(1)

Unija bi, kao područje slobode, sigurnosti i pravde, trebala osigurati da se osobe pri prelasku unutarnjih granica ne provjeravaju, oblikovati zajedničku politiku azila i migracija, nadzora vanjskih granica i vraćanja te spriječiti nedopuštena kretanja među državama članicama, na temelju solidarnosti i pravedne podjele odgovornosti među državama članicama, što je pravedno i prema državljanima trećih zemalja i osobama bez državljanstva te uz potpuno poštovanje temeljnih prava.

(2)

Potreban je sveobuhvatan pristup kojim se ojačava uzajamno povjerenje među državama članicama, uzimajući u obzir činjenicu da djelotvornost takvog pristupa ovisi o tome da se svi dijelovi sagledavaju i provode zajedno i integrirano.

(3)

Unija i njezine države članice mogle bi biti suočene s migracijskim izazovima koji se mogu znatno razlikovati, posebno u pogledu razmjera i sastava dolazaka. Stoga je ključno da Unija bude opremljena različitim alatima za odgovor na sve vrste situacija. Tim bi se sveobuhvatnim pristupom, kako je opisan u Uredbi (EU) 2024/1351 Europskog parlamenta i Vijeća (4), među ostalim putem partnerstava s relevantnim trećim zemljama, trebalo osigurati da Unija ima na raspolaganju posebna pravila za djelotvorno upravljanje migracijama, pogotovo u pogledu aktivacije obveznog mehanizma solidarnosti, te da su uvedene sve potrebne mjere za sprečavanje krize. Ovom se Uredbom utvrđuju pravila kojima se nadopunjuje taj pristup, kao i pravila utvrđena u Direktivi Vijeća 2001/55/EZ (5), koja se mogu primjenjivati istodobno.

(4)

Neovisno o uvođenju potrebnih preventivnih mjera, ne može se isključiti mogućnost da krizna situacija ili situacija više sile u području migracija i azila nastane zbog okolnosti koje su izvan kontrole Unije i njezinih država članica. Takve iznimne situacije mogu uključivati masovne dolaske državljana trećih zemalja i osoba bez državljanstva na državno područje jedne ili više država članica ili situaciju u kojoj treća zemlja ili neprijateljski nedržavni akter instrumentalizira migrante u cilju destabilizacije države članice ili Unije ili situaciju više sile u državi članici. U tim okolnostima, moguće je da mjere i fleksibilnost predviđeni Uredbom (EU) 2024/1351 i Uredbom (EU) 2024/1348 Europskog parlamenta i Vijeća (6) nisu dovoljni za odgovaranje na takve iznimne situacije. Te iznimne situacije razlikuju se od onih u kojima se država članica suočava s ozbiljnom migracijskom situacijom zbog kumulativnog učinka dolazaka na njezine dobro pripremljene sustave azila, prihvata i migracija ili u kojima je država članica pod migracijskim pritiskom zbog razmjera dolazaka koji premda ne dosežu razinu masovnih dolazaka, stvaraju nerazmjerne obveze za njezine dobro pripremljene sustave, i za koje situacije su Uredbom (EU) 2024/1351 predviđene relevantne mjere. Nadalje, ovom se Uredbom ne utječe na izvršavanje odgovornosti koju države članice imaju u pogledu očuvanja javnog poretka i zaštite unutarnje sigurnosti.

(5)

Ovom se Uredbom namjerava poboljšati pripravnost i otpornost Unije u upravljanju kriznim situacijama te olakšati operativnu koordinaciju, potporu kapacitetima i dostupnost financijskih sredstava u kriznim situacijama.

(6)

Ovom se Uredbom osigurava djelotvorna primjena načela solidarnosti i pravedne podjele odgovornosti među državama članicama te prilagodba relevantnih pravila o postupku azila, uključujući primjenu ubrzanog postupka, kako bi države članice i Unija imale na raspolaganju potrebne pravne alate s ciljem brzog reagiranja na krizne situacije i situacije više sile, uključujući prilagodbu vremenskih okvira za provedbu svih postupaka.

(7)

Ovom se Uredbom osigurava da države članice dobiju punu potporu u kriznim situacijama i situacijama više sile, među ostalim putem mehanizma solidarnosti kojim se osigurava pravedna podjela odgovornosti i uravnoteženi napori među državama članicama u situacijama krize.

(8)

Ovom se Uredbom poštuju temeljna prava državljana trećih zemalja i osoba bez državljanstva te načela priznata Poveljom Europske unije o temeljnim pravima („Povelja”), posebno poštovanje i zaštita ljudskog dostojanstva, zabrana mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, poštovanje privatnog i obiteljskog života, načelo najboljih interesa djeteta, pravo na azil i zaštitu u slučaju udaljavanja, protjerivanja ili izručenja, kao i Ženevska konvencija o statusu izbjeglica od 28. srpnja 1951., kako je dopunjena Njujorškim protokolom od 31. siječnja 1967. („Ženevska konvencija”). Ova bi se Uredba trebala provoditi u skladu s Poveljom i općim načelima prava Unije i međunarodnim pravom. Kako bi se odražavali primarni cilj zaštite najboljih interesa djeteta, u skladu s Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravima djeteta iz 1989., i potrebe za poštovanjem obiteljskog života te kako bi se osigurala zaštita zdravlja dotičnih osoba, trebale bi se primjenjivati zaštitne mjere u pogledu maloljetnika i članova njihovih obitelji te tražitelja međunarodne zaštite („tražitelji”) čije zdravstveno stanje zahtijeva posebnu i primjerenu potporu. Pravila i jamstva navedena u Uredbi (EU) 2024/1348 trebala bi se i dalje primjenjivati na osobe koje podliježu odstupanjima predviđenima u ovoj Uredbi, osim ako je ovom Uredbom predviđeno drukčije. Pravila navedena u Direktivi (EU) 2024/1346 Europskog parlamenta i Vijeća (7), uključujući ona o zadržavanju tražiteljâ, trebala bi se nastaviti primjenjivati od trenutka izražavanje namjere za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

(9)

Ovom se Uredbom ne predviđaju odstupanja od pravila i jamstava, uključujući ona koja se odnose na materijalne uvjete prihvata, na temelju Direktive (EU) 2024/1346. Država članica u kriznoj situaciji trebala bi osigurati dodatne i dovoljne ljudske i materijalne resurse kako bi mogla izvršiti svoje obveze iz te direktive.

