52014DC0224

1. Uvod

Povelja Europske unije o temeljnim pravima (Povelja) upućena je prije svega institucijama EU-a. Ona služi kao nadopuna za nacionalne sustave, ali ne i kao zamjena za njih. Države članice podliježu vlastitim ustavnim sustavima i temeljnim pravima koja iz njih proizlaze. Države članice moraju u obzir uzimati Povelju samo kada njihove nacionalne mjere provode zakonodavstvo EU-a, kao što je predviđeno u članku 51. Povelje.

Ovo izvješće ističe ulogu Suda Europske unije (Sud) u provedbi Povelje, posebno u vezi s najnovijim razvojem njegove sudske prakse koja se odnosi na primjenjivost Povelje u državama članicama. 

Izvješće također daje prikaz toga kako su institucije EU-a poštovale i promicale temeljna prava, uz kontrolu Suda, u svim inicijativama, uključujući razvoj novog zakonodavstva i politika te provedbene mjere.

Naposljetku, izvješćem se skreće pozornost na važnost Europske konvencije o ljudskim pravima (EKLJP) i napredak koji je postignut s pristupanjem EU-a ovom instrumentu.

U radnom dokumentu u prilogu izvješća (Prilog 1.) navode se detaljne informacije o primjeni Povelje, s prikazom konkretnih problema s kojima se susreću pojedinci. Napredak u provedbi Strategije za ravnopravnost žena i muškaraca 2015. – 2010. prikazan je u posebnom prilogu (Prilog 2.).

2. Primjenjivost Povelje na države članice

Nacionalni suci sve su svjesniji učinka Povelje i traže savjet Suda[1] o njezinoj primjeni i tumačenju sukladno postupku odlučivanja o prethodnim pitanjima[2].

Kako bi se utvrdilo je li određena situacija u području primjene Povelje, kako je definirano u članku 51., Sud osobito ispituje je li namjera relevantnog nacionalnog zakonodavstva provesti odredbu zakonodavstva EU-a, vrstu zakonodavstva, ostvaruju li se njime i ciljevi koji nisu obuhvaćeni pravom EU-a te također postoje li posebna pravila zakonodavstva EU-a o tom pitanju ili pravila koja mogu utjecati na njega[3].

Tri novija slučaja dobar su primjer situacija u kojima je Sud presudio da države članice nisu provodile zakonodavstvo EU-a i stoga se u njima nije primjenjivala Povelja.

Prvo, u predmetu Pringle[4] Sud je presudio da države članice nisu provodile zakonodavstvo EU-a kada su uspostavile trajan mehanizam za rješavanje kriza za države eurozone. Ugovorima se na EU ne prenosi nikakva posebna nadležnost za uspostavu takvog mehanizma. Slijedom toga, države članice nisu provodile zakonodavstvo EU-a u smislu članka 51., pa se Povelja nije primjenjivala.

Drugo, u predmetu Fierro i Marmorale[5], Sud je proučio talijansko zakonodavstvo kojim se propisuje da se isprava o kupoprodaji nekretnine poništi ako je došlo do izmjena nekretnine bez pridržavanja zakona o prostornom planiranju. Takvo automatsko poništenje sprečava ostvarenje prava na vlasništvo (članak 17.[6]). Sud je ovaj slučaj proglasio neprihvatljivim zbog toga što nije postojala veza između nacionalnih propisa o prostornom planiranju i zakonodavstva EU-a.

Treće, u predmetu Cholakova[7], Sud je proučio situaciju u kojoj je bugarska policija uhitila gđu Cholakovu zato što je odbila predočiti osobnu iskaznicu tijekom policijske provjere. Sud je zaključio da je nesumnjivo riječ o nacionalnom predmetu budući da gđa Cholakova nije pokazala namjeru napuštanja teritorija Bugarske. Sud je smatrao da nije nadležan za rješavanje tog predmeta i proglasio ga je neprihvatljivim.

Trenutačno postoje tri situacije u kojima je jasno da dolazi do aktiviranja primjene Povelje.

