19/Sv. 006

HR

Službeni list Europske unije

185

---

22009A0610(01)

---

L 147/5

SLUŽBENI LIST EUROPSKE UNIJE

30.10.2007.

---

KONVENCIJA

o nadležnosti i priznavanju te izvršavanju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima

PREAMBULA

VISOKE UGOVORNE STRANKE OVE KONVENCIJE,

ODLUČNE u jačanju na svojim državnim područjima pravne zaštite osoba koje imaju boravište/sjedište na tim državnim područjima,

SMATRAJUĆI da je u tu svrhu potrebno utvrditi međunarodnu nadležnost sudova, olakšati priznavanje te uvesti hitni postupak radi osiguranja izvršenja sudskih odluka, autentičnih isprava i sudskih nagodbi,

SVJESNE povezanosti među njima, koja se na gospodarskom planu regulira sporazumima o slobodnoj trgovini, sklopljenim između Europske zajednice i određenih država članica Europskog udruženja za slobodnu trgovinu,

UZIMAJUĆI U OBZIR:

—	Briselsku konvenciju od 27. rujna 1968. o nadležnosti i izvršavanju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, kako je izmijenjena Konvencijom o pristupanju zbog širenja Europske unije,

—	Lugansku konvenciju od 16. rujna 1988. o nadležnosti i izvršavanju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, kojom se proširuje primjena pravila iz Briselske konvencije iz 1968. na određene države članice Europskog udruženja za slobodnu trgovinu,

—	Uredbu Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti i priznavanju te izvršavanju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, koja zamjenjuje navedenu Briselsku konvenciju,

—	Sporazum između Europske zajednice i Kraljevine Danske o nadležnosti i priznavanju te izvršavanju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisan u Bruxellesu 19. listopada 2005.,

UVJERENE da će širenje načela iz Uredbe (EZ) br. 44/2001 na ugovorne stranke ovog instrumenta jačati pravnu i gospodarsku suradnju,

U ŽELJI da se osigura u što je moguće većoj mjeri jedinstveno tumačenje ovog instrumenta,

ODLUČILE SU, u tom duhu zaključiti ovu konvenciju, te

DOGOVORILE SU SLJEDEĆE:

GLAVA I.

PODRUČJE PRIMJENE

Članak 1.

1.   Ova se Konvencija primjenjuje u građanskim i trgovačkim stvarima, bez obzira na vrstu suda. Ne primjenjuje se posebno na porezne, carinske i upravne stvari.

2.   Ova se Konvencija ne primjenjuje na:

(a)	osobna stanja i pravnu i poslovnu sposobnost fizičkih osoba, imovinska prava koja proistječu iz obiteljskih odnosa, oporuka i nasljeđivanja;

(b)	stečaj, postupke u vezi s likvidacijom nesolventnih trgovačkih društava ili drugih pravnih osoba, sudske nagodbe, dogovore i slične postupke;

(c)	socijalnu sigurnost;

(d)	arbitražu.

3.   U ovoj Konvenciji izraz „država koju obvezuje ova Konvencija” Znači svaku državu koja je ugovorna stranka ove Konvencije ili država članica Europske zajednice. Također može značiti Europsku zajednicu.

GLAVA II.

NADLEŽNOST

ODJELJAK 1.

Opće odredbe

Članak 2.

1.   Sukladno odredbama ove Konvencije, osobe s domicilom u državi koju obvezuje ova Konvencija, bez obzira na njihovo državljanstvo, se tuži pred sudom te države.

2.   Na osobe koje nisu državljani države koju obvezuje ova Konvencija u kojoj imaju domicil primjenjuju se pravila o nadležnosti koja vrijede za državljane te države.

Članak 3.

1.   Osobe s domicilom u državi koju obvezuje ova Konvencija mogu se tužiti pred sudovima druge države koju obvezuje ova Konvencija samo na temelju pravila iz odjeljaka 2. do 7. ove glave.

2.   Na njih se posebno ne primjenjuju pravila o nacionalnoj nadležnosti iz Priloga I.

Članak 4.

1.   Ako tuženik nema domicil u državi koju obvezuje ova Konvencija, nadležnost sudova svake države koju obvezuje ova Konvencija utvrđuje se, sukladno odredbama članaka 22. i 23., prema pravu te države.

2.   Protiv takvog tuženika, svaka osoba koja ima domicil u državi koju obvezuje ova Konvencija, bez obzira na državljanstvo, može se pozvati na jednak način kao i državljani te države na važeća pravila o nadležnosti te države, a posebno ona iz Priloga I.

ODJELJAK 2.

Posebna nadležnost

Članak 5.

Osoba s domicilom u državi koju obvezuje ova Konvencija može, u drugoj državi koju obvezuje ova Konvencija, biti suđena:

1.

(a) u stvarima u vezi s ugovorom pred sudovima u mjestu izvršenja konkretne obveze; (b) za potrebe ove odredbe te ako drukčije nije ugovoreno, mjesto izvršenja konkretne obveze je: — u slučaju prodaje robe, mjesto u državi koju obvezuje ova Konvencija, u koju je, sukladno ugovoru, roba dostavljena ili trebala biti dostavljena, — u slučaju pružanja usluga, mjesto u državi koju obvezuje ova Konvencija, u kojoj je, sukladno ugovoru, usluga pružena ili trebala biti pružena; (c) ako se ne primjenjuje podstavak (b), primjenjuje se podstavak (a);

2.

u stvarima uzdržavanja: (a) pred sudovima u mjestu gdje ovlaštenik na uzdržavanje ima domicil ili uobičajeno boravište; ili (b) pred sudom koji prema domaćem pravu ima nadležnost za vođenje postupka o osobnom stanju, ako je predmet koji se odnosi na uzdržavanje povezan s postupkom o osobnom stanju, osim ako se ta nadležnost ne temelji isključivo na državljanstvu jedne od stranaka; ili (c) pred sudom koji prema domaćem pravu ima nadležnost za vođenje postupka o roditeljskoj odgovornosti, ako je predmet koji se odnosi na uzdržavanje povezan s postupkom o roditeljskoj odgovornosti, osim ako se ta nadležnost ne temelji isključivo na državljanstvu jedne od stranaka;

3.	u stvarima u vezi s deliktima ili kvazideliktima pred sudovima u mjestu gdje je nastao ili mogao nastati štetan događaj;

4.	u pogledu građanskih zahtjeva za naknadu štete ili povrat u prijašnje stanje koje se temelji na djelu koje je predmet kaznenog postupka, pred sudom koji vodi taj postupak, u mjeri u kojoj taj sud ima nadležnost prema domaćem pravu da odlučuje o građanskom zahtjevu;

5.	u pogledu spora koji proizlazi iz poslovanja podružnice, agencije ili drugog subjekta, pred sudom u mjestu u kojem se nalaze ta podružnica, agencija ili drugi subjekt;

6.	kao osnivač, upravitelj ili ovlaštenik trusta osnovanog na temelju zakona ili pisanog instrumenta ili usmenog ili pisanog dokaza, pred sudom države koju obvezuje ova Konvencija, u kojoj se trust nalazi;

7.

u pogledu spora o plaćanju nagrade za spašavanje tereta, pred sudom pod čijom je nadležnošću konkretni teret: (a) zadržan radi osiguranja naplate potraživanja; ili (b) mogao biti zadržan, ali je plaćen polog ili neko drugo osiguranje; uz uvjet da se ova odredba primjenjuje samo u slučaju da se tvrdi da tuženik ima pravo u pogledu tereta ili je ima to pravo u vrijeme spašavanja tereta.

Članak 6.

Osoba s domicilom u državi koju obvezuje ova Konvencija može biti tužena:

1.	ako je jedna od više tuženika, pred sudom mjesta gdje jedan od njih ima domicil, ako su tužbe tako usko povezane da je brže saslušati i odlučiti zajedno da bi se izbjegla opasnost različitih presuda iz odvojenih sudskih postupaka;

2.	kao treći u tužbama o jamstvima ili drugim intervencijskim tužbama ili nekom drugom postupku u svojstvu trećega, pred sudom koji vodi prvotni postupak, osim ako taj postupak nije pokrenut samo radi izuzimanje te osobe iz nadležnosti suda koji bi bio nadležan u njenom predmetu;

3.	u slučaju protutužbe koja proizlazi iz istog ugovora ili činjenice na kojima se temelji prvotna tužba, pred sudom pred kojim je u tijeku prvotni postupak;

4.	u predmetima koji se odnose na ugovor, ako se tužba može povezati s tužbom protiv istog tuženika u predmetu koji se odnosi na stvarna prava na nekretninama, pred sudom države koju obvezuje ova Konvencija u kojoj se nekretnina nalazi.

Članak 7.

Ako na temelju Konvencije sud države koju obvezuje ova Konvencija ima nadležnost u pogledu tužbe u predmetu o odgovornosti zbog korištenja ili upravljanja brodom, taj sud ili drugi sud umjesto njega određen nacionalnim pravom te države također ima nadležnost za odlučivanje po tužbama za ograničenje te odgovornosti.

ODJELJAK 3.

Nadležnost u stvarima u vezi s osiguranjem

Članak 8.

U stvarima u vezi s osiguranjem, nadležnost se određuje na temelju ovog odjeljka, ne dovodeći u pitanje članak 4. i članak 5. stavak 5.

Članak 9.

1.   Osiguravatelj s domicilom u državi koju obvezuje ova Konvencija može biti tužen:

(a)	pred sudom države u kojoj ima domicil; ili

(b)	u drugoj državi koju obvezuje ova Konvencija, u slučaju da je tužbu podnio osiguranik ili ovlaštenik pred sudom mjesta u kojem tuženik ima domicil; ili

(c)	ako je suosiguravatelj, pred sudom države koju obvezuje ova Konvencija u kojoj je pokrenut postupak protiv glavnog osiguravatelja.

2.   Osiguravatelj koji nema domicil u državi koju obvezuje ova Konvencija, ali ima podružnicu, agenciju ili drugu poslovnu jedinicu u nekoj od država koju obvezuje ova Konvencija, za sporove koji proizlaze iz poslovanja podružnice, agencije ili druge poslovne jedinice smatrat će se da ima domicil u toj državi.

Članak 10.

U pogledu osiguranja od odgovornosti, ili osiguranja pokretne imovine, osiguravatelj može također biti tužen pred sudom mjesta u kojem je nastupio štetni događaj. Isto vrijedi ako je pokretna ili nepokretna imovina pokrivena istom policom osiguranja, a oboje je pogodio isti događaj.

Članak 11.

1.   U pogledu osiguranja od odgovornosti osiguravatelj također može, ako sud dozvoli, zatražiti spajanje postupaka koje je oštećena stranka pokrenula protiv osiguranika.

2.   Članci 8., 9. i 10. primjenjuju se na tužbe koje je podnio oštećenik izravno protiv osiguravatelja, ako je takva izravna tužba dopuštena.

3.   Ako propis koji regulira izravnu tužbu dopušta da se osiguranik može pridružiti tužitelju, isti sud u pogledu njih ima nadležnost.

Članak 12.

1.   Ne dovodeći u pitanje članak 11. stavak 3. osiguravatelj može pokrenuti postupak samo pred sudom države koju obvezuje ova Konvencija u kojoj tuženik ima domicil, neovisno o tome je li tuženik nositelj police, osiguranik ili korisnik.

2.   Odredbe ovog odjeljka ne utječu na pravo podnošenja protutužbe sudu pred kojim je, u skladu s ovim odjeljkom, u tijeku postupak povodom prvobitne tužbe.

Članak13.

Od odredaba ovog odjeljka može se odstupiti samo dogovorom:

1.	koji je sklopljen nakon nastanka spora; ili

2.	koji omogućuje nositelju police, osiguraniku ili korisniku pravo na pokretanje postupka pred sudom koji nije naveden u ovom odjeljku; ili

3.

koji je sklopljen između osiguranika i osiguravatelja, od kojih su oba u vrijeme zaključenja ugovora imala domicil ili uobičajeno boravište u istoj državi koju obvezuje ova Konvencija, i kojim se prenosi nadležnost na sudove te države, čak i u slučaju da je štetni događaj nastao izvan te države, ako taj ugovor nije suprotan pravu te države;

4.	koji je sklopljen s osiguranikom koji nema domicil u državi koju obvezuje ova Konvencija, osim ako je osiguranje obvezno ili se odnosi na nekretnine u državi koju obvezuje ova Konvencija; ili

5.	koji se odnosi na ugovor o osiguranju, ako isti pokriva jedan ili više rizika iz članka 14.

