52014DC0177

1.            UVOD

Europskom građanskom inicijativom, uvedenom Ugovorom iz Lisabona kako bi se potaknulo veće demokratsko sudjelovanje građana u europskim pitanjima[1], omogućeno je da najmanje milijun građana Europske unije (EU) iz najmanje sedam država članica od Europske komisije zatraži predlaganje propisa o pitanjima iz nadležnosti EU-a. To je prvi instrument participativne demokracije na razini EU-a. Od njegova pokretanja u travnju 2012. više od pet milijuna građana potpisalo je više od 20 različitih inicijativa.

„Right2Water” prva je europska građanska inicijativa koja je ispunila zahtjeve Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o građanskoj inicijativi. Nakon što su dobili potporu više od 1,6 milijuna građana, organizatori su 20. prosinca 2013. službeno podnijeli inicijativu Komisiji.

U skladu s odredbama Uredbe o građanskoj inicijativi, Komisija ima tri mjeseca za predstavljanje svojeg odgovora na tu inicijativu u Komunikaciji u kojoj navodi „svoje pravne i političke zaključke o građanskoj inicijativi, eventualnim djelovanjima koje namjerava poduzeti i razloge poduzimanja ili nepoduzimanja djelovanja”[2].

Komisija je 17. veljače 2014. primila organizatore, koji su istog dana dobili mogućnost iznijeti svoju inicijativu na javnom saslušanju organiziranom u Europskom parlamentu. Prilog I. sadržava dodatne informacije o postupovnim aspektima te prve građanske inicijative.

Inicijativom „Right2Water” Komisiju se poziva „da podnese zakonodavni prijedlog koji će ostvariti ljudsko pravo na vodu i odvodnju na način kako ga prepoznaju Ujedinjeni narodi, te koji će promovirati vodoopskrbu i odvodnju kao javne usluge neophodne za sve”[3].

Inicijativom se „zahtijeva da:

– Institucije EU-a i države članice budu obvezane osigurati da svi stanovnici uživaju pravo na vodu i odvodnju;

– Opskrba vodom i upravljanje vodnim resursima ne budu podvrgnuti pravilima unutrašnjeg tržišta te da se onemogući liberalizacija vodnih usluga;

– EU uloži veće napore u postizanje univerzalnog pristupa vodi i odvodnji”.

Inicijativom se otvaraju međusektorska pitanja koja obuhvaćaju niz politika na razini EU-a i država članica. Treba je razmatrati u skladu s pravilima Ugovora o EU-u, a posebno u skladu s načelima dodjeljivanja, razmjernosti i supsidijarnosti.

2.            Trenutačno stanje

Pristup sigurnoj vodi za piće i odvodnji neraskidivo je povezan s pravom na život i ljudsko dostojanstvo i potrebom osiguravanja primjerenog životnog standarda.

Tijekom prošlog desetljeća međunarodnim je pravom potvrđeno pravo na sigurnu vodu za piće i odvodnju, posebno na razini Ujedinjenih naroda (UN)[4]. Rezolucijom Opće skupštine UN-a 64/292 potvrđeno je „pravo na sigurnu i čistu vodu za piće i odvodnju kao ljudsko pravo od ključne važnosti za potpuno uživanje života i svih ljudskih prava”. Nadalje, u završnom dokumentu Konferencije UN-a-o održivom razvoju iz 2012. godine (Rio+20) predsjednici država i vlada i visoki predstavnici potvrdili su svoju „predanost ljudskom pravu na sigurnu vodu za piće i odvodnju, koje će postupno ostvarivati za [svoje] stanovništvo uz potpuno poštovanje nacionalne suverenosti”[5].

Na europskoj razini, Parlamentarna skupština Vijeća Europe izjavila je „da pristup vodi mora biti prepoznat kao temeljno ljudsko pravo budući da je voda nužna za život na zemlji te je resurs koji čovječanstvo mora dijeliti”[6]. EU je također potvrdio da „sve države imaju obvezu ljudskih prava u pogledu pristupa sigurnoj vodi za piće, koja mora biti raspoloživa, fizički dostupna, pristupačna i prihvatljiva”[7].

Ta su načela također potaknula djelovanje EU-a. Okvirnom direktivom o vodama EU-a priznato je da „voda nije kao drugi komercijalni proizvodi, već je naslijeđe koje treba čuvati, zaštititi i postupati s njome kao takvom”[8]. Može se tumačiti da su određena prava i načela propisana Poveljom EU-a o temeljnim pravima izravno mjerodavna za pristup sigurnoj vodi za piće i poboljšanoj odvodnji. Nedostupnost sigurne vode za piće i odvodnje očito utječe na uspješnu zaštitu temeljnih prava kao što su pravo na dostojanstvo (članak 1.) i pravo na život (članak 2.). Osim toga, u ovom kontekstu u obzir treba uzeti i predanost EU-a visokoj razini zaštite okoliša[9] (članak 37.). Iako se Povelja primjenjuje na države članice samo pri provedbi prava EU-a, sve odredbe samog prava EU-a moraju biti sukladne Povelji. Stoga sve institucije i tijela EU-a moraju poštovati prava utvrđena u Povelji i osigurati da su sve mjere poduzete na temelju Ugovora sukladne s tim pravima.

U tom je kontekstu Komisija analizirala građansku inicijativu kako bi izrazila svoje zaključke u skladu s člankom 10. Uredbe o građanskoj inicijativi.

Doprinos EU-a kvalitetnijoj i dostupnijoj vodi

Kakvoća, fizička dostupnost i pristupačnost tri su ključna elementa za osiguranje i poboljšanje pristupa vodi i odvodnji.

EU je pridonio osiguravanju pristupa sigurnoj vodi za piće i odvodnji za stanovništvo svojih država članica dvjema glavnim vrstama aktivnosti. Prvo, EU je utvrdio ambiciozne standarde kakvoće vode kojima se jamči visoka razina zaštite javnog zdravlja i okoliša. Drugo, EU je pružio financijsku potporu za proširenje i unaprjeđenje vodne infrastrukture u državama članicama, čime će se poboljšati i kakvoća i fizička dostupnost vodnih usluga.