Prvo, „provedba prava EU-a” obuhvaća zakonodavne aktivnosti te sudske i upravne prakse neke države članice pri ispunjavanju obveza sukladno pravu EU-a. To je, primjerice, slučaj kada države članice koriste učinkovitu sudsku zaštitu kako bi se osigurala prava pojedinaca koja proizlaze iz prava EU-a, na što ih obvezuje članak 19. stavak 1. UEU-a. Direktivom o slobodnom kretanju[8] državama članicama se dopušta da ograniče slobodu kretanja građana EU-a iz razloga koji se odnose na javni red, javnu sigurnost ili javno zdravlje. Sud je u predmetu ZZ odlučio da se osobi koja je uključena u slučaj mora otkriti na čemu se temelji odbijanje.[9] U tom slučaju razlozi za odluku kojom se odbija ulazak u UK nisu otkriveni zbog nacionalne sigurnosti. Sud je potvrdio da svaka osoba ima pravo znati po kojoj je osnovi donesena odluka da joj se odbije ulazak u zemlju, zato što zaštita nacionalne sigurnosti ne smije biti razlog za uskraćivanje prava na pošteno saslušanje, što pravo na izvanredni pravni lijek čini neučinkovitim (članak 47.).

Drugo, Sud je utvrdio da se Povelja primjenjuje ako država članica koristi diskrecijsko pravo temeljem prava EU-a. U predmetu Kaveh Puid[10] Sud je potvrdio svoju prethodno utvrđenu sudsku praksu[11] i odlučio da država članica tražitelja azila ne smije premjestiti u državu članicu za koju se prvotno ustanovilo da je odgovorna za njega ako postoje opravdani razlozi za sumnju da podnositelju zahtjeva prijeti stvarna opasnost podvrgavanja nečovječnom ili ponižavajućem postupanju, protivno članku 4. Povelje.

Konačno, nacionalne mjere povezane s isplatom sredstava EU-a u okviru podijeljenog upravljanja mogu predstavljati provedbu prava EU-a. U predmetu Blanka Soukupová[12] Sud je odlučio da se u provedbi Uredbe Vijeća 1257/1999 o potpori Europskoga fonda za smjernice i jamstva u poljoprivredi (EFSJP) ruralnom razvoju države članice moraju pridržavati načela jednakog postupanja i nediskriminacije, kao što je navedeno u člancima 20., 21. (1) i 23. Povelje. Kada pružaju potporu za prijevremeno umirovljenje starijih poljoprivrednika, od država članica se zahtijeva da osiguraju jednako postupanja prema muškarcima i ženama te da zabrane svaki oblik spolne diskriminacije.

Godine 2013. mnogo se raspravljalo o presudi o primjenjivosti Povelje u slučaju presude Åkerberg Fransson[13].  Ova presuda predstavlja važan korak u procesu pojašnjenja tumačenja članka 51. Povelje.

Od Suda je zatraženo da razjasni odnose li se slučajevi iz nacionalnog prava koji ispunjavaju ciljeve utvrđene u pravu EU-a i na situacije u kojima se pravo EU-a  „provodi“ u smislu članka 51. Povelje. Slučaj je Sudu na donošenje odluke o prethodnim pitanjima uputio Okružni sud u Švedskoj, zbog nedoumice o tome može li se kazneni postupak za utaju poreza u kontekstu prijave PDV-a pokrenuti protiv tuženika ako mu je za isto djelo već dosuđena kazna u upravnom poreznom postupku za pružanje lažnih informacija. Takvi se postupci moraju ispitivati prema načelu ne bis in idem (načelo da se osoba ne bi smjela dvaput kazniti za isto djelo), koje je sadržano u članku 50. Povelje, čak i u slučaju kada za te upravne kazne i kaznene postupke nije doneseno osnovno nacionalno zakonodavstvo kako bi se preuzelo pravo EU-a.

Sud je ukazao na činjenicu da sukladno pravu EU-a države članice imaju obvezu osigurati plaćanje svih dospjelih iznosa PDV-a radi suzbijanja nezakonitih djela koja utječu na financijske interese EU-a te poduzimati iste mjere u borbi protiv prijevara koje utječu na financijske interese EU-a koje poduzimaju radi suzbijanja prijevara koje su usmjerene protiv njihovih vlastitih interesa.”[14]