Članak 14.

Članak 13. stavak 5. odnosi se na sljedeće rizike:

1.

svaki gubitak ili štetu na: (a) morskim plovilima, napravama na obali ili otvorenom moru, ili na zrakoplovima, čiji je uzrok opasnost koja proizlazi iz njihovog korištenja u gospodarske svrhe; (b) robi u tranzitu, osim putničke prtljage, ako tranzit pretpostavlja ili se sastoji od prijevoza tim brodovima ili zrakoplovima;

2.

svaku odgovornost, osim one za tjelesne povrede putnika ili gubitak ili oštećenje njihove prtljage: (a) koja nastaje korištenjem ili upravljanjem brodovima, napravama ili zrakoplovima iz točke 1.(a), u mjeri u kojoj, u pogledu potonjeg, pravo države koju obvezuje ova Konvencija u kojoj je taj zrakoplov registriran ne zabranjuje dogovore o nadležnosti u pogledu osiguranja od takvih rizika; (b) za gubitak ili oštećenje koje prouzroči roba u tranzitu iz točke 1.(b);

3.	svaki financijski gubitak povezan s korištenjem i upravljanjem brodovima, napravama ili zrakoplovima iz točke 1.(a), posebno gubitak otpremnika ili čarterera;

4.	svaki rizik ili interes povezan s točkama 1. do 3.;

5.	bez obzira na točke 1. do 4., sve velike rizike.

ODJELJAK 4.

Nadležnost za potrošačke ugovore

Članak 15.

1.   U predmetima u vezi s ugovorom koji sklapa osoba-potrošač, u svrhu za koju se može smatrati da je izvan njegove trgovinske ili poslovne djelatnosti, nadležnost se utvrđuje u skladu s ovim odjeljkom, ne dovodeći u pitanje članak 4. i članak 5. stavak 5., ako:

(a)	se radi o ugovoru o prodaji robe na rate; ili

(b)	se radi o ugovoru o kreditu s obročnim otplaćivanjem ili drugoj vrsti zajma radi financiranja prodaje robe; ili

(c)

u svim drugim slučajevima kada je ugovor sklopljen s osobom koja obavlja gospodarsku ili profesionalnu djelatnost u državi koju obvezuje ova Konvencija, u kojoj potrošač ima domicil ili na drugi način usmjerava svoju djelatnost na tu državu ili više država, uključujući tu državu, ugovor ulazi u područje tih djelatnosti.

2.   Ako potrošač sklopi ugovor sa strankom koja nema domicil u državi koju obvezuje ova Konvencija, iako ima podružnicu, predstavništvo ili drugu poslovnu jedinicu u jednoj od država koju obvezuje ova Konvencija, smatrat će se da ta stranka ima domicil u toj državi u sporovima koji proizlaze iz poslovanja te podružnice, predstavništva ili druge poslovne jedinice.

3.   Ovaj se odjeljak ne primjenjuje na ugovore o prijevozu, osim ugovora kod kojih cijena uključuje troškove prijevoza i smještaja zajedno.

Članak 16.

1.   Potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne stranke pred sudom države koju obvezuje ova Konvencija u kojoj ta stranka ima domicil ili pred sudom mjesta u kojem potrošač ima domicil.

2.   Druga ugovorna stranka može pokrenuti postupak protiv potrošača samo pred sudom države koju obvezuje ova Konvencija u kojoj potrošač ima domicil.

3.   Ovaj članak ne utječe na pravo podnošenja protutužbe sudu pred kojim je u tijeku, u skladu s ovim odjeljkom, postupak povodom prvobitne tužbe.

Članak 17.

Od odredaba ovog odjeljka moguće je odstupiti samo sporazumom:

1.	koji je sklopljen nakon nastanka spora; ili

2.	koji omogućava potrošaču da pokrene postupak pred sudom koji nije naveden u ovom odjeljku; ili

3.	koji je sklopljen između potrošača i druge ugovorne stranke, od kojih oboje imaju u trenutku sklapanja ugovora domicil ili uobičajeno boravište u istoj državi koju obvezuje ova Konvencija i kojim se prenosi nadležnost na sudove te države, ako taj sporazum nije suprotan pravu te države.

ODJELJAK 5.

Nadležnost za pojedinačne ugovore o radu

Članak 18.

1.   U predmetima u vezi s pojedinačnim ugovorima o radu, nadležnost se utvrđuje ovim odjeljkom, ne dovodeći u pitanje članak 4. i članak 5. stavak 5.

2.   Ako zaposlenik sklopi pojedinačni ugovor o radu s poslodavcem koji nema domicil u državi koju obvezuje ova Konvencija, ali ima podružnicu, predstavništvo ili drugu poslovnu jedinicu, smatrat će se da poslodavac ima domicil u toj državi u sporovima koji proizlaze iz poslovanja te podružnice, predstavništva ili druge poslovne jedinice.

Članak 19.

Poslodavac koji ima domicil u državi koju obvezuje ova Konvencija može biti tužen:

1.	pred sudom države gdje ima domicil; ili

2.

u drugoj državi koju obvezuje ova Konvencija: (a) pred sudom mjesta gdje zaposlenik uobičajeno obavlja svoj rad ili pred sudovima mjesta u kojem je zadnji put obavljao svoj rad; ili (b) ako zaposlenik uobičajeno ne obavlja niti je obavljao svoj rad niti u jednoj državi, pred sudom mjesta gdje se nalazi posao za koji je zaposlenik zadužen.

Članak 20.

1.   Poslodavac može pokrenuti postupak samo pred sudom države koju obvezuje ova Konvencija u kojoj zaposlenik ima domicil.

2.   Odredbe ovog odjeljka ne utječu na pravo ulaganja protutužbe pred sudom pred kojim je u tijeku, u skladu s ovim odjeljkom, postupak povodom prvobitne tužbe.

Članak 21.

Od odredaba ovog odjeljka moguće je odstupiti samo sporazumom o nadležnosti:

1.	koji je sklopljen nakon nastanka spora; ili

2.	koji omogućava zaposleniku da pokrene postupak pred sudom koji nije naveden u ovom odjeljku.

ODJELJAK 6.

Isključiva nadležnost

Članak 22.

Sljedeći sudovi imaju isključivu nadležnost, bez obzira na domicil:

1.

u postupcima čiji su predmet stvarna prava na nekretninama ili najam na nekretninama, sudovi države koju obvezuje ova Konvencija u kojoj se nekretnina nalazi. Međutim, u postupcima u kojima je predmet najam nekretnina na određeno vrijeme za osobnu uporabu na najduže šest uzastopnih mjeseci, sudovi države koju obvezuje ova Konvencija u kojoj tuženik ima domicil također su nadležni ako je najmoprimac fizička osoba, a najmodavac i najmoprimac imaju domicil u istoj državi koju obvezuje ova Konvencija;

2.

u postupcima čiji su predmet valjanost osnivanja, ništavost ili prestanak trgovačkih društava ili drugih pravnih osoba ili udruženja fizičkih ili pravnih osoba, ili valjanost odluka njihovih tijela, sudovi države koju obvezuje ova Konvencija u kojoj trgovačko društvo, prava osoba ili udruženje imaju sjedište. S ciljem utvrđivanja sjedišta, sud primjenjuje svoja pravila međunarodnog privatnog prava;

3.	u postupcima čiji je predmet valjanost upisa u javne registre, sudovi države koju obvezuje ova Konvencija u kojoj se vodi javni registar;

4.

u postupcima u vezi s registracijom ili valjanosti patenata, trgovinskih oznaka, dizajna ili drugim sličnim pravima koja je potrebno deponirati ili registrirati, bez obzira na to je li pitanje postavljeno u tužbi ili odgovoru na tužbu, sudovi države koju obvezuje ova Konvencija u kojoj je podnesen ili se smatra podnesenim zahtjev za deponiranje ili registraciju, sukladno uvjetima iz instrumenta Zajednice ili međunarodne konvencije. Ne dovodeći u pitanje nadležnost Europskog ureda za patente prema Konvenciji o dodjeli europskih patenata potpisanoj u Münchenu 5. listopada 1973., sudovi svake države koju obvezuje ova Konvencija imaju isključivu nadležnost, bez obzira na domicil, u postupcima u vezi s registracijom ili valjanosti nekog europskog patenta priznatog za tu državu bez obzira na to je li pitanje postavljeno u tužbi ili odgovoru na tužbu;

5.	u postupcima u vezi s izvršenjem sudskih odluka, sudovi države koju obvezuje ova Konvencija u kojoj je sudska odluka izvršena ili ima biti izvršena.

ODJELJAK 7.

Prorogacija nadležnosti

Članak 23.

1.   Ako su se stranke, od kojih jedna ili više njih imaju domicil u državi koju obvezuje ova Konvencija, sporazumjele da sud ili sudovi države koju obvezuje ova Konvencija imaju nadležnost u rješavanju sporova koji su nastali ili mogu nastati u vezi s određenim pravnim odnosom, taj sud ili sudovi su nadležni. Takva je nadležnost isključiva, osim ako se stranke sporazumiju drukčije. Takav se sporazum o prijenosu nadležnosti sklapa:

(a)	u pisanom obliku ili potvrđuje u pisanom obliku;

(b)	u obliku koji je u skladu s praksom koja je ustaljena između stranaka; ili

(c)	u međunarodnoj trgovini u skladu s običajima koji su poznati strankama ili bi morali biti poznati i koji su općepoznati u međunarodnoj trgovini te uredno poštovani od strane stranaka ugovora one vrste koja se koristi u konkretnoj vrsti trgovine.

2.   Svaka komunikacija elektroničkim sredstvima koja omogućava trajan zapis sporazuma smatra se da je ekvivalentna pisanom obliku.

3.   Ako takav sporazum sklope stranke od kojih niti jedna nema domicil u državi koju obvezuje ova Konvencija, sudovi drugih država koje obvezuje ova Konvencija nemaju nadležnost u pogledu njihovih sporova, osim ako izabrani sud ili sudovi nisu odbili nadležnost.

4.   Sud ili sudovi države koju obvezuje ova Konvencija na koje je na temelju instrumenta o trustu prenijeta nadležnost imaju isključivu nadležnost u postupcima pokrenutim protiv osnivača, upravitelja ili korisnika, ako je riječ o odnosima tih osoba ili njihovih prava ili obveza u okviru trusta.

5.   Dogovori ili odredbe akta o osnivanju trusta kojima se dodjeljuje nadležnost nemaju pravnu snagu ako su u suprotnosti s člancima 13., 17. ili 21. ili ako isključuju nadležnost sudova koji imaju isključivu nadležnost u skladu s odredbama članka 22.

Članak 24.

Osim nadležnosti koja proizlazi iz odredaba ove Konvencije, nadležan je i sud države koju obvezuje ova Konvencija pred kojim se tuženik pojavi. Ovo pravilo ne vrijedi ako se tuženik pred sudom pojavio da bi osporio njegovu nadležnost ili ako neki drugi sud ima isključivu nadležnost u skladu s odredbama članka 22.

ODJELJAK 8.

Provjera nadležnosti i dopuštenosti

Članak 25.

Ako je pred sudom države koju obvezuje ova Konvencija uložena tužba koja se uglavnom tiče predmeta nad kojim sudovi druge države koju obvezuje ova Konvencija imaju isključivu nadležnost u skladu s odredbama članka 22., taj se sud po službenoj dužnosti proglašava nenadležnim.

Članak 26.

1.   Ako je protiv tuženika koji ima domicil u jednoj državi koju obvezuje ova Konvencija pokrenut postupak pred sudom druge države koju obvezuje ova Konvencija, a on se ne pojavi pred sudom, sud po službenoj dužnosti izjavljuje da nije nadležan, osim ako nadležnost proizlazi iz odredaba ove Konvencije.

