne provedbene politike kako bi se pobrinule za pravilnu primjenu zakonodavstva na nacionalnoj razini.

2.EUROPSKO UPRAVLJANJE SIGURNOSNIM RIZICIMA

Europska unija prelazi na proaktivniji sustav sigurnosti utemeljen na podacima. Takav pristup ne može biti djelotvoran ako je ograničen na razinu EU-a, nego se mora primijeniti u cijelom sustavu na svim razinama. U standardima ICAO-a, u poglavlju 4. Priloga 19., utvrđen je zahtjev za sustave upravljanja sigurnošću za pružatelje usluga prema kojem bi svi sustavi upravljanja sigurnošću trebali biti prihvatljivi državi odgovornoj za odgovarajuću certifikaciju. Nadalje, Prilogom 19. ICAO-a od država se zahtijeva da razviju program za upravljanje sigurnošću, nacionalni program sigurnosti, za što su potrebni jasni ciljevi i politike, sredstva za upravljanje sigurnosnim rizicima i postizanje sigurnosti te, naposljetku, aktivnosti za promociju sigurnosti.

U ovoj fazi EU ne obvezuje države članice na donošenje takvog nacionalnog programa sigurnosti. Prenio je, međutim, duh odgovarajućih standarda ICAO-a u nekoliko europskih uredbi, ponajprije u provedbena pravila Uredbe br. 216/2008.

2.1.Sigurnosni zahtjevi za organizacije i tijela

Izrada provedbenih pravila za Uredbu br. 216/2008 rezultirala je donošenjem dvaju odvojenih skupova zahtjeva za tijela odnosno organizacije:

a.zahtjeve za tijela kojima se u obzir uzima osam kritičnih elemenata sustava nadzora sigurnosti kako ih definira ICAO, čime se podržava uvođenje nacionalnih programa sigurnosti i ispunjava standardizacijski cilj iz Uredbe br. 216/2008. Zahtjevi još sadržavaju elemente nužne za uspostavu cjelovitog sustava upravljanja sigurnošću u zračnom prometu koji obuhvaća odgovornosti EU-a i država članica u upravljanju sigurnošću;

b.zahtjeve za organizacije, u većini područja zračnog prometa, koji obuhvaćaju konsolidirane opće zahtjeve za sustave upravljanja (sigurnošću). U tijeku je donošenje pravila kojima se zahtijevaju sustavi upravljanja u području početne i kontinuirane plovidbenosti. Zahtjevi za organizacije osmišljeni su tako da se u njih uklope standardi ICAO-a na način kojim će se osigurati kompatibilnost s postojećim sustavima upravljanja i potaknuti integrirano upravljanje. Zahtjevi u pogledu sustava upravljanja prilagođeni su veličini, prirodi ili složenosti aktivnosti organizacija u zračnom prometu i odgovaraju svakom poslovnom modelu tih organizacija, što omogućuje razmjernu primjenu.

Za različita tehnička područja ti su zahtjevi za tijela i organizacije dopunjeni specifičnijim zahtjevima (primjerice: zahtjevi za zračne prijevoznike koji se odnose na praćenje podataka o letovima).

Zahtjevi za tijela i organizacije utvrđeni su tako da se u njima odražavaju slične razine sigurnosti za sve domene iz područja primjene Uredbe br. 216/2008. Konkretno, zahtjevi koji se odnose na zajednički sustav upravljanja čine jedinstven okvir za upravljanje sigurnošću za sve odobrene organizacije u okviru područja primjene Uredbe br. 216/2008.

Uz te zahtjeve, Uredbom br. 376/2014 osigurava se da organizacije i nadležna tijela utvrđuju opasnosti i upravljaju sigurnosnim rizicima prikupljanjem podataka, analizom i naknadnim postupanjem u vezi s događajima u civilnom zrakoplovstvu.

2.2.Upravljanje sigurnosnim rizicima na razini EU-a: postupak izrade i ažuriranja Europskog plana za sigurnost u zračnom prometu

Europski plan za sigurnost u zračnom prometu središnji je element procesa upravljanja sigurnosnim rizicima na europskoj razini i obuhvaća države članice, industriju i EASA-u.

Taj se proces sastoji od sljedećih zadaća prikazanih na dijagramu u nastavku.

Slika 4.: Upravljanje sigurnosnim rizicima na razini EU-a

1.Utvrđivanje sigurnosnih problema (ili opasnosti) koji utječu na europski sustav zračnog prometa.

2.Procjena sigurnosnih problema (ili opasnosti) kojom se nastoji procijeniti rizike povezane s posljedicama sigurnosnih problema (ili opasnosti) utvrđenih u prethodnoj fazi.

3.Definiranje i planiranje sigurnosnih mjera, čime se nastoji utvrditi strategije (ili mjere za ublažavanje) za rješavanje problema (ili opasnosti) čiju se procijenjenu rizičnost ne može tolerirati.

4.Provedba i naknadno postupanje radi praćenja stanja dogovorenih strategija i izvješćivanja o njima.

5.Sigurnosne performanse služe da se preispitivanjem rizičnih područja ocijeni jesu li prethodno utvrđeni rizici ublaženi i da ih se usporedi s pokazateljima sigurnosnih performansi.

2.2.1.Utvrđivanje sigurnosnih problema

Tijekom utvrđivanja sigurnosnih problema europski sustav zračnog prometa stalno se i proaktivno pretražuje u potrazi za sigurnosnim problemima radi utvrđivanja problema koji zahtijevaju mjere ublažavanja na razini EU-a i/ili država članica.