Vlastita sredstva EU-a uključuju prihod od primjene jedinstvene stope na usklađene osnovice za izračun PDV-a koje se utvrđuju sukladno pravilima EU-a. Stoga postoji izravna veza između prikupljanja prihoda od PDV-a u skladu s mjerodavnim pravom EU-a, i raspoloživosti odgovarajućih sredstava od PDV-a za proračun EU-a . Bilo kakva zakonska praznina u prikupljanju prihoda od PDV-a na nacionalnoj razini potencijalno utječe na proračun EU-a. Sud je presudio da „s obzirom na to da temeljna prava zajamčena Poveljom moraju (...) biti zadovoljena ako je nacionalno zakonodavstvo obuhvaćeno područjem primjene prava Europske unije, ne mogu postojati situacije koje su na taj način obuhvaćene pravom Europske unije, a da pritom ta temeljna prava nisu primjenjiva. Primjenjivost prava Europske unije uključuje primjenjivost temeljnih prava koja su zajamčena Poveljom’[15]. Prema Sudu, nacionalno je pravo u tom kontekstu „osmišljeno radi sankcioniranja povreda direktive i stoga je [bilo] namijenjeno provedbi Ugovorom propisane obveze država članica za izricanje učinkovitih sankcija za postupanje koje šteti financijskim interesima Europske unije.”[16]

Što se tiče ishoda slučaja, Sud primijetio da načelo da se osobe ne kažnjava dvaput za isto djelo ne sprečava države članice da za ista djela uvedu kombinaciju poreznih i kaznenih sankcija, pod uvjetom da porezna sankcija nije kaznenopravne naravi.

3. Aktivnosti kojima se promiče učinkovita provedba Povelje

Temeljna prava promiču se pomoću svih politika EU-a. U slučajevima kada je EU nadležan djelovati, Komisija predlaže zakonodavstvo EU-a kako bi prava i načela ugrađena u Povelju imala konkretan učinak. Komisija također donosi aktivne mjere za promicanje Povelje i osigurava poštovanje prava EU-a kroz postupak protiv država članica zbog povrede prava.

Sud nadzire poštuju li same institucije Povelju provjeravajući usklađenost akata EU-a s Poveljom.

3.1. Zakonodavstvo EU-a

Komisija osigurava i temeljito provjerava da u svim zakonskim prijedlozima poštuju i promiču temeljna prava. Ona slijedi taj pristup kroz zakonodavni postupak, od samog prijedloga do rasprave o njemu tijekom pregovora između institucija EU-a i njegovog konačnog donošenja.

3.1.1. Zakonodavni prijedlozi

U području kaznenog prava Komisija je predložila pet pravnih mjera za daljnje promicanje Programa o postupovnim pravima i jačanje zaklade za europske kaznenopravne politike. Te mjere obuhvaćaju tri prijedloga direktiva o:

· jačanju određenih aspekata pretpostavke nedužnosti i prava prisutnosti na suđenju u kaznenim postupcima (članak 48. i 47.);

· posebnim zaštitnim mjerama za djecu koja su osumnjičena ili optužena u kaznenim postupcima (članak 24. i 49.);

· privremenoj pravnoj pomoći za osobe koje su osumnjičene ili optužene za kaznena djela i lišene su slobode te im je uskraćena pravna pomoć u postupku europskog uhidbenog naloga (članak 47. stavak 3).

Ove mjere također uključuju dvije Preporuke o procesnim zaštitnim mjerama za ranjive osumnjičenike ili optuženike u kaznenim postupcima te o pravu na pravnu pomoć za osobe koje su osumnjičene ili optužene za kazneno djelo tijekom kaznenog postupka (članak 47.)[17].

Potreba za utemeljenjem kaznenopravnih mjera u čvrstim standardima na razini EU-a koji se odnose na postupovna prava i prava žrtava, u skladu s Poveljom, ključna je za jačanje načela uzajamnog povjerenja na kojima se temelji pravosudna suradnja.

Komisija je također osigurala učinkovitu zaštitu za profesionalnu pravnu povlasticu u sklopu zakonodavstva EU-a koje se odnosi pranje novca. Predloženom Direktivom o borbi protiv pranja novca  iz veljače 2013. nameće se obveza prijavljivanja pranja novca ili financiranja terorizma nadležnim tijelima u brojnim profesionalnim djelatnostima. Međutim, uzimajući u obzir ključnu važnost prava na obranu (članak 48.), predloženom Direktivom od država članica se zahtijeva da ne primjenjuju ovu obvezu na odvjetnike u određenim okolnostima, primjerice u odnosu na informacije dobivene tijekom ustanovljavanja pravnog položaja klijenta.[18]

Nadalje, Komisija je osigurala sredstvo izvanrednog pravnog lijeka za radnike koji koriste pravo na slobodno kretanje u EU-u. Cilj je ovog zakonodavnog prijedloga[19], inter alia, uvesti pravnu obvezu za države članice da osiguraju odgovarajuće izvanredne pravne lijekove za mobilne radnike EU-a na nacionalnoj razini (članak 47.).

