(1)

U Direktivi 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća (4) izvršen je niz značajnih izmjena. Kako bi se osigurala usklađenost i veća konvergencija odluka o azilu te u pogledu sadržaja međunarodne zaštite radi smanjenja poticaja za kretanje unutar Unije, kako bi se potaknulo korisnike međunarodne zaštite da ostanu u državi članici koja im je odobrila zaštitu i osiguralo jednako postupanje s korisnicima međunarodne zaštite, tu bi direktivu trebalo staviti izvan snage i zamijeniti Uredbom.

(2)

Zajednička politika azila, uključujući zajednički europski sustav azila (CEAS) koji se temelji na potpunoj i sveobuhvatnoj primjeni Ženevske konvencije o statusu izbjeglica od 28. srpnja 1951. kako je dopunjena Njujorškim protokolom od 31. siječnja 1967. („Ženevska konvencija”), sastavni je dio cilja Unije da postupno uspostavi područje slobode, sigurnosti i pravde otvoreno za one koje su okolnosti prisilile na zakonito traženje zaštite u Uniji. Takva bi se politika trebala voditi načelom solidarnosti i poštene podjele odgovornosti među državama članicama, što obuhvaća i financijske aspekte. Ženevska konvencija okosnica je međunarodnog pravnog režima za zaštitu izbjeglica.

(3)

CEAS se temelji na zajedničkim standardima za postupke azila, priznavanje i zaštitu koja se pruža na razini Unije, uvjete prihvata i sustav za utvrđivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu. Bez obzira na postignuti napredak u progresivnom razvoju CEAS-a, i dalje postoje znatne nejednakosti između država članica u pogledu postupaka koji se provode, stopa priznavanja, vrste odobrene zaštite, razine materijalnih uvjeta prihvata i povlastica koje se odobravaju tražiteljima međunarodne zaštite i korisnicima međunarodne zaštite. Spomenute razlike mogle bi dovesti do sekundarnog kretanja te ugroziti cilj osiguravanja jednakog postupanja prema svim podnositeljima zahtjeva bez obzira na to gdje su u Uniji podnijeli zahtjev.

(4)

Komisija je u svojoj Komunikaciji od 6. travnja 2016. naslovljenoj „Prema reformi zajedničkog europskog sustava azila i proširivanju zakonitih mogućnosti za dolazak u Europu” utvrdila mogućnosti za poboljšanje CEAS-a koje uključuju uspostavljanje održivog i pravednog sustava za utvrđivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu, jačanje sustava Eurodac, postizanje veće usklađenosti u sustavu azila Unije i sprječavanje sekundarnih kretanja unutar Unije te preobrazbu Europskog potpornog ureda za azil u agenciju. Ta je komunikacija u skladu s pozivima Europskog vijeća od 18. i 19. veljače 2016. da se napravi iskorak prema reformi postojećeg okvira Unije kako bi se osigurala humana i učinkovita politika azila.

(5)

S obzirom na to da se u članku 78. stavku 2. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) poziva na jedinstven status azila i dobro funkcioniranje CEAS-a, trebalo bi postići znatan napredak u pogledu konvergencije nacionalnih sustava azila, posebno uzimajući u obzir različite stope priznavanja i vrste statusa zaštite u državama članicama. Nadalje, trebalo bi detaljnije razjasniti i uskladiti prava koja se odobravaju korisnicima međunarodne zaštite.

(6)

Uredba je stoga potrebna kako bi se osigurala dosljednija razina usklađenosti diljem Unije i pružio viši stupanj pravne sigurnosti i transparentnosti.

(7)

Glavni je cilj ove Uredbe, s jedne strane, osigurati da države članice primjenjuju zajedničke kriterije za utvrđivanje osoba kojima je zaista potrebna međunarodna zaštita i, s druge strane, osigurati da minimalna razina prava bude dostupna korisnicima međunarodne zaštite u svim državama članicama.

(8)

Daljnje usklađivanje pravila o priznavanju i sadržaju statusa izbjeglice i statusa supsidijarne zaštite trebalo bi pomoći u ograničavanju sekundarnog kretanja tražitelja međunarodne zaštite i korisnika međunarodne zaštite između država članica.

(9)

Međunarodnu zaštitu trebalo bi odobravati državljanima trećih zemalja i osobama bez državljanstva koji su obuhvaćeni područjem primjene ove Uredbe i koji ispunjavaju uvjete za međunarodnu zaštitu. Međunarodnu zaštitu ne bi trebalo odobravati državljanima trećih zemalja i osobama bez državljanstva koji nisu obuhvaćeni područjem primjene ove Uredbe. Nacionalni humanitarni statusi, ako se odobre, ne bi smjeli dovoditi do zabune i miješanja sa statusom međunarodne zaštite.

(10)

Odredbe ove Uredbe o sadržaju međunarodne zaštite, uključujući pravila za odvraćanje od sekundarnih kretanja, trebale bi se primjenjivati na osobe kojima je odobrena međunarodna zaštita nakon pozitivnog zaključka postupka preseljenja ili humanitarnog prihvata u skladu s Uredbom (EU) 2024/1350 Europskog parlamenta i Vijeća (5).

