PRILOG

1.   UVOD

U ovim se smjernicama državama članicama daju upute o tome kako tumačiti članak 11. Direktive (EU) 2023/1791 pri njegovu prenošenju u nacionalno zakonodavstvo.

One zamjenjuju prethodne smjernice, Smjernice o Direktivi 2012/27/EU od 6. studenog 2013. o energetskoj učinkovitosti – članak 8.: Energetski pregledi i sustavi gospodarenja energijom, SWD(2013) 447 final. Neki dijelovi prethodnih smjernica i dalje mogu biti korisni državama članicama za provedbu odredaba povezanih s energetskim pregledom.

Međutim, obvezujuće tumačenje zakonodavstva EU-a u isključivoj je nadležnosti Suda Europske unije.

2.   PRAVNI KONTEKST I KONTEKST POLITIKA

Energetski pregledi i sustavi gospodarenja energijom pomažu poduzećima (i drugim subjektima, npr. javnim tijelima) u procjeni postojeće potrošnje energije i utvrđivanju mogućnosti za uštedu energije. Stoga se u Direktivi (EU) 2023/1791 zadržavaju mnoge odredbe Direktive (EU) 2018/2002.

Člankom 11. Direktive (EU) 2023/1791 zamjenjuje se članak 8. Direktive 2012/27/EU.

Najvažnija razlika između članka 11. Direktive (EU) 2023/1791 i članka 8. Direktive (EU) 2018/2002 odnosi se na područje primjene obveze poduzeća da uvedu sustav gospodarenja energijom ili provedu energetski pregled.

Odredbama Direktive (EU) 2018/2002 područje primjene definira se na temelju prirode poduzeća (je li MSP ili ne), dok u skladu s člankom 11. stavkom 1. Direktive (EU) 2023/1791: „države članice osiguravaju da poduzeća čija je prosječna godišnja potrošnja energije, uzimajući u obzir sve nositelje energije, tijekom prethodne tri godine veća od 85 TJ uvedu sustav gospodarenja energijom.”

Nadalje, u skladu s člankom 11. stavkom 2. „države članice osiguravaju da se poduzeća čija je prosječna godišnja potrošnja energije, uzimajući u obzir sve nositelje energije, tijekom prethodne tri godine veća od 10 TJ, a koja nisu uvela sustav gospodarenja energijom, podvrgavaju energetskim pregledima.”

Člankom 11. stavcima 1. i 2. sektori se ne isključuju na temelju djelatnosti (na primjer postrojenja sustava trgovanja emisijama (ETS) ili nositelji dozvola za integrirano sprečavanje i kontrolu onečišćenja (IPPC)).

3.   KLJUČNI POJMOVI KOJI SE UPOTREBLJAVAJU U OVIM SMJERNICAMA

Slijede najrelevantniji ključni pojmovi za tumačenje područja primjene obveza iz članka 11. Direktive (EU) 2023/1791.

3.1.   Pojmovi definirani u Direktivi (EU) 2023/1791 i Uredbi (EZ) br. 1099/2008 Europskog parlamenta i Vijeća (1)

Energenti

„Energenti” su goriva, toplina, obnovljiva energija, električna energija i bilo koji drugi oblik energije kako su definirani u članku 2. točki (d) Uredbe (EZ) br. 1099/2008.

Sustav gospodarenja energijom

„Sustav gospodarenja energijom” znači skup međusobno povezanih ili djelujućih elemenata strategije u kojoj su određeni cilj energetske učinkovitosti i plan za ostvarivanje tog cilja, uključujući praćenje stvarne potrošnje energije, djelovanja poduzeta za povećavanje energetske učinkovitosti i mjerenje ostvarenog napretka, kako je definirano u članku 2. točki 16. Direktive (EU) 2023/1791.

Energetski pregled

„Energetski pregled” znači sustavni postupak stjecanja odgovarajućeg znanja o profilu potrošnje energije zgrade ili skupine zgrada, industrijskog ili komercijalnog procesa ili postrojenja ili privatne ili javne usluge, utvrđivanja i kvantificiranja troškovno učinkovitih mogućnosti uštede energije, utvrđivanja potencijala za troškovno učinkovito korištenje ili proizvodnju energije iz obnovljivih izvora te izvješćivanja o rezultatima, kako je definirano u članku 2. točki 32. Direktive (EU) 2023/1791.

Krajnja potrošnja energije

„Krajnja potrošnja energije” ili „FEC” definirana je u članku 2. točki 6. Direktive (EU) 2023/1791 kao cjelokupna energija kojom se opskrbljuju industrija, promet, uključujući potrošnju energije u međunarodnom zračnom prometu, kućanstva, javne i privatne usluge, poljoprivreda, šumarstvo, ribarstvo i drugi sektori krajnji korisnici, isključujući potrošnju energije u međunarodnim pomorskim spremnicima, energiju iz okoliša i isporuke sektoru pretvorbe i energetskom sektoru te gubitke zbog prijenosa odnosno transporta i distribucije kako su definirani u Prilogu A Uredbi (EZ) br. 1099/2008.

3.2.   Pojmovi koji nisu definirani u Direktivi (EU) 2023/1791 ni u drugim pravno obvezujućim aktima Unije

Poduzeće

„Poduzeće” nije definirano u Direktivi (EU) 2023/1791. Međutim, u članku 2. stavcima 30. i 31. Direktive (EU) 2023/1791 upućuje se na Prilog Preporuci Komisije 2003/361/EZ (2). Članak 1. glave I. tog priloga navodi „poduzeće” kao „svaki subjekt koji obavlja gospodarsku djelatnost, bez obzira na njegov pravni oblik. To posebno obuhvaća samozaposlene osobe i obiteljska poduzeća koji se bave obrtom ili drugim djelatnostima te partnerstva ili udruženja koja se redovito bave gospodarskom djelatnošću”  (3) .

U kontekstu Direktive (EU) 2023/1791 Komisija to tumači na sljedeći način:

—	Samo su poduzeća na državnom području države članice obvezna poštovati tu odredbu. Međutim, pri procjeni njihove potrošnje energije trebalo bi uzeti u obzir sva povezana poduzeća na području EU-a.

—	Obvezama iz članka 11. stavaka 1. i 2. obuhvaćena su i poduzeća u djelomičnom ili potpunom vlasništvu ili pod djelomičnom ili potpunom kontrolom javnih tijela.

—	Države članice trebale bi promicati provedbu sustava gospodarenja energijom i energetskih pregleda u okviru javne uprave na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini, kako je navedeno u uvodnoj izjavi (84) Direktive (EU) 2023/1791.

4.   METODOLOGIJE ZA IZRAČUN PROSJEČNE GODIŠNJE POTROŠNJE ENERGIJE PODUZEĆA

Kriteriji na temelju kojih se utvrđuje je li poduzeće obuhvaćeno područjem primjene obveze u određenoj godini „ n ” u skladu s člankom 11. stavkom 1. ili člankom 11. stavkom 2. temelje se na prosječnoj godišnjoj krajnjoj potrošnji energije tijekom prethodne tri godine (n – 3, n – 2 i n – 1). S obzirom na to da je rok za prenošenje 10. listopada 2025., obveza za 2025. mora se procijeniti na temelju prosjeka godišnje krajnje potrošnje energije poduzeća u 2022., 2023. i 2024.

Preporučenim pristupom za izračun tog parametra opisanim u ovom odjeljku nastoji se osigurati razumno opterećenje i za države članice i za poduzeća te se stoga uzimaju u obzir samo računi za energiju koji se fakturiraju (4) poduzeću (vidjeti 4.2.) i vlastita potrošnja energije proizvedene iz obnovljivih izvora.

Međutim, ako poduzeće već ima precizniju procjenu svoje godišnje krajnje potrošnje energije, na primjer zato što je već uvelo sustav gospodarenja energijom ili provelo energetski pregled, upotrijebiti treba te informacije.

4.1.   Granice sustava

Granice sustava nisu definirane u Direktivi (EU) 2023/1791 i ovaj bi odjeljak trebao služiti samo kao smjernica. Granicama sustava mogu se smatrati fizičke ili organizacijske granice analiziranog sustava u slučaju energetskih pregleda i sustava gospodarenja energijom dotičnog poduzeća.

U kontekstu Direktive (EU) 2023/1791 potrošnju energije trebalo bi smatrati „krajnjom potrošnjom energije” kako je definirana u članku 2. stavku 5.