(10)

Pravila i jamstva navedena u uredbama (EU) 2024/1356 (8), (EU) 2024/1358 (9) i (EU) 2024/1347 (10) Europskog parlamenta i Vijeća te Direktivi (EU) 2024/XXX (11) trebala bi se nastaviti primjenjivati neovisno o odstupanjima primijenjenima na temelju ove Uredbe. Države članice trebale bi primjenjivati mjere predviđene ovom Uredbom samo pod uvjetima kojima te mjere podliježu kako je predviđeno u relevantnoj provedbenoj odluci Vijeća donesenoj na temelju ove Uredbe, i ako je to nužno potrebno i razmjerno.

(11)

Donošenjem mjera na temelju ove Uredbe koje se odnose na određenu državu članice ne bi se trebala dovesti u pitanje mogućnost primjene članka 78. stavka 3. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU).

(12)

Masovni dolasci državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva mogli bi dovesti do situacije u kojoj država članica ne može obrađivati zahtjeve za međunarodnu zaštitu državljana trećih zemalja i osoba bez državljanstva u skladu s pravilima utvrđenima u Uredbi (EU) 2024/1351 i Uredbi (EU) 2024/1348 što utječe na funkcioniranje sustava azila i migracija, ne samo u toj državi članici nego i u Uniji u cjelini. Stoga je potrebno utvrditi posebna pravila i mehanizme koji bi trebali omogućiti učinkovito djelovanje za odgovaranje na takve situacije.

(13)

Države članice trebale bi imati dostatne ljudske i financijske resurse i infrastrukturu kako bi djelotvorno provodile politike upravljanja azilom i migracijama. Države članice trebale bi osigurati odgovarajuću koordinaciju među relevantnim nacionalnim tijelima i s nacionalnim tijelima drugih država članica kako bi osigurale da su njihovi sustavi azila, prihvata, uključujući službe za zaštitu djece, ili vraćanja dobro pripremljeni, što uključuje i pripravnost i planiranje djelovanja u nepredvidivim situacijama, te da svaka sastavnica ima dostatne kapacitete.

(14)

Do situacije instrumentalizacije moglo bi doći kada treća zemlja ili neprijateljski nedržavni akter potiče ili olakšava kretanje državljana trećih zemalja i osoba bez državljanstva prema vanjskim granicama Unije ili prema državi članici, ako takva djelovanja upućuju na namjeru treće zemlje ili neprijateljskog nedržavnog aktera da destabilizira Uniju ili određenu državu članicu, i ako takva djelovanja mogu ugroziti osnovne funkcije određene države članice, uključujući očuvanje javnog poretka ili zaštitu njezine nacionalne sigurnosti.

(15)

Situacije u kojima su nedržavni akteri uključeni u organizirani kriminal, osobito krijumčarenje, ne bi se trebale smatrati instrumentalizacijom migranata ako cilj nije destabilizirati Uniju ili određenu državu članicu.

(16)

Humanitarna pomoć ne bi se trebala smatrati instrumentalizacijom migranata ako cilj nije destabilizirati Uniju ili određenu državu članicu.

(17)

Ne dovodeći u pitanje mjere primjenjive u okviru drugih područja politike i pravnih instrumenata, kako bi se osigurao neposredan i odgovarajući odgovor na hibridnu prijetnju u skladu s pravom Unije i međunarodnim obvezama, ova je Uredba usmjerena na posebne mjere primjenjive u području migracija čiji je cilj odgovaranje na situacije instrumentalizacije.

(18)

U situaciji instrumentalizacije državljani trećih zemalja i osobe bez državljanstva mogli bi izraziti namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu na vanjskoj granici ili u tranzitnoj zoni države članice, pri čemu se često radi o osobama koje su uhićene zbog neovlaštenih prelazaka vanjske granice kopnom, morem ili zrakom ili koje su iskrcane nakon operacija potrage i spašavanja. To posebno može dovesti do neočekivanog znatnog povećanja broja predmeta u vezi sa zahtjevima za međunarodnu zaštitu na vanjskim granicama. U tom pogledu, djelotvoran i stvaran pristup postupku međunarodne zaštite mora se osigurati u skladu s člankom 18. Povelje i Ženevskom konvencijom.

(19)

Kad je riječ o Cipru, Uredbom Vijeća (EZ) br. 866/2004 (12) predviđaju se posebna pravila koja se primjenjuju na crtu razgraničenja između područja Republike Cipra u kojima Vlada Republike Cipra izvršava stvarnu kontrolu i onih područja u kojima ona ne izvršava stvarnu kontrolu. Iako ta crta razgraničenja nije vanjska granica, situaciju u kojoj treća zemlja ili neprijateljski nedržavni akter potiče ili olakšava kretanje državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva preko te crte razgraničenja trebalo bi smatrati instrumentalizacijom, kada su prisutni svi drugi elementi instrumentalizacije.

(20)

Država članica može biti suočena i s neuobičajenim i nepredvidivim okolnostima izvan svoje kontrole, a njihove posljedice ne bi bilo moguće izbjeći unatoč svoj dužnoj pažnji. Takve situacije više sile mogle bi spriječiti državu članicu da ispuni svoje obveze na temelju prava Unije i mogle bi imati posljedice ne samo u toj državi članici nego i u cijeloj Uniji. Primjeri situacije više sile uključuju, među ostalim, pandemije i prirodne katastrofe.

(21)

Ako država članica smatra da se nalazi u kriznoj situaciji ili situaciji više sile, ta država članica trebala bi moći zatražiti odobrenje za primjenu odstupanjâ i mjera solidarnosti predviđenih u ovoj Uredbi. Taj bi zahtjev trebao sadržavati opis situacije, te bi u njemu trebalo navesti koje se mjere zahtijevaju za rješavanje posebne situacije. U njemu bi trebalo predvidjeti i razloge zbog kojih situacija zahtijeva primjenu tih mjera i, ako je to relevantno, navesti mjere koje su već poduzete za rješavanje te situacije.

(22)

Primjena mjera sadržanih u Stalnom paketu instrumenata EU-a za potporu migracijama kako je utvrđeno u članku 6. stavku 3. Uredbe (EU) 2024/1351 („paket instrumenata”) ne bi trebala biti preduvjet za ostvarivanje koristi od mjera solidarnosti na temelju ove Uredbe.