U rujnu 2013. Komisija je predložila Uredbu o indeksima koji se koriste kao referentne vrijednosti za financijske instrumente i financijske ugovore.[20] Njezina je svrha bila primijeniti  jasnije standarde na predmetne referentne vrijednosti koje određuju sudionici u financijskom sektoru i podvrgnuti ih nadzoru. Njome se predviđa prenošenje ovlasti za provjeru na nadležna tijela i davanje provedbene ovlasti tim tijelima, uključujući pristup prijenosima podataka na zahtjev. Komisija je procijenila utjecaj tog prijedloga na nekoliko prava zaštićenih Poveljom: zaštitu osobnih podataka (članak 8.), pravo na slobodu izražavanja i pristup informacijama (članak 11.) te slobodu vođenja poslovanja (članak 16.).

U svojem prijedlogu Uredbe o utvrđivanju pravila za nadzor vanjske morske granice u kontekstu operativne suradnje koju koordinira Frontex[21], donesene u travnju 2013., Komisija je osigurala da sve mjere poduzete tijekom aktivnosti nadzora koje koordinira Frontex moraju u potpunosti poštovati temeljna prava i načelo zabrane vraćanja, što podrazumijeva da se nijedna izbjeglice ne smije vratiti u bilo koju državu u kojoj njemu ili njoj prijeti opasnost smrtne kazne, mučenja ili drugog nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (članak 19. stavak 2). Prije iskrcaja u trećoj zemlji države članice moraju uzeti u obzir opće stanje u toj zemlji kako bi bile sigurne da se u njoj ne krši načelo zabrane vraćanja, utvrditi identitet osoba koje presretnu ili spase te ustanoviti kakve su njihove osobne situacije.

3.1.2. Međuinstitucionalni pregovori s važnim aspektima temeljnih prava

Godina 2013. bila je važna za pravo na zaštitu osobnih podataka. U svjetlu otkrića iz te godine o globalnim programima nadzora koji potencijalno nadziru komunikacije svih građana, bilo je potrebno da institucije EU-a postignu napredak u pregovorima o novom standardu zaštite podataka.[22] U listopadu 2013. odbor LIBE Europskog parlamenta podržao je prijedlog Komisije.[23] Cilj je reforme povratiti kontrolu pojedinaca nad vlastitim podacima nadopunjavanjem njihovih prava (članak 8.). Njezini su ključni elementi izričita suglasnost, pravo na zaborav, pravo na prenosivost podataka i pravo na obaviještenost o povredama osobnih podataka. Njima će se omogućiti prevladavanje sve većeg jaza između građana i poduzeća s kojima dijele svoje podatke, bilo dragovoljno ili ne.

U cilju promicanja slobode vođenja poslovanja, koja je sadržana u članku 16. Povelje, Komisija je 2012. predložila moderniziranje pravila o prekograničnoj insolventnosti.[24] Tijekom pregovora, u kojima je u 2013. postignut stvarni napredak, temeljito se razmatrao utjecaj ovog prijedloga na prava manjinskih vjerovnika na učinkovit pravni lijek (članak 47.) i na vlasništvo (članak 17.).

3.1.3. Provedba Povelje kroz mjere koje su donesene u zakonodavstvu EU-a i mjere koje je donijela Komisija

U području postupovnih prava, donesena je Direktiva o pravu na odvjetnika te pravu na obavještavanje treće strane o lišavanju slobode[25]. Donošenjem ovog ključnog zakonodavstva svim osumnjičenima zajamčeno je pravo na savjet odvjetnika od najranije faze postupka do njegovog okončanja (članci 47. i 48.).