EU je 1970-ih uveo minimalne zahtjeve za kakvoću vode i tijekom protekla četiri desetljeća postupno proširivao svoje propise u području voda. Okvirna direktiva o vodama[10], Direktiva o vodi za piće[11] i Direktiva o pročišćavanju komunalnih otpadnih voda[12] ključni su dijelovi prava EU-a u tom području.

Tim se propisima zagovara cjeloviti pristup upravljanju vodama i osigurava da voda zadovoljava stroge zahtjeve te je ona stoga sigurna, zdrava i čista. Provedbom tih pravila EU-a o zaštiti okoliša znatno je poboljšana kakvoća vode za piće u EU-u, a posebno u istočnoj i srednjoj Europi.

Kohezijskom politikom EU-a već se niz godina snažno podržavaju države članice u izgradnji i unaprjeđenju infrastrukture koja osigurava pristup uslugama opskrbe vodom za piće i odvodnje otpadnih voda. Na primjer, zahvaljujući financijskoj pomoći EU-a, od 2007. godine više od 2,6 milijuna ljudi u devet država članica dobilo je poboljšanu opskrbu vodom za piće, a još 5,7 milijuna ljudi u 14 država članica priključeno je na poboljšani sustav pročišćavanja otpadnih voda. Tijekom zadnjih sedam godina (2007. – 2013.), iznos financijske potpore EU-a za ulaganja u radove i infrastrukturu za vodoopskrbu i odvodnju dosegnuo je gotovo 22 milijarde eura.

I pristupačnost je jedan od ključnih elemenata jer je povezana s učinkovitim pristupom vodnim uslugama za sve. EU nema nikakvu ulogu u određivanju cijena vode, koje se utvrđuju na nacionalnoj razini. No, propisi o zaštiti okoliša EU-a u području voda utvrđuju neka osnovna načela politike određivanja cijena vode u državama članicama. Okvirnom direktivom o vodama od država se članica zahtijeva da osiguraju da cijena koja se obračunava potrošačima vode odražava stvarne troškove korištenja vode. Time se potiče održivo korištenje ograničenih vodnih resursa. Vodna politika EU-a temelji se na načelu da je pristupačnost vodnih usluga od ključne važnosti. Nacionalna su tijela nadležna za poduzimanje konkretnih mjera potpore za zaštitu osoba u nepovoljnom položaju i rješavanje problema vodnog siromaštva (npr. kroz potporu kućanstvima s niskim prihodima ili utvrđivanjem obveza javnih usluga).

Pružanje vodnih usluga na unutarnjem tržištu

U EU-u je odluka o tome kako najbolje upravljati vodnim uslugama čvrsto u rukama tijela javne vlasti u državama članicama. Pružanje vodnih usluga obično je u nadležnosti lokalnih tijela, koja su najbliža građanima i njihovim interesima.

Tijela javne vlasti imaju potpunu slobodu obavljati odgovarajuće zadatke izravno, vlastitim sredstvima, ili ih prenijeti na pravno odvojene, potpuno javne „interne” subjekte. Također mogu odlučiti povjeriti vodne usluge, djelomično ili u cijelosti, na privatno ili mješovito upravljanje. Pri tome, tijela javne vlasti imaju potpuno pravo utvrditi jasne obveze privatnih operatera kako bi osigurale da usluge na zemljopisnom području pod njihovom nadležnosti zadovoljavaju propisane standarde.

EU sa svoje strane vodi računa o tome da se poštuju ključna načela Ugovora kao što su načela transparentnosti i jednakog postupanja. Istodobno, pravilima Ugovora zahtijeva se da EU ostane neutralan u odnosu na nacionalne odluke kojima se uređuje sustav vlasništva nad vodnim poduzećima[13].

Pravilima unutarnjeg tržišta EU-a u potpunosti se poštuje nadležnost javnih tijela da osiguraju potrebne standarde kakvoće usluga, odlučuju o primjenjivim cijenama i nameću sve odgovarajuće obveze javnih službi (npr. zaštita korisnika u nepovoljnom položaju). Cilj je tih pravila povećanje transparentnosti, osiguravanje nediskriminacije te omogućavanje građanima da dobiju najbolju vrijednost za novac koji plaćaju kroz naknade ili poreze. Primjerice, pravilima o javnoj nabavi EU-a osigurano je da, ako tijela javne vlasti odluče koristiti vanjsko poduzeće za pružanje vodnih usluga, postupak odabira bude transparentan i da osigura najpogodniju ponudu za korisnike. Ako pak tijela javne vlasti odluče pružati te usluge putem javno-javne suradnje, propisima EU-a u području javne nabave također je osiguran fleksibilan i siguran pravni okvir za suradnju.

U vezi sa zabrinutošću iskazanom u okviru građanske inicijative, da vodoopskrba i upravljanje vodnim resursima ne bi smjeli podlijegati „pravilima unutarnjeg tržišta” te da treba onemogućiti liberalizaciju vodnih usluga, Komisija potvrđuje da se zakonodavstvo o javnoj nabavi ne primjenjuje kada lokalna tijela odluče pružati te usluge sama, preko zajedničkog pothvata ili povezanog društva[14].

Posebnost usluga vodoopskrbe i odvodnje i njihova važnost za zadovoljavanje osnovnih potreba stanovništva sustavno su priznavani u zakonodavstvu EU-a. Koncesije u vodnom sektoru često podliježu posebnim i složenim uvjetima koji zahtijevaju posebnu pozornost zbog „važnosti vode kao javnog dobra od temeljne vrijednosti za sve građane Unije”[15]. Koncesije za vodu za piće, kao i određene koncesije za pročišćavanje i ispuštanje otpadnih voda, stoga su isključene iz područja primjene novih pravila EU-a o dodjeli ugovora o koncesiji. K tome, usluge distribucije vode, vodoopskrbe i odvodnje izričito su isključene iz primjene slobode prekograničnog pružanja usluga, kako je navedeno u Direktivi o uslugama[16].

