(1)

Kako bi se zajamčilo da ulagatelji i nadzorna tijela razumiju na koji je način sintetski ili potencijalni oblik zadržavanja jednakovrijedan jednoj od mogućnosti zadržavanja iz članka 6. stavka 3. Uredbe (EU) 2017/2402, upotrebu takvog oblika zadržavanja i pojedinosti o njemu trebalo bi objaviti u konačnoj ponudi, prospektu, sažetku transakcije ili pregledu osnovnih obilježja sekuritizacije.

(2)

U članku 6. stavku 3. točkama od (a) do (e) Uredbe (EU) 2017/2402 utvrđeni su različiti modaliteti za ispunjavanje zahtjeva za zadržavanje rizika utvrđenog u članku 6. stavku 1. te uredbe. Kako bi se uskladila primjena zahtjeva za zadržavanje rizika i postiglo jednakovrijedno zadržavanje značajnog neto ekonomskog udjela u sekuritizaciji, potrebno je pobliže utvrditi te modalitete, uključujući ispunjavanje primjenom sintetskog ili potencijalnog oblika zadržavanja. U programu ABCP likvidnosna linija kojom se pokriva 100 % kreditnog rizika svake sekuritizirane izloženosti ili koja čini poziciju prvoga gubitka u odnosu na sekuritizaciju jednakovrijedna je zadržavanju neto ekonomskog udjela u sekuritizaciji. Stoga bi trebalo smatrati da takvi programi ABCP ispunjavaju zahtjev za zadržavanje rizika u skladu s člankom 6. stavkom 3. točkama (a) i (d) Uredbe (EU) 2017/2402.

(3)

Sintetski višak raspona definiran je u članku 2. točki 29. Uredbe (EU) 2017/2402 kao iznos koji je inicijator ugovorno namijenio za apsorbiranje gubitaka. Posljedično, vrijednost izloženosti sintetskog viška raspona trebala bi se uzeti u obzir pri mjerenju značajnog neto ekonomskog udjela pri iniciranju. Stoga bi se sintetski višak raspona trebao priznati kao mogući oblik usklađenosti inicijatora sintetske sekuritizacije sa zahtjevom za zadržavanje rizika ako taj sintetski višak raspona ispunjava uvjete utvrđene u članku 6. stavku 1. Uredbe (EU) 2017/2402 i ako podliježe kapitalnom zahtjevu u skladu s primjenjivim bonitetnim propisima.

(4)

Sintetski višak raspona može se osigurati na dva načina. Prvi je pružanje kreditnog poboljšanja nadređenim ili mezaninskim tranšama. Drugi je način pružanje kreditnog poboljšanja svim tranšama, među ostalim tranši prvoga gubitka. Ako se sintetskim viškom raspona osigurava kreditno poboljšanje samo za nadređene ili mezaninske tranše, ne može se tretirati kao tranša prvoga gubitka. Subjekt koji zadržava udjel stoga bi trebao zadržati barem minimalni iznos u svim tranšama kako bi ispunio uvjete iz članka 6. stavka 3. točke (a) Uredbe (EU) 2017/2402. Ako se sintetskim viškom raspona osigurava kreditno poboljšanje za sve tranše, trebao bi biti jednakovrijedan tranši prvoga gubitka u sintetskoj sekuritizaciji i stoga bi se trebalo smatrati da je usklađen s člankom 6. stavkom 3. točkom (d) Uredbe (EU) 2017/2402.

(5)

Potrebno je pobliže utvrditi ekonomski udjel koji treba zadržati kad odnosne izloženosti u sekuritizaciji uključuju iskorištene i neiskorištene iznose kreditnih linija. Budući da se kreditni rizik utvrđuje na temelju iskorištenih iznosa, neto ekonomski udjel trebao bi se mjeriti uzimajući u obzir samo te iznose.

(6)

Kako bi se osiguralo kontinuirano ispunjavanje zahtjeva za zadržavanje ako neto ekonomski udjel zadržava konsolidirana grupa, a subjekt koji zadržava udjel i pripada toj grupi više nije uključen u opseg nadzora na konsolidiranoj razini, potrebno je propisati da jedan ili više preostalih subjekata koji su uključeni u opseg nadzora na konsolidiranoj razini trebaju preuzeti izloženost sekuritizaciji.

(7)

Člankom 6. stavkom 1. prvim podstavkom Uredbe (EU) 2017/2402 zabranjuje se prodaja ili zaštita zadržanog ekonomskog udjela jer bi se time uklonila izloženost subjekta koji zadržava udjel kreditnom riziku zadržanih sekuritizacijskih pozicija ili zadržanih sekuritizacijskih izloženosti. Stoga bi zaštita trebala biti dopuštena samo ako se subjekta koji zadržava udjel štiti od rizika koji nisu kreditni rizik zadržanih sekuritizacijskih pozicija ili zadržanih sekuritizacijskih izloženosti. Zaštita bi, međutim, trebala biti dopuštena i ako se provodi prije sekuritizacije kao legitiman i razborit element odobravanja kredita ili upravljanja rizikom i ne stvara razliku u korist subjekta koji zadržava udjel između kreditnog rizika zadržanih sekuritizacijskih pozicija ili zadržanih sekuritizacijskih izloženosti i sekuritizacijskih pozicija ili sekuritizacijskih izloženosti prenesenih ulagateljima. Nadalje, u sekuritizacijama u kojima se subjekt koji zadržava udjel obvezuje zadržati više od minimalnog značajnog neto ekonomskog udjela od 5 % zaštita od rizika ne bi trebala biti zabranjena za svaki zadržani udjel veći od tog postotka ako su te okolnosti objavljene u konačnoj ponudi, prospektu, sažetku transakcije ili pregledu osnovnih obilježja sekuritizacije.