(23)

Država članica koja se suočava s kriznom situacijom trebala bi moći od drugih država članica zatražiti mjere solidarnosti i potpore koje su najprikladnije njezinim potrebama za upravljanje tom situacijom i koje zahtijevaju veću razinu solidarnosti od razine predviđene Uredbom (EU) 2024/1351 kako bi se smanjila odgovornost te države članice za rješavanje krizne situacije. Pojačane mjere solidarnosti i potpore mogle bi biti u obliku premještanja, financijskih doprinosa, alternativnih mjera solidarnosti ili kombinacije navedenog.

(24)

U kriznoj situaciji ili situaciji više sile država članica koja se suočava s takvom situacijom trebala bi moći zatražiti odobrenje za primjenu odstupanja od relevantnih pravila o postupku azila, uključujući postupak azila na granici. Ako je to relevantno, takvi bi zahtjevi trebali uključivati i odabir dotične države članice u pogledu isključenja ili prestanka postupka na granici za određene kategorije tražitelja. Uz takav zahtjev dotična država članica trebala bi moći obavijestiti Komisiju o svojoj namjeri da primijeni odstupanje od roka za registraciju prije nego što je joj je odobreno da to učini u provedbenoj odluci Vijeća te o točnim razlozima zbog kojih je potrebno hitno djelovanje. Primjena tog odstupanja ne bi trebala trajati dulje od 10 dana od dana podnošenja zahtjeva, osim ako je to odobreno u provedbenoj odluci Vijeća. Pri ispunjavanju svojih odgovornosti u okviru postupka odobravanja Komisija i Vijeće trebali bi djelovati brzo kako bi se ograničio vremenski razmak između kraja tog razdoblja i donošenja odgovarajuće provedbene odluke Vijeća.

(25)

S obzirom na to da bi se država članica istodobno mogla suočavati s više situacija opisanih u ovoj Uredbi, moguće je da ta država članica istodobno zatraži različite mjere na temelju ove Uredbe i da dobije odobrenje za istodobnu primjenu tih mjera, koje su zamišljene kao komplementarne, ili za ostvarivanje koristi od tih mjera.

(26)

Kako bi se omogućilo pravilno upravljanje kriznom situacijom, uključujući instrumentalizaciju, ili situacijom više sile te osigurala predvidljivost i odgovarajuća prilagodba relevantnih pravila o postupku azila u takvim situacijama, uključujući postupak azila na granici, Komisiji bi trebalo dodijeliti ovlast da, na temelju obrazloženog zahtjeva dotične države članice, procijeni situaciju i da provedbenom odlukom utvrdi je li država članica koja podnosi zahtjev suočena s kriznom situacijom, uključujući instrumentalizaciju, ili situacijom više sile.

(27)

U kriznoj situaciji mjere solidarnosti za rješavanje takve situacije trebale bi nadilaziti mjere predviđene Uredbom (EU) 2024/1351. Zbog toga bi Komisija pri procjeni situacije trebala uzeti u obzir kvantitativne i kvalitativne pokazatelje iz članka 9. te uredbe i potkrijepljene informacije koje je dostavila država članica koja podnosi zahtjev i informacije prikupljene na temelju Uredbe (EU) 2021/2303 Europskog parlamenta i Vijeća (13) i Uredbe (EU) 2019/1896 Europskog parlamenta i Vijeća (14) te godišnjeg europskog izvješća o azilu i migracijama iz Uredbe (EU) 2024/1351. U situacijama instrumentalizacije, Komisija bi trebala uzeti u obzir i razloge zbog kojih paket instrumenata nije dovoljan za rješavanje situacije. Komisija bi trebala prikupiti dovoljno informacija za pravilnu procjenu suočava li se država članica koja podnosi zahtjev s kriznom situacijom, uključujući instrumentalizaciju, ili situacijom više sile, uz savjetovanje s relevantnim agencijama, posebno s Agencijom Europske unije za azil („Agencija za azil”), Agencijom za europsku graničnu i obalnu stražu i Agencijom Europske unije za temeljna prava, kao i s međunarodnim organizacijama, posebno Visokim povjerenikom Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) i Međunarodnom organizacijom za migracije (IOM), i drugim relevantnim organizacijama.

(28)

Kako bi se osigurala visoka razina političkog nadzora te potpore i izražavanja solidarnosti Unije, relevantno je razmotriti je li Europsko vijeće potvrdilo da su Unija ili jedna ili više njezinih država članica suočene sa situacijom instrumentalizacije migranata. Instrumentalizacija migranata može ugroziti osnovne funkcije države članice, uključujući očuvanje javnog poretka ili zaštitu njezine nacionalne sigurnosti.

(29)

Kako bi se omogućio odgovarajući odgovor koji je nužan i razmjeran za rješavanje situacije, u prijedlogu Komisije trebalo bi utvrditi, prema potrebi, posebna odstupanja koja bi države članice trebale biti ovlaštene primjenjivati. U situaciji instrumentalizacije trebalo bi jasno utvrditi osobe koje podliježu instrumentalizaciji i na koje se mogu primijeniti relevantna odstupanja. U kriznoj situaciji, prema potrebi i nakon savjetovanja s državom članicom koja se suočava s kriznom situacijom, Komisija bi u svoj prijedlog trebala uključiti nacrt plana za solidarni odgovor u kojem se navode relevantne mjere solidarnosti i njihova razina potrebna za određenu situaciju, uključujući ukupan iznos premještanja, financijskih doprinosa ili alternativnih mjera solidarnosti i njihovu razinu, te prepoznajući da su različite vrste solidarnosti jednake vrijednosti i poštujući potpuno diskrecijsko pravo država članica pri odabiru mjera solidarnosti.