Dugogodišnja predanost EU-a na globalnoj razini

Smanjenje siromaštva, uključivi rast i održivi razvoj uvelike ovise o raspoloživost i kakvoći vode. Više od 2,6 milijardi ljudi na svijetu nema pristup poboljšanoj odvodnji, a gotovo milijarda ljudi još pije neobrađenu vodu za piće. Ostvarivanje milenijskog razvojnog cilja za sigurnu vodu za piće ide prema planu, no svijet jako zaostaje u ostvarivanju cilja za odvodnju, a prema sadašnjim pokazateljima pristup odvodnji dobit će milijarda ljudi manje od planiranog.

EU je dugi niz godina posvećen osiguravanju pristupa sigurnoj vodi za piće i odvodnji te promicanju integriranog upravljanja vodnim resursima u partnerskim zemljama. Poseban politički okvir uspostavljen je još 2002. „Komunikacijom Komisije o upravljanju vodama u zemljama u razvoju”[17]. To je dovelo do Inicijative EU-a o vodi[18], političkog instrumenta čiji je cilj poboljšanje suradnje i učinkovitije pružanje razvojne pomoći putem partnerstva i pristupa s više dionika.

Tijekom prošlog desetljeća ciljevi politike EU-a pretvoreni su u brojne konkretne mjere uz znatnu financijsku potporu, uključujući pokretanje Instrumenta za vode AKP-a i EU-a[19] 2004. godine. Od 2004. do 2013., više od 70 milijuna ljudi dobilo je pristup poboljšanoj vodoopskrbi, a 24 milijuna ljudi odvodnji, što je izravan rezultat potpore EU-a.

EU i njegove države članice trenutačno osiguravaju gotovo 1,5 milijardu eura godišnje za programe vodoopskrbe, odvodnje i higijene u zemljama u razvoju. To Uniju čini najvećim pojedinim donatorom u vodnom sektoru.

EU je od 2007. dodijelio oko 2,5 milijarde eura za projekte vodoopskrbe i odvodnje u više od 60 partnerskih zemalja[20]. Većina djelovanja EU-a u području vode i odvodnje sastoji se od izgradnje infrastrukture kao što su vodovodne i kanalizacijske mreže, uređaji za pripremu vode za piće i pročišćavanje otpadnih voda, te ruralna vodoopskrba u udaljenim područjima i ruralna odvodnja.

Nadalje, EU je najveći donator za humanitarno djelovanje u sektoru vodoopskrbe, odvodnje i higijene, trenutačno namjenjujući oko 200 milijuna eura godišnje za osiguranje pravovremenog i dostojnog pristupa dostatnim i sigurnim vodnim uslugama za stanovništvo kojem prijeti tekuća, predstojeća ili buduća humanitarna kriza.

EU podržava projekte partnerstva (sjever – jug i jug – jug) za razvoj kapaciteta u sektoru vodoopskrbe i odvodnje prijenosom iskustava i znanja između komunalnih poduzeća za vodoopskrbu i odvodnju, lokalnih tijela javne vlasti i drugih aktera u sektoru voda. Mnogi dodijeljeni izvori do sada su pomogli vodnim poduzećima koja nisu imala kapitala za proširenje pokrivenosti vodoopskrbom na najsiromašnije segmente stanovništva. Osim toga, od 2007. iz regionalnih instrumenata EU-a koji sadržavaju različite vrste sredstava  financirano je oko 30 projekata vodoopskrbe i odvodnje, čime su pokrenuti zajmovi i ulaganja koji premašuju dvije milijarde eura.

3.           DJELOVANJE U VEZI S INICIJATIVOM

U prošlim i sadašnjim djelovanjima EU-a, kako je prethodno navedeno, odražava se jasno priznanje važnosti vode kao javnog dobra koje je ključno za potpuno uživanje života i svih ljudskih prava. U okviru svojih nadležnosti i uz potpuno poštovanje načela supsidijarnosti, EU je dosljedno igrao pozitivnu ulogu kako bi osigurao da pristup sigurnoj vodi za piće i poboljšanoj odvodnji postane stvarnost za sve u Europi i izvan nje.

U svjetlu europske građanske inicijative, Komisija je nastojala utvrditi sve preostale nedostatke i područja gdje su potrebni veći napori  – na razini EU-a ili na nacionalnoj razini – za rješavanje problema koji su potaknuli građane da pozovu na djelovanje. 

Komisija namjerava osigurati da se njezino buduće djelovanje vodi ljudskim pravom pristupa sigurnoj vodi za piće i odvodnji, koji moraju biti visoke kvalitete, raspoloživi, fizički dostupni i prihvatljivi.

Osiguravanje bolje kakvoće i dostupnosti vode

Potpuna provedba zakonodavstva EU-a u području voda u državama članicama ključna je za osiguranje pristupa sigurnoj vodi za piće svim građanima EU-a. Unatoč znatnom napretku tijekom godina, pristup kvalitetnoj vodi i odvodnji još se može poboljšati, pogotovo za građane područja koja se opskrbljuju iz malih vodoopskrbnih sustava.

U novom Sedmom akcijskom programu za zaštitu okoliša[21] (EAP), kojim se usmjerava djelovanje EU-a u području okoliša, istaknuto je da je potrebna bolja provedba pravila EU-a kako bi do 2020. svi građani EU-a imali visok standard sigurne vode za piće i vode za kupanje. Potrebno je učiniti više kako bi se:

· osigurala bolja kakvoća vode za piće u malim sustavima (kojima se opskrbljuje do 5 000 osoba), a kojima vodu dobiva oko 65 milijuna ljudi u EU-u;

· održavala i obnavljala postojeća infrastruktura, uz pridavanje posebne pozornosti inovacijama za povećanu učinkovitost; i

· izgradila potrebna kanalizacijska infrastruktura (sustavi za prikupljanje i pročišćavanje otpadnih voda), posebno u istočnoeuropskim državama članicama.