2.   Sud postupak suspendira za toliko vremena koliko je potrebno da se utvrdi da je tuženik bio u mogućnosti primiti dokument o početku postupka ili istovjetan dokument dovoljno rano da bi mogao pripremiti svoju obranu, ili da su poduzeti svi potrebni koraci s tim ciljem.

3.   Umjesto odredaba stavka 2. primjenjuje se članak 15. Haške konvencije od 15. studenoga 1965. o dostavi u inozemstvo sudskih i izvansudskih pismena u građanskim i trgovačkim stvarima, ako se treba uručiti pismeno o početku postupka ili slično pismeno u skladu s navedenom Konvencijom.

4.   Države članice Europske zajednice koje obvezuje Uredba Vijeća (EZ) br. 1348/2000 od 29. svibnja 2000. ili Sporazum između Europske zajednice i Kraljevine Danske o dostavi sudskih i izvansudskih pismena u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisan u Bruxellesu 19. listopada 2005., primjenjivat će u svojim međusobnim odnosima članak 19. Uredbe, ako se treba uručiti pismeno o početku postupka ili slično pismeno u skladu s navedenom Uredbom ili Konvencijom.

ODJELJAK 9.

Lis pendens – povezani postupci

Članak 27.

1.   Ako se pred sudovima različitih država koje obvezuje ova Konvencija vode postupci o istom predmetu u kojima sudjeluju iste stranke, svi sudovi osim onog pred kojim je započet postupak suspendiraju svoje postupke, po službenoj dužnosti, sve dok se ne utvrdi nadležnost suda koji je prvi započeo postupak.

2.   Nakon što se utvrdi nadležnost suda koji je prvi započeo postupak, svi ostali sudovi proglašavaju se nenadležnima u korist tog suda.

Članak 28.

1.   Ako se pred sudovima različitih država koje obvezuje ova Konvencija vode povezani postupci, postupak mogu suspendirati svi sudovi osim onog pred kojim je započet prvi postupak.

2.   Ako je riječ o prvostupanjskim postupcima, svi sudovi osim suda pred kojim je pokrenut prvi postupak mogu, na zahtjev jedne od stranaka, izjaviti da nisu nadležni ako sud pred kojim je pokrenut prvi postupak ima nadležnost nad stvarima o kojima je riječ i ako njegovo pravo omogućava spajanje postupaka.

3.   Za potrebe ovog članka, postupci se smatraju povezanima ako među njima postoji toliko bliska veza da postoji interes da budu zajedno obrađivani i da bude donesena jedna sudska odluka da bi se izbjegla opasnost donošenja nepomirljivih sudskih odluka zbog vođenja odvojenih postupaka.

Članak 29.

Ako postupci pripadaju u isključive nadležnosti nekoliko sudova, svaki sud osim suda pred kojim je pokrenut prvi postupak izjavljuje da nije nadležan za rješavanje, u korist prvog suda.

Članak 30.

U svrhe ovog odjeljka, smatra se da je sud započeo postupak:

1.	u trenutku u kojem je sudu podnesen dokument kojim se pokreće postupak ili ekvivalentan dokument, pod uvjetom da tužitelj nakon toga nije odustao od poduzimanja koraka koje je morao poduzeti za potrebe dostave dokumenta tuženiku; ili

2.	ako se dokument treba dostaviti prije njegova podnošenja sudu, u trenutku u kojem ga je primilo tijelo odgovorno za dostavu, pod uvjetom da tužitelj nije nakon toga odustao od poduzimanja koraka koje je morao poduzeti da bi dokument bio podnesen sudu.

ODJELJAK 10.

Privremene i zaštitne mjere

Članak 31.

Pred sudovima države koju obvezuje ova Konvencija može se uložiti zahtjev za poduzimanje takvih privremenih i zaštitnih mjera koje su predviđene u pravu te države čak i u slučaju u kojem su, sukladno odredbama ove Konvencije, za donošenje sudske odluke o meritumu predmeta nadležni sudovi druge države koju obvezuje ova Konvencija.

POGLAVLJE III.

PRIZNAVANJE I IZVRŠENJE

Članak 32.

Za potrebe ove Konvencije, „sudska odluka” znači bilo kakvu sudsku odluku koju donese sud neke države koju obvezuje ova Konvencija, bez obzira na to kako se ta sudska odluka naziva, uključujući presudu, nalog, odluku ili nalog za izvršenje te odluku o utvrđivanju troškova koju izdaje sudski službenik.

ODJELJAK 1.

Priznavanje

Članak 33.

1.   Sudska odluka donesena u nekoj državi koju obvezuje ova Konvencija priznaje se u drugoj državi koju obvezuje ova Konvencija bez potrebe postojanja bilo kakvog posebnog postupka za priznavanje.

2.   Svaka zainteresirana stranka koja pokrene pitanje priznavanja sudske odluke kao glavni predmet spora može, u skladu s postupcima iz odjeljaka 2. i 3. ovog poglavlja, zatražiti priznavanje sudske odluke.

3.   Ako je rezultat postupka pred sudom države koju obvezuje ova Konvencija ovisan o odluci o priznavanju koja se donosi kao odluka o prethodnom pitanju, taj sud ima nadležnost za odlučivanje o tom pitanju.

Članak 34.

Sudska odluka se ne priznaje:

1.	ako bi takvo priznavanje bilo u očitoj suprotnosti s javnim poretkom u državi koju obvezuje ova Konvencija u kojoj se traži priznanje;

2.

ako je donesena u odnosu na tuženika koji se nije odazvao na poziv suda, a nije mu bio pravovremeno dostavljen dokument kojim se pokreće postupak ili ekvivalentan dokument na način koji bi mu omogućio da pripremi svoju obranu, osim ako je tuženik propustio započeti postupak pobijanjem sudske odluke, u trenutku kada je to bilo moguće;

3.	ako je nepomirljiva sa sudskom odlukom donesenom u sporu između istih stranaka u državi u kojoj se zahtijeva priznanje;

4.

ako je nepomirljiva s prethodno donesenom sudskom odlukom u drugoj državi koju obvezuje ova Konvencija ili u trećoj zemlji, a radi se o istom predmetu između istih stranaka, pod uvjetom da prethodno donesena sudska odluka ispunjava uvjete potrebne za njezino priznavanje u državi u kojoj se zahtijeva priznavanje.

Članak 35.

1.   Nadalje, sudska se odluka ne priznaje ako nisu poštovane odredbe odjeljaka 3., 4. ili 6. poglavlja II., ili u slučaju iz članka 68. Nadalje, priznanje sudske odluke moguće je odbiti također u slučajevima iz članka 64. stavka 3. ili članka 67. stavka 4.

2.   Pri provjeri osnova za nadležnost iz prethodnog stavka, sud ili tijelo kojemu se podnosi zahtjev za priznavanje vezano je utvrđenim činjeničnim stanjem na osnovi kojeg je sud države koju obvezuje ova Konvencija u kojoj je sudska odluka donesena utemeljio svoju nadležnost.

3.   Prema odredbama stavka 1., ne može se preispitivati nadležnost suda države koju obvezuje ova Konvencija u kojoj je donesena sudska odluka. Ispitivanje državnog poretka iz članka 34. točke 1. ne smije se primijeniti na pravila o nadležnosti.

Članak 36.

Ni pod kakvim se uvjetima strane sudske odluke ne mogu preispitivati s obzirom na njihov meritum.

Članak 37.

1.   Sud države koju obvezuje ova Konvencija u kojoj se zahtijeva priznavanje sudske odluke donesene u drugoj državi koju obvezuje ova Konvencija može suspendirati postupak ako je protiv sudske odluke uložen redovni pravni lijek.

2.   Sud države koju obvezuje ova Konvencija u kojoj se zahtijeva priznavanje sudske odluke donesene u Irskoj ili u Ujedinjenoj Kraljevini može suspendirati postupak ako je izvršenje u državi u kojoj je sudska odluka donesena privremeno obustavljeno zbog odlučivanja po pravnom lijeku.

ODJELJAK 2.

Izvršenje

Članak 38.

1.   Sudska odluka donesena u državi koju obvezuje ova Konvencija koja je i izvršiva u toj državi izvršava se u drugoj državi koju obvezuje ova Konvencija ako je, po zahtjevu bilo koje zainteresirane stranke, u njoj proglašena izvršivom.

2.   Unatoč tome, u Ujedinjenoj Kraljevini takva se odluka izvršava u Engleskoj i Walesu, u Škotskoj i u Sjevernoj Irskoj ako je, po zahtjevu bilo koje od zainteresiranih stranaka, registrirana za izvršenje u tom dijelu Ujedinjene Kraljevine.

Članak 39.

1.   Zahtjev se ulaže pred sudom ili nadležnim tijelom iz popisa u Prilogu II.

2.   Mjesna nadležnost utvrđuje se prema domicilu stranke protiv koje se zahtijeva izvršenje ili prema mjestu izvršenja sudske odluke.

Članak 40.

1.   Postupak za podnošenje zahtjeva uređen je pravom države u kojoj se zahtijeva izvršenje.

2.   Podnositelj zahtjeva mora navesti adresu za dostavu dokumenata u području za koje je nadležan sud kojemu je podnio zahtjev. Ako pravo države u kojoj se zahtijeva izvršenje ne propisuje dostavljanje takve adrese, podnositelj zahtjeva imenuje punomoćnika za primitak pismena.

3.   Uz zahtjev se prilažu dokumenti iz članka 53.

Članak 41.

Sudska odluka proglašava se izvršivom odmah po dovršetku formalnosti iz članka 53., bez bilo kakvih provjera iz članaka 34. i 35. Stranka protiv koje se zahtijeva izvršenje sudske odluke u toj fazi postupka nema pravo davanja bilo kakvih primjedbi u vezi s predmetom.

Članak 42.

1.   O odluci o izvršivosti sudske odluke treba odmah obavijestiti podnositelja zahtjeva u skladu s postupkom koji propisuje pravo države u kojoj se zahtijeva izvršenje.

2.   Izjava o izvršivosti uručuje se stranki protiv koje je zahtijevano izvršenje, uz sudsku odluku, ako ona toj stranci već nije bila uručena.

Članak 43.

1.   Obje stranke mogu uložiti pravni lijek protiv proglašavanja izvršivosti sudske odluke.

2.   Pravni lijek ulaže se na sudu s popisa u Prilogu III.

3.   Pravni lijek razmatra se u skladu s pravilima kontradiktornog postupka.

4.   Ako se stranka protiv koje se zahtijeva izvršenje sudske odluke ne pojavi pred sudom koji odlučuje o pravnom lijeku koji je uložio podnositelj zahtjeva, primjenjuju se odredbe članka 26. stavaka 2. do 4., čak i u slučajevima u kojima stranka protiv koje se zahtijeva izvršenje sudske odluke nema domicil u bilo kojoj od država koje obvezuje ova Konvencija.

5.   Pravni lijek protiv proglašenja izvršivosti mora se uložiti u roku od mjesec dana od njegove dostave. Ako stranka protiv koje se zahtijeva izvršenje sudske odluke ima domicil u državi koja nije država u kojoj je sudska odluka proglašena izvršivom, rok za ulaganje pravnog lijeka iznosi dva mjeseca i počinje teći od datuma dostave, njoj osobno ili na adresu njezina boravišta. Rok se ne može produljiti zbog udaljenosti.

Članak 44.

Sudska odluka donesena po korištenju pravnog lijeka može biti pobijana samo pravnim lijekom iz Priloga IV.

Članak 45.

1.   Sud na kojem je uložen pravni lijek u skladu s odredbama članka 43. ili članka 44. odbija proglašenje izvršivosti ili ga povlači samo na temelju jednog od razloga iz članaka 34. i 35. Svoju odluku donosi bez odlaganja.

2.   Ni pod kakvim uvjetima nije dopušteno provjeravanje sudske odluke s obzirom na meritum.

Članak 46.