Utvrđivanje sigurnosnih problema može proizići iz podataka kojima Agencija ima pristup, ali i iz sustava upravljanja koje su uspostavili tijela država članica ili organizacije u industriji. Taj se proces može pokrenuti odozdo (kad specifične sigurnosne probleme utvrde dionici koji su im neposredno izloženi) ili odozgo (analizom najrizičnijih područja u sustavu zračnog prometa)

Jedan je od načina utvrđivanja sigurnosnih problema sustavna analiza podataka o događajima, osobito prema kategorijama nesreća (npr. gubitak kontrole tijekom leta, sudar u zraku itd.) ili domeni zračnog prometa (komercijalni zračni prijevoz, poslovno zrakoplovstvo, opće zrakoplovstvo itd.)

No analizom podataka o događajima mogu se otkriti samo sigurnosni problemi koji su vidljivi u istraženim događajima. Zbog toga se, kako bi se takvi problemi utvrđivali u većem opsegu, u obzir moraju uzimati drugi izvori informacija, poput sigurnosnih preporuka, postojećih studija sigurnosti, informacija prikupljenih u okviru uspostavljenih foruma (Mreža analitičara zrakoplovne sigurnosti (NOA), timovi Europske strateške inicijative za sigurnost (ESSI) i povezane skupine za suradnju i analizu, Mreža za ljudske čimbenike, ENCASIA itd.), stručnih savjeta, podataka proizišlih iz nadzora i aktivnosti praćenja ili tehnika predviđanja.

Kad je riječ o utvrđivanju sigurnosnih problema i njihovu ocjenjivanju,interakcija s državama članicama odvija se u okviru NOA-e. U okviru postupka procjene rizika NOA je ključan resurs zbog analiziranja događaja sadržanih u Europskoj središnjoj bazi podataka (ECR) (vidjeti i odjeljak 3.2.) kao i pružanja podataka iz država članica. Time se ponajprije omogućuje da se, prema potrebi, potvrde rezultati i pruži potpora vezi između napora na europskoj i nacionalnoj razini.

Timovi ESSI-ja (vidjeti i odjeljak 4.1.2.) podupiru postupak procjene rizika davanjem operativnih smjernica ako je potrebno. Naposljetku, skupine za suradnju i analizu potpomažu validaciju podataka i procjene rizika u svojim odgovarajućim područjima, kao i razvoj mogućih mjera za ublažavanje rizika.

Kako bi se svakoj osobi, organizaciji ili svakom tijelu olakšalo izvješćivanje Agenciju o sigurnosnim problemima, dostupan je obrazac o utvrđivanju sigurnosnog problema.

2.2.2.Procjena sigurnosnih problema

EASA, uz podršku odgovarajućih skupina dionika, obavlja procjenu rizičnosti povezane s posljedicama svakog prijavljenog sigurnosnog problema.

EASA upravlja Portfeljom sigurnosnih rizika (SRP). Portfelj sadržava evidenciju sigurnosnih problema koje su utvrdili Agencija i vanjski dionici, procjenu rizičnosti, evidenciju poduzetih mjera, kao i procjenu preostalog rizika nakon provedbe mjera.

Procjena rizika zapravo je analiza posljedica sigurnosnog problema izraženih u obliku predviđene učestalosti i ozbiljnosti, pri čemu se kao polazište uzimaju svi mogući scenariji, zajedno s utvrđivanjem je li rizik prihvatljiv, podnošljiv ili neprihvatljiv.

SRP je dokument koji se neprestano razvija: redovito se preispituje kako nove informacije postanu dostupne. Radi razvoja SRP-a, Agencija:

preispituje nedavne nove dostupne sigurnosne podatke ili druge informacije kako bi odredila treba li utvrditi ili procijeniti nove sigurnosne probleme ili dovodi li se u pitanje procjena postojećih sigurnosnih problema;

preispituje i validira procjenu sigurnosnih problema;

predlaže utvrđivanje prihvatljivosti rizičnosti povezane sa sigurnosnim problemom;

predlaže sigurnosne mjere;

prati napredak pokrenutih sigurnosnih aktivnosti;

predlaže pokazatelje sigurnosnih performansi;

prati sigurnosne performanse i

validira sadržaj rezultata sigurnosne analize / materijala EASA-e za promicanje sigurnosti.

Nakon što se ažurira, SRP se šalje savjetodavnim tijelima radi savjetovanja. U ovoj fazi procesa savjetodavna tijela savjetuju koje se sigurnosne rizike može tolerirati, a protiv kojih treba poduzeti mjere.

2.2.3.Definiranje i planiranje sigurnosnih mjera

Potrebno je poduzeti mjere protiv rizika za koje se u prethodnoj fazi utvrdi da se ne mogu tolerirati. Agencija daje prvu preporuku o mjerama koje treba poduzeti za ublažavanje određenog rizika. Preporukom se nastoje utvrditi mogućnosti koje će najviše pridonijeti sigurnosti uz najniži mogući trošak na temelju preliminarne procjene utjecaja.

Preliminarna procjena utjecaja obavlja se tijekom razmatranja strategija ublažavanja. Njome se važe mogući utjecaj mjere u odnosu na njezine koristi s obzirom na prilike za ublažavanje, uzimajući u obzir reguliranje, nadzor i promicanje sigurnosti kao moguća rješenja.

Prije provedbe bilo koje strategije ključno je da se unaprijed jasno utvrdi željeni rezultat i način na koji će se ocijeniti učinkovitost. To omogućuje da se u budućoj fazi evaluira u kojoj su mjeri planirane strategije učinkovite.