(11)

Ovom se Uredbom poštuju temeljna prava i načela posebno priznata Poveljom Europske unije o temeljnim pravima („Povelja”) i Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (EKLJP). Ovom se Uredbom posebno nastoji osigurati puno poštovanje ljudskog dostojanstva i pravo na azil tražitelja azila i članova njihovih obitelji koji ih prate te promicati primjenu odredaba Povelje u pogledu ljudskog dostojanstva, poštovanja privatnog i obiteljskog života, slobode izražavanja i informiranja, prava na obrazovanje, slobode izbora zanimanja i prava na rad, slobode poduzetništva, prava na azil, zaštite u slučaju udaljavanja, protjerivanja ili izručenja, jednakosti pred zakonom, nediskriminacije, prava djeteta i prava koja se odnose na socijalnu sigurnost, socijalnu pomoć i zdravstvenu zaštitu. Te bi odredbe stoga trebalo na odgovarajući način provesti.

(12)

U pogledu postupanja s osobama koje su obuhvaćene područjem primjene ove Uredbe, države članice obvezane su instrumentima međunarodnog prava čije su stranke, uključujući posebno one koji zabranjuju diskriminaciju.

(13)

Sredstva Fonda za azil, migracije i integraciju, uspostavljenog Uredbom (EU) 2021/1147 Europskog parlamenta i Vijeća (6), trebalo bi koristiti za pružanje odgovarajuće podrške državama članicama u njihovim nastojanjima da provedu standarde utvrđene u ovoj Uredbi, osobito onih država članica koje su suočene s posebnim i nerazmjernim pritiskom na svoje sustave azila zbog svoje geografske ili demografske situacije. Iako bi trebalo poštovati opće načelo zabrane dvostrukog financiranja, države članice trebale bi u potpunosti i na svim razinama upravljanja iskoristiti mogućnosti koje se nude u okviru fondova koji nisu izravno povezani s politikom azila i migracije, no koji se mogu iskoristiti za financiranje aktivnosti u tom području.

(14)

Agencija Europske unije za azil, osnovana Uredbom (EU) 2021/2303 Europskog parlamenta i Vijeća (7) („Agencija za azil”) trebala bi pružati odgovarajuću podršku u primjeni ove Uredbe, posebno osiguravanjem, na zahtjev predmetne države članice ili uz njezinu suglasnost, stručnjaka za pomoć nadležnim tijelima države članice pri zaprimanju, registriranju i razmatranju zahtjeva za međunarodnu zaštitu te pružanjem ažuriranih informacija o trećim zemljama, među ostalim informacija o zemlji podrijetla, te ostalih relevantnih smjernica i alata. Pri primjeni ove Uredbe, nadležna tijela država članica trebala bi uzeti u obzir operativne standarde, pokazatelje, smjernice i najbolje prakse koje razvila Agencija za azil. Pri procjeni zahtjeva za međunarodnu zaštitu, ne dovodeći u pitanje pojedinačnu prirodu tih procjena, tijela država članica trebala bi uzeti u obzir informacije, izvješća, zajedničku analizu o stanju u zemljama podrijetla i smjernice koje su Agencija za azil i europske mreže za informacije o trećim zemljama izradile na razini Unije u skladu s Uredbom (EU) 2021/2303.

(15)

Pri primjeni ove Uredbe prvenstveno se treba uzeti u obzir najbolji interes djeteta u skladu s Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravima djeteta iz 1989. godine. Pri procjeni najboljeg interesa djeteta, tijela država članica trebala bi posebno uzeti u obzir načelo jedinstva obitelji te dobrobit i socijalni razvoj maloljetnika, jezične vještine, zaštitu i sigurnost te mišljenja tog maloljetnika, vodeći računa o njegovoj dobi i zrelosti.

(16)

U cilju zaštite najboljeg interesa djeteta i njegove opće dobrobiti te radi poticanja kontinuiteta u pružanju pomoći i zastupanju maloljetnikâ bez pratnje, države članice trebale bi nastojati osigurati, u mjeri u kojoj je to moguće, da ista fizička osoba kontinuirano bude odgovorna za maloljetnika bez pratnje, među ostalim i tijekom postupka azila i nakon odobravanja međunarodne zaštite.

(17)

Odraslo dijete trebalo bi se smatrati uzdržavanom osobom, na temelju pojedinačne procjene, samo u okolnostima kada se to dijete ne može samo uzdržavati zbog fizičkih ili duševnih poteškoća povezanih s ozbiljnom trajnom bolešću ili teškim invaliditetom.

(18)

Odredbama o jedinstvu obitelji iz ove Uredbe ne dovode se u pitanje vrijednosti i načela koja priznaju države članice. U slučaju poligamnog braka, svaka država članica odlučuje želi li primijeniti odredbe o jedinstvu obitelji na poligamna kućanstva, uključujući maloljetnu djecu korisnika međunarodne zaštite s nekim drugim supružnikom.