(30)

Budući da u situaciji migracijskog pritiska, premještanje ili kompenzacija u pogledu odgovornosti trebaju pokriti 60 % potreba za premještanjem na temelju Uredbe (EU) 2024/1351, u kriznoj situaciji važno je da se zadovolje sve potrebe dotične države članice za solidarnošću. Zbog toga bi, kada se provedbenom odlukom Vijeća uspostavlja plan za solidarni odgovor, država članica koja se suočava s kriznom situacijom trebala imati prednost pri iskorištavanju nedodijeljenih obveza solidarnosti ili onih koje još nisu provedene i koje su dostupne u godišnjoj pričuvi za solidarnost uspostavljenoj u skladu s člankom 57. Uredbe (EU) 2024/1351. Ako to nije moguće ili ako godišnja pričuva za solidarnost ne sadržava dostatne preuzete obveze za pokrivanje utvrđenih potreba, država članica koja se suočava s kriznom situacijom trebala bi moći koristiti i doprinose iz provedbene odluke Vijeća, prepoznajući da različite vrste solidarnosti imaju jednaku vrijednost. Kako bi se odgovorilo na sve potrebe dotične države članice, ako kombinacija preuzetih obveza premještanja dostupnih u godišnjoj pričuvi za solidarnost i u provedbenoj odluci Vijeća nije dostatna, kompenzacija u pogledu odgovornosti trebala bi postati obvezna kako bi se pokrile potrebe utvrđene u planu za solidarni odgovor. Da bi se to ostvarilo, na državnom području države članice koja daje doprinos trebale bi se nalaziti osobe na koje se primjenjuje kompenzacija.

(31)

Krizne situacije ili situacije više sile također mogu ugroziti osnovne funkcije države članice. Kako bi se ojačalo uzajamno povjerenje među državama članicama i poboljšala koordinacija na razini Unije, Vijeću bi trebalo dodijeliti provedbene ovlasti za donošenje provedbene odluke kojom se državi članici odobrava primjena odstupanja i mjera solidarnosti predviđenih ovom Uredbom ako su ispunjeni utvrđeni uvjeti. Rok za primjenu mjera odobrenih prvotnom provedbenom odlukom trebao bi biti tri mjeseca. To bi se razdoblje trebalo moći produljiti za dodatna tri mjeseca nakon što Komisija potvrdi da je krizna situacija ili situacija više sile i dalje prisutna. Vijeće bi trebalo biti ovlašteno dodatno produljiti odobrenje za primjenu odstupanja i mjera solidarnosti za najviše tri mjeseca na temelju prijedloga Komisije, ako su okolnosti koje opravdavaju produljenje odstupanja i mjera solidarnosti i dalje prisutne. To bi se razdoblje trebalo moći produljiti za dodatna tri mjeseca nakon potvrde Komisije da je situacija i dalje prisutna. Vijeće bi trebalo biti ovlašteno staviti izvan snage primjenu mjera na temelju prijedloga Komisije kada završe okolnosti koje opravdavaju primjenu odstupanja i mjera solidarnosti. Trebalo bi biti moguće da se odlukom o produljenju izmijene primijenjena odstupanja. Pri izvršavanju svojih ovlasti i obavljanju svojih odgovornosti Komisija i Vijeće trebali bi u svakom trenutku osigurati poštovanje načela proporcionalnosti i nužnosti.

(32)

Provedbena odluka Vijeća trebala bi, prema potrebi, navesti posebna odstupanja koja je država članica koja se suočava sa kriznom situacijom ili situacijom više sile ovlaštena primjenjivati, ovisno o prirodi svakog odstupanja, te utvrditi datum od kojeg bi se odstupanja mogla primjenjivati. Nadalje, u odluci bi se trebali navesti razlozi na kojima se ona temelji i osobno područje primjene odstupanja.

(33)

Provedbenom odlukom Vijeća trebalo bi, prema potrebi, uspostaviti navedeni plan za solidarni odgovor u kojem bi se navele potrebne posebne mjere solidarnosti i potpore te njihove razine, kao i obveze koje su preuzele države članice koje daju doprinos. U tu bi se svrhu postupak preuzimanja obveza trebao odviti u okviru donošenja provedbene odluke Vijeća. Važno je osigurati da država članica koja daje doprinos ima potpunu diskreciju odabrati vrstu mjera solidarnosti i potpore.

(34)

S obzirom na važnost primjene mjera utvrđenih u ovoj Uredbi samo onoliko dugo i u mjeri u kojoj je to nužno potrebno, Komisija i Vijeće trebali bi stalno pratiti i preispitivati razinu potrebe za tim mjerama i proporcionalnost tih mjera. U tom bi kontekstu Komisija posebnu pozornost trebala posvetiti poštovanju temeljnih prava i humanitarnih standarda te može zatražiti od Agencije za azil da pokrene postupak praćenja sustava azila ili prihvata dotične države članice na temelju članka 15. stavka 2. Uredbe (EU) 2021/2303.

(35)

Postupovna pravila utvrđena u Uredbi (EU) 2024/1351 za provođenje premještanja primjenjuju se kako bi se osigurala propisna provedba mjera solidarnosti u kriznoj situaciji, uzimajući u obzir ozbiljnost i hitnost te situacije.

(36)

Radi osiguravanja neometane provedbe mehanizma solidarnosti na temelju ove Uredbe, koordinator EU-a za solidarnost trebao bi, uz zadaće navedene u Uredbi (EU) 2024/1351, podupirati aktivnosti premještanja i promicati kulturu pripravnosti, suradnje i otpornosti među državama članicama. U kriznoj situaciji koordinator EU-a za solidarnost trebao bi svaka dva tjedna dostavljati izvješće o stanju provedbe i funkcioniranju mehanizma premještanja. Uredu koordinatora EU-a za solidarnost trebalo bi osigurati dovoljno osoblja i resursa za učinkovito ispunjavanje njegove uloge na temelju ove Uredbe. Pri provođenju premještanja posebnu pozornost trebalo bi posvetiti ranjivim osobama.

(37)

Kad je riječ o premještanju, prednost bi trebalo dati ranjivim osobama, posebno ako imaju posebne potrebe u vezi s prihvatom u smislu članka 24. Direktive (EU) 2024/1346 ili kojima su potrebna posebna postupovna jamstva kako je navedeno u člancima od 20. do 23. Uredbe (EU) 2024/1348. U skladu s člankom 24. Direktive (EU) 2024/1346, vjerojatnije je da će posebne potrebe u vezi s prihvatom imati tražitelji iz bilo koje od sljedećih kategorija: maloljetnici, maloljetnici bez pratnje, osobe s invaliditetom, starije osobe, trudnice, lezbijke, homoseksualci, biseksualne, transrodne i interseksualne osobe, samohrani roditelji s maloljetnom djecom, žrtve trgovine ljudima, teško bolesne osobe, osobe s psihičkim poremećajima, uključujući posttraumatski stresni poremećaj i osobe koje su bile mučene, silovane ili izvrgnute drugim teškim oblicima psihološkog, fizičkog ili seksualnog nasilja, poput žrtava rodno uvjetovanog nasilja, sakaćenja ženskih spolnih organa, dječjeg ili prisilnog braka, ili seksualno, rodno, rasno ili vjerski motiviranog nasilja.