Sve to zahtijeva dostatnu raspoloživost financiranja, odgovarajuće prioritete i dobro upravljanje, uključujući nacionalne i lokalne administrativne kapacitete za planiranje,  usklađivanje i provedbu ulaganja.  Odluke država članica o prioritetima potrošnje za buduće financiranje sredstvima EU-a[22] bit će posebno važne za rješavanje utvrđenih nedostataka. Komisija će nastojati osigurati da države članice u potpunosti iskoriste znatne mogućnosti za financijsku potporu EU-a u vodnom sektoru u okviru novog financijskog programskog razdoblja (2014. – 2020.), posebno kroz prioritetna ulaganja posebno usmjerena na upravljanje vodama.

Komisija će pojačati napore za potpunu provedbu zakonodavstva EU-a u području voda u državama članicama, blisko surađujući s njima i s dionicima na provedbi prijedloga iznesenih u Planu o vodama iz 2012.[23], u kojem su već utvrđeni glavni izazovi vodne politike EU-a.

Komisija će također nastaviti preispitivati zakonodavstvo EU-a u području voda. Pravila o prioritetnim tvarima u vodama[24] postrožena su 2013. godine, a Direktiva o podzemnim vodama[25] trenutno se ažurira. Isto tako, Komisija je zajedno s državama članicama i dionicima radila na prilagodbi odredbi Direktive o vodi za piće koje se tiču kontrole i analize znanstvenom i tehničkom napretku. K tome, posebno imajući na umu izraženu zabrinutost zbog malih vodoopskrbnih sustava, Komisija će pokrenuti javno savjetovanje na razini EU-a kako bi procijenila potrebu za poboljšanjima i kako ih se može postići. Komisija će također pripremiti preispitivanje Okvirne direktive o vodama i predložiti moguće nužne izmjene[26].

Što se tiče ključne dimenzije pristupačnosti vode, djelovanje na nacionalnoj razini ostaje presudno. To je djelovanje sastavni dio politika država članica za smanjenje siromaštva i socijalne isključenosti, koje su podržane i dopunjene na razini EU-a[27]. Mjere zaštite osoba u nepovoljnom položaju sve su važnije s obzirom na povećanje problema vodnog siromaštva tijekom gospodarske krize i nemogućnost nekih osoba da plate svoje račune za vodu. Komisija stoga poziva države članice da, djelujući u okviru svojih nadležnosti, osiguraju pristup minimalnoj opskrbi vodom svim građanima u skladu s preporukama Svjetske zdravstvene organizacije[28] te da ispravno provedu Okvirnu direktivu o vodama.

Osiguravanje neutralnosti u vezi s pružanjem vodnih usluga

Komisija će nastaviti osiguravati potpuno poštovanje pravila Ugovora kojima se zahtijeva da EU i dalje ostane neutralan u odnosu na nacionalne odluke kojima se uređuje sustav vlasništva nad vodnim poduzećima[29], vodeći računa da se poštuju ključna načela Ugovora kao što su načela transparentnosti i jednakog postupanja. U vezi sa zabrinutošću iskazanom u okviru građanske inicijative, da vodoopskrba i upravljanje vodnim resursima ne bi smjeli podlijegati „pravilima unutarnjeg tržišta” te da treba onemogućiti liberalizaciju vodnih usluga, Komisija potvrđuje da se novi propis o javnoj nabavi neće primjenjivati kada lokalna tijela odluče pružati te usluge sama, preko zajedničkog pothvata ili povezanog društva[30].

U međunarodnim trgovinskim pregovorima Komisija će i dalje aktivno surađivati s trgovinskim partnerima kako bi osigurala da se poštuju i prikladno štite nacionalne, regionalne i lokalne odluke o pružanju vodnih usluga

Kako je prethodno navedeno, posebnost usluga vodoopskrbe i odvodnje i njihov značaj za zadovoljavanje osnovnih potreba stanovništva sustavno su priznavani u zakonodavstvu EU-a o unutarnjem tržištu. Nova pravila EU-a o dodjeli ugovora o koncesiji, koja su Europski parlament i Vijeće donijeli 26. veljače 2014., najnoviji su primjer toga. Nakon izražene zabrinutosti javnosti tijekom zakonodavnog postupka, Komisija je predložila izričito isključivanje koncesija za vodu za piće, kao i određenih koncesija za pročišćavanje otpadnih voda, iz područja primjene tih pravila. Time se reagiralo i na zabrinutost izraženu u okviru inicijative „Right2Water”.

Povećanje transparentnosti

Transparentnost može odigrati ključnu ulogu u poboljšanju pristupa građana uslugama vodoopskrbe i odvodnje jer utječe na njihove tri glavne dimenzije (tj. dostupnost, pristupačnost i kakvoću). Potreba za transparentnošću polazište je nekih odredbi Okvirne direktive o vodama. Člankom 14. zahtijeva se da europski građani budu informirani i da ih se konzultira tijekom postupka donošenja planova upravljanja vodnim područjima, te da im tijela objasne kako su njihova mišljenja uzeta u obzir. Osim toga, zakonodavstvom EU-a jamči se pravo na pristup informacijama o okolišu koje su pohranjene kod tijela javnih vlasti ili za njih te se utvrđuju osnovni uvjeti i praktična rješenja za njegovo izvršavanje, čime se pridonosi transparentnijim politikama[31].

Komisija je suglasna da treba učiniti više kako bi se poboljšala količina i kakvoća informacija o kakvoći vode i usluga dostupnih građanima. Bolje informacije mogu osnažiti položaj građana, omogućujući im da prate i aktivnije sudjeluju u odlukama o upravljanju vodama koje se većinom donose na nacionalnoj, regionalnoj ili lokalnoj razini.