(19)

Primjena odredbi o jedinstvu obitelji uvijek bi se trebala temeljiti na stvarnim obiteljskim odnosima i ne bi smjela obuhvaćati prisilne brakove niti brakove ili izvanbračne zajednice koji su ugovoreni samo kako bi se predmetnoj osobi omogućio ulazak u države članice ili boravak u njima. Kako bi se izbjegla diskriminacija članova obitelji na temelju mjesta osnivanja obitelji, pojam obitelji trebao bi uključivati i obitelji koje su osnovane izvan zemlje podrijetla, ali prije njihova dolaska na područje Unije.

(20)

Ako država članica, u svrhu jedinstva obitelji, odluči da je u najboljem interesu maloljetnika koji je u braku da bude sa svojim roditeljima, njegov bračni drug ne bi trebao imati bilo kakva prava na boravak temeljem braka u okviru ove Uredbe.

(21)

Ova Uredba ne dovodi u pitanje Protokol br. 24 o azilu za državljane država članica Europske unije koji je priložen Ugovoru o Europskoj uniji (UEU) i Ugovoru o funkcioniranju Europske unije.

(22)

Priznanje statusa izbjeglice deklaratorni je čin.

(23)

Konzultacije s Visokim povjerenikom za izbjeglice Ujedinjenih naroda (UNHCR) mogle bi pružiti vrijedne smjernice tijelima država članica prilikom utvrđivanja toga je li tražitelj izbjeglica u smislu članka 1. Ženevske konvencije.

(24)

Pri razmatranju imaju li tražitelji osnovani strah od proganjanja ili su izloženi stvarnom riziku od ozbiljne nepravde te je li država ili znatan dio njezina državnog područja pod kontrolom stabilnih, etabliranih nedržavnih tijela, uključujući međunarodnih organizacija, koje pružaju zaštitu, kao i pri procjeni toga imaju li tražitelji međunarodne zaštite pristup zaštiti od proganjanja ili ozbiljne nepravde u dijelu zemlje podrijetla koji je različit od mjesta njihova podrijetla („mogućnost zaštite unutar države”), tijelo odlučivanja u obzir uzima, između ostalog, relevantne opće informacije i preporuke koje izdaje UNHCR.

(25)

Trebalo bi utvrditi standarde za definiciju izbjegličkog statusa i njegov sadržaj kako bi se nadležnim tijelima država članica pomoglo u primjeni Ženevske konvencije.

(26)

Potrebno je uvesti zajedničke kriterije za priznavanje statusa izbjeglica u smislu članka 1. Ženevske konvencije tražiteljima azila.

(27)

Ako jedan ili više posebnih aspekata izjava tražitelja nije potkrijepljen dokumentima ili drugim dokazima, tražitelju bi se trebalo vjerovati ako je uložio stvarni napor da dokaže osnovanost potrebe za međunarodnom zaštitom i podnio sve relevantne elemente kojima raspolaže te dao zadovoljavajuća objašnjenja u pogledu nedostatka ostalih relevantnih elemenata, ako je utvrđeno da su njegove izjave koherentne i vjerojatne te ako je utvrđena opća vjerodostojnost uzimajući u obzir trenutak u kojem je tražitelj zatražio međunarodnu zaštitu i, po potrebi, razloge zbog kojih nije ranije zatražio međunarodnu zaštitu.

(28)

Tijelo odlučivanja ne bi smjelo smatrati da tražitelj nije vjerodostojan samo zbog toga što se nije pozvao na svoju seksualnu orijentaciju prvi put kada mu je pružena mogućnost da iznese osnovu za proganjanje, osim ako je očito da je isključiva namjera tražitelja odgoditi ili onemogućiti izvršenje odluke koja bi rezultirala njegovim vraćanjem.

(29)

Uvjerenja, vjerovanja ili orijentacije tražitelja zbog kojih dolazi do aktivnosti koje bi mogle biti temelj za osnovani strah od proganjanja ili stvarni rizik od ozbiljne nepravde trebalo bi uzeti u obzir čak i ako su bili u potpunosti ili djelomice skrivani dok je tražitelj bio u zemlji podrijetla.

(30)

Ako tražitelj nije dostupan tijekom postupka zbog okolnosti koje su izvan njegove kontrole, primjenjuju se relevantne odredbe i relevantne zaštitne mjere utvrđene u Uredbi (EU) 2024/1351 Europskog parlamenta i Vijeća (8), Uredbi (EU) 2024/1348 Europskog parlamenta i Vijeća (9) i Direktivi (EU) 2024/1346 Europskog parlamenta i Vijeća (10).

(31)

Posebno je potrebno uvesti zajedničke koncepte u pogledu potrebe za zaštitom koja nastaje na licu mjesta (sur place), izvora opasnosti i zaštite, zaštite unutar države i proganjanja, uključujući razloge proganjanja.

(32)

Zaštitu mogu pružiti država ili pak stabilna, etablirana nedržavna tijela, uključujući međunarodne organizacije, koji kontroliraju državu ili znatan dio njezina državnog područja i ispunjavaju uvjete utvrđene u ovoj Uredbi, pod uvjetom da su u mogućnosti i da žele pružiti zaštitu. Takva zaštita bi trebala biti djelotvorna i trajna.