Ako se nađu najbolje moguće alternative, Agencija utvrđuje dionike koji su najprikladniji za vođenje inicijativa i ulazak u fazu savjetovanja kojom se nastoji olakšati davanje potpore zahvaćenih dionika.

Prijedlozi za ublažavanje rizika mogu obuhvaćati regulatorne mjere, ciljane aktivnosti nadzora sigurnosti ili projekte za promicanje sigurnosti (npr. letci, videozapisi, istraživački projekti, osposobljavanja ili kampanje za međunarodnu suradnju).

Potrebne mjere određuju EASA i odgovarajuća savjetodavna tijela (za države članice i industriju).

Faza savjetovanja završava dogovorom o projektima za rješavanje utvrđenih rizika, a ti se projekti propisno bilježe u SRP i službeno unose u Europski plan za sigurnost u zračnom prometu. Zatim ih se uklapa u različite programe EASA-a ako EASA treba preuzeti njihovo vođenje ili u odgovarajuće programe i planove država članica ako su one nadležne.

Očekuje se da države uključe te mjere na nacionalnoj razini i da će se provedba preispitati tijekom standardizacijskih inspekcijskih pregleda radi praćenja provedbe ili radi obrazlaganja sigurnosne neučinkovitosti mjere u njihovim specifičnim okružjima.

Europskim planom za sigurnost u zračnom prometu može se obuhvatiti, uzimajući u obzir cilj Europske politike za sigurnost u zračnom prometu, prihvatljivu razinu sigurnosnih performansi koju treba postići u Uniji.

Završno odobrenje Europskog plana za sigurnost u zračnom prometu daje upravni odbor EASA-e.

2.2.4.Provedba i naknadno postupanje

Nakon što se mjere ublažavanja evidentiraju, dogovore i uklope u odgovarajuće programe i planove, počinje faza provedbe i naknadnog postupanja.

Cilj je te faze praćenje stanja provedbe strategija utvrđenih u okviru Europskog plana za sigurnost u zračnom prometu. Ona počinje utvrđivanjem voditelja projekata za svaku od mjera iz Europskog plana za sigurnost u zračnom prometu. Voditelji projekata nisu samo osoblje EASA-e, nego i osoblje iz država i industrije koje su se obvezale na djelovanje u okviru Europskog plana za sigurnost u zračnom prometu.

Za mjere koje su uklopljene u programe i planove Agencije primjenjuje se opći mehanizam za naknadno postupanje koji je uspostavio EASA-in odjel za strategiju i programe.

Ako su mjere pod vodstvom država članica, izvješćivanje se obavlja putem mreže imenovanih kontaktnih točaka. U tom slučaju, mreži se u prvom tromjesečju dane godinu distribuira poseban obrazac za izvješćivanje koji se zatim prikuplja u trećem tromjesečju, kad se svi ulazni podaci sažimaju radi izrade završnog izvješća.

O pitanjima koja se odnose na provedbu Europskog plana za sigurnost u zračnom prometu raspravlja se u okviru foruma za nacionalne programe sigurnosti, u okviru kojeg se rješavaju i pitanja koja se odnose na nacionalne programe sigurnosti.

Nakon savjetovanja sa svim dionicima, upravnom odboru EASA-e podnosi se završno izvješće u kojem se sažeto prikazuje stanje svih poduzetih mjera. U izvješću se navode glavni izazovi na koje se naišlo u danoj godini, kao i područja u kojima je postignut znatan napredak prema ciljevima.

2.2.5.Sigurnosne performanse

U ovoj se fazi ocjenjuje jesu li prethodno utvrđeni rizici evidentirani u SRP-u doista ublaženi nakon provedbe dogovorenih mjera. Preostali se rizik nakon provedbi strategija ublažavanja ocjenjuje preispitivanjem SRP-a u unaprijed određenim intervalima.

Uz to, portfelj rizika temelj je za određivanje skupa rizičnih područja koji treba redovito pratiti pomoću pokazatelja sigurnosnih performansi (SPI). Praćenje rizičnih područja pomoću SPI-jeva ovisi o dostupnosti podataka i podršci NOA-e.

Ako se ocjenjivanjem utvrdi da rizici nisu prikladno ublaženi, može biti potrebno ili ponovno razmotriti strategije ublažavanja ili daljnje ocjenjivanje.

2.3.Sporazum o sigurnosnim performansama

2.2.1.Sporazum o sigurnosnim performansama organizacija

EASA se performansama organizacija bavi u okviru Europskog plana za sigurnost u zračnom prometu. Nije, međutim, još dogovorila ciljane sigurnosne performanse s organizacijama za koje je odgovorna.

Na razini država članica počele su rasprave s njihovim organizacijama radi postizanja dogovora o sigurnosnim performansama. U sadašnjoj je fazi, međutim, u većini država članica sporazum o ciljanim sigurnosnim performansama postignut samo u području
ATM-a/ANS-a.

Plan performansi 11 u području ATM-a/ANS-a uspostavljen je na razini EU-a radi doprinosa održivom razvoju sustava zračnog prijevoza poboljšanjem opće učinkovitosti usluga u zračnoj plovidbi u četiri ključna područja za performanse, a to su sigurnost, okoliš, kapacitet (kašnjenje) i troškovna učinkovitost.

Plan performansi prvi je put uveden 2009. u vezi s jedinstvenim europskim nebom. Njime se predviđa postavljanje ciljanih performansi na razini Unije za fiksna referentna razdoblja od 3 do 5 godine u četiri ključna područja performansi. Države članice na razini funkcionalnih blokova zračnog prostora (FAB) moraju izraditi planove performansi, uključujući obvezujuće ciljeve na nacionalnoj razini ili na razini FAB-ova koji su u skladu sa ciljanim performansama na razini Unije.