(38)

Za razliku od pravila utvrđenih u Uredbi (EU) 2024/1351, prema kojima države članice nisu obvezne preuzeti odgovornost iznad svojeg pravednog udjela, u kriznoj situaciji provedba plana za solidarni odgovor mogla bi dovesti do toga da jedna ili više država članica koje daju doprinos preuzmu odgovornost za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu iznad svojeg pravednog udjela. U takvim bi slučajevima ta država članica trebala imati pravo razmjerno smanjiti udio iznad pravednog udjela u provedbi obveza solidarnosti u okviru predstojećih godišnjih ciklusa Uredbe (EU) 2024/1351 tijekom razdoblja od pet godina. To bi se smanjenje moglo primijeniti i u provedbenoj odluci Vijeća donesenoj na temelju članka 4. stavka 3. s odgovarajućim brojem zahtjeva koji premašuje pravedan udio i u roku od pet godina od datuma na koji provedbena odluka Vijeća na temelju koje je država članica prešla svoj pravedan udio više nije na snazi. Trebalo bi biti moguće u okviru predstojećih godišnjih ciklusa i u provedbenoj odluci Vijeća smanjenja primjenjivati alternativno ili istodobno, pod uvjetom da odgovaraju broju zahtjeva za koje je ta država članica doprinijela svoj pravedni udio i ne prelaze taj broj.

(39)

Kada se država članica suočava s kriznom situacijom ili situacijom više sile njoj bi moglo bi biti potrebno preusmjeravanje resursa kako bi mogla upravljati dolaskom državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva na njezine granice. Stoga bi toj državi članici moglo trebati vremena da preraspodijeli svoje resurse i poveća svoje kapacitete, među ostalim uz potporu relevantnih agencija Unije. Ta bi država članica mogla također trebati više vremena za donošenje odluka o zahtjevima bez dopuštanja ulaska na njezino državno područje. U takvoj bi situaciji toj državi članici trebalo omogućiti odstupanje od rokova za registraciju i postupak na granici.

(40)

Ako država članica primjenjuje jednu ili više mjera predviđenih u ovoj Uredbi, država članica trebala bi obavijestiti državljane trećih zemalja i osobe bez državljanstva, na jeziku koji državljanin treće zemlja ili osoba bez državljanstva razumije ili se opravdano pretpostavlja da ga razumije, o odstupanjima koja se primjenjuju i o trajanju tih mjera. Države članice dužne su odgovoriti na bilo koje posebne postupovne potrebe tražiteljâ i njihove posebne potrebe u vezi s prihvatom koje bi se mogle pojaviti i na odgovarajući način pružiti informacije. Nadalje, primjenjuje se članak 8. Uredbe (EU) 2024/1348 o pružanju informacija i članak 36. stavak 3. te uredbe u pogledu informacija o mogućnosti pravnog lijeka protiv odluke o zahtjevu.

(41)

Ako se primjenjuju odstupanja od postupka azila nadležna tijela trebala bi prvenstveno uzeti u obzir zaštitne mjere za tražitelje s posebnim postupovnim potrebama i posebnim potrebama u vezi s prihvatom, uključujući zdravstvena stanja. Zbog toga država članica koja je suočena s kriznom situacijom ili situacijom više sile ne bi trebala primjenjivati ili bi trebala prestati primjenjivati odstupanja od postupka azila ako postoje medicinski razlozi za neprimjenjivanje postupka na granici u skladu s člankom 53. stavkom 2. točkom (d) Uredbe (EU) 2024/1348 ako se potrebna potpora ne može pružiti tražiteljima s posebnim postupovnim potrebama u skladu s člankom 53. stavkom 2. točkom (b) te uredbe ili ako se potrebna potpora ne može pružiti tražiteljima s posebnim potrebama u vezi s prihvatom u skladu s Direktivom (EU) 2024/1346. Dotična država članica trebala bi dati prednost razmatranju zahtjeva osoba s posebnim postupovnim potrebama u skladu s Uredbom (EU) 2024/1348 i s posebnim potrebama u vezi s prihvatom kako su definirane u članku 2. točki 14. Direktive (EU) 2024/1346, posebno maloljetnika i članova njihovih obitelji.

(42)

U kriznoj situaciji i situaciji više sile državi članici trebalo bi biti dopušteno odstupiti od Uredbe (EU) 2024/1348 radi registracije namjera za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu u roku od najviše četiri tjedna od izražavanja tih namjera. Takvim se produljenjem roka ne bi trebala dovesti u pitanje prava tražitelja azila zajamčena Poveljom, Uredbom (EU) 2024/1348 i Direktivom (EU) 2024/1346. Ne dovodeći u pitanje iznimku predviđenu u razdoblju između zahtjeva i donošenja provedbene odluke Vijeća, u kriznoj situaciji obilježenoj masovnim dolascima državljana trećih zemalja i osoba bez državljanstva, produljenje razdoblja registracije trebalo bi primjenjivati samo u razdoblju utvrđenom u prvotnoj provedbenoj odluci Vijeća.

(43)

Pri suočavanju s kriznom situacijom ili situacijom više sile dotična država članica trebala bi moći produljiti razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu na granici za šest tjedana. Produljenje se ne bi trebalo koristiti uz razdoblje iz članka 51. stavka 2. trećeg podstavka Uredbe (EU) 2024/1348.

(44)

Kada je suočena s kriznom situacijom ili situacijom više sile država članica trebala bi moći zatražiti mjere između nekoliko mogućnosti u pogledu primjene postupka na granici, uzimajući u obzir sastav tokova i njihovu raznolikost, ovisno o točnoj kriznoj situaciji.