(33)

Ako država ili državni predstavnici nisu počinitelji proganjanja ili ozbiljne nepravde, tijelo odlučivanja trebalo bi razmotriti, u sklopu procjene zahtjeva za međunarodnu zaštitu, postoji li mogućnost zaštite unutar države nakon što se utvrdi da bi se kvalifikacijski kriteriji utvrđeni u ovoj Uredbi inače primjenjivali na tražitelja. Mogućnost zaštite unutar zemlje od proganjanja ili ozbiljne nepravde tražiteljima trebala bi biti stvarno dostupna u dijelu zemlje podrijetla u koji oni mogu sigurno i zakonito doputovati, kojemu mogu pristupiti te za koji se može opravdano očekivati da će se u njemu nastaniti. Teret dokazivanja dostupnosti mogućnosti zaštite unutar države počiva na tijelu odlučivanja. U slučajevima u kojima tijelo odlučivanja dokaže da postoji mogućnost zaštite unutar države, tražitelji trebali bi imati pravo podnijeti dokaze i elemente koji su im na raspolaganju.

(34)

Kada tijelo odlučivanja razmatra može li se opravdano očekivati da se tražitelj nastani u drugom dijelu svoje zemlje podrijetla, trebalo bi također voditi računa o tome hoće li tražitelj moći zadovoljiti svoje osnovne potrebe u pogledu pristupa hrani, higijeni i skloništu u kontekstu lokalnih okolnosti u njihovoj zemlji podrijetla.

(35)

Ako su država ili državni predstavnici počinitelji proganjanja ili ozbiljne nepravde trebala bi postojati pretpostavka da tražitelju nije dostupna djelotvorna zaštita, a tijelo odlučivanja ne treba razmatrati postoji li mogućnost zaštite unutar države. Tijelo odlučivanja trebalo bi moći razmotriti postoji li mogućnost zaštite unutar države samo ako je jasno utvrđeno da rizik od proganjanja ili ozbiljne nepravde potječe od subjekta čija je moć očito ograničena na određeno zemljopisno područje ili ako sama država ima kontrolu samo nad pojedinim dijelovima dotične zemlje.

(36)

Pri procjeni zahtjeva za zaštitu na licu mjesta (sur place), činjenica da je rizik od proganjanja ili ozbiljne nepravde utemeljen na okolnostima koje ne predstavljaju izražavanje ili nastavak uvjerenja ili orijentacija koje je tražitelj imao u zemlji podrijetla mogla bi poslužiti kao pokazatelj da je jedina ili glavna svrha tražitelja bila stvoriti uvjete potrebne za traženje međunarodne zaštite.

(37)

Ovisno o okolnostima, djela proganjanja koja su specifično povezana sa spolom ili djecom mogu, među ostalim, uključivati novačenje maloljetnika, genitalno sakaćenje, prisilan brak, trgovinu djecom i dječji rad te trgovinu ljudima radi seksualnog iskorištavanja.

(38)

Djela proganjanja mogu biti u obliku nerazmjernog ili diskriminirajućeg kaznenog progona ili kažnjavanja. Takav nerazmjerni ili diskriminirajući kazneni progon ili kažnjavanje mogu nastati, među ostalim, u situacijama kada tražitelj odbije služiti vojnu službu iz moralnih, vjerskih ili političkih razloga, zbog pripadnosti određenoj etničkoj skupini ili zbog toga što ima određeno državljanstvo.

(39)

Jedan od uvjeta za kvalifikaciju za status izbjeglice u smislu članka 1. točke (A) Ženevske konvencije je postojanje uzročno-posljedične veze između razloga proganjanja, odnosno rase, religije ili vjerovanja, nacionalnosti, političkog uvjerenja ili pripadnosti određenoj društvenoj skupini te djela proganjanja ili izostanka zaštite protiv takvih radnji.

(40)

Jednako je potrebno uvesti zajednički koncept osnove proganjanja „pripadnost određenoj društvenoj skupini”. U mjeri u kojoj su ona povezana s osnovanim strahom tražitelja od proganjanja, za potrebe definiranja određene društvene skupine u obzir bi trebalo uzeti pitanja koja nastaju na temelju seksualne orijentacije ili spola tražitelja, uključujući rodni identitet i rodno izražavanje, a koja bi mogla biti povezana s određenim pravnim tradicijama i običajima, koji dovode do, primjerice, genitalnog sakaćenja, prisilne sterilizacije ili prisilnog pobačaja. Ovisno o okolnostima, invaliditet bi mogao biti jedna od karakteristika na temelju kojih se definira određena društvena skupina.

(41)

Okolnosti u zemlji podrijetla, uključujući i, na primjer, postojanje i primjenu kaznenih zakona koji su posebno usmjereni na lezbijke, homoseksualce te biseksualne, transrodne i interseksualne osobe, mogu značiti da bi se trebalo smatrati da te osobe čine određenu društvenu skupinu.