Ciljevi na razini Unije za drugo referentno razdoblje (RP 2, od 2015. do 2019.) zadani su 2014. U pogledu sigurnosti, ciljevi na razini Unije postavljeni su na razinu učinkovitosti upravljanja sigurnošću (EOSM) i primjenu klasifikacije ozbiljnosti na temelju metodologije alata za analizu rizika (RAT).

U provedbi plana performansi jedinstvenog europskog neba Komisiji pomaže neovisno tijelo za reviziju performansi, kako je određeno Provedbenom odlukom Komisije 2014/672/EU 12 .

2.2.2.Sporazum o sigurnosnim performansama država članica na razini EU-a

Do danas EU nije državama članicama zadala nikakve posebne ciljane performanse u području sigurnosti osim onih opisanih u kontekstu jedinstvenog europskog neba.

No u kontekstu Europskog plana za sigurnost u zračnom prometu radi se na razvoju prikladnih mjera za performanse. Uz to, kako je istaknuto u odjeljku 2.2.3., u plan se može uvrstiti prihvatljiva razina sigurnosnih performansi koju treba postići u Uniji.

K tome, određene su države članice donijele nacionalne ciljane performanse koje su si same zadale.

3.Osiguravanje europske sigurnosti

3.1.Nadzor sigurnosti 13

Nadzor sigurnosti u Europskoj uniji obuhvaća aktivnosti nadzora nad organizacijama koje je odobrila EASA, kao i nad onima koje su odobrile države članice. Obuhvaća i praćenje država članica kako bi se osigurala pravilna provedba europskog zakonodavstva o sigurnosti u zračnom prometu.

3.1.1.Praćenje primjene pravila u državama članicama

Provedbenom uredbom Komisije (EZ) br. 628/2013 14 (u daljnjem tekstu „Uredba br. 628/2013”) utvrđuju se metode rada za obavljanje standardizacijskih inspekcijskih pregleda i za praćenje primjene relevantnog zakonodavstva o sigurnosti koje obavljaju nadležna tijela država članica. Te standardizacijske inspekcije kao i naknadna postupanja na temelju njihovih nalaza provodi EASA (vidjeti i odjeljke 3.3.1. i 1.5.1.).

3.1.2.Nadzor nad ovlaštenim organizacijama

Nadzor sigurnosti dio je sigurnosnog regulatornog postupka koji je posvećen osiguravanju učinkovite usklađenosti sa sigurnosnim zahtjevima i povezanim postupcima iz europskog zakonodavstva.

Nadzorom sigurnosti osigurava se da europska zrakoplovna industrija pruža razinu sigurnosti u skladu s razinom određenom europskim pravilima. Odgovornost pojedinačnih država članica i EASA-e za nadzor sigurnosti stoga je temelj sigurnih zrakoplovnih operacija i uzajamnog priznavanja dozvola i certifikata unutar Europske unije.

Uvođenjem zahtijeva za nadležna tijela tim se nadzorom obuhvatilo kontinuirano praćenje sigurnosnih performansi organizacija kojim se prate specifični rizici koji proizlaze iz njihovih aktivnosti (vidjeti i odjeljak 3.3.2.).

3.2.Prikupljanje, analiza i razmjena sigurnosnih podataka

Informacije o sigurnosti važan su izvor za otkrivanje potencijalnih opasnosti za sigurnost. Nizom uredbi EU-a osigurava se prikupljanje, analiziranje i razmjena odgovarajućih podataka i informacija kad je to potrebno. To ponajprije obuhvaća informacije o događajima u civilnom zrakoplovstvu (2015. u Europskoj središnjoj bazi podataka bilo je više od 1 000 000 događaja), o stranim zračnim prijevoznicima u kontekstu sustava SAFA (2015. u bazi podataka SAFA-e bilo je više od 130 000 izvješća) i o sigurnosnim preporukama u okviru informacijskog sustava za sigurnosne preporuke (2015. u bazi podataka SRIS-a bilo je više od 1200 sigurnosnih preporuka) te podatke prikupljene, analizirane i razmijenjene u vezi s dozvolama operatorima iz trećih zemalja i europski sigurnosnim popisom zabranjenih zrakoplova.

Prikupljanje, analiza i razmjena podataka o događajima u EU-u uređeni su Uredbom br. 376/2014. Tim se propisom od svake organizacije, svake države članice i EASA-e zahtijeva da uspostave sustav kojim se omogućuje prikupljanje i pohrana podataka o bitnim događajima. Događaji o kojima se prikupe podaci analiziraju se i, prema potrebi, provode se mjere ublažavanja. Svi prikupljeni podaci o događajima, kao i relevantne informacije o njihovoj analizi i naknadnom postupanju prenose se u Europsku središnju bazu podataka.

Informacije o događajima unesene u Europsku središnju bazu podataka stavljaju se na raspolaganje državama članicama (nacionalno zrakoplovno tijelo i tijelo odgovorno za istrage), EASA-i i Komisiji. Mreža analitičara zrakoplovne sigurnosti (NOA), osnovana na temelju Uredbe br. 376/2014, dužna je analizirati Europsku središnju bazu podataka radi potpore Europskog plana za sigurnost u zračnom prometu.

Bitan je dio sustava uspostavljenog na temelju Uredbe br. 376/2014 definiranje „kulture pravičnosti”, čime se nastoji omogućiti neprekidna dostupnost sigurnosnih informacija stvaranjem pouzdanog okruženja u kojem se ljudi ne boje prijavljivati događaje. To okruženje „kulture pravičnosti” uspostavljeno je na ključnim načelima definiranima u Uredbi, uključujući zaštitu od krivnje i kazne (osim u slučajevima zlonamjernog ili neprihvatljivog ponašanja).