Svi nositelji energije i svi oblici korištenja energije (npr. ventilacija, rasvjeta, grijanje, hlađenje, prijevoz, pohrana podataka i proizvodni procesi) trebali bi se uzeti u obzir pri izračunu prosječne godišnje potrošnje energije poduzeća.

4.2.   Računi za energiju fakturirani poduzeću

Pri izračunu prosječne godišnje potrošnje energije poduzeća za potrebe utvrđivanja poduzeća obveznika u obzir bi se prije svega uzeli računi za energiju koji su fakturirani poduzeću. Međutim, poduzeće kupac trebalo bi uzeti u obzir i potrošenu energiju koju mu je isporučio pružatelj energetskih usluga (5) (npr. ugovorom o energetskim uslugama).

Trebalo bi uključiti i udio vlastite potrošnje energije proizvedene iz obnovljivih izvora unutar granica sustava (npr. kad električnu energiju proizvode fotonaponske ploče na lokaciji poduzeća) (6). Međutim, udio proizvedene energije koja se unosi u elektroenergetsku mrežu trebalo bi oduzeti od izmjerene i fakturirane potrošnje ako to nije već automatski učinjeno.

4.3.   Procjena poduzeća sa složenim strukturama

Procjena prosječne godišnje potrošnje energije tijekom tri godine relativno je jednostavna za autonomna poduzeća (7). Za poduzeća sa složenijom strukturom godišnja potrošnja energije može se izračunati na isti način kao što se izračunavaju podaci o zaposlenicima, godišnjem prometu ili godišnjim bilancama u skladu s „Priručnikom za korisnike za definiciju MSP-ova”  (8). Ta metodologija za procjenu statusa MSP-ova dobro je poznata nacionalnim tijelima i poduzećima.

Taj dokument sadržava smjernice o obradi podataka prema kategoriji poduzeća i odnosima s drugim poduzećima (vidjeti sliku 1). Predloženim pristupom u tim smjernicama za izračun godišnje potrošnje energije u obzir bi se uzela samo povezana poduzeća (s više od 50 % kontrole), ali ne i partnerska poduzeća.

Slika 1

Način izračuna godišnje krajnje potrošnje energije složenijih poduzeća (na temelju Vodiča za korisnike o definiciji MSP-ova, Europska komisija 2020.)

Poduzeća moraju sama izvijestiti nacionalno tijelo ako njihova potrošnja energije u određenoj godini premašuje prag od 10 TJ ili 85 TJ, kako je navedeno u članku 11. stavku 3. Direktive (EU) 2023/1791. Stoga će biti odgovorna za procjenu svoje potrošnje energije i mogu primijeniti metodu prikazanu na slici 1 te dostaviti informacije o metodologijama izračuna, uključujući primijenjene pretpostavke.

Kako bi im to olakšale, preporučuje se da države članice poduzećima dostave informacije o obvezama koje proizlaze iz Direktive (EU) 2023/1791 i smjernice za izračun godišnje krajnje potrošnje energije. Trebalo bi razmotriti i potencijalni alat za izvješćivanje (koji se može temeljiti na metodologiji iz Preporuke 2003/361/EZ) ili drugi sustav za dostavljanje traženih informacija. Tako bi svako poduzeće, uključujući poduzeća sa složenim strukturama, moglo izračunati svoju godišnju potrošnju energije u skladu sa svojom specifičnom situacijom i dostaviti potrebne informacije.

U primjeru na slici 1 poduzeće A, koje samo troši više od 10 TJ, u slučaju da je autonomno poduzeće bilo bi obvezno provesti energetski pregled. Budući da je A povezano poduzeće, sva poduzeća povezana s njim moraju se uzeti u obzir pri izračunu potrošnje energije poduzeća A. Budući da je A povezan s poduzećima B i D, potrošnja energije tih poduzeća dodaje se potrošnji poduzeća A. S obzirom na to da je A vlasnik manje od 50 % poduzeća C, C nije povezan s poduzećem A i njegova se potrošnja energije prema tome ne uzima u obzir (9). Ukupna potrošnja energije poduzeća A i s njim povezanih poduzeća iznosi 91 TJ, stoga je A obvezan uvesti sustav gospodarenja energijom.

Države članice potiču se da pomoću primjera i, prema potrebi, predložaka i/ili alata informiraju poduzeća o tome kako procijeniti potrošnju energije.

4.4.   Utvrđivanje poduzeća obveznika od strane država članica

Radi lakšeg utvrđivanja poduzeća obuhvaćenih člankom 11. stavcima 1. i 2. pri prenošenju članka 11. stavka 3. u nacionalno zakonodavstvo, države članice mogu obvezati sva poduzeća da svake godine izvješćuju nacionalno tijelo o svojoj godišnjoj potrošnji energije.

Ako države članice obvežu poduzeća da izvješćuju samo nakon što premaše prag od 10 TJ ili 85 TJ, za izračun prosječne potrošnje energije tijekom tri godine neće biti dovoljno podataka. Stoga bi države članice trebale izraditi razrađeniji pristup utvrđivanju relevantnih poduzeća. Mogući pristup, koji bi se djelomično temeljio na primjerima najbolje prakse provedbe Direktive o energetskoj učinkovitosti iz 2018., bio bi sljedeći (slika 2):

Slika 2

Predloženi pristup utvrđivanju poduzeća obveznika

Države članice mogu na nacionalnoj razini obvezati poduzeće da procijeni svoju godišnju potrošnju na temelju izvješća iz aktualnog sustava gospodarenja energijom ili na temelju nedavnog energetskog pregleda (koji ne smije biti stariji od četiri godine), ili da provede samoprocjenu (vidjeti točku 4.3.).

Države članice svake bi godine mogle objaviti popis predodabranih poduzeća za koja se smatra da podliježu obvezama iz članka 11. stavka 1. ili članka 11. stavka 2. Kako je prikazano na slici 2, popis predodabranih poduzeća mogao bi uključivati:

—	poduzeća koja su nacionalno tijelo izvijestila o potrošnji energije većoj od 10 TJ barem jednom u prethodne tri godine (vidjeti prethodno navedeno),

—	poduzeća koja su već bila podložna obvezama iz članka 8. Direktive o energetskoj učinkovitosti iz 2018. ili članka 11. stavka 1. ili članka 11. stavka 2. Direktive (EU) 2023/1791. Ta bi poduzeća već mogla biti upisana u nacionalnu bazu podataka,

—

poduzeća za čiju godišnju potrošnju postoje dokazi da je u jednoj od prethodne tri godine premašila određenu količinu, npr. 8 TJ. Moguće je da je njihova godišnja potrošnja energije premašila 10 TJ tijekom prethodne tri godine. Dokazi mogu uključivati podatke koje dostavljaju komunalne službe u okviru provedbe sustava EU-a za trgovanje emisijama (Direktiva 2003/87/EZ, kako je izmijenjena Direktivom (EU) 2023/959), te podatke iz energetskih pregleda, programa poticaja za poduzeća i javnih izvješća (npr. izjave ili izvješća u okviru sustava EMAS u skladu s Direktivom o korporativnom izvješćivanju o održivosti (10)).

Države članice potiču se da objave predodabrani popis i da stupe u kontakt s poduzećima s popisa. Predodabrani popis trebao bi sadržavati sljedeće informacije:

—	naziv poduzeća,

—	adresu poduzeća,

—	je li krajnja potrošnja energije veća od 10 TJ: da/ne,

—	je li krajnja potrošnja energije veća od 85 TJ: da/ne.

Osim toga, potrebno je prikupiti, ali ne i objaviti, imena, prezimena i e-adrese osoba za kontakt poduzeća.

Države članice zatim bi mogle zahtijevati da:

—	poduzeća s predodabranog popisa izvijeste o godišnjoj potrošnji energije za svaku od prethodne tri godine zajedno s prosjekom potrošnje energije tijekom tog razdoblja; neautonomna poduzeća dostave i dodatne informacije (o potrošnji energije i vlasničkom udjelu) povezanih poduzeća,

—

sva poduzeća koja nisu uvrštena na predodabrani popis ali ispunjavaju zahtjeve iz članka 11. stavka 1. ili članka 11. stavka 2. sama deklariraju i izvijeste o godišnjoj potrošnji za svaku od prethodne tri godine zajedno s prosjekom potrošnje energije tijekom tog razdoblja; neautonomna poduzeća dostave i dodatne informacije (o potrošnji energije i vlasničkom udjelu) povezanih poduzeća.

Osim toga, nacionalna tijela mogla bi provoditi provjere uzorkovanjem (posebno za poduzeća na predodabranom popisu) kako bi provjerila točnost informacija koje su dostavila poduzeća.

Poduzeća bi trebala dostaviti tražene informacije nacionalnom tijelu zaduženom za provedbu članka 11. putem nacionalne platforme ili drugog internetskog alata koji već postoji ili je posebno osmišljen u tu svrhu.

Nacionalna tijela mogla bi svake godine objavljivati konačni popis poduzeća koja su obuhvaćena obvezama iz članka 11. stavka 1. ili članka 11. stavka 2., trogodišnju prosječnu potrošnju energije i vrstu obveze (energetski pregled ili sustav gospodarenja energijom).

Nacionalna tijela mogu zatim stupiti u kontakt sa svim poduzećima koja podliježu članku 11. stavku 1. ili članku 11. stavku 2. kako bi ih obavijestila o njihovim obvezama (uključujući rokove).

Kako bi se smanjilo opterećenje poduzeća, države članice mogu u svakoj fazi postupka:

—	obavijestiti poduzeća (među ostalim i putem npr. sektorskih udruženja) o obvezama iz članka 11. stavka 1. i članka 11. stavka 2.,

—	pripremiti smjernice i/ili odgovore na često postavljana pitanja radi bolje komunikacije,

—	olakšati postupak samo-deklariranja (npr. osiguravanjem internetskog sustava).

5.   OBVEZE POVEZANE S ODREDBAMA O SUSTAVU GOSPODARENJA ENERGIJOM IZ ČLANKA 11. STAVKA 1.

5.1.   Područje primjene zahtjeva u skladu s Direktivom (EU) 2023/1791

Poduzeća čija je prosječna godišnja potrošnja energije tijekom prethodne tri godine veća od 85 TJ dužna su uvesti sustav gospodarenja energijom.

Sustave gospodarenja energijom mora certificirati „neovisno tijelo, u skladu s relevantnim europskim ili međunarodnim normama.” Kako bi se osigurala visoka kvaliteta sustava gospodarenja energijom koji je međunarodno usporediv i obuhvaća ciljeve, procese, pokrivenost segmenata energetskog sektora, provedbu i ažuriranje, države članice trebale bi poticati poduzeća da upućuju na te norme i da provode energetske preglede u skladu s Prilogom VI. Direktivi (EU) 2023/1791 u okviru provedbe sustava gospodarenja energijom. Iz te perspektive najrelevantnija je međunarodna norma ISO 50001, koja se široko primjenjuje. Osiguravanje visokokvalitetnih sustava gospodarenja energijom važan je preduvjet za visoku stopu provedbe utvrđenih i preporučenih mjera za uštedu energije.

U skladu s normom ISO 50001 sustavi gospodarenja energijom uključuju energetske preglede kao sastavni dio kontinuiranog ciklusa plana, provedbe, provjere i djelovanja. Iako skupina normi ISO 50000 uključuje norme za energetske preglede (vidjeti sliku 3), u normi ISO 50001 ne upućuje se izravno na normu ISO 50002 (energetski pregledi). Stoga energetski pregledi (11) u skladu s normom ISO 50002 ili EN 16247-1 nisu potrebni za certificiranje sustava gospodarenja energijom. Međutim, u normama ISO 50001 i ISO 50002 navodi se da energetski pregledi mogu poduprijeti energetske revizije.

Energetski pregled može se smatrati samostalnim instrumentom za procjenu energetske učinkovitosti subjekta (npr. skupine povezanih poduzeća, poduzeća, postrojenja ili zgrade), uključujući preporuke za mjere poboljšanja. Nasuprot tome, energetska revizija integrirana je u kontinuirani proces poboljšanja energetske učinkovitosti i mora se redovito preispitivati i ažurirati, obično jednom godišnje.

Slika 3

Opći okvir skupine normi ISO 50000 (na temelju www.weka.de/energie/die-normenfamilie-der-din-en-iso-50001 )

U praksi se energetski pregledi obično provode u skladu s prethodno navedenim međunarodnim i europskim normama (u okviru sustava gospodarenja energijom) jer se tim normama pružaju korisne smjernice za visokokvalitetne energetske preglede kojima se može poduprijeti energetska revizija. Energetske revizije (ili energetski pregledi) u okviru sustava gospodarenja energijom moraju se redovito ažurirati, obično u godišnjim ciklusima.

U Prilogu VI. pojašnjava se da energetski pregledi, uključujući one koji se provode u okviru sustava gospodarenja energijom, moraju ispunjavati kriterije kojima se nastoji zajamčiti visoka razina kvalitete i time povećati vjerojatnost da će provedba dovesti do uštede energije i uporabe energije iz obnovljivih izvora.

Nadalje, Prilogom VI. zahtijeva se da mora biti omogućena pohrana „podataka koji se upotrebljavaju” u energetskim pregledima budu „za povijesnu analizu i praćenje učinaka”. Nacionalna tijela mogu upotrebljavati taj zahtjev u pogledu podataka za praćenje utvrđivanja i provedbe mjera uštede energije u državama članicama. U tu bi svrhu države članice trebale definirati strukturu i format podataka o kojima treba izvijestiti tijela nadležna za praćenje u državama članicama.

Energetske revizije u okviru sustava gospodarenja energijom obično provode unutarnji energetski stručnjaci ili upravitelji u području energetike. Kako bi se zajamčila njihova neovisnost, unutarnji energetski stručnjaci ne bi trebali biti izravno odgovorni ni za jedan energetski sektor (zgrade, procesi, promet) koji podliježe energetskoj reviziji. U nekim slučajevima energetske preglede provode vanjski energetski revizori, koji se obično pozivaju na norme energetskih pregleda. Ti energetski pregledi izravno podupiru energetsku reviziju. Certificiranje sustava gospodarenja energijom koje provodi neovisno tijelo zahtijeva kontinuitet postupaka i pomaže u poboljšanju stope i kvalitete provedbe mjera za poboljšanje energetske učinkovitosti.

5.2.   Rokovi

U članku 11. stavku 1. jasno je naveden rok od dvije godine nakon roka za prenošenje (tj. 10. listopada 2027.) za uspostavu sustava gospodarenja energijom za poduzeća s prosječnom godišnjom potrošnjom energije većom od 85 TJ.

Iako to nije izričito navedeno u Direktivi (EU) 2023/1791, slijedeći istu logiku i kako bi se prema svim poduzećima postupalo jednako rok od dvije godine za uvođenje sustava gospodarenja energijom vrijedit će i za poduzeća koja kasnije postanu podložna obvezi iz članka 11. stavka 1.

Međutim, u Direktivi (EU) 2023/1791 nije utvrđen jasan datum za certificiranje. Stoga države članice mogu zahtijevati certificiranje sustava gospodarenja energijom kao dokaz ispunjenja obveze u roku od dvije godine.

5.3.   Kvantifikacija ostvarene (kumulativne) uštede energije u krajnjoj potrošnji

U skladu s minimalnim kriterijima za energetske preglede navedenima u Prilogu VI. Direktivi (EU) 2023/1791 energetskim pregledima trebale bi se utvrditi mjere energetske učinkovitosti za smanjivanje potrošnje energije. Budući da se uštede energije ne mogu izravno mjeriti, treba definirati referentnu vrijednost za usporedbu sa stvarnom ili očekivanom potrošnjom energije.

Države članice mogle bi poticati poduzeća da pri izračunu uštede energije ili povećanja energetske učinkovitosti upućuju na međunarodne protokole ili norme kao što su Međunarodni protokol za mjerenje i verifikaciju učinka (IPMVP), ISO 50006, ISO 50015 ili EN 16212. Ti se standardi i protokoli uvelike primjenjuju u sustavima gospodarenja energijom i ugovorima o energetskom učinku.

5.4.   Mjerenje, praćenje kontrole, kvaliteta i provjere koje provode države članice

Zajedno sa sažetkom energetskih pregleda ili energetskih revizija, nacionalnom tijelu nadležnom za praćenje trebalo bi dostaviti sažeti popis preporuka za mjere za poboljšanje energetske učinkovitosti, uključujući rezultate ekonomske analize uštede energije (razdoblje povrata ili slični pokazatelji). Države članice trebale bi izraditi smjernice i definirati minimalne standarde za izvješćivanje (npr. pomoću predložaka i/ili internetskih alata).

6.   OBVEZE POVEZANE S ODREDBAMA O ENERGETSKIM PREGLEDIMA IZ ČLANKA 11. STAVKA 2.

6.1.   Područje primjene zahtjeva

Poduzeća s prosječnom godišnjom potrošnjom energije većom od 10 TJ tijekom prethodne tri godine koja ne uvedu sustav gospodarenja energijom moraju provesti energetski pregled, a preporuke koje proizlaze iz pregleda moraju rezultirati konkretnim i izvedivim akcijskim planom.

Takav plan mora se „podnijeti upravi poduzeća” i mora uključivati sve preporuke koje su „tehnički ili ekonomski” izvedive. Osim toga, akcijski plan i „stopa provedbe preporuka” moraju se objaviti „u godišnjem izvješću poduzeća” i biti „javno dostupni”. Sve dok je poduzeće podložno obvezi u skladu s člankom 11. stavkom 2., akcijski plan i status (ažurirane) stope provedbe preporuka moraju se objavljivati svake godine.

Države članice potiču se da pri definiranju zahtjeva za sadržaj akcijskih planova, koje moraju pripremiti poduzeća, ograniče takve zahtjeve u najvećoj mogućoj mjeri i da vode računa o tome da treba izbjeći nepotrebno opterećenje poduzeća u pogledu izvješćivanja.

Države članice potiču se i da se pobrinu, u mjeri u kojoj je to moguće, da poduzeća ne podliježu dvostrukim ili preklapajućim zahtjevima u pogledu izvješćivanja. Posebno se potiču da uzmu u obzir zahtjeve za objavljivanje i podatke iz europskih standarda izvješćivanja o održivosti i dobrovoljnog standarda izvješćivanja o održivosti za MSP-ove koji izrađuje Europska savjetodavna skupina za financijsko izvještavanje (ESRS) te da u mjeri u kojoj je to moguće zahtjeve za sadržaj akcijskih planova temelje na tim zahtjevima za objavljivanje i podacima.

Države članice trebale bi poduzećima koja podliježu zahtjevima za izvješćivanje iz Direktive o korporativnom izvješćivanju o održivosti (12) (Direktiva (EU) 2022/2464) i europskim standardima izvješćivanja o održivosti omogućiti da ispune zahtjev za objavu akcijskog plana integriranjem potrebnih informacija o akcijskim planovima u plan klimatske tranzicije koji poduzeća objavljuju u skladu s Direktivom o korporativnom izvješćivanju o održivosti/ESRS-om.

ESRS E1 (Opći zahtjevi) izričito dopušta poduzećima da u svoju izjavu o održivosti uključe dodatne informacije koje proizlaze iz drugog zakonodavstva Unije ili nacionalnog zakonodavstva kojim se od poduzeća zahtijeva objavljivanje informacija o održivosti.

Osim toga, predmetno poduzeće već će izvješćivati o svojoj godišnjoj potrošnji energije u okviru E1-5, a u okviru E3-4 o svojoj ukupnoj potrošnji vode u m3, ako se te informacije smatraju bitnima u skladu s ESRS-om. ESRS1 7.1 osigurava i usporedne informacije za prethodno razdoblje za sve kvantitativne pokazatelje o kojima se izvješćuje.

Na temelju energetskog pregleda akcijski plan mogao bi uključivati strukturirani sažetak mjera za poboljšanje energetske učinkovitosti koje su dio energetskog pregleda. Ako je to korisno za određeno poduzeće, mjere za poboljšanje energetske učinkovitosti bi se mogle dodatno podijeliti na niske (uključujući nepostojeće), srednje i visoke investicijske mjere i mogle bi sadržavati naznake odgovarajućih razdoblja povrata ili drugih odgovarajućih gospodarskih pokazatelja. U posebnim slučajevima mjere poboljšanja mogle bi se dodatno odrediti za središnje proizvodne procese poduzeća, uključujući proizvodne linije, i pomoćne procese uključujući rasvjetu, grijanje, ventilaciju, klimatizaciju ili stlačeni zrak.

Sve te informacije pridonijele bi povećanju stope provedbe. Stopa provedbe u ovom se kontekstu shvaća kao broj potpuno provedenih mjera za poboljšanje energetske učinkovitosti u usporedbi s cjelokupnim popisom preporučenih mjera za poboljšanje energetske učinkovitosti, a mogle bi se uključiti i naknadne uštede energije.

Poduzeća čija je godišnja potrošnja energije veća od 10 TJ odnosno 85 TJ moraju te informacije staviti na raspolaganje nacionalnim tijelima nadležnima za provedbu članka 11. (vidjeti točku 4.4.). U tu se svrhu može upotrebljavati postojeća ili nova platforma za prikupljanje podataka. Države članice možda će u tom pogledu htjeti razmotriti mogućnost budućeg europskog jedinstvenog pristupnog portala. Kako bi se ispunile obveze potrebne za provedbu sustava gospodarenja energijom odnosno energetskog pregleda, države članice trebale bi utvrditi detaljne zahtjeve u pogledu podataka i odgovarajuće rokove.

6.2.   Rokovi

U članku 11. stavku 2. jasno je utvrđen rok od godine dana za usklađivanje sa zahtjevima energetskog pregleda za poduzeća s prosječnom godišnjom potrošnjom energije većom od 10 TJ u trenutku prenošenja Direktive (EU) 2023/1791. Iako to nije izričito navedeno u Direktivi (EU) 2023/1791, slijedeći istu logiku i kako bi se prema svim poduzećima postupalo jednako, rok od godine dana za provedbu energetskog pregleda vrijedit će i za poduzeća koja kasnije postanu podložna obvezi iz članka 11. stavka 2.

Ako prosječna godišnja potrošnja energije ne dostigne prag od 10 TJ, energetski pregled nije potreban (čak i ako je obveza postojala u prethodnoj godini ili prethodnim godinama u skladu s Direktivom o energetskoj učinkovitosti iz 2018.).

6.3.   Kriteriji kvalitete za energetski pregled (Prilog VI. Direktivi (EU) 2023/1791)

Kvaliteta energetskog pregleda bitna je za provedbu mjera energetske učinkovitosti. Osiguranje kvalitete može se odnositi na kvalificiranost energetskih revizora i sadržavati kriterije za postupak provedbe energetskog pregleda te sadržaj i razinu detalja energetskih pregleda i odgovarajućih izvješća. To se odražava u članku 11. stavku 2., u kojem se propisuje da energetske preglede „neovisno i na troškovno učinkovit način provode kvalificirani ili akreditirani stručnjaci, u skladu s člankom 28.” ili „provode i nadziru neovisna tijela na temelju nacionalnog zakonodavstva.”.

Za energetske preglede postoje europske i međunarodne norme, posebno ISO 50002:2014, koji se temelji na normi EN 16247-1:2012. Obje norme pouzdana su upućivanja u području kvalitete energetskih pregleda u smislu ciljeva, procesa, pokrivenosti segmenata energetskog sektora, procjene i preporuka mjera. Te norme mogu pružiti korisne smjernice pri izradi minimalnih nacionalnih kriterija na temelju Priloga VI. Nadalje, norma EN 16247-1, ažurirana 2022., izričito je izrađena u kontekstu prethodne Direktive o energetskim uslugama i može biti pouzdan alat u okviru šireg sustava upravljanja (npr. ISO 50001 ili ISO 14000). Treba napomenuti da je, unatoč upućivanju na norme ISO 50001 i ISO 14000, ISO 50001 posebno usmjeren na potrošnju energije, a ISO 14000 na općenitija poboljšanja u području okoliša. Norma ISO 50005 uvedena je 2021. i namijenjena postupnoj provedbi sustava gospodarenja energijom u MSP-ovima. Uzimanje u obzir europskih i/ili međunarodnih normi korisno je za stvaranje jednakih uvjeta za poduzeća koja posluju u nekoliko država članica.

U točki (c) Priloga VI. prvi se put izričito zahtijeva da se energetskim pregledom „utvrđuju mjere energetske učinkovitosti za smanjivanje potrošnje energije”. To je u skladu sa zahtjevima iz normi ISO 50002:2014 i EN 16247-1:2012, u skladu s kojima energetski revizor mora utvrditi mogućnosti za poboljšanje energetske učinkovitosti. Slični zahtjevi vrijede i za sustave upravljanja (npr. norma ISO 50001 ili ISO 14000). Pregled bi u praksi trebao uključivati i procjenu mogućnosti za poboljšanje, uključujući financijske uštede, potrebna ulaganja, ekonomsku analizu i neenergetske koristi. Ako se predlože alternativne mjere za poboljšanje energetske učinkovitosti, trebalo bi opisati njihove moguće interakcije i usporediti ih međusobno.

Nadalje, Prilog VI. točka (d) sadržava novi zahtjev za utvrđivanje „potencijala za troškovno učinkovito korištenje ili proizvodnju energije iz obnovljivih izvora”. Ovisno o nositelju energije, to bi moglo negativno utjecati na napore u području energetske učinkovitosti, npr. ako se (visoko učinkoviti) plinski kotlovi zamijene (obično manje učinkovitim) kotlovima na kruta goriva biomase. Međutim, korištenjem obnovljivih izvora energije smanjuju se emisije stakleničkih plinova, što je potrebno za postizanje klimatskih ciljeva. Za energetske preglede mogao bi se primijeniti pristup koji je već proveden u kontekstu Direktive o energetskim svojstvima zgrada, u okviru kojeg se mora uzeti u obzir i analizirati mogućnost korištenja ili proizvodnje energije iz obnovljivih izvora. (13) Analizu bi trebalo dokumentirati u energetskom pregledu.

6.3.1.   Sadržaj pregleda i izvješća o pregledu

U Prilogu VI. točki (f) navodi se da energetski pregledi moraju biti „razmjerni i u dovoljnoj mjeri reprezentativni kako bi se omogućilo dobivanje pouzdane slike o cjelokupnim energetskim svojstvima”. Stoga je definiranje minimalnog obuhvata (de minimis  (14)) energetskog pregleda važan preduvjet za ispunjavanje tog zahtjeva (15).

U kontekstu provedbe Direktive o energetskoj učinkovitosti iz 2018. u nekim se državama članicama u energetski pregled mora uključiti ukupna potrošnja energije. U različitim državama članicama u energetskom pregledu mora biti obuhvaćen izričito definiran minimalni postotak ukupne potrošnje energije poduzeća, koji obično iznosi između 65 % i 90 %. Drugi pristup zahtijeva uključivanje svih područja potrošnje energije (u skladu s europskom normom EN 16247-2 za zgrade, EN 16247-3 za procese i EN 16247-4 za prijevoz) s minimalnim udjelom od 10 % potrošnje energije, čime je obuhvaćeno minimalno 80 %. U skladu s normom ISO 50001 u sustavima gospodarenja energijom potrebno je utvrditi oblike znatne potrošnje energije koji su definirani kao područja sa znatnom potrošnjom energije i/ili velikim potencijalom za poboljšanje energetske učinkovitosti. Sličan pristup mogao bi se razmotriti za definiranje minimalnog obuhvata potrošnje energije u energetskim pregledima jer će se u njihovu okviru morati prikupljati podaci za sva područja potrošnje energije. Isključivanje područja ispod određenog udjela (npr. 10 %) ukupne potrošnje energije iz dubinske analize kako bi se povećala troškovna učinkovitost energetskog pregleda čini se primjerenim za ispunjavanje uvjeta iz Priloga VI. točke (f).

Energetski pregledi trebali bi biti dovoljno reprezentativni. Država članica može razmotriti mogućnost „pristupa uzorkovanja” na svojem državnom području za poduzeća s više sličnih lokacija (npr. trgovački lanci). Odabranim uzorcima mora se osigurati reprezentativnost svih pregledanih lokacija, pri čemu treba uzeti u obzir barem kvadratni korijen ukupnog broja objekata sličnih karakteristika kao što su profili potrošnje energije, oblici korištenja energije, izvori i cijene energije, broj zaposlenika, veličina, procesi itd. Kriteriji potrebni da se osiguraju dostatne sličnosti među lokacijama mogu uključivati grijanu i/ili hlađenu podnu površinu, starost zgrade, tehničku opremu itd. Minimalni postotak potrošnje energije i pristup uzorkovanja mogli bi se kombinirati, na primjer, dopuštanjem uzorkovanja u kojem je energetskim pregledom i dalje potrebno obuhvatiti određeni postotak potrošnje energije. Relevantne karakteristike skupine za uzorkovanje trebaju se dokumentirati u izvješću o energetskom pregledu, a odabir uzorka mora biti opravdan.

Kako bi se povećala troškovna učinkovitost energetskih pregleda, države članice mogle bi pružiti smjernice za minimalni obuhvat, skupine uzoraka i uzorkovanje. Preporučuje se fleksibilnost u pristupu različitim poduzećima. Odabir skupina za uzorkovanje, metodologija uzorkovanja i primjerenost pravila minimalnog obuhvata de minimis moraju se dokumentirati i opravdati (16).

Potrebno je definirati kako je potrošnja energije zgrada i prometa uključena u energetski pregled. Treba odlučiti uključuje li energetski pregled usluge prijevoza. Ako je to slučaj, bit će potrebne smjernice za procjenu masovnog prijevoza uključujući letove, vlakove, autobuse, brodove i taksije. Potrebno je također utvrditi kako postupati s prekograničnim prijevozom u okviru energetskih pregleda. Države članice mogle bi zahtijevati uključivanje cjelokupnog prijevoza koji je povezan s potrebama poslovanja, uključujući prekogranični prijevoz. Kad je riječ o zgradama, potrebno je pojasniti tko je odgovoran za energetske preglede zgrada koje su u vlasništvu ili najmu. Relevantni kriterij u tom pogledu mogla bi biti odgovornost za operativno korištenje zgrade ili ima li poduzeće znatan utjecaj na potrošnju energije zgrade. Potrošnja energije mogla bi se podijeliti i na temelju opsega aktivnosti poduzeća (npr. električna energija za poslužitelje, računala i uredsku rasvjetu) i vlasnika zgrada (uključujući centralno grijanje i hlađenje) u njihovim energetskim pregledima.

6.3.2.   Tražena razina detalja

Kako bi se osigurala određena razina detalja, države članice mogle bi izraditi smjernice s primjerima dobre prakse i tablicama sadržaja i/ili predlošcima za energetske preglede. U te bi predloške trebalo uključiti sva relevantna područja (zgrade, procese i prijevoz), ali s mogućnošću brisanja odjeljaka koji nisu relevantni u određenim slučajevima. Bitni odjeljci uključuju sažetak i popis preporuka na kojima se temelji akcijski plan. Sadržaj koji treba unijeti u te odjeljke treba detaljno opisati. Također će biti potrebno jasno definirati strukturu podataka koji se moraju dostaviti nacionalnim tijelima, po mogućnosti tako da ih se učita u bazu podataka (sažetak energetskih pregleda, popis preporuka, CAPEX, ušteda, razdoblje povrata itd.) (17).

U Prilogu VI. navode se minimalni kriteriji za energetske preglede. Ti kriteriji moraju biti ispunjeni i u energetskim pregledima koji su dio sustava gospodarenja energijom ili okolišem.

6.4.   Kvalifikacije stručnjaka

Kako bi se osigurali visokokvalitetni energetski pregledi, energetski revizori trebali bi imati potrebne kvalifikacije. U javni registar trebali bi biti upisani samo kvalificirani i/ili akreditirani energetski revizori.