(42)

Pri procjeni zahtjeva za međunarodnu zaštitu, nadležna tijela država članica trebala bi koristiti metode procjene vjerodostojnosti tražitelj na način kojim se poštuju prava tražitelj zajamčena Poveljom i EKLJP-om, posebno pravo na ljudsko dostojanstvo i poštovanje privatnog i obiteljskog života. Posebno kada je riječ o seksualnoj orijentaciji i rodnom identitetu, tražitelje se ne bi smjelo podvrgavati detaljnom ispitivanju ili testovima u pogledu njihovih seksualnih praksi.

(43)

Ciljevi i načela Ujedinjenih naroda utvrđeni su u preambuli i člancima 1. i 2. Povelje Ujedinjenih naroda te su sadržani u rezolucijama Ujedinjenih naroda koje se odnose na mjere za borbu protiv terorizma. U tim se rezolucijama, među ostalim, navodi da su „djela, metode i prakse terorizma u suprotnosti s ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda” te da je „svjesno financiranje, planiranje i poticanje terorističkih djela također suprotno ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda”.

(44)

Za potrebe primjene odredbi ove Uredbe o isključenju iz međunarodne zaštite, ako postoje opravdani razlozi za pretpostavku da je tražitelj počinio djelo ili djela suprotna svrhama i načelima utvrđenima u člancima 1. i 2. Povelje Ujedinjenih naroda, nije preduvjet utvrditi da je takav tražitelj osuđen za počinjenje jednog od kaznenih djela terorizma iz članka 3. stavka 1. Direktive (EU) 2017/541 Europskog parlamenta i Vijeća (11).

(45)

Za potrebe primjene odredbi ove Uredbe o isključenju iz međunarodne zaštite na tražitelja zbog počinjenja djela sudjelovanja u aktivnostima određene terorističke skupine, činjenica da nije utvrđeno da je taj tražitelj počinio, pokušao počiniti ili prijetio da će počiniti terorističko djelo kako je definirano u rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda ne sprječava tijela država članica da ponašanje tražitelja smatraju protivnim ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda.

(46)

Za potrebe pojedinačne procjene činjenica koje bi mogle predstavljati ozbiljne razloge za zaključivanje da je tražitelj kriv za počinjenje djela koja su protivna ciljevima i načelima Ujedinjenih naroda, za poticanje na takva djela ili za sudjelovanje u njima na drugi način, od posebne je važnosti činjenica da je tražitelj osuđen pred sudovima neke od država članica za sudjelovanje u aktivnostima terorističke skupine, kao i zaključak suda da je tražitelj bio član vodstva takve skupine, i stoga ne bi trebao postojati zahtjev da se utvrdi je li tražitelj poticao na terorističko djelo ili na drugi način sudjelovao u njemu.

(47)

Počinjenje političkog kaznenog djela u načelu nije osnova za opravdanje isključenja iz izbjegličkog statusa. Međutim, posebno okrutna djela u kojima čin nije razmjeran navodnom političkom cilju te terorističke radnje koje karakterizira nasilje, čak i ako se počine iz navodnih političkih pobuda, trebala bi se smatrati teškim nepolitičkim kaznenim djelima i stoga mogu dovesti do isključenja iz izbjegličkog statusa.

(48)

Također bi trebalo utvrditi standarde za definiciju i sadržaj statusa supsidijarne zaštite. Supsidijarna bi zaštita trebala biti komplementarna i dodatak zaštiti izbjeglica predviđenoj Ženevskom konvencijom. Iako se osnova za zaštitu razlikuje između statusa izbjeglice i statusa supsidijarne zaštite, trenutačna potreba za zaštitom može biti sličnog trajanja. Sadržaj zaštite koju pruža status izbjeglice ili status supsidijarne zaštite može se razlikovati samo ako je to izričito predviđeno ovom Uredbom. Ipak, ovom se Uredbom državama članicama dopušta da priznaju ista prava i povlastice za oba statusa.

(49)

Potrebno je uvesti zajedničke kriterije na temelju kojih će se tražitelji međunarodne zaštite priznavati kao korisnici supsidijarne zaštite. Ti bi kriteriji trebali biti utvrđeni na temelju međunarodnih obveza koje proizlaze iz instrumenata o ljudskim pravima i na temelju postojeće prakse u državama članicama.

(50)

Za potrebe procjene rizika od ozbiljne nepravde koja bi tražitelje mogla kvalificirati kao osobe koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu, pojam proizvoljnog općeg nasilja trebao bi uključivati nasilje koje se može počiniti nad ljudima bez obzira na njihove osobne okolnosti.

(51)

Za potrebe procjene rizika od ozbiljne nepravde, situacije u kojima se oružane snage trećih zemalja sukobljavaju s jednom ili više oružanih skupina ili u kojoj se međusobno sukobljavaju dvije ili više oružanih skupina trebale bi se smatrati unutarnjim oružanim sukobom. Nije potrebno da se sukob kategorizira kao „oružani sukob nemeđunarodnog karaktera” prema međunarodnom humanitarnom pravu niti je potrebno da se izvrši, uz procjenu razine nasilja na predmetnom državnom području, posebna procjena intenziteta oružanih sukoba, stupnja organiziranosti uključenih oružanih snaga ili trajanja sukoba.