3.3. Ciljani nadzor područja od većeg interesa na temelju podataka o sigurnosti

3.3.1.Ciljano praćenje država članica na temelju podatka o sigurnosti

Standardizacijski inspekcijski pregledi država članica EU-a koje obavlja Agencija provode se pristupom temeljenim na riziku. Interval inspekcijskih pregleda, opseg i dubina istraga, kao i veličina i sastav tima prilagođeni su konkretnoj situaciji svake države i sektora.

To se praćenje provodi kontinuirano, odnosi se na cijeli sustav zračnog prometa i temelji se na riziku, uzimajući u obzir sve podatke dostupne EASA-i. Radi toga, EASA ocjenjuje sposobnost nadležnih tijela da ispune svoje dužnosti sigurnosnog nadzora. To obuhvaća prikupljanje i analizu podataka, provođenje pregleda prema potrebi i naknadno postupanje u vezi s nalazima kako bi se osiguralo da se pravodobno primijene odgovarajuće korekcije i korektivne mjere.

Standardizacija je dio prikupljanja podataka o sigurnosti na razini EU-a potrebnog za utvrđivanje opasnosti, a omogućuje ciljani nadzor područja od većeg interesa na temelju tih podataka.

U žarištu standardizacijske strategije sljedeća su ključna područja:

uvođenje pristupa kontinuiranog praćenja: Uredbom br. 628/2013 uvodi se sustav za praćenje ujednačene provedbe europskih pravila o sigurnosti u zračnom prometu koji bi trebalo proširiti na sva područja zračnog prometa;

planiranje standardizacijskih inspekcijskih pregleda na temelju rizika: u okviru pristupa kontinuiranog praćenja, interval inspekcijskih pregleda, opseg i dubina istraga, kao i veličina i sastav tima prilagođeni su konkretnoj situaciji svake države i sektora. Rezultat toga je fleksibilnije i učinkovitije iskorištavanje resursa i smanjeno opterećenje za države koje su uspješne zbog čega ih se može rjeđe inspekcijski pregledavati. Provjera usklađenosti s propisima postupno se stapa sa sustavom/postupkom praćenja performansi, kojim se prati sistemska učinkovitost sustava upravljanja nadležnih tijela i nacionalnih programa sigurnosti;

integracija standardizacijskih aktivnosti EASA-e i programa USOAP ICAO-a: postojećim uređenjem rada potiču se povećana suradnja i integracija aktivnosti između EASA-a i ICAO-a. Stalan dijalog, razmjena informacija i podataka, sudjelovanja u međusobnim inspekcijskim pregledima i revizije alati su koji su utvrđeni u tu svrhu kako bi su zahtjevi i standardi EU-a i ICAO-a mogli zadovoljiti u najvećoj mjeri koja je moguća jednim integriranim procesom;

sudjelovanje zaposlenika nadležnih tijela u standardizacijskim aktivnostima: za postizanje proaktivne standardizacije i promicanje odgovarajuće kvalificiranosti zaposlenika diljem Europe. Uz to, sastanci o standardizaciji forum su za dogovor o zajedničkom shvaćanju zahtjeva, davanje tumačenja i razmjenu najboljih praksi, čime se podupire ujednačenu provedbu pravila;

ojačani mehanizam za povratne informacije o zakonodavstvu: postojeći mehanizam za povratne informacije pojednostavnjuje se i poboljšava kako bi se sustavno ocjenjivala učinkovitosti pravila, a ishod standardizacijskih aktivnosti pretočio u upravljanje sigurnošću, donošenje pravila i aktivnosti za promociju sigurnosti.

3.3.2.Ciljano praćenje industrije na temelju podatka o sigurnosti

Kao podrška kontinuiranom praćenju sigurnosnih performansi organizacija koje se zahtijevaju na temelju zahtjeva nadležnog tijela sadržanih u pravu EU-a, izrađeni su materijali koji obuhvaćaju definicije i koncepte za provođenje nadzora na temelju rizika i na temelju performansi. U žarištu su nadzora utvrđivanje rizika za zračni promet i učinkovitost njihova ublažavanja, a ne samo provjera usklađenosti s primjenjivim zahtjevima.

Takvim se ciljanim nadzorom na temelju podataka ublažavaju problemi povezani s porastom broja, veličine i složenosti reguliranih subjekata te ograničenim resursima u državama članicama i EASA-i.

Uz to, takvim se sustavom nadzora, kojim se potiču razmišljanje i ponašanje u području upravljanja sigurnošću, organizacijama omogućava da upravljaju rizicima koji nisu obuhvaćeni uredbama te se stvaraju poticaji za uvođenje upravljanja sigurnošću mogućim smanjenjem nadzornog opterećenja. Povrh toga, njime se podupire učinkovito uvođenje odredbi o sustavu upravljanja odredbe u provedbena pravila organizacija.

4.Promicanje europske sigurnosti

Promicanje sigurnosti ključni je dio programa za sigurnost i učinkovito upravljanje sigurnošću. Sigurnosni rizici mogu se ublažiti povećanjem svijesti o stečenim poukama o sigurnosti, prenošenjem najboljih praksi i objašnjavanjem sigurnosnih postupaka i propisa. U europskom sustavu zračnog prometa to je dio održavanja dobre kulture sigurnosti.