Komisija će nastaviti razvijati nove inicijative za poboljšanje transparentnosti prema građanima. U okviru Direktive o pročišćavanju komunalnih otpadnih voda Komisija blisko surađuje s državama članicama, a posebice s nekolicinom oglednih zemalja, na uspostavi novih informacijskih sustava koji će učiniti ključne informacije o sukladnosti lako dostupne građanima putem interneta (okviri za strukturirano obavješćivanje i provedbu).

Komisija će razviti sličan pristup za povećanje transparentnosti prema potrošačima u vezi s kakvoćom vode za piće. Komisija može, slično svojoj ulozi u području komunalnih otpadnih voda, pomoći državama članicama da odrede vrste informacija potrebne za stvaranje usporedivih informacija diljem EU-a. Postojeći Europski informacijski sustav za vode[32] može biti zajednička ulazna točka za te informacije.

Nadalje, Komisija je spremna ispitati ideju usporedne analize kakvoće vode kao načina osnaživanja položaja građana. Komisija je spremna promicati i bolje strukturiran dijalog između dionika – ujedinjujući javne i privatne pružatelje usluga – i surađivati s postojećim inicijativama[33] na osiguravanju većeg paketa pokazatelja i referentnih vrijednosti za vodne usluge. Omogućivanje građanima da pristupe usporedivim podacima o ključnim gospodarskim i tehničkim pokazateljima te pokazateljima uspješnosti pružatelja vodnih usluga bit će prvi korak prema znatnom poboljšanju transparentnost i odgovornosti pružatelja vodnih usluga.

Integriraniji pristup razvojnoj pomoći

Komisija je odlučna osigurati da ljudsko pravo pristupa sigurnoj vodi za piće i odvodnji ostane u središtu njezine razvojne politike. EU namjerava i dalje ulagati napore u postizanje univerzalne dostupnosti vode i odvodnje kao ključni dio svoje razvojne politike. Unatoč postignutom napretku, u svijetu svaki dan od bolesti povezanih s nedostupnošću sigurne vode za piće umre više od 4 000 djece mlađe od pet godina.

U programskom razdoblju 2014. – 2020. težište financijske pomoći EU-a bit će na ciljanom broju sektora u svakoj partnerskoj zemlji, dajući prednost najpotrebitijim područjima kako bi se osiguralo da se pomoć učinkovito troši i proizvodi najbolje moguće rezultate[34]. Potpora sektoru vodoopskrbe, odvodnje i higijene bit će bolje usmjerena u partnerskim zemljama koje su pri izradi svojih nacionalnih indikativnih programa vodoopskrbu i odvodnju odredile kao prioritetni sektor. Komisija će se uskladiti s partnerskim zemljama, državama članicama i ostalim razvojnim partnerima kako bi osigurala dostatnu pokrivenost sektora vodoopskrbe, odvodnje i higijene u svim partnerskim zemljama.

Istodobno, djelovanje EU-a ići će u smjeru integriranijeg pristupa, a stvaranje sinergija između vode, energije i sigurnosti hrane bit će vodeće načelo budućeg djelovanja, posebno na regionalnoj razini. Budući da je sigurnost hrane prioritetni sektor u više od 50 zemalja, operacije u sektoru vodoopskrbe, odvodnje i higijene bit će uključene u programe sigurnosti hrane, kako bi se utjecalo na problem pothranjenosti u zemljama u razvoju. U novom financijskom okviru (2014. – 2020.) više od 3 milijarde eura bit će namijenjeno izvođenju osjetljivih operacija, od koje su one u sektoru vodoopskrbe, odvodnje i higijene među najvažnijima.  

Pitanja povezana s vodama također će se obrađivati u okviru tematskih instrumenata kroz poveznice s poljoprivredom, energijom i sigurnosnom zaštitom. Tematskim programom Globalna javna dobra i izazovi nastoji se ojačati usklađenost vanjskih djelovanja i njihova veza s drugim inicijativama politika EU-a kao što su, između ostalog, klimatske i energetske politike EU-a, biološka raznolikost, okoliš, upravljanje vodnim resursima i vodna diplomacija.

Komisija će i dalje biti snažno angažirana u humanitarnom djelovanju u sektoru vodoopskrbe, odvodnje i higijene za izvanredna stanja i njihovo sprječavanje. To je reakcija na povećani rizik od sukoba potaknutih pritiskom na vodne resurse kao i na rastuće humanitarne potrebe povezane s vodom u urbanim okruženjima. Komisija će nastaviti raditi na poboljšanju pravovremenosti, uspješnosti i učinkovitosti humanitarne pomoći kroz ojačane mehanizme  koordinacije između humanitarnih partnera.

Promicanje javno-javnih partnerstva

Potencijal neprofitnih partnerstva u vodnom sektoru sve se češće prepoznaje. U zadnjih deset godina, Instrument za vode AKP-a i EU-a imao je pionirsku ulogu u tom smislu kroz djelovanja za razvoj kapaciteta javnih tijela u zemljama AKP-a. Procjena Instrumenta za vode naručena je 2013. i trenutno je u tijeku. Rezultati te procjene bit će prikladno uzeti u obzir i uključeni u budući pristup programiranju i odlukama.

Potpora javno-javnim partnerstvima također će se osigurati u kontekstu programa za potporu sektoru vodoopskrbe, odvodnje i higijene u partnerskim zemljama koje su odabrale vodu kao ključni sektor. Na temelju pouka iz prošlih i tekućih projekata, Komisija će nastojati utvrditi nove mogućnosti partnerstva (sjever – jug i jug – jug) za razvoj kapaciteta u sektoru vodoopskrbe i odvodnje prijenosom iskustava i znanja između komunalnih poduzeća za vodoopskrbu i odvodnju, lokalnih tijela javne vlasti i drugih aktera u sektoru voda.

Naknadne aktivnosti konferencije Rio+20

EU će nastaviti ulagati napore u postizanje univerzalnog pristupa sigurnoj vodi za piće i odvodnji i u kontekstu naknadnih aktivnosti Konferencije UN-a-o održivom razvoju Rio+20, na kojoj je prepoznato da je voda među temeljima održivog razvoja.