(52)

U pogledu dokaza koji su potrebni kako bi se utvrdilo postojanje ozbiljne i pojedinačne prijetnje životu ili osobi civila, tijela odlučivanja ne bi trebala od tražitelja zahtijevati dokaze da su baš oni mete zbog čimbenika povezanih s njihovim osobnim okolnostima. Međutim, razina proizvoljnog općeg nasilja koja je potrebna za dokazivanje osnovanosti zahtjeva niža je ako tražitelji mogu dokazati da su baš oni posebno pogođeni zbog čimbenika povezanih s njihovim osobnim okolnostima. Štoviše, tijelo odlučivanja trebalo bi iznimno smatrati da je i utvrđeno postojanje ozbiljne i pojedinačne prijetnje ako stupanj proizvoljnog općeg nasilja u oružanom sukobu dosegne takvu razinu da postoje opravdani razlozi za vjerovanje da bi civil nakon vraćanja u zemlju podrijetla ili njezin relevantni dio bio izložen stvarnom riziku od trpljenja ozbiljne nepravde samo na temelju svoje prisutnosti na tom području.

(53)

Ovisno o okolnostima, uključujući trajanje i svrhu privremenog boravka, putovanje u zemlju podrijetla može poslužiti kao naznaka da su se korisnici statusa izbjeglice ponovno stavili pod zaštitu zemlje podrijetla ili da su se ponovno nastanili u svojoj zemlji podrijetla ili da je, u slučaju korisnika statusa supsidijarne zaštite, osnova za priznavanje tog statusa prestala postojati.

(54)

U skladu s Uredbom (EU) 2024/1348, države članice trebale bi osigurati da tražitelji imaju pristup djelotvornom pravnom sredstvu pred sudom protiv odluka tijela odlučivanja o odbijanju zahtjeva za međunarodnu zaštitu kao neosnovanog ili protiv odluka o oduzimanju međunarodne zaštite. U tom pogledu, razlozi zbog kojih je tijelo odlučivanja odlučilo odbiti zahtjev za međunarodnu zaštitu ili korisniku oduzeti međunarodnu zaštitu trebali bi podlijegati temeljitom preispitivanju nadležnog suda u okviru svakog postupka pokrenutog protiv te odluke o odbijanju ili oduzimanju.

(55)

Putne isprave koje se korisnicima međunarodne zaštite izdaju prvi puta ili se obnove nakon stupanja na snagu ove Uredbe trebale bi biti u skladu s Uredbom Vijeća (EZ) br. 2252/2004 (12) ili s jednakovrijednim minimalnim standardima za sigurnosna obilježja i biometrijske podatke.

(56)

Boravišne dozvole koje se korisnicima međunarodne zaštite izdaju prvi puta ili se obnove nakon stupanja na snagu ove Uredbe trebale bi biti u skladu s Uredbom Vijeća (EZ) br. 1030/2002 (13).

(57)

U razdoblju između odobravanja međunarodne zaštite i izdavanja boravišne dozvole države članice trebale bi osigurati da korisnici međunarodne zaštite imaju učinkovit pristup svim pravima utvrđenima u ovoj Uredbi, uz iznimku slobode kretanja unutar Unije i izdavanja putne isprave.

(58)

Zbog bliske povezanosti s korisnicima međunarodne zaštite, članovi obitelji u pravilu su izloženi djelima proganjanja ili ozbiljnoj nepravdi, na takav način da to predstavlja osnovu za odobravanje međunarodne zaštite. U svrhu održavanja jedinstva obitelji, ako članovi obitelji koji se nalaze na državnom području iste države članice ne ispunjavaju uvjete za međunarodnu zaštitu, trebali bi imati pravo podnijeti zahtjev za boravišnu dozvolu. Takve boravišne dozvole trebalo bi izdati, osim ako su članovi obitelji obuhvaćeni osnovama za isključenje ili osim ako razlozi nacionalne sigurnosti ili javnog poretka zahtijevaju drukčije. Članovi obitelji također bi trebali imati pravo na prava priznata korisniku međunarodne zaštite nakon što mu se odobri međunarodna zaštita. Ne dovodeći u pitanje odredbe ove Uredbe koje se odnose na održavanje jedinstva obitelji, kada je situacija obuhvaćena područjem primjene Direktive Vijeća 2003/86/EZ (14) i ispunjeni su uvjeti za spajanje obitelji koji su u njoj navedeni, članovima obitelji korisnika međunarodne zaštite koji pojedinačno ne ispunjavaju uvjete za takvu zaštitu trebalo bi izdati boravišne dozvole i prava u skladu s tom direktivom. Ova Uredba trebala bi se primjenjivati ne dovodeći u pitanje Direktivu 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (15).

(59)

Putne isprave trebale bi se izdavati članovima obitelji korisnika međunarodne zaštite u skladu s nacionalnim postupcima.