Europski parlament i Vijeće donijeli su preinaku Uredbe Dublin[26] kojom je podnositeljima zajamčen učinkoviti pravni lijek u žalbama protiv odluka o premještanju, čime se osigurava puna primjenjivost prava tražitelja azila da ostanu na državnom području i smanjenje rizika od „lanca vraćanja” (članak 19. stavak 2.). Ona uključuje i sudsku praksu Suda prema kojoj se tražitelj azila ne smije poslati u državu članicu u slučaju da postoji ozbiljna opasnost od kršenja njegovih/njezinih temeljnih prava. U takvom slučaju druga država članica treba odmah preuzeti odgovornost kako se ne bi ugrozio brzi pristup tražitelja azila pravosuđu.

Europski parlament i Vijeće također su donijeli Direktivu o postupcima azila[27] i Direktivu o uvjetima prihvata[28]. Prva osnažuje jamstva za zaštitu temeljnog prava na azil, posebno jačanjem prava pristupa postupcima azila (članci 18. i 19.), dok druga uključuje poboljšane i jasnije standarde kako bi se učinkovitije zaštitilo temeljno pravo na dostojanstvo, posebno u pogledu ranjivih tražitelja azila te dodatno usklađuje pravila o zadržavanju, kojima se utvrđuju jasni i ograničavajući razlozi, uvjeti za zatvaranje, i jamstva za pritvorenike (članci 1., 4., 6., 7., 18., 21., 24., i 47.).

U pogledu prava žrtava, Uredbom o međusobnom priznavanju zaštitnih mjera u građanskim stvarima[29] utvrđuje se jednostavan i brz mehanizam za priznavanje zaštitnih mjera koje su u državi članici određene u građanskim stvarima. Osobe koje su zaštićene takvim mjerama (uglavnom žene kojima je određena sudska zabrana protiv nekoga) mogu stoga biti sigurne da će nalog iz njihove matične zemlje imati jednaku snagu na cjelokupnom području EU-a.

Europski izbori 2014. po prvi će se put održati u skladu s Ugovorom iz Lisabona, što će ojačati ovlasti Europskog parlamenta. U svojoj preporuci iz ožujka 2013.[30] Komisija je pozvala političke stranke da daju podršku nekom od kandidata za predsjednika Europske komisije na idućim europskim izborima te da pokažu pripadnost europskim političkim strankama. Cilj ove preporuke je promicati pravo glasa, sadržano u članku 39. Povelje, informiranjem glasača o ključnim pitanjima tih izbora, poticanjem rasprave na europskoj razini te u konačnici povećati odaziv birača.

3.2. Mjere za promicanje temeljnih prava

Velikim poduzećima diljem EU-a i dalje pretežito rukovode muškarci. Kako bi se ostvarila stvarna ravnopravnost žena i muškaraca u upravama korporacija, Komisija je prošle godine sukladno članku 23. Povelje predložila Direktivu za poboljšanje ravnoteže spolova u redovima neizvršnih direktora tvrtki uvrštenih u službenu kotaciju na burzama.[31] Europski parlament je u studenome 2013. donio rezoluciju o predloženoj Direktivi[32] u prvom čitanju, potvrđujući širok konsenzus o potrebi povećanja zastupljenosti žena u upravama korporacija te je u velikoj mjeri podržao pristup Komisije otklanjanju postojeće neravnoteže.

Drugo područje u kojem EU nastavlja raditi na jačanju zaštite jednakih prava i poticanju donošenja pozitivnih mjera je integracija Roma. Veliki napredak postignut je na razini EU-a u 2013. po pitanju pristupa rješavanju problema isključenosti Roma. Preporuka Vijeća[33] jednoglasno je donesena u prosincu 2013. Države članice obvezale su se na poboljšanje gospodarske i socijalne integracije romskih zajednica. I sami su Romi tijekom cijelog procesa bili uključeni u rasprave na najvišoj razini donošenja odluka.

3.3. Provedbene mjere EU-a

Komisija je ispunila svoju uloga čuvarice Ugovora i poduzela mjere kako bi se osiguralo da države članice provode zakonodavstvo EU-a čime Povelja dobiva konkretan učinak.