U ministarskoj deklaraciji „Budućnost kakvu želimo”[35] svjetski su čelnici potvrdili svoju predanost ljudskom pravu na sigurnu vodu za piće i odvodnju i postupnom ostvarivanju pristupa sigurnoj i pristupačnoj vodi za piće i odvodnji za sve (tj. izvan Plana provedbe iz Johannesburga i milenijskih razvojnih ciljeva) te znatnom poboljšanju provedbe integriranog upravljanja vodnim resursima. 

U nedavnoj komunikaciji „Pristojan život za sve: okončanje siromaštva i pružanje održive budućnosti svijetu”[36] Komisija ističe vodni sektor kao jedan od sektora koji zahtijeva integrirani pristup kako bi se ostvario osnovni ljudski razvoj i uključivi i održivi rast u razvojnom programu nakon 2015. koji će se izraditi na razini UN-a. U zaključcima Vijeća od 25. lipnja 2013.[37] navedeno je da bi u okvir za razvoj nakon 2015. trebalo na uravnotežen način integrirati gospodarske, društvene i ekološke stupove kako bi se promicali osnovni životni standardi (uključujući vodu i odvodnju), pokretači „zelenog gospodarstva” i održivo korištenje, upravljanje i zaštita prirodnih resursa.

U izvješću Visokog panela UN-a o razvojnom programu nakon 2015.[38] predložen je cilj za vodoopskrbu i odvodnju, čime se vodoopskrba i odvodnja pojavljuju kao prioritetno područje okvira za razdoblje nakon 2015.

Komisija utvrđuje ciljeve i priprema prateću Komunikaciju o razvojnom okviru za razdoblje nakon 2015.[39], u kojoj će biti obrađeno pitanje vode i odvodnje. Na međunarodnoj razini, otvorena radna skupina (OWG) o ciljevima održivog razvoja[40] također radi na ciljevima. U rujnu 2014. iznijet će svoj prijedlog Općoj skupštini UN-a, a taj će rezultat zatim biti uključen u međuvladine pregovore prije zaključnog sastanka na vrhu koji će se održati u rujnu 2015., a na kojem će EU i njegove države članice i dalje imati ključnu ulogu.

4.           Zaključci

Komisija pozdravlja mobilizaciju europskih građana zbog podržavanja pristupa sigurnoj vodi za piće i odvodnji u Europi i na globalnoj razini. Komisija naglašava važnost ljudskog prava pristupa sigurnoj vodi za piće i odvodnji i nastavit će osiguravati da ta načela ostanu u središtu njezinih politika. Na razini EU-a Komisija će nadograđivati svoj prethodni rad i nastaviti proširivati i poboljšavati pristup sigurnoj vodi za piće i odvodnji za sve stanovništvo kroz politike zaštite okoliša i financiranje infrastrukture.

Komisija će i dalje osiguravati da EU ostane neutralan u odnosu na nacionalne, regionalne i lokalne odluke o pružanju vodnih usluga, vodeći računa da se poštuju ključna načela Ugovora kao što su načela transparentnosti i jednakog postupanja. Komisija će također i dalje osluškivati zabrinutost javnosti u vezi s posebnostima vodnih usluga, kao što je to već činila u zakonodavnom postupku o pravilima EU-a o koncesijama.

Povećanje transparentnost prema građanima EU-a bit će u središtu budućih napora EU-a u tom području. Namjera je osnažiti položaj građana rješavanjem nedostatka informacija koji građanima onemogućuje da aktivnije sudjeluju u odlukama o upravljanju vodama na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini.

Na globalnoj razini Unija ostaje predana međunarodnom postupku izrade plana razvoja nakon 2015. i ciljeva održivog razvoja za univerzalnu primjenu i nastavit će aktivno promicati pristup sigurnoj vodi za piće i odvodnji i integrirano upravljanje vodnim resursima kroz svoju razvojnu politiku, a posebno putem financijske obveze od više od 3 milijarde eura za provođenje osjetljivih operacija, uključujući vodu i odvodnju. (2014. – 2020.).

Kao odgovor na poziv građana za djelovanje, Komisija će poduzeti konkretne korake i raditi na nizu novih aktivnosti u područjima od izravnog značaja za inicijativu i njezine ciljeve. Komisija će posebno:

· pojačati provedbu svojih propisa o kakvoći vode, nadograđujući obveze iz Sedmog akcijskog programa za zaštitu okoliša i Plana za vode;

· pokrenuti javno savjetovanje na razini EU-a o Direktivi o vodi za piće, osobito u pogledu poboljšanja pristupa vodi visoke kakvoće u EU-u;

· unaprijediti transparentnost upravljanja podacima o komunalnim otpadnim vodama i vodi za piće te razmotriti ideju usporedne analize kakvoće vode;

· ostvariti bolje strukturiran dijalog između dionika o transparentnosti u vodnom sektoru;

· surađivati s postojećim inicijativama kako bi se osigurao veći paket referentnih vrijednosti za vodne usluge;

· poticati inovativne pristupe za razvojnu pomoć (npr. potpora za partnerstva pružatelja vodnih usluga i javno-javna partnerstva); promicati razmjenu najbolje prakse među državama članicama (npr. o instrumentima solidarnosti) i utvrditi nove mogućnosti za suradnju;

· zagovarati univerzalan pristup sigurnoj vodi za piće i odvodnji kao prioritetno područje za buduće ciljeve održivog razvoja.

Na kraju, Komisija poziva države članice da, djelujući u okviru svojih nadležnosti, uzmu u obzir pitanja koja su građani istaknuli u okviru ove inicijative i potiče ih da pojačaju svoje napore kako bi jamčile dobavu sigurne, čiste i pristupačne vode za piće i odvodnje za sve.

U skladu s člankom 10. stavkom 2. Uredbe o građanskoj inicijativi, o ovoj komunikaciji bit će obaviješteni organizatori, Europski parlament i Vijeće, te će ona biti objavljena.

[1]               Uredba (EU) br. 211/2011 Europskog parlamenta i Vijeća o građanskoj inicijativi, SL L 65, 11.3.2011., str. 1.

[2]               U skladu s odredbama članka 10. stavka 1. Uredbe o građanskoj inicijativi.

[3]               http://ec.europa.eu/citizens-initiative/public/initiatives/finalised/details/2012/000003?lg=hr

[4]               između ostalog Rezolucijom Opće skupštine UN-a br. 64/292 od 3.8.2010. i rezolucijama Vijeća UN-a za ljudska prava

br. 7/22 od 28.3.2008. i 15/9 od 6.10.2010.

[5]               http://www.un.org/en/sustainablefuture/

[6]               Rezolucija br. 1693/2009 Parlamentarne skupštine Vijeća Europe.

[7]               Izjava visoke predstavnice Catherine Ashton u ime EU-a povodom Svjetskog dana voda, 22. ožujka 2010.:  http://register.consilium.europa.eu/ : doc 7810/10

[8]               Prva uvodna izjava Okvirne direktive o vodama EU-a 2000/60/EZ.

[9]               Člankom 191. stavkom 2. UFEU-a osigurava se da politika Unije u području okoliša bude usmjerena prema postizanju visokog stupnja zaštite, uzimajući u obzir različitost prilika u različitim regijama Unije.

[10]             Direktiva 2000/60/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. listopada 2000. o uspostavi okvira za djelovanje Zajednice u području vodne politike, Službeni list L 327, 22.12.2000., str. 0001. – 0073.

[11]             Direktiva Vijeća 98/83/EZ od 3. studenoga 1998. o kvaliteti vode namijenjene za ljudsku potrošnju, SL L 330, 5.12.1998., str. 32. – 54.

[12]             Direktiva Vijeća 91/271/EEZ od 21. svibnja 1991. o pročišćavanju komunalnih otpadnih voda, SL L 135, 30.5.1991., str. 40. – 52.

[13]             Člankom 345. Ugovora o funkcioniranju EU-a jasno se utvrđuje „načelo neutralnosti” u odnosu na pravila kojima se uređuje sustav vlasništva u državama članicama. EU stoga ne može donositi pravne akte koji utječu na pravila kojima se uređuje sustav vlasništva, uključujući akte koji utječu na vlasništvo nad poduzećima koja pružaju javne usluge kao što je vodoopskrba.

[14]             Podložno određenim uvjetima iz članka 23. Direktive 2004/17/EZ Europskog parlamenta i Vijeća o usklađivanju postupaka nabave subjekata koji djeluju u sektoru vodnog gospodarstva, energetskom i prometnom sektoru te sektoru poštanskih usluga (SL L 134, 30.4.2004.)

[15]             Uvodna izjava 40. nedavno donesene Direktive Europskog parlamenta i Vijeća o

dodjeli ugovora o koncesiji (PE-CONS 73/13, objava u Službenom listu u pripremi)

[16]             Direktiva 2006/123/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o uslugama na unutarnjem tržištu.

[17]             COM(2002) 132 završna verzija

[18]             www.euwi.net

[19]             AKP: afrička, karipska i pacifička skupina država.

[20]             To ne uključuje pomoć koju su pružile pojedine države članice.

[21]             Odluka br. 1386/2013/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 20. studenoga 2013. o Općem programu djelovanja Unije za okoliš do 2020. „Živjeti dobro unutar granica našeg planeta”.

[22]             Trenutno se završava utvrđivanje prioriteta potrošnje u svakoj od država članica EU-a za Europske strukturne i investicijske fondove u okviru sporazuma o partnerstvu i operativnih programa koje države članice pripremaju i dogovaraju s Komisijom.

[23]             COM(2012) 673 završna verzija

[24]             Tvari koje predstavljaju značajan rizik za vodni okoliš ili značajan rizik koji se putem njega prenosi; Direktiva 2013/39/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 12. kolovoza 2013. o izmjeni direktiva 2000/60/EZ i 2008/105/EZ u odnosu na prioritetne tvari u području vodne politike.

[25]             Direktiva Vijeća 80/68/EEZ od 17. prosinca 1979. o zaštiti podzemnih voda od onečišćenja izazvanog određenim opasnim tvarima; SL L 20, 26.1.1980., str. 43. – 48.

[26]             U skladu sa zahtjevima članka 19. stavka 2. te Direktive.

[27]             Vidi posebno paket mjera za socijalno ulaganje koji je Komisija objavila u veljači 2013. (http://ec.europa.eu/social/main.jsp?catId=1044&langId=en).

[28]             Prema WHO-u, potrebno je 50 do 100 litara vode po osobi dnevno kako bi se zadovoljile najosnovnije potrebe i izbjegli veći zdravstveni problemi. Pristup količini od 20 do 25 litara po osobi dnevno predstavlja minimum, no ta količina predstavlja rizik za zdravlje jer nije dostatna za zadovoljavanje osnovnih higijenskih i konzumacijskih potreba.

Vidi: http://www.ohchr.org/Documents/Publications/FactSheet35en.pdf.

[29]             Člankom 345. UFEU-a jasno se utvrđuje „načelo neutralnosti” u odnosu na pravila kojima se uređuje sustav vlasništva u državama članicama. EU stoga ne može donositi pravne akte koji utječu na pravila kojima se uređuje sustav vlasništva, uključujući akte koji utječu na vlasništvo nad poduzećima koja pružaju javne usluge kao što je vodoopskrba. Slično tomu, u Ugovorima ne postoji pravna osnova koja bi omogućila donošenje pravnog akta EU-a u kojem bi se poduzećima nametnule obveze u vezi s reinvestiranjem dobiti ili uređivala struktura udjeličara.

[30]             Podložno određenim uvjetima iz članaka 28., 29. i 30. Direktive 2014/XX/EU Europskog parlamenta i Vijeća o nabavi subjekata koji djeluju u sektoru vodnoga gospodarstva, energetskom i prometnom sektoru te sektoru poštanskih usluga (koju su Europski parlament i Vijeće donijeli 26. veljače 2014., objava u pripremi).

[31]             Direktiva 2003/4/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 28. siječnja 2003. o javnom pristupu informacijama o okolišu i stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 90/313/EEZ

[32]             http://water.europa.eu/

[33]             Na primjer: http://www.waterbenchmark.org.

[34]             Kako je navedeno u Komunikaciji „Plan za promjenu” – COM(2011) 637.        

[35]             http://www.un.org/en/sustainablefuture/

[36]             COM(2013) 92

[37]             http://www.eu-un.europa.eu/articles/en/article_13692_en.htm

[38]             http://www.un.org/sg/management/pdf/HLP_P2015_Report.pdf

[39]             Program rada Komisije za 2014., COM(2013) 739

[40]             U završnom dokumentu konferencije Rio+20 30-članoj otvorenoj radnoj skupini Opće skupštine UN-a povjerena je priprema prijedloga ciljeva održivog razvoja koje će Skupština razmotriti na svojoj 68. sjednici.

PRILOG

Postupovni aspekti građanske inicijative „Right2Water”

U skladu s člankom 4. stavkom 2. Uredbe (EU) br. 211/2011, ova je inicijativa registrirana 10. svibnja 2012. i objavljena u internetskom registru Komisije na adresi: http://ec.europa.eu/citizens-initiative/public/initiatives/ongoing/details/2012/000003

Članovi građanskog odbora registrirani pri Komisiji osobe su s boravištem u sljedećim državama članicama: Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj, Švedskoj, Bugarskoj, Italiji i Ujedinjenoj Kraljevini.

Inicijativa je registrirana na engleskom jeziku. Zatim su organizatori osigurali prijevode naziva, predmeta i ciljeva inicijative na sve službene jezike EU-a.

U skladu s Uredbom o građanskoj inicijativi, obrasci kojima su se građani koristili za iskazivanje potpore inicijativi sadržavali su naziv, predmet i ciljeve inicijative. Na obrascima se nalazila i poveznica na internetski registar Komisije (vidi prethodno u tekstu), čime se građanima koji su to željeli omogućilo da pronađu detaljnije podatke o inicijativi, kao što su organizatori predvidjeli u Prilogu kao dijelu svojeg zahtjeva za registraciju. Taj je Prilog bio dostupan samo na engleskom jeziku (organizatori nisu osigurali prijevode Priloga). Građani koji su izrazili potporu inicijativi nisu nužno pročitali taj Prilog.

Službeno 12-mjesečno razdoblje prikupljanja izjava o potpori za inicijativu završilo je 10. svibnja 2013. Međutim, Komisija je prihvaćala izjave o potpori inicijativi do 1. studenoga 2013. zbog poteškoća na koje je većina organizatora naišla u uspostavi sustava internetskog prikupljanja izjava o potpori tijekom početne faze europske građanske inicijative[1]. Nakon što su odgovarajuća nadležna tijela država članica provjerila prikupljene izjave o potpori, organizatori su 20. prosinca 2013. Komisiji podnijeli svoju incijativu zajedno s potvrdama tijela 25 država članica i informacijama o svojim izvorima financiranja i potpore u skladu s člankom 9. Uredbe.

Broj valjanih izjava o potpori naveden u potvrdama i informacijama koje su dala nadležna tijela država članica prikazan je u donjoj tablici.  U tim brojevima uzeto je u obzir dodatno razdoblje prikupljanja do 1. studenoga 2013.

Država članica || Broj potpisnika || Minimalne vrijednosti koje treba postići u najmanje sedam država članica

Austrija || 57 643 || 14 250

Belgija || 40 549 || 16 500

Bugarska || 1 406 || 13 500

Cipar || 2 924 || 4 500

Češka || 7 575 || 16 500

Estonija || 516 || 4 500

Finska || 14 589 || 9 750

Njemačka || 1 236 455 || 74 250

Grčka || 33 220 || 16 500

Mađarska || 18 245 || 16 500

Irska || 2 513 || 9 000

Italija || 65 223 || 54 750

Latvija || 393 || 6 750

Litva || 13 252 || 9 000

Luksemburg || 5 566 || 4 500

Malta || 1 635 || 4 500

Nizozemska || 21 469 || 19 500

Poljska || 3 962 || 38 250

Portugal || 13 964 || 16 500

Rumunjska || 3 176 || 24 750

Slovačka || 20 988 || 9 750

Slovenija || 17 546 || 6 000

Španjolska || 58 051 || 40 500

Švedska || 11 579 || 15 000

Ujedinjena Kraljevina || 7 104 || 54 750

Ukupno || 1 659 543 || Minimalne vrijednosti postignute u 13 država članica

U tjednima poslije podnošenja inicijative, organizatori su Komisiji poslali potvrde tijela još dviju država članica:

•           Francuska: 17 247 valjanih izjava o potpori

•           Danska: 3 495 valjanih izjava o potpori

U skladu s člankom 10. Uredbe, Komisija je:

- dana 20. prosinca 2013. objavila mjerodavne informacije u registru na adresi:

http://ec.europa.eu/citizens-initiative/public/initiatives/finalised/details/2012/000003;

- primila organizatore 17. veljače 2014. (ujutro).

Istoga dana poslijepodne organizatori su, u skladu s člankom 11. Uredbe, dobili mogućnost iznijeti svoju inicijativu na javnom saslušanju organiziranom u Europskom parlamentu. Na sastanku u Komisiji i na javnom saslušanju Komisiju su predstavljali potpredsjednik Šefčovič i dužnosnici iz različitih relevantnih službi.

[1]               Vidi priopćenje za tisak od 18. srpnja 2012.: http://ec.europa.eu/commission_2010-2014/sefcovic/headlines/press-releases/2012/07/2012_07_18_eci_en.htm