(60)

Pri procjeni promjene okolnosti u trećoj zemlji, nadležna tijela država članica trebala bi provjeriti, uzimajući u obzir pojedinačnu situaciju korisnika međunarodne zaštite, jesu li davatelj ili davatelji zaštite u toj zemlji poduzeli sve razumne korake da spriječe proganjanje ili ozbiljnu nepravdu i da stoga osiguravaju funkcioniranje, među ostalim, djelotvornog pravnog sustava za prepoznavanje, progon i kažnjavanje djela proganjanja ili ozbiljne nepravde te da predmetni korisnik međunarodne zaštite ima pristup toj zaštiti u slučaju oduzimanja statusa izbjeglice ili statusa supsidijarne zaštite.

(61)

Pri procjeni toga je li prestala postojati osnova na kojoj je odobrena međunarodna zaštita, tijelo odlučivanja trebalo bi uzeti u obzir sve relevantne i raspoložive nacionalne i međunarodne izvore informacija i smjernice te one na razini Unije, uključujući preporuke koje je izdao UNHCR.

(62)

Ako je tražitelj obuhvaćen područjem primjene članka 1. točke (D) Ženevske konvencije u vezi s pružanjem zaštite ili pomoći od strane tijela ili agencija Ujedinjenih naroda, isključujući UNHCR, pri razmatranju je li ta zaštita ili pomoć prestala postojati zbog razloga koji su izvan kontrole i neovisni o volji tražitelj, tijelo odlučivanja trebalo bi utvrditi je li tražitelj bio prisiljen napustiti područje djelovanja relevantnog tijela ili agencije i je li osobna sigurnost tražitelja ozbiljno ugrožena te jesu li relevantno tijelo ili agencija bili u nemogućnosti osigurati životne uvjete tražitelja u skladu sa svojim mandatom.

(63)

Ako dođe do prestanka statusa izbjeglice ili statusa supsidijarne zaštite, odlukom kojom tijelo odlučivanja države članice oduzme taj status ne sprječava se državljanina treće zemlje ili predmetnu osobu bez državljanstva da podnese zahtjev za boravište na temelju osnova koje se razlikuju od onih kojima se opravdava odobravanje međunarodne zaštite ili da zakonito ostanu na državnom području te države članice na temelju drugih osnova, posebno ako imaju važeću dozvolu Unije za dugotrajno boravište, u skladu s relevantnim pravom Unije i nacionalnim pravom.

(64)

Odluka o ukidanju međunarodne zaštite ne bi trebala imati retroaktivan učinak. Odluka o opozivu međunarodne zaštite trebala bi imati retroaktivan učinak. Ako se odluka temelji na prestanku statusa, ona ne bi trebala imati retroaktivni učinak. Ako se status izbjeglice ili status supsidijarne zaštite opozove na temelju činjenice da nikada nije ni trebao biti priznat, stečena prava mogu se zadržati ili izgubiti u skladu s nacionalnim pravom.

(65)

Korisnici međunarodne zaštite trebali bi boraviti u državi članici koja im je odobrila zaštitu. Korisnicima međunarodne zaštite koji posjeduju valjanu putnu ispravu i boravišnu dozvolu izdanu u državi članici koja u cijelosti primjenjuje schengensku pravnu stečevinu trebalo bi dopustiti dolazak i slobodno kretanje unutar državnog područja države članice koja u cijelosti primjenjuje schengensku pravnu stečevinu, unutar odobrenog razdoblja boravka, u skladu s Uredbom (EU) 2016/399 Europskog parlamenta i Vijeća (16) i člankom 21. Konvencije o primjeni Schengenskog sporazuma (17). Korisnici međunarodne zaštite mogu isto tako podnijeti zahtjev za boravak u državi članici različitoj od one koja im je odobrila međunarodnu zaštitu, u skladu s relevantnim pravilima Unije i nacionalnim pravilima. Međutim, to ne podrazumijeva bilo kakav prijenos statusa izbjeglice ili statusa supsidijarne zaštite i povezanih prava.

(66)

Kako bi se osiguralo da korisnici međunarodne zaštite poštuju dopušteno razdoblje privremenog boravka ili boravišta u skladu s relevantnim nacionalnim pravom, pravom Unije ili međunarodnim pravom, Direktivu Vijeća 2003/109/EZ (18) trebalo bi izmijeniti kako bi se omogućilo da petogodišnje razdoblje nakon kojeg korisnici međunarodne zaštite ispunjavaju uvjete za status osobe s dugotrajnim boravištem u Uniji, u načelu, iznova počne svaki put kada se korisnik međunarodne zaštite zatekne u državi članici koja nije država članica koja je tom korisniku odobrila međunarodnu zaštitu i u kojoj nema pravo privremenog boravka ili boravišta.