Nakon analize nacionalne provedbe Zakonika o vizama[34] u pogledu prava na žalbu protiv odbijanja/poništenja/opoziva vize, Komisija je postavila niz pitanja o usklađenosti nacionalnog zakonodavstva s odredbama Zakonika o vizama i Povelje. Zaključila je da se pravom na učinkoviti pravni lijek, sadržanim u članku 47. Povelje, nalaže da žalba protiv odbijanja, poništenja ili opoziva vize uključuje pristup pravosudnom tijelu kao jedinom ili posljednjem stupnju za žalbe. Nekoliko država članica primilo je službenu opomenu.

Godine 2012.[35] Sud je odlučio da iznenadna odluka o radikalnom smanjenju dobi za umirovljenje sudaca, tužitelja i javnih bilježnika u Mađarskoj nije u skladu s Direktivom 2000/78, kojom se osigurava puno poštovanje načela nediskriminacije u području zapošljavanja utvrđenog u članku 21. Povelje. Nakon učinkovitog dijaloga s Komisijom Mađarska je u ožujku 2013. donijela zakon kojim se predviđa rješenje za sva postavljena pitanja te se njime na ispravan i cjelovit način provodi presuda Suda.

Konačno, kada je riječ o zaštiti podataka, Komisija je nadzirala kako Austrija provodi presudu Suda iz 2012.[36] u vezi s nedostatkom neovisnosti nadzornog tijela za zaštitu podataka. Austrija je izmijenila svoje zakonodavstvo o zaštiti podataka i odredila da član tijela koji obavlja svoje svakodnevne zadatke podliježe isključivo nadzoru njegovog predsjednika te da to tijelo više nije dio Ureda saveznog kancelara već ima vlastiti proračun i osoblje.

3.4. Kontrola Suda nad institucijama EU-a

Odnos institucija EU-a prema Povelji nadzire Sud koji je donio nekoliko presuda kako bi se osiguralo da institucije EU-a djeluju u skladu s Poveljom. Te su presude povezane s činjenicom u kojoj su mjeri zakonodavstvo EU-a i odluke koje se odnose na pojedince u skladu s Poveljom.

EU može određivati kazne ili mjere ograničavanja koje bi mogle utjecati na temeljna prava osobe na koju se odnose. U predmetu Kadi II[37] Sud je u presudi u žalbenom postupku razjasnio određena postupovna prava osoba osumnjičenih za povezanost s terorizmom, uključujući pravo na dobru upravu, pravo na učinkoviti pravni lijek i pravo na pošteno suđenje (članci 41. i 47.) Sud je osigurao zaštitu temeljnih prava i sloboda istovremeno priznavajući nužnost borbe protiv međunarodnog terorizma. Komisija je naredila da se imovina g. Kadija zamrzne, provodeći odluku Odbora za sankcije UN-a kao dijela Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a. Sud je izjavio da budući da Komisija nije predočila nijednu informaciju ili dokaz kojima bi se potkrijepili navodi da je g. Kadi bio uključen u aktivnosti povezane s međunarodnim terorizmom (optužbe koje je on odlučno opovrgnuo), te tvrdnje nisu opravdale donošenje restriktivnih mjera protiv njega na razini EU-a.

Bez obzira na postojanje rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a, institucije EU-a su u brojnim predmetima donosile odluke i uredbe o zamrzavanju financijskih sredstava osoba i tijela za koje su institucije EU-a utvrdile da su uključeni u djela širenja nuklearnog oružja. Neki od tih osoba i tijela poduzeli su mjere kojima se nastoji poništiti te odluke. U nizu sudskih odluka[38] Opći sud poništio je mjere institucija EU-a protiv nekoliko podnositelja zahtjeva. Utvrdio je da institucije EU-a nisu predočile dovoljno dokaza kojima bi se opravdale poduzete mjere te da su, u određenim slučajevima, institucije EU-a prekršile obvezu navođenja razloga i predočavanja dokaza.

U predmetu Besselink[39], Opći sud proveo je pravo pristupa dokumentima, sadržano u članku 42. Povelje, te je djelomično poništio odluku Vijeća kojom se odbija pristup dokumentu o pristupanju Europske unije EKLJP-u. Sud je presudio da je Vijeće napravilo pogrešku kada je odbilo pristup jednoj od pregovaračkih direktiva koju je donijelo. Stajalište iz tog dokumenta već je ranije dostavljeno strankama u pregovorima. Stoga njegovo otkrivanje nije moglo ugroziti atmosferu povjerenja koja postoji između pregovaračkih strana.