Program certificiranja i/ili akreditacije trebao bi uključivati barem sljedeće kriterije (18):

—

obrazovanje energetskih revizora: u većini država članica energetski revizori moraju imati završen preddiplomski ili diplomski studij iz relevantnih tehničkih područja (npr. inženjerstva, arhitekture). U nekim državama članicama srednjoškolsko obrazovanje može biti dovoljno, ali bi se trebalo kombinirati s duljim ili opsežnijim radnim iskustvom,

—

iskustvo u području stručnosti: certificiranje/akreditaciju trebalo bi ograničiti na stvarno radno iskustvo u relevantnim područjima (npr. zgrade, procesi, mobilnost). Ovisno o razini obrazovanja, trebalo bi imati minimalni broj godina relevantnog iskustva, obično od dvije do pet godina. Kao dokaz mogu se podnijeti referentni projekti (energetski pregledi ili slične aktivnosti),

—

osposobljavanje u područjima stručnosti: države članice trebale bi pružati službeno odobrene programe osposobljavanja koje priprema odgovarajuće nadležno nacionalno tijelo. Osposobljavanje će biti potrebno za proširenje područja certificiranja/akreditacije i možda za ponovno certificiranje ili akreditaciju (npr. svake tri godine),

—	ispit: u nekim je državama članicama uobičajeno da energetski revizori polažu ispit,

—	registracija, certificiranje i/ili akreditacija energetskih revizora: samo registriranim, certificiranim i/ili akreditiranim energetskim revizorima trebalo bi biti dopušteno provoditi energetske preglede u skladu s člankom 11.

7.   PRIMJERI PRIMJENE OBVEZA IZ ČLANKA 11. STAVAKA 1. I 2.

U nastavku je navedeno nekoliko konkretnih primjera kako bi se zahtjevi iz članka 11. stavaka 1. i 2. mogli primijeniti u slučajevima u kojima prosječna godišnja potrošnja energije poduzeća tijekom prethodne tri godine iznosi oko 10 TJ ili 85 TJ:

—

U godini n (19) prosječna trogodišnja potrošnja energije je > 10 TJ ali još uvijek < 85 TJ i u godini n+ 1 premaši 85 TJ: poduzeće bi trebalo provesti energetski pregled najkasnije do godine n+ 1 (osim ako je dostupan energetski pregled koji je star manje od četiri godine) i imati uspostavljen sustav gospodarenja energijom najkasnije do godine n+ 3.

—

U godini n prosječna trogodišnja potrošnja energije je > 85 TJ: poduzeće bi trebalo imati uspostavljen sustav gospodarenja energijom do godine n+ 2. Međutim, ako je prosječna trogodišnja potrošnja energije u godini n+ 1 manja od 85 TJ, obveza energetskog pregleda primjenjivat će se samo od godine n+ 1, što znači da bi se energetski pregled trebao provesti najkasnije do godine n+ 2 (osim ako je dostupan energetski pregled koji je star manje od četiri godine). U godini n+ 2, međutim, više ne postoji obveza uspostave sustava gospodarenja energijom.

—	Trogodišnja potrošnja energije premašuje prag od 10 TJ samo u godini n: poduzeće bi moralo provesti energetski pregled najkasnije do godine n+ 1 (osim ako je dostupan energetski pregled koji je star manje od četiri godine), bez obzira na trogodišnju potrošnju energije u godini n+1.

—

Trogodišnja potrošnja energije uvijek je bila malo veća od 10 TJ, ali je u godini n manja od 10 TJ: poduzeće nema nikakvu obvezu u godini n. Ako prosječna trogodišnja potrošnja energije ponovno premaši prag od 10 TJ u godini n+1, poduzeće bi bilo podložno svim zahtjevima iz članka 11. stavka 2. Energetski pregled trebalo bi provesti u posljednjoj godini n+ 2 (osim ako je dostupan energetski pregled mlađi od četiri godine).

Posebno je preporučljivo da poduzeća koja bi mogla prijeći s jedne obveze na drugu provedu energetski pregled umjesto jednostavne energetske revizije, kojom se ne bi ispunili zahtjevi energetskog pregleda.

Nadalje, s obzirom na rokove objašnjene u odjeljcima 4.2. i 5.2. te kako je prikazano u nekoliko navedenih primjera, za poduzeća koja su premašila prag u određenoj godini postoji snažan poticaj da što prije provedu mjere za uštedu energije kako bi se njihova potrošnja energije vratila na razinu ispod praga u roku od godine dana.

8.   POTICANJE VISOKOKVALITETNIH ENERGETSKIH PREGLEDA ZA SVE KRAJNJE KUPCE

Kad je riječ o poticanju energetskih pregleda za krajnje kupce, u Direktivi (EU) 2023/1791 naglašava se da bi pri definiranju „minimalnih kriterija za energetske preglede” trebalo uzeti u obzir „relevantne europske ili međunarodne norme”. Nadalje, u Direktivi (EU) 2023/1791 ističe se potreba da se osigura poštovanje rokova za obavljanje energetskih pregleda iz članka 11. stavka 2. i ispravno primjenjivanje minimalnih kriterija iz Priloga VI. Direktivom (EU) 2023/1791 od država članica zahtijeva se i da za tu ulogu imenuju „nadležnu vlast ili tijelo”.

Imenovana vlast ili tijelo moglo bi imati važnu ulogu u osiguravanju visoke kvalitete energetskih pregleda. Moglo bi biti odgovorno za razvoj i provedbu sustava osiguranja kvalitete i provođenje potrebnih provjera kvalitete, uključujući nasumično uzorkovanje. Imenovano tijelo moglo bi procesirati certificiranje i/ili akreditaciju energetskih revizora i biti odgovorno za nadzor programa osposobljavanja. Nadalje, imenovano tijelo moglo bi prikupljati podatke i analizirati energetske preglede za sažeta izvješća i referentne vrijednosti. S udrugama za energetske usluge mogli bi se pokrenuti promotivni programi za poduzeća koja podliježu nekoj obvezi iz Direktive (EU) 2023/1791 (npr. MSP-ovi, javna tijela itd.).

8.1.   Provjere kvalitete energetskih pregleda od strane država članica

Države članice trebale bi „uspostaviti sustav kojim se osigurava i provjerava” kvaliteta energetskih pregleda. Ti bi se sustavi trebali temeljiti na primjerima dobre prakse iz država članica koje su provele Direktivu o energetskoj učinkovitosti iz 2018 (20). Takav sustav može uključivati pripremu:

—	detaljnih smjernica za provođenje pregleda,

—	predloška za energetske preglede kako bi se olakšao i standardizirao postupak izvješćivanja, čime se doprinosi poboljšanju kvalitete.

Nadalje, kako bi se omogućio jednostavan pristup svim energetskim pregledima ili barem njihovim sažecima, mogu se uspostaviti nacionalne baze podataka za praćenje provedbe i službene provjere cjelovitosti i strukture sažetaka energetskih pregleda. Ako je moguće, glavni podaci trebali bi se prikupljati u strojno čitljivom formatu kako bi se mogle otkriti moguće pogreške i provjeriti vjerodostojnost podataka (npr. na temelju usporedbe mjera uštede energije (21)). U tom bi pogledu države članice trebale obratiti posebnu pozornost na olakšavanje postupka dostave informacija i podataka (npr. uspostavom dežurnih telefonskih linija ili službi za pomoć korisnicima, usluge odgovaranja na često postavljana pitanja itd.).

Osim osnovnih provjera valjanosti svih prikupljenih izvješća o energetskim pregledima, nasumično će se provoditi temeljite provjere kvalitete manjeg uzorka. Ako su dostupna potpuna izvješća o energetskim pregledima, nacionalno tijelo moglo bi se koristiti tom bazom podataka za detaljne procjene (nasumičnih) uzoraka energetskih pregleda. Ako su dostavljeni samo sažeci, na zahtjev se moraju dostaviti potpuna izvješća o energetskom pregledu. Broj detaljnih provjera kvalitete varira i može se kretati od 1 % do 5 % svih poduzeća obveznika.

8.2.   Troškovna učinkovitost energetskih pregleda

Ne postoji stroga definicija troškovne učinkovitosti energetskih pregleda. Međutim, može se procijeniti na temelju razdoblja povrata (u godinama), koji odgovara omjeru između troškova provedbe energetskog pregleda i godišnjih neto ušteda troškova (izraženih u neto sadašnjoj vrijednosti) ostvarenih mjerama energetske učinkovitosti utvrđenima u energetskom pregledu koje provodi poduzeće. U neto uštedama troškova uzimaju se u obzir godišnje bruto uštede troškova (povezane sa smanjenom potrošnjom energije) i ulaganja potrebna za poboljšanje energetske učinkovitosti.

U nedavnoj studiji (22) ocijenjena je troškovna učinkovitost energetskih pregleda izražena kao razdoblje povrata za nekoliko tipičnih poduzeća. Općenito, razdoblje povrata energetskih pregleda iznosi 3,1 godinu ili manje, ovisno o razmatranom poduzeću; za poduzeća čija je potrošnja energije veća od 10 TJ razdoblje povrata kraće je od 1,16 godina.

Naposljetku, unutarnji troškovi (npr. osobni troškovi osoblja uključenog u potporu energetskom pregledu ili provedbi mjera energetske učinkovitosti) i uštede troškova povezane s neenergetskim koristima mogu se uzeti u obzir u izračunu troškovne učinkovitosti.

8.3.   Višestruke koristi

Jedan od razloga zašto poduzeća, a posebno MSP-ovi, ne ulažu više u energetsku učinkovitost je da su prijedlozi projekata obično usmjereni samo na uštedu energije (vidjeti klasični pristup na slici 4), koja nije glavna djelatnost većine poduzeća. Međutim, kvantificiranjem i priopćavanjem svih koristi poboljšane energetske učinkovitosti (vidjeti pristup s višestrukim koristima na slici 4), uključujući poboljšanu kvalitetu proizvoda, veću produktivnost. bolje unutarnje okruženje itd., prijedlozi projekata poduzećima postaju konkurentniji i privlačniji (23).

Slika 4

Klasični pristup i pristup višestrukih koristi promicanju ulaganja u mjere energetske učinkovitosti (na temelju www.mbenefits.eu )

8.4.   Mreže energetske učinkovitosti

Mreža energetske učinkovitosti (EEN) potvrđen je koncept za poticanje provedbe mjera energetske učinkovitosti u poduzećima. EEN se može definirati kao strukturirana, moderirana i vremenski ograničena (obično dvije do četiri godine) razmjena znanja i iskustava među poduzećima s ciljem olakšavanja provedbe mjera energetske učinkovitosti. Prvi korak obično se sastoji od provođenja energetskog pregleda radi utvrđivanja potencijala za uštedu energije u poduzećima koja su dio EEN-a. Preporučene mjere energetske učinkovitosti upotrebljavaju se za postavljanje pojedinačnih i neobvezujućih ciljeva uštede. Obično je postavljen i opći cilj uštede za cijeli EEN. Zatim se unutarnji i vanjski stručnjaci u području energetike sastaju u redovitim vremenskim razmacima kako bi raspravljali o energetskoj učinkovitosti i mogućim mjerama te, prema potrebi, uključili vanjske stručnjake iz posebnih stručnih područja. Time se sudionicima EEN-a omogućuje pristup znanju, primjerima dobre prakse i neposredno iskustvo. Tim se pristupom sudionicima pomaže i da obrazlože potrebna ulaganja u okviru svojih pojedinačnih poduzeća i povećaju stopu provedbe mjera energetske učinkovitosti. Koncept i učinak EEN-ova dokumentirani su u literaturi i nizu izvješća (24).

9.   IZUZEĆE OD OBVEZA ZBOG PROVEDBE UGOVORA O ENERGETSKOM UČINKU

U skladu s člankom 11. stavkom 10. poduzeća bi trebala biti izuzeta od zahtjeva utvrđenih u stavcima 1. i 2. ako provode ugovor o energetskom učinku koji ispunjava sljedeće uvjete:

—	ugovor o energetskom učinku obuhvaća potrebne elemente sustava gospodarenja energijom,

—	ugovor o energetskom učinku ispunjava zahtjeve utvrđene u Prilogu XV. Direktive o energetskoj učinkovitosti (25).

Općenito, da bi to izuzeće bilo valjano, mora se primijeniti načelo usporedivog učinka. To znači da bi ugovor o energetskom učinku trebao obuhvaćati cijelo poduzeće, uključujući sve njegove lokacije i sve sustave i procese koji troše energiju, koji bi morali biti obuhvaćeni sustavom gospodarenja energijom koji je u skladu sa zahtjevima iz Direktive o energetskoj učinkovitosti. U praksi takav je slučaj teško zamisliv jer ugovori o energetskom učinku imaju jasno definirane granice sustava i obično obuhvaćaju samo određene lokacije ili energetske sustave.

Ipak, upotrebom ugovora o energetskom učinku može se olakšati uvođenje sustava gospodarenja energijom u poduzeću. Dijelovi poduzeća koji su već poboljšali svoju potrošnju energije na temelju ugovora o energetskom učinku mogu se izuzeti iz mjera koje se zahtijevaju u okviru sustava gospodarenja energijom. Na primjer, ako postoji ugovor o energetskom učinku kojim se optimizira osvjetljenje proizvodnih dvorana, to više nije potrebno rješavati u sustavu gospodarenja energijom. Treba samo osigurati da se informacije iz projekta ugovora o energetskom učinku koje su potrebne i korisne za sustav gospodarenja energijom prenesu u interno izvješćivanje.

10.   IZUZEĆE OD OBVEZA ZBOG PROVEDBE SUSTAVA UPRAVLJANJA OKOLIŠEM

Člankom 11. stavkom 11. dopuštaju se izuzeća od zahtjeva iz članka 11. stavka 1. i članka 11. stavka 2. za poduzeća koja provode „sustav upravljanja okolišem, koji certificira neovisno tijelo u skladu s relevantnim europskim ili međunarodnim normama” pod uvjetom da dotični sustav „uključuje energetski pregled koji se temelji na minimalnim kriterijima iz Priloga VI.”.

U kontekstu članka 11. stavka 11. izuzeće od obveze sustava gospodarenja energijom (ili energetskog pregleda) za poduzeća s potrošnjom većom od 85 TJ (ili 10 TJ) odnosi se posebno na formalizirane sustave upravljanja okolišem koji su u skladu s relevantnim europskim i međunarodnim normama kao što su ISO 14000 (Sustavi upravljanja okolišem) ili sustav upravljanja okolišem i neovisnog ocjenjivanja (EMAS).

To se izuzeće primjenjuje samo ako dotični sustav upravljanja okolišem uključuje energetski pregled koji se temelji na minimalnim kriterijima iz Priloga VI. (vidjeti 6.3.). Potrebno je provjeriti certifikacijski status sustava upravljanja i certifikacijskog tijela (ili za samocertificiranje ako je primjenjivo) kako bi se osiguralo da provedba sustava upravljanja ispunjava zahtjeve opisane u Prilogu VI. Nacionalnim tijelima trebalo bi dostaviti dokaze da energetski pregled ispunjava zahtjeve iz Priloga VI. i pojedinačne zahtjeve države članice.

Sustav upravljanja okolišem temelji se na ciklusu plana, provedbe, provjere i djelovanja. U skladu s tim, ako ima uspostavljen sustav upravljanja okolišem koji uključuje energetski pregled u skladu s Prilogom VI., poduzeće provodi postupak kontinuiranog poboljšanja kako bi povećalo svoju energetsku učinkovitost i smatra se da ispunjava zahtjeve iz članka 11. stavka 1. ili članka 11. stavka 2. Stoga je poduzeće izuzeto od zahtjeva iz tih članaka.

11.   ZAHTJEVI U POGLEDU IZVJEŠĆIVANJA

11.1.   Ažuriranje integriranih nacionalnih energetskih i klimatskih planova

U skladu s člankom 14. stavkom 2. Uredbe (EU) 2018/1999 Europskog parlamenta i Vijeća (26) države članice dužne su do 30. lipnja 2024., a zatim do 1. siječnja 2034. i svakih 10 godina nakon toga, dostaviti ažuriranu verziju svojeg posljednjeg priopćenog integriranog nacionalnog energetskog i klimatskog plana (NECP). Člankom 14. stavkom 1. od država članica zahtijeva se da uvijek dostave nacrt ažuriranja NECP-a godinu dana prije roka za podnošenje iz članka 14. stavka 2.

U skladu s Prilogom I. Uredbi (EU) 2018/1999, kad je riječ o dimenziji energetske učinkovitosti, države članice trebale bi, među ostalim, uključiti mjere za promicanje energetskih pregleda i sustava gospodarenja energijom u skladu s člankom 11. Direktive (EU) 2023/1791 (kojim se zamjenjuje članak 8. Direktive 2012/27/EU).

11.2.   Izvješćivanje o napretku

U skladu s člankom 17. Uredbe (EU) 2018/1999 države članice dužne su podnijeti nacionalna energetska i klimatska izvješća o napretku koja obuhvaćaju svih pet dimenzija energetske unije, a jedna od njih je energetska učinkovitost.

U skladu s dijelom 2. Priloga IX. Uredbi (EU) 2018/1999 države članice dužne su izvijestiti o broju energetskih pregleda provedenih u godinama X – 3 i X – 2 te ukupnom procijenjenom broju poduzeća na svojem državnom području na koje se primjenjuje članak 11. stavak 2. Direktive (EU) 2023/1791 (kojim se zamjenjuje članak 8. stavak 4. Direktive 2012/27/EU) i broju energetskih pregleda provedenih u tim poduzećima u godinama X – 3 i X – 2.

Prva nacionalna energetska i klimatska izvješća o napretku trebala su biti dostavljena 15. ožujka 2023., nakon čega države članice trebaju svake dvije godine izvijestiti o napretku.

---

(1)  Uredba (EZ) br. 1099/2008 Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2008. o energetskoj statistici (SL L 304, 14.11.2008., str. 1., ELI: http://data.europa.eu/eli/reg/2008/1099/oj).

(2)  Preporuka Komisije od 6. svibnja 2003. o definiciji mikropoduzeća te malih i srednjih poduzeća (priopćeno pod brojem dokumenta C(2003) 1422)(SL L 124, 20.5.2003., str. 36., ELI: http://data.europa.eu/eli/reco/2003/361/oj).

(3)  Presuda od 16. lipnja 1987., Komisija protiv Italije, predmet C-118/85, ECLI:EU:C:1987:283, točka 7.; presuda od 18. lipnja 1998., Komisija protiv Italije, C-35/96, ECLI:EU:C:1998:303, ECR I-3851, CNSD, točka 36.; presuda od 19. veljače 2002., Wouters, C-309/99, ECLI:EU:C:2002:98, točka 46.

(4)  Za nositelje energije koji se ne fakturiraju na temelju jedinica energije, u računima za energiju mogu se uzeti u obzir jedinice mase (npr. tona ugljena) i volumena (npr. m3 za drvo).

(5)  Definicija pružatelja energetskih usluga iz članka 2. stavka 29. Direktive (EU) 2023/1791.

(6)  Države članice mogu dopustiti isključivanje vlastite potrošnje energije proizvedene iz obnovljivih izvora (uz iznimku bioenergije).

(7)   „Autonomno poduzeće” je „autonomno ako je potpuno neovisno ili ima jedno ili više manjinskih partnerstava (svako manje od 25 %) s drugim poduzećima” u skladu s člankom 3. stavkom 1. glave I. Priloga Preporuci Komisije 2003/361/EZ.

(8)  Europska komisija, Glavna uprava za unutarnje tržište, industriju, poduzetništvo i MSP-ove, Vodič za korisnike o definiciji MSP-ova, Ured za publikacije, 2020., DocsRoom – Europska komisija (europa.eu).

(9)  Države članice mogu primijeniti i drugačiji pristup te u izračun uključiti i potrošnju energije partnerskih poduzeća.

(10)  Vidjeti 6.1.

(11)  Napomena: „unutarnji pregledi sustava gospodarenja energijom” ne smiju se miješati s „energetskim pregledima”.

(12)  Direktiva (EU) 2022/2464 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. prosinca 2022. o izmjeni Uredbe (EU) br. 537/2014, Direktive 2004/109/EZ, Direktive 2006/43/EZ i Direktive 2013/34/EU u pogledu korporativnog izvješćivanja o održivosti (SL L 322, 16.12.2022., str. 15., ELI: http://data.europa.eu/eli/dir/2022/2464/oj).

(13)  Procjena tehničke, okolišne i gospodarske izvedivosti visokoučinkovitih alternativnih sustava koji se temelje na energiji iz obnovljivih izvora.

(14)  Dodatne pojedinosti navedene su u: Behling, I. et al., 2018.: Izrada preporuka o provedbi određenih aspekata članka 8. i Priloga VI. Direktivi o energetskoj učinkovitosti. Završno izvješće za GU ENERGY.

(15)  Europska komisija, 2016.: Studija o energetskoj učinkovitosti u poduzećima: Energetski pregledi i sustavi gospodarenja energijom. Izvješće o ispunjavanju obveza velikih poduzeća, poticanju malih i srednjih poduzeća i dobroj praksi. Studiju su za Europsku komisiju izradili Fraunhofer Institute for Systems and Innovation Research ISI i Ricardo Energy & Environment. Karlsruhe/Oxon.

(16)  Vidjeti Behling, I. et al., 2018.: Izrada preporuka o provedbi određenih aspekata članka 8. i Priloga VI. Direktivi o energetskoj učinkovitosti. Završno izvješće za GU ENERGY.

(17)  Europska komisija, 2016.: Studija o energetskoj učinkovitosti u poduzećima: Energetski pregledi i sustavi gospodarenja energijom. Zbirka tipičnih preporuka, troškova i ušteda u okviru energetskih pregleda. Studiju su izradili DNV GL. Oxon.

(18)  JRC, 2015.: Pregled energetskih pregleda i sustava gospodarenja energijom u državama članicama. Priprema za prenošenje Direktive o energetskoj učinkovitosti u državama članicama. Izvješće Zajedničkog istraživačkog centra Znanost za politiku.

(19)  Pri čemu se godina n odnosi na bilo koju godinu nakon prenošenja Direktive.

(20)  Vidjeti: Smjernice za nacionalna tijela o prevladavanju poteškoća u provedbi članka 8. Direktive o energetskoj učinkovitosti. 2021. https://doi.org/10.24406/publica-304, pripremljeno u okviru projekta DEESME programa Obzor 2020. za provedbu članka 8. prethodne Direktive o energetskoj učinkovitosti. Mnoge preporuke i dalje su relevantne za provedbu članka 11. ove Direktive.

(21)  Baza podataka DEEP (https://deep.eefig.eu) EEFIG-a mogla bi biti referenca za komparativnu analizu podataka za projekte energetske učinkovitosti.

(22)  Europska komisija, Glavna uprava za energetiku, Groen, W., Egenhofer, C., Musmeci, R.et al.: Tehnička pomoć za procjenu djelotvornosti provedbe definicije malih i srednjih poduzeća za potrebe članka 8. stavka 4. Direktive o energetskoj učinkovitosti – završno izvješće, Ured za publikacije, 2021., https://data.europa.eu/doi/10.2833/051248.

(23)  Neki projekti u okviru programa Obzor 2020. pružaju relevantne materijale (npr. popratne informacije, smjernice, xls-liste...) za potporu nacionalnim tijelima i poduzećima u uključivanju, kvantificiranju i promicanju višestrukih koristi energetske učinkovitosti, kao što su: M-Benefits (https://www.mbenefits.eu/), DEESME (https://www.deesme.eu/) ili ICCEE (https://iccee.eu/).

(24)  Na primjer:

Carlén, A. et al., 2016.: Mreže energetske učinkovitosti za mala i srednja poduzeća: jačanje potencijala energetske učinkovitosti udruživanjem snaga. U ECEEE Industry Summer Study 2016., Europsko vijeće za energetski učinkovito gospodarstvo (ECEEE).

IPEEC (Međunarodno partnerstvo za suradnju u području energetske učinkovitosti). 2015. Mreže energetske učinkovitosti – djelotvorna politika za poticanje energetske učinkovitosti. Pariz: OECD/IPEEC.

Nadalje, opsežna dokumentacija (na njemačkom jeziku) dostupna je na internetskim stranicama inicijative Energy-Efficiency-Networks https://www.effizienznetzwerke.org/.

(25)  Detaljne informacije o definiciji ugovora o energetskom učinku uključene su u smjernice o članku 29.

(26)  Uredba (EU) 2018/1999 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. prosinca 2018. o upravljanju energetskom unijom i djelovanjem u području klime, izmjeni uredaba (EZ) br. 663/2009 i (EZ) br. 715/2009 Europskog parlamenta i Vijeća, direktiva 94/22/EZ, 98/70/EZ, 2009/31/EZ, 2009/73/EZ, 2010/31/EU, 2012/27/EU i 2013/30/EU Europskog parlamenta i Vijeća, direktiva Vijeća 2009/119/EZ i (EU) 2015/652 te stavljanju izvan snage Uredbe (EU) br. 525/2013 Europskog parlamenta i Vijeća, SL L 328, 21.12.2018., str. 1., ELI: http://data.europa.eu/eli/reg/2018/1999/oj).