1.   Sud kojem je uložen pravni lijek u skladu s člancima 43. i 44. može, na zahtjev stranke protiv koje se zahtijeva izvršenje sudske odluke, suspendirati postupak ako je uložen redovni pravni lijek protiv sudske odluke u državi članici u kojoj je ona donesena, ili ako rok za njegovo podnošenje još nije protekao; u posljednjem slučaju sud može utvrditi rok za ulaganje tog pravnog lijeka.

2.   Ako je sudska odluka donesena u Irskoj ili u Ujedinjenoj Kraljevini, svaki pravni lijek koji je raspoloživ u državi u kojoj je donesena sudska odluka smatra se redovnim pravnim lijekom u svrhe stavka 1.

3.   Sud može uvjetovati izvršenje sudske odluke jamstvom koje sam utvrdi.

Članak 47.

1.   Ako sudska odluka treba biti priznata u skladu s odredbama ove Konvencije, podnositelja zahtjeva ništa ne sprečava da zatraži donošenje privremenih ili zaštitnih mjera, u skladu s pravom države u kojoj se traži priznavanje sudske odluke, a da za to nije potrebno proglašenje izvršivosti sudske odluke u skladu s člankom 41.

2.   Proglašenje izvršivosti uključuje ovlasti za poduzimanje zaštitnih mjera.

3.   U roku propisanom za ulaganje pravnog lijeka sukladno članku 43. stavku 5., protiv proglašenja izvršivosti i sve do donošenja odluke o takvom pravnom lijeku nikakve izvršne mjere, osim zaštitnih mjera, ne mogu biti poduzete na imovini stranke protiv koje se zahtijeva izvršenje.

Članak 48.

1.   Ako se strana sudska odluka odnosi na više zahtjeva, a proglašenje izvršivosti ne može se dati za sve zahtjeve, sud ili nadležno tijelo proglašenje izvršivosti daju za jedan ili više zahtjeva.

2.   Podnositelj zahtjeva može zatražiti proglašenje izvršivosti ograničeno na neke dijelove sudske odluke.

Članak 49.

Strana sudska odluka u kojoj se nalaže periodično isplaćivanje novčane kazne izvršiva je u državi u kojoj se zahtijeva izvršenje samo u slučaju da je iznos kazni konačno utvrđen pred sudovima države u kojoj je sudska odluka donesena.

Članak 50.

1.   Podnositelj zahtjeva koji je u državi u kojoj je sudska odluka donesena uživao potpunu ili djelomičnu pravnu pomoć ili je bio oslobođen troškova ima pravo, u postupku propisanom odredbama ovog odjeljka, na korištenje najpovoljnije pravne pomoći ili na najveće moguće oslobađanje od troškova predviđeno pravom države u kojoj se zahtijeva priznavanje sudske odluke.

2.   Međutim, podnositelj zahtjeva koji zahtijeva izvršenje sudske odluke danskog, islandskog ili norveškog upravnog tijela u vezi s uzdržavanjem može u zamoljenoj državi zahtijevati povlastice iz stavka 1., ako podnese izjavu danskog, islandskog ili norveškog ministarstva pravosuđa u tu svrhu da ispunjava ekonomske uvjete za odobrenje cjelovite ili djelomične pravne pomoći ili oslobođenje od troškova postupka.

Članak 51.

Nikakvo osiguranje, jamstvo ili depozit, bez obzira na to kako je opisano, ne zahtijeva se od stranke koja u jednoj državi koju obvezuje ova Konvencija zahtijeva izvršenje sudske odluke donesene u drugoj državi koju obvezuje ova Konvencija, na temelju činjenice da je stranka strani državljanin ili da nema domicil ili boravište u državi u kojoj se zahtijeva priznavanje sudske odluke.

Članak 52.

U državi u kojoj se zahtijeva izvršenje, u postupku za proglašavanje izvršivosti sudske odluke, nije dopušteno zahtijevanje nikakve takse, pristojbe ili plaćanja izračunatog na temelju vrijednosti spora.

ODJELJAK 3.

Zajedničke odredbe

Članak 53.

1.   Stranka koja zahtijeva priznavanje ili podnese zahtjev za proglašenje izvršivosti, prilaže presliku sudske odluke koja zadovoljava uvjete potrebne za utvrđivanje njezine vjerodostojnosti.

2.   Stranka koja zahtijeva proglašenje izvršivosti prilaže potvrdu iz članka 54. ne dovodeći u pitanje odredbe članka 55.

Članak 54.

Sud ili nadležno tijelo države koju obvezuje ova Konvencija u kojoj je donesena sudska odluka izdaje, na zahtjev bilo koje zainteresirane stranke, potvrdu u obliku standardnog obrasca iz Priloga V. ovoj Konvenciji.

Članak 55.

1.   Ako nije priložena potvrda iz članka 54., sud ili nadležno tijelo mogu odrediti rok za njezino prilaganje ili prihvatiti ekvivalentan dokument ili, ako smatra da raspolaže dostatnim informacijama, osloboditi stranku prilaganja takvog dokumenta.

2.   Ako sud ili nadležno tijelo to zatraži, prilaže se prijevod dokumenata. Prijevod ovjerava za to ovlaštena osoba u jednoj od država koju obvezuje ova Konvencija.

Članak 56.

Nikakva ovjera ili druga slična formalnost ne zahtijeva se s obzirom na dokument iz članka 53. ili članka 55. stavka 2. ili za imenovanje zastupnika.

POGLAVLJE IV.

AUTENTIČNE ISPRAVE I SUDSKE NAGODBE

Članak 57.

1.   Dokument koji je službeno sastavljen ili registriran kao autentična isprava i koji je izvršiv u jednoj državi koju obvezuje ova Konvencija, u drugoj se državi koju obvezuje ova Konvencija proglašava izvršivim po zahtjevu sastavljenom u skladu s postupcima iz članka 38. i članaka koji slijede. Sud pred kojim je uložen pravni lijek iz članka 43. ili članka 44. proglašenje izvršivosti odbija ili povlači samo ako je izvršenje u očitoj suprotnosti s javnim poretkom države u kojoj se zahtijeva izvršenje.

2.   Dogovori u vezi s obvezom uzdržavanja, postignuti s pravnim tijelima ili oni koje upravna tijela potvrde, smatraju se autentičnim ispravama u smislu stavka 1.

3.   Dokument koji se podnosi mora zadovoljiti sve uvjete potrebne za utvrđivanje njegove autentičnosti u državi u kojoj je sudska odluka donesena.

4.   Odredbe poglavlja III. odjeljka 3. primjenjuju se prema potrebi. Nadležno tijelo države koju obvezuje ova Konvencija u kojoj je sastavljena ili registrirana autentična isprava, na zahtjev jedne od zainteresiranih stranaka, izdaje potvrdu koristeći pri tome standardni obrazac iz Priloga VI. ovoj Konvenciji.

Članak 58.

Nagodba potvrđena pred sudom tijekom postupka i izvršiva u državi članici u kojoj je zaključena, izvršiva je u državi koju obvezuje ova Konvencija u kojoj se zahtijeva njezino izvršenje pod istim uvjetima kao da je riječ o autentičnoj ispravi. Sud ili nadležno tijelo države koju obvezuje ova Konvencija u kojoj je potvrđena nagodba izdaje potvrdu na zahtjev bilo koje zainteresirane stranke, koristeći pri tome standardni obrazac iz Priloga V. ovoj Konvenciji.

POGLAVLJE V.

OPĆE ODREDBE

Članak 59.

1.   S ciljem utvrđivanja ima li stranka domicil u državi koju obvezuje ova Konvencija pred čijim je sudovima pokrenut postupak, sud se služi unutarnjim pravom svoje države.

2.   Ako stranka nema domicil u državi pred čijim je sudovima pokrenut postupak, s ciljem utvrđivanja ima li stranka domicil u drugoj državi koju obvezuje ova Konvencija, sud primjenjuje pravo te države.

Članak 60.

1.   U svrhe ove Konvencije, trgovačko društvo ili druga pravna osoba ili udruženje fizičkih ili pravnih osoba ima domicil u mjestu u kojem ima svoje:

(a)	statutarno sjedište; ili

(b)	središnju upravu; ili

(c)	glavno mjesto poslovanja.

2.   Kad je riječ o Ujedinjenoj Kraljevini i Irskoj, „statutarno sjedište” znači „registered office” ili, ako takvo sjedište ne postoji, „place of incorporation” (mjesto stjecanja pravne osobnosti) ili, ako takvo mjesto ne postoji, mjesto prema čijem je pravu ono osnovano.

3.   S ciljem utvrđivanja ima li trust domicil u državi koju obvezuje ova Konvencija pred čijim je sudovima pokrenut postupak, sud primjenjuje vlastita pravila privatnog međunarodnog prava.

Članak 61.

Ne dovodeći u pitanje povoljnije odredbe nacionalnih zakona, osobe s domicilom u državi koju obvezuje ova Konvencija protiv kojih se vodi postupak pred kaznenim sudovima druge države koju obvezuje ova Konvencija, čiji one nisu državljani, zbog kaznenog djela koje nije počinjeno s namjerom, u njihovoj nenazočnosti mogu zastupati za to ovlaštene osobe. Unatoč tome, sud pred kojim se vodi postupak može zatražiti njihovu nazočnost. U slučaju da se takva osoba ne pojavi pred sudom, sudska odluka u građanskom postupku donesena bez nazočnosti te osobe, kojoj nije bila pružena mogućnost pripreme vlastite obrane, ne treba biti priznata niti izvršena u drugim državama koje obvezuje ova Konvencija.

Članak 62.

U svrhe ove Konvencije izraz „sud” uključuje sva tijela za koja država koju obvezuje ova Konvencija odluči da su nadležna za pitanja koja ulaze u područje primjene ove Konvencije.

POGLAVLJE VI.

PRIJELAZNE ODREDBE

Članak 63.

1.   Ova se Konvencija primjenjuje samo na postupke koji su pokrenuti ili na isprave koje su službeno sastavljene ili registrirane kao autentične isprave nakon njenog stupanja na snagu u državi porijekla te, ako se zahtijeva priznanje ili izvršenje sudske odluke ili autentične isprave, u zamoljenoj državi.

2.   Međutim, ako je postupak u državi porijekla pokrenut prije stupanja na snagu ove Konvencije, sudske odluke donesene nakon tog datuma priznavat će se i izvršavati u skladu s poglavljem III.:

(a)	ako je postupak u državi porijekla pokrenut nakon stupanja na snagu Konvencije iz Lugana od 16. rujna 1988., u državi porijekla kao i u zamoljenoj državi;

(b)	u svim drugim slučajevima, ako je nadležnost utvrđena u skladu s pravilima iz poglavlja II. ili iz konvencije zaključene između države porijekla i zamoljene države koja je na snazi u vrijeme pokretanja postupka.

POGLAVLJE VII.

ODNOS S UREDBOM VIJEĆA (EZ) br. 44/2001 I DRUGIM INSTRUMENTIMA

Članak 64.

1.   Ova Konvencija ne dovodi u pitanje primjenu od strane država članica Europske zajednice Uredbe Vijeća (EZ) br. 44/2001 o nadležnosti i priznanju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima i njene izmjene, Konvencije o nadležnosti i priznanju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima potpisane u Bruxellesu 27. rujna 1968. te Protokola o tumačenju Konvencije od strane Suda Europskih zajednica potpisanog 3. lipnja 1971., kako je izmijenjen Konvencijom o pristupanju navedenoj Konvenciji i navedenom Protokolu od država koje pristupaju Europskim zajednicama, kao i Sporazuma između Europske zajednice i Kraljevine Danske o nadležnosti i priznanju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima potpisanog u Bruxellesu 19. listopada 2005.