Dok se te odluke odnose na pojedince, zakonodavni akti EU-a koji se odnose na države članice također su predmet nadzora Suda.

Sud je ispitao usklađenost Okvirne odluke o europskom uhidbenom nalogu[40] (EUN) s člancima 47. i 48. Povelje. Od Suda je zatraženo mišljenje o tome može li država članica uvjetovati predaju neke osobe koja je osuđena in absentia time da postoji mogućnost preispitivanja presude u državi članici koja izdaje uhidbeni nalog, kako bi se izbjegli bilo kakvi štetni učinci na pravo na pošteno suđenje i pravo na obranu koja su zajamčena Ustavom države članice koja predaje tu osobu[41]. Sud je presudio da je Okvirna odluka o EUH-u u  potpunosti u skladu s Poveljom. Uvjetovanje predaje osobe zahtjevom koji nije predviđen u Okvirnoj odluci ugrozilo bi načela uzajamnog povjerenja i priznavanja koje ta odluka ima za cilj održati te bi ugrozilo njezinu učinkovitost.

4. Uloga ESC-a

Sama činjenica da se Povelja primjenjuje samo ako države članice provode zakonodavstvo EU-a ne znači da postoji jaz u zaštiti temeljnih prava. Pojedinci imaju pravo na nacionalne pravne lijekove i, nakon što ih iscrpe, mogu podnijeti zahtjev Europskom sudu za ljudska prava, u skladu s EKLJP-om, čije su potpisnice sve države članice EU-a.

Ugovorom iz Lisabona Europska unija se obvezala pristupiti EKLJP-u. U travnju 2013. finaliziran je nacrt sporazuma o pristupanju EU-a EKLJP-u, što je prekretnica u procesu pristupanja. Kao sljedeći korak, Komisija je od Suda zatražila mišljenje o nacrtu sporazuma.

5. Zaključak

U 2013. Sud je rješavao veliki broj predmeta koji se odnose na primjenjivost Povelje na nacionalnoj razini. Tom se činjenicom naglašava sve veće uzajamno djelovanje Povelje s nacionalnim pravnim sustavima. U tom kontekstu presuda u predmetu Åkerberg Fransson igra važnu ulogu u daljnjem definiranju primjene Povelje u državama članicama od strane nacionalnih sudaca, iako se sudska praksa u tom smislu još uvijek razvija i vjerojatno će se stalno poboljšavati.

Nacionalni suci ključni su akteri za davanje konkretnog učinka pravima i slobodama koji su ugrađeni u Povelju, budući da oni izravno osiguravaju puno pravo pojedinaca na izvanredne pravne lijekove u slučajevima kada nisu poštovana temeljna prava u području primjene prava EU-a.

Institucije EU-a uložile su velike napore kako bi se osigurala dosljedna primjena odredbi Povelje budući da je ona dobila pravno obvezujuću snagu kao primarno pravo EU-a. Bilo kakav utjecaj na temeljna prava treba pažljivo razmotriti tijekom zakonodavnih postupaka, posebno u fazi izrade konačnih kompromisnih rješenja. Za ostvarivanje tog cilja potrebna je snažna međuinstitucionalna angažiranost.

Pravni akti EU-a također se mogu osporavati na Sudu za svako kršenje temeljnih prava. Kontrola Suda obuhvaća i države članice, ali samo ako primjenjuju pravo EU-a. Izvan tog područja države članice primjenjuju svoje vlastite nacionalne sustave za zaštitu temeljnih prava. To je bila jasna i promišljena odluka koju su države članice donijele pri sastavljanju Povelje i Ugovora.

Institucije EU-a moraju ići dalje od pukog poštovanja pravnih zahtjeva koji proizlaze iz Povelje. One moraju nastaviti s ispunjavanjem političke zadaće promicanja kulture temeljnih prava za sve građane, gospodarske subjekte i javna tijela. Činjenica da je Komisija zaprimila više od 3 000 pisama od građana o poštovanju temeljnih prava pokazuje da su pojedinci svjesni svojih prava i zahtijevaju da ih se poštuje. Komisija podupire njihove napore.

[1]               Za pregled zahtjeva za odlučivanjem o prethodnim pitanjima koji su podneseni Sudu u 2013. godini i odnose se na Povelju, vidjeti Dodatak II.