Promicanje sigurnosti obuhvaća opće ili ciljano djelovanje kojim se dionicima u zračnom prometu prenose i daju sigurnosne informacije. Pokretač su tih aktivnosti sigurnosno-obavještajni postupci kojima se analiziraju podaci i iz kojih proizlaze mjere za ublažavanje sigurnosnih rizika, kako je opisano u odjeljku 3.2.

Određeni broj aktivnosti za promicanje sigurnosti provode države članice na nacionalnoj razini, a potanko su opisane u njihovim nacionalnim programima sigurnosti.

Na europskoj razini većinu aktivnosti za promicanje sigurnosti koordinira EASA-e. U vezi s tim, EASA priprema cjelovitu programsku aktivnost kojom osigurava da će se promicanjem sigurnosti i regulatornim aktivnostima najučinkovitije pristupiti sigurnosnim rizicima, pri čemu će se promicanje i regulacija međusobno dopunjavati u određenim područjima. U vezi s tim, EASA priprema posebne pakete za promicanje europske sigurnosti kako bi povećala doseg proizvoda za promicanje sigurnosti. Usporedo s tim, ojačane su partnerske aktivnosti za sigurnost.

4.1.Aktivnosti na razini EU-a

4.1.1.Obavješćivanje o sigurnosti

Prenošenje podataka o sigurnosti pomaže da se izgradi čvrsta kultura sigurnosti. Proizvodi za obavješćivanje o sigurnosti u Europskoj uniji obuhvaćaju izvješća o sigurnosnim analizama, biltene, letke i plakate, audiovizualne materijale, alate, priručnike i upute, planove i programe, radionice i druge događaje posvećene sigurnosti.

4.1.1.1.Obvezno obavješćivanje o sigurnosti

Uredbom br. 216/2008 od EASA-e se zahtijeva da objavljuje godišnji pregled sigurnosti 15 kako bi obavijestila javnost o razini opće sigurnosti u području civilnog zrakoplovstva. U godišnjem pregledu sigurnosti daju se informacije o europskoj i svjetskoj sigurnosti civilnog zrakoplovstva.

Uredbom br. 996/2010 zahtijeva se uspostava baze podataka sigurnosnih preporuka. Ta je baza podataka javno dostupna na internetu 16 .

4.1.1.2.Neobvezno obavješćivanje o sigurnosti

EASA objavljuje biltene informacija o sigurnosti (SIB) 17 radi obavješćivanja dionika. Ti su bilteni javno dostupni i redovito ih se preispituje i ažurira. Agencija objavljuje i pregled napretka naknadnih postupanja na temelju sigurnosnih preporuka 18 .

4.1.1.3.Radionice i konferencije o sigurnosti

EASA vodi kampanje za sigurnost posvećene specifičnim sigurnosnim problemima proizišlim iz događaja, utvrđenim sigurnosnim rizicima, problemima u nastanku ili sigurnosnim nadzorima.

EASA, uz to, redovito organizira radionice i konferencije na kojima se europskim dionicima daju informacije o sigurnosti i nudi prilika za rasprave o temama povezanima sa sigurnošću, uključujući nalaze inspekcijskih pregleda. Nadalje, Agencija organizira konferenciju o sigurnosti jedanput na godinu.

Europska komisija redovito organizira konferencije i seminare o pitanjima koja se odnose na sigurnost u zračnom prometu. Povrh toga, ona organizira radionice i aktivnosti kojima širi svijest o određenim sigurnosnim pravilima, poput onih iz uredbi br. 376/2014 i br. 996/2010, i ispravno razumijevanje tih pravila.

4.1.1.4.Internetske informacije

Širok spektar informacija i dokumentacije javno je dostupan na internetskoj stranici EASA-e 19 i na internetskoj stranici Europske komisije posvećenoj europskoj politici sigurnosti u zračnom prometu 20 .

Uz to, mreže ograničenog pristupa često se upotrebljavaju kako bi EASA, države članice, Komisija i industrija razmjenjivale informacije povezane sa sigurnošću.

4.1.2.Europska strateška inicijativa za sigurnost (ESSI)

Europska strateška inicijativa za sigurnost (ESSI) je skupina za sigurnost u zračnom prometu koja okuplja predstavnike tijela javne vlasti i industrije. Glavni joj je cilj poboljšanje sigurnosti u zračnom prometu dobrovoljnim radom posvećenom troškovno učinkovitim poboljšanjima sigurnosti. ESSI ima tri tima: Europski tim za sigurnost komercijalnog zrakoplovstva (ECAST), Europski tim za sigurnost helikoptera (EHEST), i Europski tim za sigurnost općeg zrakoplovstva (EGAST). Plenarni sastanci timova za sigurnost namijenjeni su za određivanje smjera, dodjeljivanje poslova skupinama za razvoj i preispitivanje ostvarenog u području sigurnosti. Timovima za sigurnost supredsjedaju jedan član iz zajednice zračnog prometa i jedan član EASA-e.

4.1.2.1.Komercijalni zračni promet

ECAST se bavi operacijama velikih zrakoplova s nepomičnim krilima i nastoji dodatno unaprijediti sigurnost komercijalnog zračnog prometa u Europi i za europske građane diljem svijeta. ECAST je partnerstvo EASA-e, drugih europskih tijela i industrije zračnog prometa. ECAST surađuje s US CAST-om i s drugim važnim inicijativama za sigurnost iz cijelog svijeta, posebno s regionalnim skupinama za sigurnost u zračnom prometu ICAO-a.

4.1.2.2.Helikopteri

EHEST okuplja proizvođače helikoptera, operatore, istraživačke organizacije, tijela i istražitelje nesreća iz cijele Europe. EHEST blisko surađuje s Međunarodnim timom za sigurnost helikoptera (IHST).

4.1.2.3.Opće zrakoplovstvo

EGAST okuplja predstavnike zajednice općeg zrakoplovstva, udruga i klubova, industrije, EASA-e i drugih tijela iz cijele Europe. To je forum za razmjenu najboljih praksi, prikupljanje podataka i promicanje sigurnosti. Forum gradi na temelju rada svojih članova, čime uvećava te napore. EGAST surađuje sa Zajedničkim upravnim odborom za opće zrakoplovstvo (GA JSC) i njime supredsjedaju FAA i Zaklada za zračnu sigurnost Saveza vlasnika i pilota zrakoplova (AOPA).

4.2.Međunarodna suradnja na razini EU-a

Sigurnost u zračnom prometu sve je više zajednička, svjetska akcija. U tom kontekstu, politika EU-a o sigurnosti u zračnom prometu ima sve veću međunarodnu dimenziju.

Komisija, EASA i države članice blisko surađuju u nekoliko međunarodnih aktivnosti u području sigurnosti u zračnom prometu. Ciljevi su povećanje sigurnosti i zaštite okoliša u cijelom svijetu, potpora slobodnom kretanju proizvoda i usluga te promicanje europskih i svjetskih standarda sigurnosti.

Radi postizanja tih ciljeva EU surađuje s partnerskim zemljama i regionalnim organizacijama na regulatornoj i operativnoj razini. To se ostvaruje provedbom međunarodnih sporazuma i radnih mehanizama, kao i aktivnostima tehničke pomoći i suradnje. Tehničkom pomoći nastoji se povećati sigurnost u zračnom prometu u zemljama ili regijama u razvoju; tehnička suradnja i partnerstva uspostavljaju se sa zemljama s brzim rastom i naprednim zemljama.

4.3.Osposobljavanje na razini EU-a

Aktivnosti osposobljavanja u EU-u obuhvaćaju zrakoplovne organizacije koje su uključene u provedbu Europskog programa za sigurnost u zračnom prometu: nadležna tijela za civilno zrakoplovstvo, tijela odgovorna za istrage i industriju država članica.

Na temelju Uredbe br. 376/2014, Komisija i Agencija dužne su podupirati države članice odgovarajućim osposobljavanjem. To se osposobljavanje provodi osobito u kontekstu NOA-e i upravljačkog odbora ECCAIRS-a.

Na temelju Uredbe br. 216/2008, organizacije i nadležna tijela odgovorni su za održavanje osposobljenosti svojeg osoblja na razini kojom se osigurava pravilno obavljanje njihovih zadaća. Nadalje, nadležna tijela dužna su organizacijama olakšati ispunjenje njihovih obveza da uvedu sustav upravljanja putem odgovarajuće izobrazbe ili osposobljavanja ako je izvedivo ili primjereno.

Uz to, razvijaju se nove mogućnosti osposobljavanja kako bi se osiguralo da svi sudionici imaju odgovarajuće vještine kako bi se osiguralo uspješno uvođenje pristupa na temelju performansi.

Na sličan način EASA nastoji održati visoku razinu znanja i kompetentnosti te istodobno ostati u toku s najnovijim postignućima u zrakoplovstvu u područjima svojih aktivnosti razvijanjem i pružanjem tečajeva za osposobljavanje za svoje zaposlenike, ali i za dionike, među kojima su i oni iz država članica i industrije.

Agencija je, uz to, razvila – i održava – sustav e-ispitivanja na temelju baze pitanja na svojoj internetskoj stranici. Taj se sustav na dobrovoljnoj osnovi nudi polaznicima organizacija za osposobljavanje ili samostalno osposobljenim pojedincima kao mogućnost stjecanja certifikata, putem sustava postojećih ispitnih centara.

Nadalje, EASA partnerskim nadležnim tijelima nudi pomoć u ispunjavanju njihovih međunarodnih obveza (npr. ICAO, propisi EU-a) i provodi Unijine projekte suradnje u području civilnog zrakoplovstva u nekoliko regija svijeta, uključujući susjedne zemlje, azijsko-pacifičku regiju i Afriku.

4.3.1.Skupina za inicijativu za zajedničko osposobljavanje

Skupina za inicijativu za zajedničko osposobljavanje (CTIG) horizontalna je skupina koja okuplja predstavnike tijela radi razmjene i koordinacije inicijativa za osposobljavanje s ciljem kvalifikacije zaposlenika regulatora. Zapisnici skupine smatraju se samo smjernicama, kojima se daju preporuke o usuglašenim najboljim praksama.

U djelokrugu CTIG-a ponajprije su sljedeće aktivnosti:

postizanje zajedničkog shvaćanja uloge inspektora nadležnog tijela, inženjera i drugih stručnjaka te njihova profesionalnog puta u smislu kvalifikacija i iskustva;

utvrđivanje zajedničke najbolje prakse i novih trendova u osposobljavanju, ocjenjivanju znanja, stručnosti i kvalificiranosti zaposlenika nadležnog tijela;

utvrđivanje, razvijanje, provođenje i koordiniranje zajedničke aktivnosti osposobljavanja, primjerice prepoznavanje potreba, tečajeva i programa;

razmjenjivanje informacija o tečajevima od zajedničkog interesa EASA-e, nacionalnih tijela za zračni promet i drugih dionika.