(67)

Tijela država članica zadržavaju određeno diskrecijsko pravo u vezi s javnim poretkom i nacionalnom sigurnosti, koji bi se trebali tumačiti u skladu s nacionalnim pravom, pravom Unije te međunarodnim pravom. Podložno pojedinačnoj procjeni konkretnih činjenica, razmatranja u vezi s javnim poretkom i nacionalnom sigurnosti mogu obuhvatiti slučajeve u kojima državljanin treće zemlje pripada udruženju koje podržava međunarodni terorizam ili podržava takvo udruženje. Pri procjeni toga predstavlja li državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva rizik za nacionalnu sigurnost države članice, njezina tijela imaju pravo, među ostalim, uzeti u obzir informacije zaprimljene od drugih država članica ili trećih zemalja.

(68)

Kada se odlučuje o pravu na povlastice iz ove Uredbe, nadležno tijelo trebalo bi uzeti u obzir najbolji interes djeteta i posebne okolnosti u kojima o korisniku međunarodne zaštite ovise bliski srodnici koji se već nalaze u predmetnoj državi članici, a koji nisu članovi obitelji. U iznimnim okolnostima, kada je bliski srodnik korisnika međunarodne zaštite maloljetnik koji je u braku bez pratnje bračnog druga, može se smatrati da je najbolji interes maloljetnika biti združen sa svojom izvornom obitelji.

(69)

Države članice trebale bi moći ograničiti pristup zapošljavanju ili samostalnim djelatnostima povezanima s radnim mjestima koja se odnose na javnu službu te odgovornost za zaštitu općeg interesa države ili ostalih javnih tijela. Isto tako, u okviru korištenja prava na jednako postupanje u pogledu članstva u organizaciji koja predstavlja radnike ili bavljenja određenim zanimanjem, trebalo bi biti moguće isključiti korisnike međunarodne zaštite iz sudjelovanja u upravljanju javnim tijelima ili obnašanja dužnosti za koju je mjerodavno javno pravo.

(70)

Naknade za troškove stanovanja trebale bi biti jedna od osnovnih povlastica u onoj mjeri u kojoj ih se može smatrati socijalnom pomoći.

(71)

Kako bi se poboljšalo djelotvorno korištenje prava i povlastica iz ove Uredbe od strane korisnika međunarodne zaštite, potrebno je uzeti u obzir njihove posebne potrebe i posebne izazove integracije s kojima se suočavaju te im olakšati pristup pravima povezanima s integracijom. To se posebno odnosi na obrazovne mogućnosti povezane sa zapošljavanjem i strukovnim osposobljavanjem te pristup postupcima priznavanja stranih diploma, certifikata i drugih dokaza formalnih kvalifikacija, posebno u okolnostima u kojima nedostaju dokumentirani dokazi ili nije moguće podmiriti troškove postupaka priznavanja.

(72)

U pogledu socijalne sigurnosti, prema korisnicima međunarodne zaštite trebalo bi se postupati jednako kao prema državljanima države članice koja im je odobrila međunarodnu zaštitu.

(73)

Korisnicima međunarodne zaštite trebalo bi osigurati pravo na zdravstvenu zaštitu, uključujući zaštitu fizičkog i psihičkog zdravlja te zaštitu spolnog i reproduktivnog zdravlja, pod uvjetom da je to pravo zajamčeno i državljanima države članice koja im je odobrila međunarodnu zaštitu.

(74)

Kako bi se olakšala njihova integracija u društvo, korisnici međunarodne zaštite trebali bi imati pristup mjerama integracije na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini, pod uvjetima koje odredi država članica. Države članice trebale bi razmotriti mogućnost nastavka pružanja pristupa tečajevima jezika za korisnike međunarodne zaštite koji su imali pristup tečajevima jezika kao tražitelji.

(75)

Djelotvorno praćenje primjene ove Uredbe iziskuje njezino ocjenjivanje u redovitim vremenskim razmacima.

(76)

S obzirom na to da ciljeve ove Uredbe, odnosno utvrđivanje standarda za odobravanje međunarodne zaštite državljanima trećih zemalja i osobama bez državljanstva, za jedinstveni status za izbjeglice ili za osobe koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite, ne mogu dostatno ostvariti države članice, nego se zbog opsega i učinaka ove Uredbe oni na bolji način mogu ostvariti na razini Unije, Unija može donijeti mjere u skladu s načelom supsidijarnosti utvrđenim u članku 5. UEU-a. U skladu s načelom proporcionalnosti utvrđenim u tom članku, ova Uredba ne prelazi ono što je potrebno za ostvarivanje tih ciljeva.

(77)

U skladu s člancima 1. i 2. te člankom 4.a stavkom 1. Protokola br. 21 o stajalištu Ujedinjene Kraljevine i Irske s obzirom na područje slobode, sigurnosti i pravde, priloženog UEU-u i UFEU-u, i ne dovodeći u pitanje članak 4. navedenog protokola, Irska ne sudjeluje u donošenju ove Uredbe te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje.

(78)

U skladu s člancima 1. i 2. Protokola br. 22 o stajalištu Danske koji je priložen UEU-u i UFEU-u, Danska ne sudjeluje u donošenju ove Uredbe te ona za nju nije obvezujuća niti se na nju primjenjuje,