[2]               Vidjeti članak 267. UFEU-a.

[3]               SEU, C-309/96 Annibaldi 18.12.1997., §§ 21 do 23, i C‑40/11 Iida, 8.11.2012., § 79.

[4]               SEU, C-370/12, Thomas Pringle, 27.11.2012.

[5]               SEU, C-106/13, Francesco Fierro i Fabiana Marmorale protiv Edoarda Ronchija i Cosima Scocozze, 30.5.2013.

[6]               Članci koji su u nastavku teksta navedeni u zagradama predstavljaju članke Povelje.

[7]               SEU, C-14/13, Gena Ivanova Cholakova, 6.6.2013.

[8]               Direktiva 2004/38/EZ, SL 2004. L 158, str. 77

[9]               SEU, C-300/11 ZZ protiv državnog tajnika za ministarstvo unutarnjih poslova, 4.6.2013.

[10]             SEU, C-4/11 Bundesrepublik Deutschland protiv Kaveh Puid, 14.11.2013.

[11]             SEU, spojeni predmeti C-411/10 i C-493/10, NS protiv državnog tajnika za ministarstvo unutarnjih poslova, 21.12. 2011.

[12]             SEU, C-401/11 Blanka Soukupová, 11.4.2013.

[13]             SEU, C-617/10, Åklagaren protiv Hansa Åkerberga Franssona, 26.2.2013.

[14]             Ibid., § 26.

[15]             Ibid., § 21.

[16]             Ibid., § 28.

[17]             COM(2013) 821, 822, i 824, 27.11.2013., i COM(2013) 8178 i 8179, 27.11.2013.

[18]             SEU, C-305/05 Ordre des barreaux francophones et germanophone, 26.6.2007.

[19]             COM (2013) 236 završna verzija, 26.4.2013.

[20]             COM(2013) 641 završna verzija, 18.9.2013.

[21]             COM(2013) 197 završna verzija, 12.4.2013.

[22]              COM(2012) 11 završna verzija, 25.1.2012 i COM(2012) 10 završna verzija, 25.1.2012.

[23]             Europski parlament, dokument br. A7-0403/2013.

[24]             COM(2012) 744 završna verzija, 12.12.2012.

[25]             Direktiva 2013/48/EU, SL L 294.

[26]             Direktiva 604/2013, SL L 180, str. 31.

[27]             Direktiva 2013/32/EU, SL L 180.

[28]             Direktiva 2013/33/EU, SL L 180, 29.6.2013., str. 96.

[29]             Uredba 606/2013, SL L 181.

[30]             Preporuka 2013/142/EU, SL L 79, str. 29.

[31]             COM(2012) 614 završna verzija, 14.11.2012.

[32]             Europski parlament, dokument br. A7-0340/2013.

[33]             Preporuka Vijeća o učinkovitim mjerama za integraciju Roma u državama članicama, 9.12.2013.

[34]             Uredba 810/2009, SL L 243.

[35]             SEU, C-286/12, Komisija protiv Mađarske, 6.11.2012.

[36]             SEU, C-614/10 Komisija protiv Austrije, 16.10.2012.

[37]             SEU, C-584/10 P Komisija i drugi protiv Kadija (Kadi II.), žalba protiv T-85/09 Kadi protiv Komisije (Kadi I.), 18.7.2013.

[38]             Opći sud, spojeni predmeti T-35/10 i T-7/11 Bank Melli Iran; predmet T-493/10 Persia International Bank plc; spojeni predmeti T-4/11 i T-5/11 Iranska banka Export Development Bank; T-12/11 Iransko osiguravajuće društvo; T-13/11 Post Bank Iran; T-24/11 Bank Refah Kargaran; T-434/11 Europäisch-Iranische Handelsbank AG; spojeni predmeti T-42/12 i T-181/12 Naser Bateni; T-57/12 Good Luck Shipping, i predmet T-110/12 Iransko društvo Offshore Engineering & Construction Co. protiv Vijeća, 6.9.2013.

[39]             Opći sud, T-331/11 Besselink protiv Vijeća, 12.9.2013.

[40]             Okvirna odluka 2002/584/JHA koja je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299/JHA, SL 2009 L 81, str. 24.

[41]             SEU, C-399/11 Stefano Melloni protiv Ministarstva financija, 26.2.2013.