4.3.2.Koncept osposobljavanja

EASA je pokrenula svoju Virtualnu akademiju kako bi osigurala dostupnost usklađenog i visokokvalitetnog osposobljavanja, posebno zaposlenicima nacionalnih tijela za zračni promet. Kako bi ponudila to fleksibilno i dalekosežno (u zemljopisnom i jezičnom smislu) osposobljavanje, Agencija se oslanja na kvalificirane vanjske pružatelje usluga osposobljavanja koji su pomno izabrani odgovarajućim postupkom odobravanja. Osposobljavanje je ponajprije usmjereno na održavanje i poboljšavanje kvalificiranosti zaposlenika iz država članica koji sudjeluju u aktivnostima odobravanja i nadzora.

Popis kratica

(1)

     U smislu ovog dokumenta organizacijama se smatraju industrijske organizacije koje nude zrakoplovne proizvode ili usluge.

(2)

http://eur-lex.europa.eu/browse/directories/legislation.html?locale=hr ; Prometna politika; Zračni promet; Sigurnost zračnog prometa

(3)

     Uredba (EZ) br. 216/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. veljače 2008. o zajedničkim pravilima u području civilnog zrakoplovstva i osnivanju Europske agencije za sigurnost zračnog prometa i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 91/670/EEZ, Uredbe (EZ) br. 1592/2002 i Direktive 2004/36/EZ (Tekst značajan za EGP); SL L 79, 19.3.2008., str. 1.

(4)

     Uredba (EU) br. 996/2010 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. listopada 2010. o istragama i sprečavanju nesreća i nezgoda u civilnom zrakoplovstvu i stavljanju izvan snage Direktive 94/56/EZ (Tekst značajan za EGP); SL L 295, 12.11.2010., str. 35.

(5)

     Uredba (EU) br. 376/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 3. travnja 2014. o izvješćivanju, analizi i naknadnom postupanju u vezi s događajima u civilnom zrakoplovstvu, o izmjeni Uredbe (EU) br. 996/2010 Europskog parlamenta i Vijeća i stavljanju izvan snage Direktive 2003/42/EZ Europskog parlamenta i Vijeća i uredbi Komisije (EZ) br. 1321/2007 i (EZ) br. 1330/2007 (Tekst značajan za EGP); SL L 122, 24.4.2014., str. 18.

(6)

     Uredba (EZ) br. 2111/2005 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. prosinca 2005. o uspostavi liste Zajednice koji sadrži zračne prijevoznike na koje se primjenjuje zabrana letenja unutar Zajednice, o informiranju putnika u zračnom prometu o identitetu zračnog prijevoznika koji obavlja let i stavljanju izvan snage članka 9. Direktive 2004/36/EZ (Tekst značajan za EGP); SL L 344, 27.12.2005., str. 15.

(7)

     Više informacija dostupno je na http://ec.europa.eu/transport/modes/air/safety/air-ban/index_hr.htm  

(8)

     Uredba Komisije (EZ) br. 474/2006 od 22. ožujka 2006. o uspostavi popisa Zajednice onih zračnih prijevoznika na koje se primjenjuje zabrana letenja unutar Zajednice iz poglavlja II. Uredbe (EZ) br. 2111/2005 Europskog parlamenta i Vijeća (Tekst značajan za EGP); SL L 84, 23.3.2006., str. 14.

(9)

     Proceduralne pojedinosti utvrđene su u Uredbi (EZ) br. 182/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 2011. o utvrđivanju pravila i općih načela u vezi s mehanizmima nadzora država članica nad izvršavanjem provedbenih ovlasti Komisije; SL L 55, 28.2.2011., str. 13.

(10)

Ova se napomena ne odnosi na hrvatsku jezičnu verziju.    

(11)

   Članak 11. Uredbe (EZ) br. 549/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 10. ožujka 2004. o utvrđivanju okvira za stvaranje jedinstvenog europskog neba (okvirna Uredba); SL L 96, 31.3.2004., str. 1, i Provedbena uredba Komisije (EU) br. 390/2013 od 3. svibnja 2013. o utvrđivanju plana performansi za usluge u zračnoj plovidbi i mrežne funkcije (Tekst značajan za EGP); SL L 128, 9.5.2013., str. 1.

(12)

     Provedbena odluka Komisije 2014/672/EU od 24. rujna 2014. o produljenju imenovanja tijela za reviziju performansi jedinstvenog europskog neba; SL L 281, 25.9.2014., str. 5.

(13)

     U smislu ovog dokumenta, „nadzor” se odnosi na nadzor koji nad ovlaštenim organizacijama provode njima nadležna tijela i na praćenje primjene pravila u državama članicama EU-a kako ga obavlja EASA u kontekstu standardizacijskih inspekcijskih pregleda.

   Nadzor sigurnosti u EU-u uglavnom je uređen Uredbom br. 216/2008 i njezinim provedbenim pravilima (vidjeti sliku 1. za više informacija o primjenjivom zakonodavstvu).

(14)

     Provedbena uredba Komisije (EU) br. 628/2013 od 28. lipnja 2013. o metodama rada Europske agencije za sigurnost zračnog prometa prilikom obavljanja inspekcijskog nadzora u području standardizacije i praćenju primjene pravila Uredbe (EZ) br. 216/2008 Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Uredbe Komisije (EZ) br. 736/2006 (Tekst značajan za EGP); SL L 179, 29.6.2013., str. 46.

(15)

      http://easa.europa.eu/newsroom-and-events/general-publications  

(16)

      http://eccairs-dds.jrc.ec.europa.eu/pubsris/default.asp  

(17)

      http://ad.easa.europa.eu/sib-docs/page-1  

(18)

      http://easa.europa.eu/easa-and-you/safety-management/accident-and-incident-investigation-support/safety-recommendations  

(19)

      http://easa.europa.eu/  

(20)

      http://ec.europa.eu/transport/modes/air/safety/index_en.htm