2.   Međutim, ova se Konvencija primjenjuje uvijek:

(a)	u pitanjima nadležnosti, kada tuženik ima domicil na državnom području države u kojoj se primjenjuje ova Konvencija, a ne neki od instrumenata iz stavka 1. ovog članka, ili kada se na temelju članaka 22. ili 23. ove Konvencije prenosi nadležnost na sudove te države;

(b)	u vezi s litispendencijom ili povezanim postupcima iz članaka 27. i 28. kada je postupak pokrenut u državi u kojoj se primjenjuje ova Konvencija, a ne neki od instrumenata iz stavka 1. ovog članka i u državi gdje se primjenjuje ova Konvencija kao i neki od instrumenata iz stavka 1. ovog članka;

(c)	u pitanjima priznavanja i izvršenja, gdje bilo država porijekla, bilo zamoljena država ne primjenjuje neki od instrumenata iz stavka 1. ovog članka.

3.   Pored razloga iz poglavlja III. priznavanja i izvršavanje mogu se odbiti ako je temelj za nadležnost koji je osnova za donošenje sudskih odluka različit od temelja za nadležnost koji proizlazi iz ove Konvencije te ako je predviđeno priznavanje ili izvršenje protiv stranke koja ima domicil u državi koju obvezuje ova Konvencija, a u kojoj se ne primjenjuje neki od instrumenata iz stavka 1. ovog članka, osim ako je sudsku odluku moguće na drugi način priznati ili izvršiti prema nekom drugom pravnom temelju u zamoljenoj državi.

Članak 65.

Sukladno odredbama članka 63. stavka 2., članka 66. i članka 67. ova Konvencija između država koje obvezuje zamjenjuje konvencije zaključene između dvije ili više njih koje pokrivaju istu materiju. Posebno se zamjenjuju konvencije iz Priloga VII.

Članak 66.

1.   Konvencije iz članka 65. nastavljaju se primjenjivati na pitanja na koja se ova Konvencija ne primjenjuje.

2.   Nastavljaju se primjenjivati u pogledu donesenih sudskih odluka i dokumenata koji su službeno sastavljeni ili registrirani kao autentične isprave prije stupanja na snagu ove Konvencije.

Članak 67.

1.   Ova Konvencija ne utječe niti na jednu konvenciju koja obvezuje ugovorne stranke i/ili države koje obvezuje ova Konvencija i koje u posebnom pravnom području uređuju nadležnost, priznavanje i izvršenje sudskih odluka. Ne dovodeći u pitanje obveze iz drugih sporazuma između ugovornih stranaka, ova Konvencija ne sprječava ugovorne stranke da pristupaju takvim konvencijama.

2.   Ova Konvencija ne sprječava sud države koju obvezuje ova Konvencija i konvencija na posebnom pravnom području da se pretpostavlja nadležnost u skladu s tom konvencijom, čak i onda kada tuženik ima domicil u drugoj državi koju obvezuje ova Konvencija, a koja nije stranka te druge konvencije. Sud pred kojim se vodi postupak u svakom slučaju primjenjuje članak 26. ove Konvencije.

3.   Sudske odluke koje donese sud u državi koju obvezuje ova Konvencija u izvršavanju nadležnosti na temelju konvencije na posebnom pravnom području bit će priznate i izvršene u drugoj državi koju obvezuje ova Konvencija u skladu s poglavljem III. ove Konvencije.

4.   Uz razloge iz poglavlja III., priznavanje i izvršenje može se odbiti ako zamoljenu državu ne obvezuje konvencija na posebnom pravnom području, a osoba protiv koje se zahtijeva priznavanje ili izvršenje ima domicil u toj državi, ili ako je zamoljena država država članica Europske zajednice i u pogledu konvencija koje se imaju zaključiti od strane Europske zajednice, u svakoj njezinoj državi članici, osim ako sudska odluka može na drugi način biti priznata ili izvršena u zamoljenoj državi članici na drugom pravnom temelju.

5.   Ako konvencija na posebnom pravnom području, kojoj su stranke država porijekla i zamoljena država, uređuje uvjete za priznavanje i izvršavanje sudskih odluka, ti se uvjeti primjenjuju. U svakom slučaju, odredbe ove Konvencije koje se odnose na postupak priznavanja i izvršenja sudskih odluka mogu se primjenjivati.

Članak 68.

1.   Ova Konvencija ne utječe na sporazume koje su države koje obvezuje ova Konvencija preuzele prije stupanja na snagu ove Konvencije o nepriznavanju sudskih odluka donesenih u državama koje obvezuje ova Konvencija protiv tuženika koji imaju domicil ili uobičajeno boravište u trećoj zemlji, ako bi u slučajevima iz članka 4. sudska odluka mogla biti donesena samo na temelju nadležnosti iz članka 3. stavka 2. Ne dovodeći u pitanje obveze iz drugih sporazuma između nekih ugovornih stranaka, ova Konvencija ne sprječava ugovorne stranke da sklapaju takve konvencije.

2.   Međutim, ugovorna stranka ne može preuzeti obvezu prema trećoj zemlji da neće priznavati sudske odluke donesene u drugoj državi koju obvezuje ova Konvencija, a koje je donio sud koji svoju nadležnost temelji na činjenici da se imovina tuženika nalazi u toj državi ili da se imovina koja je predmet oduzimanja nalazi u toj državi:

(a)	ako je tužba za utvrđenje ili deklaratorna tužba u vezi s pravom vlasništva ili posjeda nad imovinom uložena radi dobivanja dozvole za raspolaganje tom imovinom ili proizlazi iz drugih pitanja koja se odnose na tu imovinu; ili

(b)	ako imovina predstavlja osiguranje dugovanja koje je predmet tužbe.

POGLAVLJE VIII.

ZAVRŠNE ODREDBE

Članak 69.

1.   Konvencija se otvara za potpisivanje od strane Europske zajednice, Danske i država koje su u vrijeme otvaranja za potpisivanje članice Europske organizacije za slobodnu trgovinu.

2.   Ovu Konvenciju ratificiraju potpisnice. Instrumenti ratifikacije polažu se kod Švicarskog saveznog vijeća koje nastupa kao depozitar ove Konvencije.

3.   U vrijeme ratifikacije ugovorne stranke mogu dostaviti izjave u skladu s člancima I., II. i III. Protokola 1.

4.   Konvencija stupa na snagu prvog dana šestog mjeseca nakon dana na koji su Europska zajednica i članica Europske organizacije za slobodnu trgovinu položile svoje instrumente o ratifikaciji.

5.   Konvencija stupa na snagu u pogledu svake druge stranke prvog dana trećeg mjeseca nakon polaganja njenih instrumenata ratifikacije.

6.   Ne dovodeći u pitanje članak 3. stavak 3. Protokola 2., ova Konvencija zamjenjuje Konvenciju o nadležnosti i izvršavanju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima sastavljenu u Luganu 16. rujna 1988. danom stupanja na snagu sukladno stavcima 4. i 5. ovog članka. Svako pozivanje na Lugansku konvenciju iz 1988. i druge instrumente smatra se pozivanjem na ovu Konvenciju.

7.   U pogledu odnosa između država članica Europske unije i neeuropskih područja iz članka 70. stavka 1. točke (b) ova Konvencija zamjenjuje Konvenciju o nadležnosti i izvršavanju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima potpisanu u Bruxellesu 27. rujna 1968., Protokol o tumačenju Konvencije od strane Suda Europskih zajednica potpisan 3. lipnja 1971., kako je izmijenjen Konvencijom o pristupanju navedenoj Konvenciji i navedenom Protokolu od država koje pristupaju Europskim zajednicama od dana stupanja na snagu ove Konvencije u pogledu tih teritorija u skladu s člankom 73. stavkom 2.

Članak 70.

1.   Nakon stupanja na snagu ova je Konvencija otvorena za pristupanje:

(a)	državama koje, nakon otvaranja ove Konvencije za potpisivanje, postanu članice Europske organizacije za slobodnu trgovinu sukladno uvjetima iz članka 71.

(b)	Državama članicama Europske zajednice koje nastupaju u ime određenih neeuropskih područja koja su dijelom državnog područja te države članice ili za čije je vanjske odnose ta država članica odgovorna, pod uvjetima navedenima u članku 71.;

(c)	svakoj drugoj državi pod uvjetima iz članka 72.

2.   Države iz stavka 1. koje postanu ugovorne stranke ove Konvencije upućuju svoj zahtjev depozitaru. Zahtjevu koji sadrži podatke iz članaka 71. i 72. prilaže se prijevod na engleski i francuski jezik.

Članak 71.

1.   Svaka država iz članka 70. stavka 1. točke (a) koja želi postati ugovornom strankom ove Konvencije:

(a)	dostavlja podatke koji su potrebni za primjenu ove Konvencije;

(b)	može dostaviti izjave u skladu s člancima I. i III. Protokola 1.

2.   Depozitar, prije polaganja instrumenta o pristupanju od strane konkretne države, prosljeđuje drugim ugovornim strankama sve podatke koje je zaprimio sukladno stavku 1.

Članak 72.

1.   Svaka država iz članka 70. stavka 1. točke (c) koja želi postati ugovornom strankom ove Konvencije:

(a)	dostavlja podatke koji su potrebni za primjenu ove Konvencije;

(b)	može dostaviti izjave u skladu s člancima I. i III. Protokola 1.; i

(c)	dostavlja depozitaru posebno podatke o: (1) svojem pravosudnom sustavu, uključujući podatke o imenovanju i nezavisnosti sudaca; (2) svojem unutarnjem pravu u vezi s građanskim postupkom i izvršenjem sudskih odluka; i (3) svojem privatnom međunarodnom pravu u vezi s građanskim postupkom.

2.   Depozitar, prije pozivanja konkretne države da pristupi sukladno stavku 3. ovog članka, prosljeđuje drugim ugovornim strankama sve podatke koje je zaprimio sukladno stavku 1.

3.   Ne dovodeći u pitanje stavak 4. depozitar poziva konkretnu državu da pristupi samo ako je dobila suglasnost svih ugovornih stranaka. Ugovorne stranke nastoje dati svoju suglasnost najkasnije u roku godinu dana nakon poziva depozitara.

4.   Konvencija stupa na snagu samo u pogledu odnosa između države pristupateljice i ugovornih stranaka koje nisu imale nikakve primjedbe na pristupanje prije prvog dana trećeg mjeseca nakon polaganja instrumenta o pristupanju.

Članak 73.

1.   Instrumenti o pristupanju polažu se kod depozitara.

2.   U pogledu države pristupateljice iz članka 70. Konvencija stupa na snagu prvog dana trećeg mjeseca nakon polaganja instrumenta o pristupanju. Od tog trenutka država pristupateljica smatra se ugovornom strankom Konvencije.

3.   Svaka ugovorna stranka može dostaviti depozitaru tekst ove Konvencije na jeziku ili jezicima konkretnih ugovornih stranaka, a koji će biti vjerodostojni ako se tako sporazumiju ugovorne stranke prema članku 4. Protokola 2.

Članak 74.

1.   Ova se Konvencija zaključuje na neodređeno vrijeme.

2.   Svaka ugovorna stranka može, u svako doba, otkazati Konvenciju slanjem obavijesti depozitaru.

3.   Otkaz stupa na snagu na kraju kalendarske godine koja slijedi nakon proteka roka od šest mjeseci od dana kada je depozitar zaprimio obavijest o opozivu.

Članak 75.

Ovoj Konvenciji priloženo je sljedeće:

—	Protokol 1. o nekim pitanjima u vezi s nadležnosti, postupkom i izvršenjem,

—	Protokol 2. o jedinstvenom tumačenju Konvencije i o Stalnom odboru,

—	Protokol 3. o primjeni članka 67. ove Konvencije,

—	prilozi I. do IV. i Prilog VII. koji sadrže podatke u vezi s primjenom ove Konvencije,

—	prilozi V. i VI. koji sadrže potvrde iz članaka 54., 58. i 57. ove Konvencije,

—	Prilog VIII. koji sadrži vjerodostojne jezike iz članka 79. ove Konvencije, i

—	Prilog IX. o primjeni članka II. Protokola 1.

Ovi protokoli i prilozi predstavljaju sastavni dio ove Konvencije.

Članak 76.

Ne dovodeći u pitanje članak 77., svaka ugovorna stranka može zatražiti promjenu ove Konvencije. U tu svrhu depozitar saziva Stalni odbor sukladno članku 4. Protokola 2.

Članak 77.

1.   Ugovorne stranke dostavljaju depozitaru tekst svih odredaba propisa kojima se mijenjaju popisi iz priloga I. do IV., kao i sva brisanja ili dodavanja na popis iz Priloga VII. te datume njihova stupanja na snagu. Takva pismena trebaju se sastaviti u razumnom roku prije stupanja na snagu te im se treba priložiti prijevod na engleski i francuski jezik. Depozitar prilagođava konkretne priloge na odgovarajući način, nakon savjetovanja sa Stalnim odborom u skladu s člankom 4. Protokola 2. U tu svrhu ugovorne stranke dostavljaju prijevod promjena na svojim jezicima.

2.   Sve promjene priloga V. do VI. i VIII. do IX. ove Konvencije donosi Stalni odbor u skladu s člankom 4. Protokola 2.

Članak 78.

1.   Depozitar obavješćuje ugovorne stranke o:

(a)	polaganju svakog instrumenta o ratifikaciji ili pristupanju;

(b)	datumima stupanja na snagu ove Konvencije u pogledu ugovornih stranaka;

(c)	svakoj izjavi koja je zaprimljena sukladno člancima I. do IV. Protokola 1.;

(d)	svakom pismenu na temelju članka 74. stavka 2., članka 77. stavka 1. i članka 4. Protokola 3.

2.   Obavijestima se prilažu prijevodi na engleski i francuski jezik.

Članak 79.

Ova Konvencija, sastavljena u jednom izvorniku na jezicima navedenim u Prilogu VIII., pri čemu su svi tekstovi jednako vjerodostojni, polaže se u Švicarskom saveznom arhivu. Švicarsko savezno vijeće prosljeđuje ovjereni primjerak svakoj ugovornoj stranci.

---

PROTOKOL 1.

o nekim pitanjima u vezi s nadležnosti, postupkom i izvršenjem

VISOKE UGOVORNE STRANKE SPORAZUMJELE SU SE SLJEDEĆE:

Članak I.

1.   Sudska i izvansudska pismena sastavljena u jednoj državi koju obvezuje ova Konvencija, a koja se trebaju uručiti osobama u drugoj državi koju obvezuje ova Konvencija, prosljeđuju se u skladu s postupcima navedenim u konvencijama i sporazumima koji se primjenjuju između tih država.

2.   Osim ako ugovorna stranka na čijem se državnom području dostava treba obaviti nema primjedbi koje je izrazila u izjavi depozitaru, ta pismena također mogu slati ovlašteni javni službenici države u kojoj je pismeno sastavljeno izravno odgovarajućem državnom službeniku države u kojoj se nalazi adresat. U tom slučaju službenik države porijekla šalje primjerak isprave službeniku zamoljene države koji je odgovoran proslijediti ga adresatu. Isprava se dostavlja na način propisan pravom zamoljene države. Prosljeđivanje se bilježi potvrdom koja se šalje izravno službeniku države porijekla.

3.   Države članice Europske zajednice koje obvezuje Uredba Vijeća (EZ) br. 1348/2000 od 29. svibnja 2000. ili Sporazum između Europske zajednice i Kraljevine Danske o dostavi sudskih i izvansudskih pismena u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisan u Bruxellesu 19. listopada 2005., primjenjivat će u svojim međusobnim odnosima navedenu Uredbu i Sporazum.

Članak II.

1.   Na nadležnost iz članka 6. stavka 2. i članka 11. povodom tužbi o jamstvima ili tužbi trećih nije se moguće u cijelosti pozivati u državama koje obvezuje ova Konvencija i konvencije iz Priloga IX. Svaka osoba koja ima domicil u drugoj državi koju obvezuje ova Konvencija može biti izvedena pred sudove te države sukladno pravilima iz Priloga IX.

2.   U trenutku ratifikacije Europska zajednica može izjaviti da se na postupke iz članka 6. stavka 2. i članka 11.može pozvati u nekim drugim državama članicama te dostaviti podatke o pravilima koja se primjenjuju.

3.   Sudske odluke donesene ne temelju članka 6. stavka 2. i članka 11. priznaju se i izvršavaju u državama iz stavaka 1. i 2. u skladu s poglavljem III. Svi učinci koje sudske odluke donesene u tim državama članicama mogu imati na treće primjenom odredaba stavaka 1. i 2.također se mogu priznati u drugim državama koje obvezuje ova Konvencija.

Članak III.

1.   Švicarska zadržava pravo da iznese izjavu po ratifikaciji o tome da neće primjenjivati sljedeće odredba članka 34. stavka 2.:

Ako Švicarska da takvu izjavu, druge ugovorne stranke primjenjuju isto zadržavanje prava u pogledu sudskih odluka koje donesu sudovi u Švicarskoj.

2.   Ugovorne stranke mogu, u pogledu sudskih odluka donesenih u državi pristupateljici iz članka 70. stavka 1. točke (c), izjavom pridržati:

(a)	prava iz stavka 1.; i

(b)	prava tijela iz članka 39., bez obzira na odredbe članka 41., da po službenoj dužnosti razmatraju postojanje razloga za odbijanje priznavanja ili izvršenja sudske odluke.

3.   Ako ugovorna stranka izrazi takvu rezervu prema državi pristupateljici iz stavka 2., država pristupateljica može izjavom pridržati isto pravo u pogledu sudskih odluka koje su donijeli sudovi te ugovorne stranke.

4.   Osim rezervi iz stavka 1., izjave vrijede pet godina i na kraju tog razdoblja mogu se ponoviti. Ugovorna stranka obavješćuje o ponavljanju izjave iz stavka 2. najkasnije šest mjeseci prije isteka tog vremena. Država pristupateljica može ponoviti samo jednom izjavu koju je dala u skladu sa stavkom 3. nakon ponavljanja predmetne izjave prema stavku 2.

Članak IV.

Izjave iz ovog Protokola mogu se izraditi u svako doba obaviješću depozitaru. Obavijesti se prilaže prijevod na engleski i francuski jezik. Ugovorne stranke dostavljaju prijevode na svojim jezicima. Svako takvo povlačenje ima učinak od prvog dana trećeg mjeseca nakon obavijesti.

---

PROTOKOL 2.

o jedinstvenom tumačenju Konvencije i Stalnom odboru

PREAMBULA

VISOKE UGOVORNE STRANKE,

UZIMAJUĆI U OBZIR članak 75. ove Konvencije,

UZIMAJUĆI U OBZIR bitne veze između ove Konvencije, Luganske konvencije iz 1988. i instrumenata iz članka 64. stavka 1. ove Konvencije,

UZIMAJUĆI U OBZIR da Sud Europskih zajednica ima nadležnost odlučivanja o tumačenju odredaba instrumenata iz članka 64. stavka 1. ove Konvencije,

UZIMAJUĆI U OBZIR da ova Konvencija postaje dijelom pravila Zajednice i da stoga Sud Europske zajednice ime nadležnost odlučivanja o tumačenju odredaba ove Konvencije u pogledu primjene od strane sudova država članica Europske zajednice,

SVJESNE ODLUKA Suda Europskih zajednica o tumačenju odredaba instrumenata iz članka 64. stavka 1. ove Konvencije u vrijeme potpisivanja ove Konvencije te odluka sudova ugovornih stranaka Luganske konvencije iz 1988. o Luganskoj konvenciji do datuma potpisivanja ove Konvencije,

UZIMAJUĆI U OBZIR da je usporedna revizija Luganske konvencije i Briselske konvencije dovela do zaključka da se revidirani tekstovi tih konvencija u velikoj mjeri temelje na spomenutim odlukama o Briselskoj konvenciji iz 1968. i Luganskoj konvenciji iz 1988.,

UZIMAJUĆI U OBZIR da je revidirani tekst Briselske konvencije unesen, nakon stupanja na snagu Ugovora iz Amsterdama, u Uredbu (EZ) br. 44/2001,

UZIMAJUĆI U OBZIR da je revidirani tekst sastavljen na temelju teksta ove Konvencije,

U ŽELJI da se spriječe, uz punu zaštitu nezavisnosti sudova, različita tumačenja te da se dosegne što je moguće ujednačenije tumačenje odredaba ove Konvencije i odredaba Uredbe (EZ) br. 44/2001 koje su u velikoj mjeri preuzete u ovoj Konvenciji i drugih instrumenata iz članka 64. stavka 1. ove Konvencije,

SPORAZUMJELE SU SE SLJEDEĆE:

Članak 1.

1.   Svaki sud koji primjenjuje i tumači ovu Konvenciju odgovarajuću pažnju posvećuje načelima navedenim u konkretnim odlukama o određenoj odredbi/odredbama ili sličnoj odredbi/odredbama Luganske konvencije iz 1988. i instrumentima iz članka 64. stavka 1. Konvencije, koji su doneseni od strane sudova država koje obvezuje ova Konvencija i Suda Europskih zajednica.

2.   Za sudove država članica Europske zajednice, obveza iz stavka 1. primjenjuje se bez dovođenja u pitanje njihovih obveza u pogledu Suda Europskih zajednica koje proizlaze iz Ugovora o osnivanju Europske zajednice ili iz Sporazuma između Europske zajednice i Kraljevine Danske o nadležnosti, priznavanju i izvršavanju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisanog u Bruxellesu 19. listopada 2005.

Članak 2.

Svaka država koju obvezuje ova Konvencija, a koja nije država članica Europske unije, može iznijeti izjave o predmetu ili pisane izjave u skladu s člankom 23. Protokola o Statutu Suda Europskih zajednica ako se sud države članice Europske zajednice obraća Sudu radi rješavanja prethodnog pitanja u vezi s tumačenjem Konvencije ili instrumenata iz članka 64. stavka 1. ove Konvencije.

Članak 3.

1.   Komisija Europskih zajednica uspostavlja sustav razmjene informacija u vezi s važnim sudskim odlukama koje su donijete u skladu s Konvencijom, kao i važnim sudskim odlukama donesenim prema Luganskoj konvenciji iz 1988. i instrumentima iz članka 64. stavka 1. ove Konvencije. Ovaj sustav mora biti dostupan javnosti i treba sadržavati sudske odluke koje su donijeli sudovi najviše razine i Sud Europskih zajednica, kao i sudske odluke od posebne važnosti, a koje su postale pravomoćne i donesene su u skladu s ovom Konvencijom, Luganskom konvencijom iz 1988. i instrumentima iz članka 64. stavka 1. ove Konvencije. Sudske se odluke klasificiraju i izrađuje se njihov sažetak.

Sustav uključuje prosljeđivanje Komisiji od strane nadležnih tijela država koje obvezuje ova Konvencija sudskih odluka, kako je prethodno navedeno, donesenih od strane sudova tih država.

2.   Odabir predmeta posebne važnosti za valjano funkcioniranje Konvencije obavlja tajnik Suda Europskih zajednica koji predstavlja izabranu sudsku odluku na sastanku stručnjaka u skladu s člankom 5. ovog Protokola.

3.   Do uspostave od strane Europskih zajednica sustava iz stavka 1., Sud Europskih zajednica zadržava sustav razmjene informacija koji je uspostavljen Protokolom 2. uz Lugansku konvenciju iz 1988. za sudske odluke donesene sukladno ovoj Konvenciji i Luganskoj konvenciji iz 1988.

Članak 4.

1.   Osniva se Stalni odbor koji čine predstavnici ugovornih stranaka.

2.   Na zahtjev ugovorne stranke, depozitar Konvencije saziva sastanak Odbora radi:

—	savjetovanja o odnosu ove Konvencije i drugih međunarodnih instrumenata,

—	savjetovanja o primjeni članak 67., uključujući namjeravano pristupanje instrumentima o posebnim pitanjima sukladno članku 67. stavku 1. te predloženom zakonodavstvu sukladno Protokolu 3.,

—	razmatranja pristupanja novih država. Posebno, Odbor može postaviti pitanja državi pristupateljici iz članka 70. stavka 1. točke (c) o njenom pravosudnom sustavu i provedbi Konvencije. Odbor također može razmatrati moguće prilagodbe Konvencije potrebne za primjenu u državi pristupateljici,

—	prihvaćanja novih vjerodostojnih jezičnih inačica sukladno članku 73. stavku 3. ove Konvencije i potrebnih izmjena Priloga VIII.,

—	savjetovanja o reviziji Konvencije sukladno članku 76.,

—	savjetovanja o izmjeni priloga I. do IV. i Priloga VIII. sukladno članku 77. stavku 1.,

—	donošenja izmjena priloga V. i VI. sukladno članku 77. stavku 2.,

—	otkaza rezervi i izjava koje su dale ugovorne stranke sukladno Protokolu 1. i potrebnim izmjenama Priloga IX.

3.   Odbor donosi postupovna pravila za svoje djelovanje i odlučivanje. Ta pravila predviđaju mogućnost savjetovanja i odlučivanja u pisanom postupku.

Članak 5.

1.   Depozitar prema potrebi saziva sastanak stručnjaka za razmjenu stajališta o funkcioniranju ove Konvencije, posebno o razvoju pravne prakse i novog zakonodavstva koji mogu utjecati na primjenu Konvencije.

2.   Na tim su sastancima prisutni stručnjaci iz ugovornih stranaka, država koje obvezuje ova Konvencija, Suda Europskih zajednica i Europske organizacije za slobodnu trgovinu. Sastanak je otvoren za sve druge stručnjake čija se nazočnost smatra potrebnom.

3.   Sve probleme koji proizlaze iz funkcioniranja ove Konvencije može se dostaviti Stalnom odboru iz članka 4. ovog Protokola na daljnje postupanje.

---

PROTOKOL 3.

o primjeni članka 67. Konvencije

VISOKE UGOVORNE STRANKE SPORAZUMJELE SU SE SLJEDEĆE:

1.	U svrhu Konvencije odredbe kojima u vezi s posebnim pravnim područjima kojima se reguliraju nadležnost, priznavanje i izvršavanje sudskih odluka i koje jesu ili će biti sadržane u aktima institucija Europskih zajednica, imaju jednaki status kao i konvencije iz članka 67. stavka 1.

2.	Ako jedna od ugovornih stranaka smatra da odredbe koje su sadržane u predloženim aktima institucija Europskih zajednica nisu u skladu s Konvencijom, ugovorne stranke su dužne odmah razmotriti izmjene Konvencije sukladno članku 76., ne dovodeći u pitanje postupak iz Protokola 2.

3.	Ako ugovorne stranke ili više stranaka zajedno uvrste neke ili sve odredbe sadržane u aktima institucija Europske zajednice iz stavka 1. u nacionalno zakonodavstvo, tada te odredbe nacionalnog prava imaju jednaki status kao i konvencije iz članka 67. stavka 1.

4.	Ugovorne stranke dostavljaju depozitaru tekst odredaba iz stavka 3. Takva pismena dostavljaju se s prijevodom na engleski i francuski jezik.

---

PRILOG I.

Pravila o nadležnosti iz članka 3. stavka 2. i članka 4. stavka 2. Konvencije su sljedeća:

—	u Belgiji: članci 5. do 14. Zakona od 16. srpnja 2004. o međunarodnom privatnom pravu,

—	u Bugarskoj: članak 4. stavak 1. Zakona o međunarodnom privatnom pravu,

—	u Češkoj Republici: članak 86. Zakona br. 99/1963 Coll., Zakon o parničnom postupku (občansky soudní řád), kako je izmijenjen,

—	u Danskoj: članak 246. stavci 2. i 3. Akta o sudovima (Lov om rettens pleje),

—	u Njemačkoj: članak 23. Zakona o parničnom postupku (Zivilprozeßordnung),

—	u Estoniji: članak 86. Zakona o parničnom postupku (tsiviilkohtumenetluse seadustik),

—	u Grčkoj: članak 40. Zakona o parničnom postupku (Κώδικας Πολιτικής Δικονομίας),

—	u Francuskoj: članak 14. i 15. Građanskog zakonika (Code civil),

—	na Islandu: članak 32. stavak 4. Akta o parničnom postupku (Lög um međferđ einkamála nr. 91/1991),

—	u Irskoj: pravila koja omogućuju da se nadležnost temelji na dokumentima kojima se pokreće postupak, a koji su dostavljeni tuženiku tijekom privremenog boravka u Irskoj,

—	u Italiji: članci 3. i 4. Zakona 218 od 31. svibnja 1995.,

—	na Cipru: članak 21.(2) Zakona o sudovima br. 14 iz 1960. kako je izmijenjen,

—	u Latviji: članak 27. i stavci 3., 5., 6. i 9. članka 28. Zakona o parničnom postupku (Civilprocesa likums),

—	u Litvi: članak 31. Zakona o parničnom postupku (Civilinio proceso kodeksas),

—	u Luksemburgu: članci 14. i 15. Građanskog zakonika (Code civil),

—	u Mađarskoj: članak 57. Dekreta sa zakonskom snagom br. 13 iz 1979. o međunarodnom privatnom pravu (a nemzetközi magánjogról szóló 1979. évi 13. törvényerejű rendelet),

—	na Malti: članci 742., 743. i 744. Zakonika o parničnom postupku – Cap. 12 (Kodiċi ta’ Organizzazzjoni u Proċedura Ċivili – Kap. 12) i članak 549. Trgovačkog zakonika – Cap. 13 (Kodiċi tal-kummerċ – Kap. 13),

—	u Norveškoj: drugi stavak članka 4.–3.(2) Zakona o sporovima (tvisteloven),

—	u Austriji: članak 99. Zakona o sudskoj nadležnosti (Jurisdiktionsnorm),

—

u Poljskoj: članci 1103. i 1110. Zakonika o parničnom postupku (Kodeks postępowania cywilnego), u kojem se utvrđuje nadležnost na temelju stalnog prebivališta tuženika u Poljskoj, ili njegovih vlasničkih prava u Poljskoj, činjenica da je predmet spora u Poljskoj i da je jedna od stranaka poljski državljanin, —

—	u Portugalu: članak 65. in 65.A Zakona o parničnom postupku (Código de Processo Civil) i članak 11. Zakona o postupku u radnim sporovima (Código de Processo de Trabalho),

—	u Rumunjskoj: članci 148.–157. Zakona br. 105/1992 o odnosima u međunarodnom privatnom pravu,

—	u Sloveniji: članak 48. stavak 2. Zakona o međunarodnom privatnom pravu i postupku u vezi s člankom 47. stavkom 2. Zakona o parničnom postupku i članak 58. Zakona o međunarodnom privatnom pravu i postupku u vezi s člankom 59. Zakona o parničnom postupku,

—	u Slovačkoj: članci 37. do 37.e Zakona br. 97/1963 o međunarodnom privatnom pravu i Poslovnik koji se odnosi na Zakon,

—	u Švicarkoj: „le for du lieu du séquestre/Gerichtsstand des Arrestortes/foro del luogo del sequestro” u smislu članka 4. „loi fédérale sur le droit international privé/Bundesgesetz über das internationale Privatrecht/legge federale sul diritto internazionale privato”,

—	u Finskoj: druga, treća i četvrta rečenica prvog stavka članka 1. poglavlja 10. Zakona o sudskom postupku (oikeudenkäymiskaari/rättegångsbalken),

—	u Švedskoj: prva rečenica prvog stavka odjeljka 3. poglavlja 10. Zakona o sudskom postupku (rättegångsbalken),

—

u Ujedinjenoj Kraljevini: pravila koja omogućuju nadležnost trebaju se temeljiti na: (a) dokumentu kojim se pokreće postupak, dostavljenom tuženiku tijekom njegove privremene nazočnosti u Ujedinjenoj Kraljevini; ili (b) postojanju imovine unutar Ujedinjene Kraljevine koja pripada tuženiku; ili (c) zapljeni od strane tuženika imovine koja se nalazi u Ujedinjenoj Kraljevini.

---

PRILOG II.

Sudovi ili nadležna tijela pri kojim se može uložiti zahtjev iz članka 39. Konvencije jesu sljedeći:

—	u Belgiji: „tribunal de première instance” ili „rechtbank van eerste aanleg”, ili „erstinstanzliches Gericht”,

—	u Bugarskoj: „Софийски градски съд”,

—	u Češkoj Republici: „okresní soud” ili „soudní exekutor”,

—	u Danskoj: „byret”,

—	u Njemačkoj: (a) predsjednik senata „Landgericht”; (b) notar u postupku proglašenja izvršnosti javne isprave,

—	u Estoniji: „maakohus” (okružni sud),

—	u Grčkoj: „Μονομελές Πρωτοδικείο”,

—	u Španjolskoj: „Juzgado de Primera Instancia”,

—	u Francuskoj: (a) „greffier en chef du tribunal de grande instance”; (b) „président de la chambre départementale des notaires” u slučaju zahtjeva za proglašenje izvršivosti autentične bilježničke isprave

—	u Irskoj: „High Court”,

—	na Islandu: „hérađsdómur”,

—	u Italiji: „corte d’appello”,

—	na Cipru: „Επαρχιακό Δικαστήριο” ili u slučaju odluka o dužnosti uzdržavanja „Οικογενειακό Δικαστήριο”,

—	u Latviji: „rajona (pilsētas) tiesa”,

—	u Litvi: „Lietuvos apeliacinis teismas”,

—	u Luksemburgu: predsjednik „tribunal d’arrondissement”,

—	u Mađarskoj: „megyei bíróság székhelyén működő helyi bíróság” i u Budimpešti „Budai Központi Kerületi Bíróság”,

—	na Malti: „Prim’ Awla tal-Qorti Ċivili” ili „Qorti tal-Maġistrati i’ Għawdex fil-ġurisdizzjoni superjuri tagħha” ili u slučaju odluka o dužnosti uzdržavanja „Reġistratur tal-Qorti” preko „Ministru responsabbli għall-Ġustizzja”,

—	u Nizozemskoj: „voorzieningenrechter van de rechtbank”,

—	u Norveškoj: „tingrett”,

—	u Austriji: „Bezirksgericht”,

—	u Poljskoj: „sąd okręgowy”,

—	u Portugalu: „Tribunal de Comarca”,

—	u Rumunjskoj: „Tribunal”,

—	u Sloveniji: „okrožno sodišče”,

—	u Slovačkoj: „okresný súd”,

—

u Švicarskoj: (a) u vezi sa sudskim odlukama kojima je naloženo plaćanje novca, „juge de lamainlevée”/„Rechtsöffnungsrichter”/„giudice competente a pronunciare sul rigetto dell’opposizione”, u okviru postupka, reguliranog člankom 80. i 81. „loi fédérale sur la poursuite pour dettes et la faillite/Bundesgesetz über Schuldbetreibung undKonkurs/legge federale sulla esecuzione e sul fallimento”; (b) u vezi sa sudskim odlukama kojima je naložena drugačija vrsta ispunjenja od novčanog iznosa, „juge cantonal d’exequatur” compétent/zuständiger ”kantonaler Vollstreckungsrichter”/„giudice cantonale” competente a pronunciare l’exequatur,

—	u Finskoj: „käräjäoikeus/tingsrätt”,

—	u Švedskoj: „Svea hovrätt”,

—

u Ujedinjenoj Kraljevini: (a) U Engleskoj i Wellsu „High Court of Justice” ili u slučaju odluke o uzdržavanju „Magistrate’s Court” preko „Secretary of State”; (b) u Škotskoj „Court of Session” ili u slučaju odluke o uzdržavanju „Sheriff Court” preko „Secretary of State”; (c) u Sjevernoj Irskoj „High Court of Justice” ili u slučaju odluke o uzdržavanju „Magistrate’s Court” preko „Secretary of State”; (d) na Gibraltaru „Supreme Court of Gibraltar” ili u slučaju odluke o uzdržavanju „Magistrate’s Court” preko „Attorney General of Gibraltar”.

---

PRILOG III.