(8)

Kako bi se osiguralo kontinuirano zadržavanje značajnog neto ekonomskog udjela, subjekti koji zadržavaju udjel trebali bi osigurati da u sekuritizacijsku strukturu nije ugrađen mehanizam zbog kojeg bi se zadržani značajni neto ekonomski udjel mjeren pri iniciranju smanjivao brže od prenesenog udjela. Zbog toga zadržani značajni neto ekonomski udjel ne bi pri raspodjeli novčanih tokova trebao imati prednost, odnosno pravo prvenstva pri otplati ili amortizaciji koje bi omogućilo da mu vrijednost padne ispod 5 % kontinuirane nominalne vrijednosti tranši prodanih ili prenesenih ulagateljima ili sekuritiziranih izloženosti, odnosno ispod 5 % neto vrijednosti u slučaju neprihodonosnih izloženosti u tradicionalnim sekuritizacijama neprihodonosnih izloženosti. Nadalje, kreditno poboljšanje pruženo ulagatelju koji preuzima izloženost prema sekuritizacijskoj poziciji ne bi se trebalo nerazmjerno smanjiti u odnosu na stopu otplate odnosnih izloženosti. Taj zahtjev ne bi trebao spriječiti da se subjektu koji zadržava udjel naknada za usluge pružene sekuritizacijskom subjektu posebne namjene isplati s pravom prvenstva ako je iznos naknade utvrđen prema tržišnim uvjetima i struktura naknade ne dovodi u pitanje zahtjev za zadržavanje.

(9)

Ako je interes glavnog dužnika potpuno usklađen s interesom ulagatelja, uključujući situaciju u kojoj sekuritizacija obuhvaća isključivo pokrivene obveznice vlastitog izdanja ili druge dužničke instrumente vlastitog izdanja, subjekt koji sekuritizira te instrumente ne bi trebao biti obvezan poduzimati daljnje radnje kako bi bio u skladu sa zahtjevom za zadržavanje rizika.

(10)

U članku 8. Uredbe (EU) 2017/2402 predviđene su neke iznimke od zabrane resekuritizacije. Budući da se zahtjevi za zadržavanje primjenjuju na dvije razine transakcija uključenih u resekuritizaciju, potrebno je utvrditi na koji način te transakcije moraju biti u skladu sa zahtjevom za zadržavanje. U pravilu bi se prve sekuritizacije izloženosti i druga „prepakirana” razina transakcije trebale tretirati zasebno za potrebe ispunjavanja zahtjeva za zadržavanje rizika. Stoga bi trebala postojati obveza zadržavanja značajnog neto ekonomskog udjela na svakoj od tih razina. Isto bi se trebalo primjenjivati na transakcije s više odnosnih sekuritizacija, kao što su programi ABCP, osim onih iz članka 8. stavka 4. Uredbe (EU) 2017/2402. Međutim, moguće je da inicijator sekuritizacije koji djeluje kao subjekt koji zadržava udjel sekuritizira višak pozicija koje je zadržao u odnosu na zahtjev za minimalno zadržavanje na prvoj razini sekuritizacije. U tom se slučaju od tog inicijatora ne bi trebalo zahtijevati da zadrži dodatan udjel na razini resekuritizacije, pod uvjetom da se odnosnom skupu resekuritizacije ne dodaju druge izloženosti ili pozicije. U tim bi se slučajevima resekuritizacija trebala smatrati samo drugim dijelom iste transakcije koji ne bi znatno promijenio ekonomsku osnovu sekuritizacije. Izvorno zadržavanje na razini sekuritizacije stoga bi trebalo biti dostatno za ispunjavanje svrhe zahtjeva za zadržavanje rizika. Naposljetku, to što je inicijator sekuritizacije samo ponovno podijelio sekuritizacijsku poziciju na uzastopne tranše ne bi se trebalo smatrati resekuritizacijom za potrebe zahtjeva za zadržavanje.