(45)

U kriznim situacijama obilježenima masovnim dolascima državljana trećih zemalja i osoba bez državljanstva ili u situacijama više sile, moglo bi biti potrebno dopustiti državi članici da ne primjenjuju postupak na granici u pogledu osoba koje dolaze iz trećih zemalja za koje je prosječna stopa priznavanja na razini Unije niža od 20 %. Kako bi se takvo odstupanje primijenilo, provedbenom odlukom Vijeća trebalo bi procijeniti jesu li mjere sadržane u planu za nepredvidive situacije dotične države članice iz članka 32. Direktive (EU) 2024/1346 dostatne za odgovaranje na situaciju. Države članice u svakom su slučaju obvezne primjenjivati postupak na granici u situacijama iz članka 42. stavka 1. točaka (c) i (f) Uredbe (EU) 2024/1348.

(46)

U kriznoj situaciji obilježenoj masovnim dolascima državljana trećih zemalja i osoba bez državljanstva koji traže međunarodnu zaštitu, moglo bi biti potrebno dopustiti državama članicama da smanje prag za obveznu primjenu postupka na granici predviđen u članku 42. stavku 1. točki (j) Uredbe (EU) 2024/1348. Sniženi prag u svakom slučaju ne bi smio biti niži od 5 %. Države članice obvezne su primjenjivati postupak na granici u situacijama iz članka 42. stavka 1. točaka (c) i (f) te uredbe.

(47)

U kriznoj situaciji obilježenoj masovnim dolascima državljana trećih zemalja i osoba bez državljanstva koji podnose zahtjev za međunarodnu zaštitu, moglo bi biti potrebno proširiti područje primjene postupka na granici utvrđenog u članku 43. Uredbe (EU) 2024/1348 i državi članici omogućiti da u kontekstu postupka na granici donose odluke i o osnovanosti zahtjeva u slučajevima kad je tražitelj državljanin treće zemlje, ili, u slučaju osobe bez državljanstva, osoba s prethodnim boravištem u trećoj zemlji, za koju je udio odobravanja međunarodne zaštite na razini Unije 50 % ili manji. Stoga bi, pri primjeni postupka na granici u kriznim situacijama, države članice trebale nastaviti primjenjivati postupak na granici kako je predviđen člancima od 43. do 54. te uredbe, no mogle bi proširiti primjenu postupka na granici na državljane trećih zemalja ili osobe bez državljanstva koji dolaze iz trećih zemalja za koje je prosječna stopa priznavanja na razini Unije viša od 20 %, ali niža od 50 %, uzimajući u obzir potrebe za zaštitom koje bi mogle nastati u zemlji podrijetla koje se brzo mijenjaju, što se odražava u tromjesečnim ažuriranjima podataka Eurostata. To proširenje područja primjene postupka na granici ne bi trebalo utjecati na osnove i druga pravila koja se primjenjuju na obvezni postupak na granici na temelju te uredbe. Ako je državi članici odobreno proširenje područja primjene postupka na granici, zahtjevi koji se razmatraju u okviru tog postupka ne bi se trebali smatrati dijelom odgovarajućih kapaciteta na temelju članka 47. niti bi se trebali računati za primjenu godišnje gornje granice na temelju članka 50. te uredbe.

(48)

Zadržavanje tražitelja trebalo bi se primjenjivati u skladu s temeljnim načelom prema kojem se osobu ne bi smjelo zadržavati samo zbog toga što ona traži međunarodnu zaštitu, posebno u skladu s međunarodnim pravnim obvezama država članica i člankom 31. Ženevske konvencije. U skladu s Direktivom (EU) 2024/1346 maloljetnici se u pravilu ne bi trebali zadržavati, već bi se trebali smještati u poseban smještaj prilagođen maloljetnicima uključujući, ako je to primjereno, zajednički smještaj u kojem im se ne oduzima sloboda. S obzirom na negativan učinak zadržavanja na maloljetnike, takvo zadržavanje se može primjenjivati, u skladu s pravom Unije, samo u iznimnim okolnostima, ako je nužno potrebno, samo kao krajnja mjera, u najkraćem mogućem razdoblju i nikada u zatvorskom smještaju ili drugom objektu namijenjenom izvršavanju zakonodavstva. Maloljetnike se ne treba razdvajati od njihovih roditelja ili skrbnika, te bi načelo jedinstva obitelji općenito trebalo dovesti do adekvatnih alternativa zadržavanju za obitelji s maloljetnicima, u smještaju koji je za njih prikladan. Nadalje, mora se poduzeti sve što je moguće kako bi se osiguralo da je provediv raspon adekvatnih alternativa zadržavanju maloljetnika dostupan i pristupačan.

(49)

U situaciji instrumentalizacije i kako bi se spriječilo da neprijateljska treća zemlja ili neprijateljski nedržavni akter ciljano instrumentalizira određene nacionalnosti ili određene kategorije državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva, država članica bi trebala moći odstupiti od postupka azila utvrđenog u ovoj Uredbi donošenjem odluke u okviru postupka na granici, kako je naveden u člancima od 44. do 55. Uredbe (EU) 2024/1348, o osnovanosti svih zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Načela i jamstva navedena u toj uredbi trebala bi se poštovati. U provedbenoj odluci Vijeća kojom se državi članici odobrava primjena navedenih odstupanja trebalo bi navesti državljane trećih zemalja ili osobe bez državljanstva koji podliježu situaciji instrumentalizacije. Pri primjeni tog odstupanja posebnu pozornost trebalo bi posvetiti određenim kategorijama državljana trećih zemalja i osoba bez državljanstva koje su bile predmet instrumentalizacije, posebno maloljetnicima mlađima od 12 godina i članovima njihovih obitelji te ranjivim osobama s posebnim postupovnim potrebama ili posebnim potrebama u vezi s prihvatom. Te bi skupine stoga trebalo ili isključiti iz postupka na granici ili, ako se pojedinačnom procjenom zaključi da će njihovi zahtjevi vjerojatno bili utemeljeni, taj bi se postupak na njih trebao prestati primjenjivati. Izbor između tih alternativa ostaje diskrecijsko pravo države članice koja traži primjenu tog odstupanja. Izbor naveden u zahtjevu trebao bi se odražavati u provedbenoj odluci Vijeća kojom se odobrava primjena tog odstupanja. Proširenje područja primjene postupka na granici u situaciji instrumentalizacije ne bi trebalo utjecati na osnove i druga pravila koja se primjenjuju na obvezni postupak na granici na temelju Uredbe (EU) 2024/1348. Ako je državi članici odobreno proširenje područja primjene postupka na granici, zahtjevi koji se razmatraju u okviru tog postupka ne bi se trebali smatrati dijelom odgovarajućih kapaciteta na temelju članka 48. niti bi se trebali računati za primjenu godišnje gornje granice na temelju članka 51. te uredbe.

(50)

Kako bi se dotičnu državu članicu poduprlo u pružanju potrebne pomoći državljanima trećih zemalja i osobama bez državljanstva koji su obuhvaćeni područjem primjene ove Uredbe, agencije Ujedinjenih naroda, a posebno UNHCR, i druge relevantne partnerske organizacije kojima su države članice povjerile posebne zadaće, trebale bi imati djelotvoran pristup granici pod uvjetima utvrđenima u Direktivi (EU) 2024/1346 i Uredbi (EU) 2024/1348. UNHCR-u bi trebalo omogućiti pristup tražiteljima, uključujući one koji se nalaze na granici. U tu bi svrhu dotična država članica trebala održavati suradnju s tim organizacijama.

(51)

Trebalo bi utvrditi posebna pravila za krizne situacije, obilježene masovnim dolascima, i za situacije više sile kako bi se državama članicama omogućilo da pod strogim uvjetima produlje rokove iz Uredbe (EU) 2024/1351 ako zbog izvanredne situacije nije moguće poštovati te rokove. To produljenje trebalo bi se istodobno primjenjivati na rokove za slanje zahtjeva za prihvaćanje odgovornosti i obavijesti o ponovnom prihvatu te odgovora na njih i na rokove za transfer tražitelja u odgovornu državu članicu. Rokove bi trebalo produljiti neovisno o tome predviđaju li se tom uredbom kraći rokovi za određene situacije.

(52)

Kako bi se osigurao djelotvoran pristup postupku za priznavanje međunarodne zaštite, ako se transfer ne provodi zbog trajanja krizne situacije obilježene masovnim dolaskom ili situacije više sile ili ako država članica koja provodi transfer ne provede transfer ako je tražitelj dostupan nadležnim tijelima države članice koja provodi transfer, trebalo bi utvrditi najdulji rok za provedbu transfera u državu članicu koja je suočena s tom situacijom. Taj najdulji rok ne bi trebao biti dulji od godinu dana od kada je druga država članica prihvatila zahtjev za prihvaćanje odgovornosti ili potvrdila obavijest o ponovnom prihvatu ili od konačne odluke o pravnom lijeku ili preispitivanju odluke o transferu koja ima suspenzivan učinak u skladu s člankom 43. stavkom 3. Uredbe (EU) 2024/1351. Tim najduljim rokom ne dovodi se u pitanje mogućnost produljenja rokova na temelju članka 46. stavka 2. te uredbe za provedbu transfera.

(53)

Kako bi se izbjeglo da zajednički europski sustav azila postane nefunkcionalan zbog masovnih dolazaka koji su tako iznimnog razmjera i intenziteta da bi, čak i ako država članica ima dobro pripremljen sustav azila, prihvata i vraćanja, ako Unija kao cjelina ne odgovori na tu situaciju mogao nastati ozbiljan rizik od ozbiljnih nedostataka u postupanju s tražiteljima, država članica bi trebala u tim iznimnim okolnostima moći odstupiti od obveze ponovnog prihvata tražitelja na temelju članka 16. stavka 2. i članka 38. stavka 4. Uredbe (EU) 2024/1351. Međutim, kako bi se osiguralo da primjena takvog odstupanja ne dovede do dodatnog pritiska na državu članicu koja se suočava s tom situacijom, ono bi se trebalo primjenjivati retroaktivno samo na zahtjeve u pogledu kojih je namjera za podnošenje zahtjeva već registrirana u toj državi članici u razdoblju od četiri mjeseca prije datuma donošenja provedbene odluke Vijeća.

(54)

Ako, u skladu s Uredbom (EU) 2024/1347, objektivne okolnosti upućuju na to da bi zahtjevi za međunarodnu zaštitu skupina tražitelja iz određene zemlje podrijetla ili prethodnog uobičajenog boravišta ili dijela te zemlje ili na temelju kriterija iz te uredbe mogli biti utemeljeni, u interesu je i nadležnih tijela i dotičnih tražitelja da se razmatranje osnovanosti zahtjeva završi što je prije moguće i da se omogući brzo i učinkovito odobravanje međunarodne zaštite u kriznoj situaciji.

(55)

Tražitelji čiji se zahtjevi razmatraju u kontekstu ubrzanog postupka predviđenog ovom Uredbom imaju sva prava i jamstva na koja tražitelji imaju pravo u skladu s Uredbom (EU) 2024/1348, uključujući pravo na informacije i djelotvorno pravno sredstvo.

(56)

Pri primjeni preporuke Komisije o ubrzanom postupku ne bi trebalo provoditi intervju o utemeljenosti zahtjeva, ali ako postoje sumnje o tome pripada li tražitelj kategoriji ili kategorijama osoba utvrđenih u toj preporuci ili o tome primjenjuju li se razlozi za isključenje, možda će biti potreban takav intervju. U svim slučajevima postupak ne bi trebao trajati dulje od četiri tjedna od datuma podnošenja zahtjeva. Ako država članica utvrdi da tražitelj predstavlja prijetnju unutarnjoj sigurnosti, ta bi država članica trebala moći ne primijeniti ubrzani postupak u odnosu na tog tražitelja. U takvim okolnostima zahtjev bi trebalo razmotriti u skladu s člancima 36. i 40. Uredbe (EU) 2024/1348.

(57)

Tražitelji čiji se zahtjevi razmatraju u kontekstu ubrzanog postupka predviđenog ovom Uredbom trebali bi, u skladu s člankom 29. Uredbe (EU) 2024/1348, dobiti dokument kojim se potvrđuje njihov status na jeziku koji razumiju ili na jeziku za koji se razumno pretpostavlja da ga razumiju.

(58)

U različitim fazama primjene ubrzanog postupka može se savjetovati s relevantnim agencijama Unije, UNHCR-om i drugim relevantnim organizacijama.

(59)

Kako bi se osigurala dovoljna razina pripravnosti za krizu, države članice trebale bi u svoje krizne planove uključiti mjere potrebne za odgovor na nju i njezino rješavanje, uključujući mjere potrebne za prevladavanje izazova u funkcioniranju zajedničkog europskog sustava azila i za zaštitu prava tražitelja međunarodne zaštite i korisnika međunarodne zaštite, kao i za poticanje buduće otpornosti u dotičnoj državi članici. Države članice trebale bi upotrebljavati i sve alate dostupne u okviru nacionalnog prava i prava Unije, uključujući upotrebu alata za predviđanje i rano upozoravanje u okviru Mehanizma EU-a za pripravnost i upravljanje krizama u području migracija predviđenog u Preporuci Komisije (EU) 2020/1366 (15).

(60)

Ne dovodeći u pitanje prethodno navedeno i prema potrebi, u kriznoj situaciji, trebalo bi mobilizirati sve krizne mehanizme uključene u paket instrumenata, posebno financijsku i operativnu potporu koju agencije Unije, fondovi Unije i Mehanizam Unije za civilnu zaštitu mogu pružiti u skladu s primjenjivim pravnim aktima. Komisija bi nakon toga, u kontekstu Migracijskog foruma na tehničkoj razini, trebala osigurati koordinaciju i razmjenu informacija s drugim platformama koje su relevantne za upravljanje kriznom situacijom, uključujući Mrežu EU-a za pripravnost i upravljanje krizama u području migracija u skladu s Preporukom (EU) 2020/1366 i aranžmane za integrirani politički odgovor na krizu (IPCR).

(61)

Država članica koja je suočena s kriznom situacijom ili situacijom više sile može zatražiti potporu Agencije za azil, Agencije za europsku graničnu i obalnu stražu ili Europola u skladu s njihovim mandatima. Uz navedeno, i ako je to primjereno, Agencija za azil može, na vlastitu inicijativu, ponuditi pomoć u skladu s člankom 16. stavkom 1. točkom (d) Uredbe (EU) 2021/2303, dok Agencija za europsku graničnu i obalnu stražu može u dogovoru s dotičnom državom članicom ponuditi pomoć u području vraćanja u skladu s člancima 48., 50., 52. i 53. Uredbe (EU) 2019/1896, a Europol može ponuditi pomoć u skladu s člankom 6. stavkom 1. Uredbe (EU) 2016/794 Europskog parlamenta i Vijeća (16).

(62)

Radi potpore državama članicama koje provode premještanje kao mjeru solidarnosti trebalo bi osigurati financijsku potporu iz proračuna EU-a, među ostalim iz tematskog instrumenta uspostavljenog Uredbom (EU) 2021/1147 Europskog parlamenta i Vijeća (17).

(63)

S obzirom na to da ciljeve ove Uredbe, odnosno omogućavanje potrebne prilagodbe pravila o postupcima azila i, ako je to relevantno, o solidarnosti kako bi se osiguralo da se države članice mogu odgovoriti na krizne situacije i situacije više sile u području upravljanja azilom i migracijama u Uniji, ne mogu dostatno ostvariti države članice nego se zbog opsega i učinka djelovanja oni na bolji način mogu ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđene u članku 5. Ugovora o Europskoj uniji (UEU). U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Direktiva ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tih ciljeva.

(64)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola br. 22 o stajalištu Danske, priloženog UEU i UFEU-u, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Uredbe te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje. S obzirom na to da članci 12. i 13. i članci od 1. do 6., u mjeri u kojoj se odnose na odstupanja iz članaka 12. i 13., ove Uredbe predstavljaju izmjene u smislu članka 3. Sporazuma između Europske zajednice i Kraljevine Danske o kriterijima i mehanizmima za utvrđivanje države odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil podnesenog u Danskoj ili bilo kojoj drugoj državi članici Europske unije i sustava Eurodac za uspoređivanje otisaka prstiju za učinkovitu primjenu Dublinske konvencije (18), Danska mora obavijestiti Komisiju o svojoj odluci hoće li provoditi sadržaj tih izmjena u trenutku njihova donošenja ili u roku od 30 dana nakon njihova donošenja.

(65)

U skladu s člancima 1. i 2. i člankom 4.a stavkom 1. Protokola br. 21 o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske s obzirom na područje slobode, sigurnosti i pravde, priloženog UEU-u i UFEU-u, i ne dovodeći u pitanje članak 4. navedenog protokola, Irska ne sudjeluje u donošenju ove Uredbe te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje.

(66)

U pogledu Islanda i Norveške, članci 12. i 13. i članci od 1. do 6., u mjeri u kojoj se odnose na odstupanja iz članaka 12. i 13., ove Uredbe predstavljaju novo zakonodavstvo u području koje je obuhvaćeno predmetom Priloga Sporazumu između Europske zajednice i Republike Islanda i Kraljevine Norveške o kriterijima i mehanizmima za utvrđivanje države odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil podnesenih u državi članici ili Islandu ili Norveškoj (19).

(67)

U pogledu Švicarske, članci 12. i 13. i članci od 1. do 6., u mjeri u kojoj se odnose na odstupanja iz članaka 12. i 13., ove Uredbe predstavljaju akte ili mjere kojima se mijenjaju odredbe ili koji se temelje na odredbama članka 1. Sporazuma između Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o kriterijima i mehanizmima za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil podnesenog u državi članici ili u Švicarskoj (20).

(68)

U pogledu Lihtenštajna, članci 12. i 13. i članci od 1. do 6., u mjeri u kojoj se odnose na odstupanja iz članaka 12. i 13., ove Uredbe predstavljaju akte ili mjere kojima se mijenjaju odredbe ili koji se temelje na odredbama članka 1. Sporazuma između Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o kriterijima i mehanizmima za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil podnesenog u državi članici ili u Švicarskoj, na koji se upućuje u članku 3. Protokola između Europske zajednice, Švicarske Konfederacije i Kneževine Lihtenštajna o pristupanju Kneževine Lihtenštajna Sporazumu između Europske zajednice i Švicarske Konfederacije o kriterijima i mehanizmima za utvrđivanje države koja je odgovorna za razmatranje zahtjeva za azil koji je podnesen u jednoj od država članica ili u Švicarskoj (21),