Sudovi kod kojih je moguće uložiti pravna sredstva iz članka 43. stavka 2. Konvencije jesu sljedeći:

—	u Belgiji: (a) pravno sredstvo dužnika: „tribunal de première instance” ili „rechtbank van eerste aanleg” ili „erstinstanzliches Gericht”; (b) pravno sredstvo podnositelja zahtjeva: „cour d’appel” ili „hof van beroep”,

—	u Bugarskoj: „Апелативен съд – София”,

—	u Češkoj Republici: prizivni sud putem okružnog suda,

—	u Danskoj: „landsret”,

—	u Njemačkoj: „Oberlandesgericht”,

—	u Estoniji: „ringkonnakohus”,

—	u Grčkoj: „Εφετείο”,

—	u Španjolskoj: el „Juzgado de Primera Instancia” que dictó la resolución recurrida para ser resuelto el recurso por la Audiencia Provincial,

—	u Francuskoj: (a) „cour d’appel” o odlukama kojiam se prihvaća zahtjev; (b) predsjedavajući sudac „tribunal de grande instance” o odlukama kojima se zahtjev odbacuje,

—	u Irskoj: „High Court”,

—	na Islandu: „hérađsdómur”,

—	u Italiji: „corte d’appello”,

—	na Cipru: „Επαρχιακό Δικαστήριο” ili u slučaju odluka o dužnosti uzdržavanja „Οικογενειακό Δικαστήριο”,

—	u Latviji: „Apgabaltiesa” preko „rajona (pilsētas) tiesa”,

—	u Litvi: „Lietuvos apeliacinis teismas”,

—	u Luksemburgu: „Cour supérieure de Justice”, kad djeluje u svojstvu građanskog prizivnog suda

—	u Mađarskoj: lokalno sud, koji se nalazi u sjedištu područnog suda (u Budimpešti Središnji okružni sud Budima); o pravnom sredstvu odlučuje okružni sud (u Budimpešti, Glavni sud),

—

na Malti: „Qorti ta’ l-Appell” u skladu s postupkom utemeljenim za priziv iz Kodiċi ta’ Organizzazzjoni u Proċedura Ċivili – Kap.12 i ili u slučaju odluka o dužnosti uzdržavanja, s „ċitazzjoni” pred „Prim” Awla tal-Qorti ivili jew il-Qorti tal-Maġistrati ta’ Għawdex fil-ġurisdizzjoni superjuri tagħha”,

—	u Nizozemskoj: „rechtbank”,

—	u Norveškoj: „lagmannsrett”,

—	u Austriji: „Landesgericht” preko „Bezirksgericht”,

—	u Poljskoj: „sąd apelacyjny” preko „sąd okręgowy”,

—	u Portugalu: nadležan sud je „Tribunal da Relação”. Pravna sredstva se prema važećem zakonodavstvu ulažu tako da se ulaže zahtjev sudu koji je donio pobijanu odluku,

—	u Rumunjskoj: „Curte de Apel”,

—	u Sloveniji: „okrožno sodišče”,

—	u Slovačkoj: sud kod kojeg se ulaže tužba putem lokalnog suda čija je odluka predmet tužbe,

—	u Švicarskoj: „tribunal cantonal/Kantonsgericht/tribunale cantonale”,

—	u Finskoj: „hovioikeus/hovrätt”,

—	u Švedskoj: „Svea hovrätt”,

—

u Ujedinjenoj Kraljevini: (a) u Engleskoj i Walesu „High Court of Justice” ili u slučaju odluke o uzdržavanju „Magistrate’s Court”; (b) u Škotskoj „Court of Session” ili u slučaju odluke o uzdržavanju „Sheriff Court”; (c) u Sjevernoj Irskoj „High Court of Justice” ili u slučaju odluke o uzdržavanju „Magistrates’ Court”; (d) na Gibraltaru „Supreme Court of Gibraltar” ili u slučaju odluke o uzdržavanju „Magistrates’ Court.

---

PRILOG IV.

Pravna sredstva koja se ulažu sukladno članku 44. Konvencije jesu sljedeća:

—	u Belgiji, Grčkoj, Španjolskoj, Francuskoj, Italiji, Luksemburgu i Nizozemskoj: kasacijska tužba,

—	u Bugarskoj: „обжалване пред Върховния касационен съд”,

—	u Češkoj Republici: „dovolání” i „žaloba pro zmatečnost”,

—	u Danskoj: pravno sredstvo na „højesteret” uz dozvolu „Procesbevillingsnævnet”,

—	u Njemačkoj: „Rechtsbeschwerde”,

—	u Estoniji: „kassatsioonkaebus”,

—	u Irskoj: pravno sredstvo u vezi s pravnim pitanjem na „Supreme Court”,

—	na Islandu: pravno sredstvo na „Hæstiréttur”,

—	na Cipru: pravno sredstvo na „Supreme Court”,

—	u Latviji: pravno sredstvo na „Augstākās tiesas Senāts” preko „Apgabaltiesa”,

—	u Litvi: pravno sredstvo na „Lietuvos Aukščiausiasis Teismas”,

—	u Mađarskoj: „felülvizsgálati kérelem”,

—	na Malti: nema mogućnosti dodatnog pravnog sredstva; ili u slučaju odluke o dužnosti uzdržavanja na „Qorti ta’ l-Appell” u skladu s postupkom za pravno sredstvo iz „kodiċi ta’ Organizzazzjoni u Procedura Ċivili – Kap. 12”,

—	u Norveškoj: pravno sredstvo na „Høyesterett”,

—	u Austriji: „Revisionsrekurs”,

—	u Poljskoj: „skarga kasacyjna”,

—	u Portugalu: pravno sredstvo u vezi s pravnim pitanjem,

—	u Rumunjskoj: „contestație în anulare” ili „revizuire”,

—	u Sloveniji: pravno sredstvo na Vrhovnom sudu Republike Slovenije,

—	u Slovačkoj: „dovolanie”,

—	u Švicarskoj: „recours devant le Tribunal fédéral”/„Beschwerde beim Bundesgericht”/„ricorso davanti al Tribunale federale”,

—	u Finskoj: pravno sredstvo na „korkein oikeus/högsta domstolen”,

—	u Švedskoj: pravno sredstvo na „Högsta domstolen”,

—	u Ujedinjenoj Kraljevini: samo jedno pravno sredstvo, koje je ograničeno na pravna pitanja.

---

PRILOG V.

Potvrda u vezi sa sudskim odlukama i sudskim nagodbama iz članaka 54. i 58. Konvencije o nadležnosti i priznavanju te izvršavanju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima.

1.	Država porijekla

2.	Sud ili nadležno tijelo koje je izdalo potvrdu 2.1. Ime 2.2. Adresa 2.3. Tel./faks/elektronska pošta

3.	Sud koji je donio sudsku odluku/pred kojim je zaključena nagodba (1) 3.1. Vrsta suda 3.2. Sjedište suda

4.

Sudska odluka/nagodba (1) 4.1. Datum 4.2. Otpremni broj 4.3. Stranke u sudskoj odluci/nagodbi (1) 4.3.1. Ime(na) tužitelja 4.3.2. Ime(na) tuženika 4.3.3. Ime(-na) moguće(-ih) druge(-ih) stranke(stranaka) 4.4. Datum uručenja pismena o početku postupka, ako je sudska odluka donesena zbog izostanka 4.5. Tekst sudske odluke/nagodbe (1)

5.	Imena stranaka kojima je odobrena besplatna pravna pomoć

Sudska odluka/nagodba (1)

Ime:

U …, dana …

Potpis/ili žig

---

(1)  Prekrižiti nepotrebno.

---

PRILOG VI.

Potvrda autentičnih isprava iz članka 57. stavka 4. Konvencije o nadležnosti i priznavanju te izvršavanju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima

1.	Država porijekla

2.	Sud ili nadležno tijelo koje je izdalo potvrdu 2.1. Ime 2.2. Adresa 2.3. Tel./faks/elektronska pošta

3.	Tijelo koje je ovjerilo službenu potvrdu 3.1. Tijelo koje je sudjelovalo pri izradi službene potvrde (prema potrebi) 3.1.1. Ime i opis tijela 3.1.2. Sjedište tijela 3.2. Tijelo koje je registriralo službenu potvrdu (prema potrebi) 3.2.1. Vrsta tijela 3.2.2. Sjedište tijela

4.	Autentična isprava 4.1. Opis isprave 4.2. Datum 4.2.1. Na koji je isprava izdana 4.2.2. Na koji je isprava registrirana (ako se razlikuje) 4.3. Referentni broj 4.4. Stranke isprave 4.4.1. Ime vjerovnika 4.4.2. Ime dužnika

5.	Tekst izvršive obveze koja je priložena potvrdi.

Javna isprava je izvršiva protiv dužnika u zemlji porijekla (članak 57. stavak 1. Konvencije).

U …, dana …

Potpis i/ili žig

---

PRILOG VII.

Konvencije zamijenjene na temelju članka 65. Konvencije jesu sljedeće:

—	Sporazum između Švicarske Konfederacije i Španjolske o uzajamnom izvršavanju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisan u Madridu 19. studenoga 1896.,

—	Konvencija između Čehoslovačke Republike i Švicarske Konfederacije o priznavanju i izvršavanju sudskih odluka s dodatnim protokolom, potpisana u Bernu 21. prosinca 1926.,

—	Konvencija između Švicarske Konfederacije i Njemačkog Rajha o priznavanju i izvršavanju sudskih i arbitražnih odluka, potpisana u Bernu 2. studenoga 1929.,

—	Konvencija između Danske, Finske, Islanda, Norveške i Švedske o priznanju i izvršavanju sudskih odluka, potpisana u Kopenhagenu 16. ožujka 1932.,

—	Konvencija između Švicarske Konfederacije i Italije o priznavanju i izvršavanju sudskih odluka, potpisana u Rimu 3. siječnja 1933.,

—	Konvencija između Švedske i Švicarske Konfederacije o priznavanju i izvršavanju sudskih i arbitražnih odluka, potpisana u Stockholmu 15. siječnja 1936.,

—	Konvencija između Švicarske Konfederacije i Belgije o priznavanju i izvršavanju sudskih i arbitražnih odluka, potpisana u Bernu 29. travnja 1959.,

—	Konvencija između Austrije i Švicarske Konfederacije o priznavanju i izvršavanju sudskih odluka, potpisana u Bernu 16. prosinca 1960.,

—	Konvencija između Norveške i Ujedinjene Kraljevine o uzajamnom priznanju i izvršavanju sudskih odluka u građanskim stvarima, potpisana u Londonu 12. lipnja 1961.,

—	Konvencija između Norveške i Savezne Republike Njemačke o priznanju i izvršavanju sudskih odluka i izvršnih isprava u građanskim i trgovačkim stvarima, potpisana u Oslu 17. lipnja 1977.,

—	Konvencija između Danske, Finske, Islanda, Norveške i Švedske o priznanju i izvršavanju sudskih odluka u građanskim stvarima, potpisana u Kopenhagenu 11. listopada 1977., te

—	Konvencija između Norveške i Austrije o priznanju i izvršavanju sudskih odluka u građanskim stvarima, potpisana u Beču 21. svibnja 1984.

---

PRILOG VIII.

Jezici iz članka 79. Konvencije su bugarski, češki, danski, engleski, estonski, finski, francuski, grčki, irski, islandski, latvijski, litavski, mađarski, malteški, nizozemski, norveški, njemački, poljski, portugalski, rumunjski, slovački, slovenski, španjolski, švedski te talijanski.

---

PRILOG IX.

Države i pravila iz članka II. Protokola 1. jesu sljedeće:

—	Njemačka: članci 68., 72., 73. i 74. Zakona o parničnom postupku (Zivilprozeßordnung) o obavješćivanju trećih,

—	Austrija: članak 21. Zakona o parničnom postupku (Zivilprozeßordnung) o obavješćivanju trećih,

—	Mađarska: članci 58. do 60. Zakona o parničnom postupku (Polgári perrendtartás) o obavješćivanju trećih,

—	Švicarska, za one kantone koji u svom zakonu o parničnom postupku nisu predvidjeli nadležnost iz članka 6. stavka 2. i članka 11. Konvencije: odgovarajuće odredbe o obavješćivanju trećih (litis denuntiatio) važećeg zakona o parničnom postupku.

---