(11)

Zahtjevi koji se odnose na odabir imovine utvrđeni u članku 6. stavku 2. Uredbe (EU) 2017/2402 sastavni su dio okvira za zadržavanje rizika. Kad bi inicijatori mogli proizvoljno odabrati imovinu za sekuritizaciju portfelja lošije kreditne kvalitete, a posebno bez znanja ulagatelja ili potencijalnih ulagatelja, svrha i djelotvornost zadržavanja rizika radi usklađivanja interesa inicijatora i ulagatelja bila bi znatno narušena. U tom bi slučaju inicijator koristio sekuritizaciju za oslobađanje od rizične imovine, a ulagatelji bi bili dovedeni u zabludu da je činjenica da inicijator zadržava udjel rizika dokaz odgovarajuće usklađenosti interesa. Kako bi se izbjegao takav scenarij i osigurala pravna sigurnost i pouzdanost, potrebno je utvrditi kriterije na koje se inicijatori mogu osloniti kako bi osigurali usklađenost s člankom 6. stavkom 2. Uredbe (EU) 2017/2402. Nadalje, potrebno je utvrditi i kriterije za određivanje „usporedive imovine”. Trebalo bi se smatrati da sekuritizacije kod kojih usporedba iz članka 6. stavka 2. Uredbe (EU) 2017/2402 nije moguća jer je sva usporediva imovina prenesena na sekuritizacijski subjekt posebne namjene ispunjavaju zahtjeve iz tog stavka ako je činjenica da ta usporedba nije moguća objavljena u konačnoj ponudi, prospektu, sažetku transakcije ili pregledu osnovnih obilježja sekuritizacije.

(12)

Ako je u odnosu na subjekta koji zadržava udjel pokrenut postupak u slučaju insolventnosti ili ako subjekt koji zadržava udjel ne može nastaviti djelovati u tom svojstvu iz razloga koji su izvan njegove kontrole ili kontrole njegovih dioničara, trebalo bi biti moguće da drugi pravni subjekt koji je u skladu s člankom 6. Uredbe (EU) 2017/2402 zadrži preostali zadržani značajni neto ekonomski udjel radi kontinuirane usklađenosti interesa.

(13)

U skladu s člankom 6. stavkom 1. četvrtim podstavkom Uredbe (EU) 2017/2402 samo serviseri koji mogu dokazati stručno znanje u području servisiranja izloženosti sličnih sekuritiziranim izloženostima mogu djelovati kao subjekti koji zadržavaju udjel u tradicionalnoj sekuritizaciji neprihodonosnih izloženosti. Stoga je primjereno utvrditi kriterije koje bi serviseri trebali ispuniti kako bi mogli dokazati da imaju potrebno stručno znanje u području servisiranja izloženosti sličnih izloženostima koje se sekuritiziraju.

(14)

Delegiranom uredbom Komisije (EU) br. 625/2014 (2) dopunjuju se odredbe o zadržavanju rizika utvrđene u članku 405. Uredbe (EU) br. 575/2013 Europskog parlamenta i Vijeća (3) za kreditne institucije i investicijska društva. Uredbom (EU) 2017/2401 Europskog parlamenta i Vijeća (4) izmijenjena je Uredba (EU) br. 575/2013 brisanjem dijela petog, a time i članka 405. te uredbe. Zahtjevi za zadržavanje rizika koji su bili utvrđeni u članku 405. Uredbe (EU) br. 575/2013 sad su utvrđeni u članku 6. Uredbe (EU) 2017/2402. Stoga je primjereno Delegiranu uredbu (EU) br. 625/2014 staviti izvan snage, ne dovodeći u pitanje članak 43. stavak 6. Uredbe (EU) 2017/2402.

(15)

Ova se Uredba temelji na nacrtu regulatornih tehničkih standarda koji su izrađeni u bliskoj suradnji s Europskim nadzornim tijelom za vrijednosne papire i tržišta kapitala te Europskim nadzornim tijelom za osiguranje i strukovno mirovinsko osiguranje i koje je Europsko nadzorno tijelo za bankarstvo podnijelo Komisiji.

(16)

Europsko nadzorno tijelo za bankarstvo provelo je otvoreno javno savjetovanje o nacrtu regulatornih tehničkih standarda na kojem se temelji ova Uredba, analiziralo je moguće povezane troškove i koristi te zatražilo savjet Interesne skupine za bankarstvo osnovane u skladu s člankom 37. Uredbe (EU) br. 1093/2010 Europskog parlamenta i Vijeća (5),

(a)

„sintetski oblik zadržavanja” znači zadržavanje značajnog neto ekonomskog udjela upotrebom izvedenih instrumenata;

(b)

„potencijalni oblik zadržavanja” znači zadržavanje značajnog neto ekonomskog udjela upotrebom kreditne potpore kojom se osigurava neposredna provedba zadržavanja, primjerice jamstava, akreditiva ili sličnih oblika kreditne potpore.

(a)

izravnim zadržavanjem najmanje 5 % nominalne vrijednosti svih tranši prodanih ili prenesenih ulagateljima;

(b)

zadržavanjem izloženosti koja nositelja izlaže kreditnom riziku svake izdane tranše sekuritizacijske transakcije na proporcionalnoj osnovi od najmanje 5 % ukupne nominalne vrijednosti svake izdane tranše;

(c)

zadržavanjem najmanje 5 % nominalne vrijednosti svih sekuritiziranih izloženosti, pod uvjetom da je zadržani kreditni rizik jednako rangiran ili podređen u odnosu na kreditni rizik koji je sekuritiziran u vezi s istim izloženostima;

(d)

pružanjem likvidnosne linije u kontekstu programa ABCP, ako su ispunjeni svi sljedeći uvjeti: