2.009.

Vrijednost outputa se obračunava i bilježi u trenutku njegova nastanka. Stoga se mora zabilježiti u trenutku kad je proizveden, a ne kad ga je kupac platio.

2.010.

U okviru ESA-e 2010 proizvodnja se smatra kontinuiranim procesom u kojemu se roba i usluge pretvaraju u drugu robu i usluge. Ovisno o proizvodima, taj se proces može odvijati tijekom različitih razdoblja, a ta razdoblja mogu biti duža od računovodstvenog razdoblja. Kao rezultat takve karakterizacije proizvodnje i primjene obračunskog načela output se bilježi kao nedovršena proizvodnja. Prema tome,u skladu s ESA 2010 (3.54.), output poljoprivrednih proizvoda bilježi se kao da se kontinuirano proizvodi tijekom cijelog razdoblja proizvodnje (a ne samo u trenutku skupljanja uroda, odnosno klanja životinja). Uzgoj poljoprivrednih kultura, neposječena drvna masa i riblji fond ili životinje koje se uzgajaju u prehrambene svrhe tretiraju se tijekom procesa proizvodnje kao zalihe nedovršene proizvodnje, a nakon završetka procesa treba ih pretvoriti u zalihe gotovih proizvoda. Output ne uključuje promjene nekultiviranih bioloških resursa, npr. rast životinja, ptica, riba u divljini ili nekultivirani rast šuma, no uključuje ulov životinja, ptica i riba u divljini.

2.011.

Bilježenje outputa kao nedovršene proizvodnje poželjno je i potrebno za ekonomsku analizu ako se proces proizvodnje odvija tijekom razdoblja koje je duže od računovodstvenog razdoblja. To omogućuje dosljednost između bilježenja troškova i outputa kako bi se dobili relevantni podaci o dodanoj vrijednosti. Budući da se ERP-ovi temelje na kalendarskoj godini, može se pretpostaviti da se bilježenje nedovršene proizvodnje odnosi samo na one proizvode čiji proces proizvodnje nije završen na kraju kalendarske godine (ali i u slučajevima kada se opća razina cijena brzo mijenja tijekom računovodstvenog razdoblja).

2.012.

Međutim, kod poljoprivrednih proizvoda čiji je proizvodni ciklus kraći od računovodstvenog razdoblja bilo bi nepotrebno bilježiti output kao nedovršenu proizvodnju. Bilježenje outputa u fazi gotovog proizvoda, tj. ubiranja ljetine ili plodova (za biljnu proizvodnju) u stvari osigurava odgovarajuću razinu konzistencije između outputa i proizvodnih troškova. Ovakva je situacija s većinom outputa poljoprivrednih proizvoda čiji je proizvodni ciklus kraći od godine dana. Također nije potrebno bilježiti kao nedovršenu proizvodnju uzgoj poljoprivrednih kultura čiji je proizvodni ciklus kratak, ali prelazi u drugu kalendarsku godinu (usp. 2.172.). U ovim slučajevima, uzgoj usjeva ne smatra se zalihama nedovršene proizvodnje.

2.013.

U praksi, metoda bilježenja proizvoda u vidu nedovršene proizvodnje odnosi se samo na proizvode koji imaju dug proizvodni ciklus. Ti proizvodi obuhvaćaju naročito stoku, poljoprivredne proizvode kao što su vino (čije starenje čini sastavni dio procesa proizvodnje) i nasade. Uobičajeno kretanje cijena u Europskoj uniji zapravo je relativno stabilno, pa stoga ne bi trebalo biti razlog za bilježenje određenih proizvoda u vidu nedovršene proizvodnje (iako se to može dogoditi u izuzetnim slučajevima, usp. 2.172.).

2.014.

Kada su proizvodi s dugim ciklusom proizvodnje, a koji su bili bilježeni kao nedovršena proizvodnja, ubrani (poljoprivredne kulture) ili zaklani (životinje), proizvodni proces je dovršen, a nedovršena proizvodnja pretvara se u zalihe gotovih proizvoda spremnih za prodaju ili uporabu u neke druge svrhe. ►M6  Vrijednost koju svake godine tijekom proizvodnog procesa treba bilježiti kao output u okviru nedovršene proizvodnje može se izračunati tako da se očekivana vrijednost gotovog proizvoda raspodijeli po razdobljima razmjerno troškovima nastalima u pojedinom razdoblju (SNA 2008, 6. 112.). ◄

2.015.

Životinje: uzgoj životinja obično zahtijeva određeno vrijeme koje se vjerojatno proteže kroz nekoliko računovodstvenih razdoblja prije nego što je proces dovršen. Od trenutka rođenja moguće je, a i poželjno, zabilježiti stavku za svaku fazu uzgoja, tj. za svaku starosnu skupinu pojedinih životinja (međutim, dio uzgoja koji prethodi rođenju ne može se bilježiti jer on ne može biti izoliran od usluga korištenih u uzgoju roditeljske životinje).

2.016.

Proizvodni proces kod životinja za vuču formalno je dovršen u trenutku njihova rođenja; od tog trenutka, one se bilježe kao kapitalna imovina. Naravno, životinje tada još nisu spremne za uporabu kojoj su namijenjene, ali razlike među pojedinim vrstama takve su da bi odabir bilo koje određene starosne dobi za sve slučajeve bio potpuno proizvoljan. Trenutak rođenja odabran je iz praktičnih razloga, posebno stoga što je u toj fazi već određena kasnija uporaba životinja.

2.017.

To nije uvijek slučaj s govedima, svinjama, ovcama i ostalom stokom koja se može uzgajati radi rasploda ili klanja. ►M6  Ako je moguće razlikovati mlade životinje s obzirom na njihovu uporabu u budućnosti, životinje koje se namjeravaju upotrijebiti kao čimbenici proizvodnje trebale bi se bilježiti kao bruto investicije u fiksni kapital od samog njihova rođenja (bruto investicije u fiksni kapital za vlastiti račun, koje se bilježe kada se proizvedu), tj. smatraju se nedovršenom proizvodnjom, a njihov prirast bilježi se kao output, usp. ESA 2010, 3.134.). ◄ Inače, životinje se uključuju u zalihe nedovršene proizvodnje dok ne odrastu i počnu se koristiti kao faktori proizvodnje (npr. mliječne krave, životinje za rasplod ili drugu korisnu namjenu, kao što je proizvodnja vune). Tada se bilježe kao fiksni kapital. Životinje koje su uklonjene iz uzgojnih stada prije klanja također je potrebno bilježiti kao zalihe, a ne kapitalnu imovinu.

2.018.

Proizvodnja pilića tretira se na poseban način ako traje tijekom dvaju izvještajnih razdoblja. Jaja iz kojih se u inkubatoru izliježu pilići na kraju razdoblja smatraju se outputom pilića i bilježe se u ERP-u kao output peradi (kao nedovršena proizvodnja) (usp. 2.048.).

2.019.

Vino: output treba bilježiti kao nedovršenu proizvodnju jer njegovo starenje predstavlja dio procesa proizvodnje i može potrajati tijekom nekoliko računovodstvenih razdoblja. Slično tomu, fermentirajući mošt od grožđa koji, iako više nije sirovi mošt još nije vino, tretira se na kraju računovodstvenog razdoblja na isti način kao i jaja na nasadu u inkubatorima, te se iskazuje u ERP-u kao vino u vidu nedovršene proizvodnje.

2.020.

Imovina uzgojena u nasadima: roba namijenjena bruto investicijama u fiksni kapital za vlastiti račun (osim stoke), kao što su nasadi koji donose višekratni urod, treba bilježiti kao bruto investicije u fiksni kapital u trenutku proizvodnje imovine o kojoj se radi.

2.021.

Robu i usluge treba bilježiti u trenutku njihova ulaska u proizvodni proces, tj. u trenutku kad su stvarno potrošeni, a ne kad su kupljeni ili uskladišteni.

2.022.

Potrošnja robe tijekom određenog izvještajnog razdoblja u praksi odgovara kupnjama ili stjecanjima robe uvećano za zalihe na početku razdoblja, a umanjeno za stanje zaliha na kraju razdoblja ( 15 ).

2.023.

Usluge se bilježe u trenutku kupnje. Budući da usluge nije moguće uskladištiti, trenutak kupnje je ujedno i trenutak potrošnje.

2.024.

Sljedeće usluge predstavljaju izuzetak od pravila:

2.025.

Bruto investicije u fiksni kapital bilježe se u trenutku prijenosa prava vlasništva nad predmetnom dugotrajnom imovinom na jedinicu koja je namjerava koristiti u proizvodne svrhe. Međutim, postoje dvije iznimke od ovog načela: prvo, imovina kupljena kroz financijski leasing bilježi se kao da je korisnik postao vlasnik u trenutku kad mu je imovina stavljena na raspolaganje (usp. 2.122.). Drugo, investicije u fiksni kapital za vlastiti račun bilježe se u trenutku proizvodnje dotične imovine (s izuzetkom goveda, svinja, ovaca i druge stoke čija uporaba u budućnosti ne može biti jasno definirana budući da te životinje čine dio zaliha nedovršene proizvodnje, usp. 2.017.).

2.026.

Sukladno tomu, u slučaju podizanja voćnjaka i vinograda (fiksna kapitalna dobra proizvedena za vlastiti račun), ako sav potreban posao nije obavljen do kraja računovodstvenog razdoblja, vrijednost materijala utrošenih i usluga pruženih tijekom izvještajne godine bilježi se kao bruto investicije u fiksni kapital na kraju razdoblja.

2.027.

Kupnje i prodaje zemljišta, kao i s time povezani troškovi, bilježe se u trenutku prijenosa prava vlasništva. Međutim, neto vrijednost kupljenog zemljišta nije uključena u bruto investicije u fiksni kapital jer zemljište spada u neproizvedenu imovinu. Neto vrijednost kupljenog zemljišta (kao i ostale neproizvedene materijalne imovine) bilježi se na kapitalnom računu (račun nabave nefinancijske imovine).

2.028.

Promjene u stanju zaliha predstavljaju razliku između robe koja ulazi i robe koja je povučena iz zaliha tijekom izvještajnog razdoblja.

2.029.

Roba koja ulazi u zalihe je roba namijenjena kasnijoj potrošnji tijekom proizvodnog procesa (zalihe inputa), u kojem slučaju se ona bilježi u trenutku prijenosa prava vlasništva, ili se radi o robi proizvedenoj u samoj industriji u svrhu njene uporabe u budućnosti, npr. prodajom ili prijenosom u fiksni kapital jedinice (zalihe outputa), u kojem slučaju se ona bilježi kao zalihe u trenutku dovršetka proizvodnje.

2.030.

U slučaju nedovršenih proizvoda proizvedenih u samoj industriji (koji se bilježe kao nedovršena proizvodnja), vrijednost materijala utrošenih i usluga pruženih tijekom izvještajnog razdoblja također se bilježi kao zalihe na kraju tog razdoblja (s izuzetkom rastućih kultura s kratkim proizvodnim ciklusom, usp. 2.012.; kao rezultat toga, dio materijala utrošenih i usluga pruženih tijekom izvještajnog razdoblja bit će potrošeni bez odgovarajućeg povećanja vrijednosti zaliha).

2.031.

Roba povučena iz zaliha predstavlja, u slučaju zaliha inputa, robu koja je ušla u proizvodni proces ili, u slučaju zaliha outputa, robu koja napušta industriju da bi bila prodana ili da bi poslužila nekoj drugoj namjeni. U prvom slučaju, vrijednost robe odbija se od vrijednosti zaliha industrije u trenutku njene stvarne intermedijarne potrošnje u proizvodnom procesu; u drugom slučaju, vrijednost robe odbija se od vrijednosti zaliha u trenutku njene prodaje ili druge uporabe.

2.039.

Ovo je polazna točka za zemlje čiji službeni statistički podaci o urodu uključuju gubitke. U skladu s konceptom industrije, potrebno je mjeriti sve proizvode poljoprivrednih djelatnosti koje obavljaju poljoprivredne jedinice u okviru industrije (kao što je navedeno u točkama 1.62. i 1.63.). Sukladno konvenciji prihvaćenoj u točki 1.31. (da ne postoji output sporednih poljoprivrednih djelatnosti koje obavljaju nepoljoprivredne jedinice jer se smatra da su sve poljoprivredne djelatnosti odvojive i stoga predstavljaju glavnu djelatnost svog vlastitog lokalnog JVD-a), treba bilježiti sav poljoprivredni output osim onog koji su proizvele jedinice za koje poljoprivredna djelatnost predstavlja samo aktivnost u slobodno vrijeme (usp. 1.24.).

2.040.

Ova se stavka odnosi na uzastopne gubitke robe na zalihi (usp. 2.041.). Ovi gubici uključuju gubitke na polju, tijekom žetve/berbe i druge gubitke na poljoprivrednim gospodarstvima (zbog kvarljive prirode proizvoda, vremenskih utjecaja, kao što su mraz, suša itd.). Gubici do kojih dolazi u različitim fazama prodaje, tj. prilikom prijevoza s poljoprivrednog gospodarstva, tijekom skladištenja kod trgovaca i tijekom obrade ili prerade proizvoda u prerađivačkoj industriji, ne bi trebali biti uključeni u ovu stavku. Nasuprot tomu, proizvodi koje proizvođači ponude na prodaju, ali oni ostaju neprodani i zbog toga se pokvare (naročito voće i povrće), također trebaju biti uključeni u ovu stavku.

2.041.

U skladu s ESA-om 2010, postoje tri vrste gubitaka kojemogu snositi proizvođači: uzastopni gubici zaliha (ESA 2010, 3.147.), izvanredni gubici zaliha (ESA 2010, 6.13.e) i gubici kao posljedica prirodnih nepogoda (ESA 2010, 6.08. i 6.09.).

2.042.

Kod bilježenja gubitaka robe na zalihama potrebno je razlikovati uzastopne gubitke, s jedne strane, od izvanrednih gubitaka i gubitaka zbog prirodnih nepogoda, s druge strane. Međutim, bilježenje gubitaka ovisi također i o metodi izračuna količine outputa i vrsti osnovnih statističkih podataka svake zemlje.

2.043.

Kada se količina outputa izračunava na temelju podataka o početnim i konačnim zalihama, prodaji i eventualno drugim uporabama (kao što su fiksna kapitalna dobra proizvedena za vlastiti račun), iznos uzastopnih gubitaka već je odbijen od promjena u stanju zaliha, pa bi njihovo ponovno bilježenje na stavci „gubici” predstavljalo dvostruko bilježenje. Nasuprot tomu, kada se izračun količine outputa ne temelji na podacima o zalihama, već na utemeljenim izračunima kao što su stvarni podaci o rođenju, uzastopni gubici tijekom proizvodnje u izvještajnom razdoblju trebaju se bilježiti, kao i gubici na životinjama uvezenima radi uzgoja ili tova, odnosno rođenim tijekom prethodnih razdoblja.

2.044.

Izvanredni gubici robe na zalihama te gubici zbog prirodnih nepogoda moraju se bilježiti na računima akumulacije, odnosno na računu „ostale promjene u obujmu imovine”. Output stoga obuhvaća punu vrijednost tih gubitaka.

2.045.

Gubici (bez obzira radi li se o uzastopnim, izvanrednim ili gubicima zbog prirodne nepogode) dugotrajne imovine (kao što su mliječne krave, životinje za rasplod itd.) trebaju se bilježiti na računu „ostale promjene u obujmu imovine”. Oni nemaju utjecaja na vrijednost outputa. Valja naglasiti da se gubici koji pogađaju nasade koji su već u fazi davanja plodova moraju bilježiti ili kao „potrošnja fiksnog kapitala” ili kao „ostale promjene u obujmu imovine”, ovisno o vrsti gubitaka.

2.046.

Ovo je prva stavka koju trebaju knjižiti zemlje čija izvještajna statistika o urodu ne obuhvaća gubitke. Ona predstavlja raspoloživu proizvodnju izvještajnog razdoblja koja će biti ili prodana, iskorištena kao sredstvo proizvodnje, prerađena od samog proizvođača, potrošena u njegovom kućanstvu, uskladištena ili, eventualno, upotrijebljena kao fiksna kapitalna dobra proizvedena za vlastiti račun.

2.047.

One predstavljaju zalihe vlastitih gotovih proizvoda ili poluproizvoda na poljoprivrednim gospodarstvima (tj. u vlasništvu proizvođača) na početku izvještajne godine. Zalihe u različitim fazama prodaje, kao i interventne zalihe, stoga ne bi trebalo bilježiti na ovom mjestu (usp. 2.201. i točke koje slijede u vezi s tretmanom stoke).

2.048.

Početne zalihe „peradi” trebaju također obuhvatiti jaja na nasadima u inkubatorima na početku izvještajnog razdoblja jer se ona smatraju poluproizvodima od peradi (usp. 2.018.).

2.049.

Na poziciji potrošnje unutar jedinice bilježe se proizvodi proizvedeni u okviru poljoprivredne jedinice (lokalni JVD) i iskorišteni od te iste jedinice kao input u proizvodnom procesu tijekom istog računovodstvenog razdoblja.

2.050.

Svi poljoprivredni proizvodi (s izuzetkom stoke; usp. 2.067. i 2.208.) koje jedna poljoprivredna jedinica proda drugim proizvodnim poljoprivrednim jedinicama moraju se bilježiti kao prodaja, a potom kao intermedijarna potrošnja. Ova stavka obuhvaća proizvode podvrgnute obradi i preradi te njihove nusproizvode (npr. povrat obranog mlijeka, mekinja, uljanih pogača, pulpu i glave šećerne repe, kao i povrat sjemena nakon obrade).

2.051.

Potrošnju unutar jedinice moguće je podijeliti s obzirom na uporabu dotičnih proizvoda:

2.052.

Proizvodi potrošeni unutar industrije u sklopu iste poljoprivredne djelatnosti (tj. istog razreda djelatnosti na četveroznamenkastoj razini ►M3  NACE Rev. 2 ◄ ):

2.053.

Proizvodi potrošeni unutar industrije u sklopu neke druge poljoprivredne djelatnosti (tj. nekog drugog razreda djelatnosti na četveroznamenkastoj razini ►M3  NACE Rev. 2 ◄ ).

Ovdje se radi uglavnom o poljoprivrednim proizvodima koji se koriste kao stočna hrana, ali i o životinjskim nusproizvodima koji se koriste u proizvodnom procesu neke druge djelatnosti (gnoj i gnojovka koji se koriste kao elementi gnojidbe u biljnoj proizvodnji). Poljoprivredni proizvodi koji se koriste kao stočna hrana mogu se klasificirati s obzirom na stupanj do kojeg se obično plasiraju na tržište (koji se procjenjuje općenito):

Definicija potrošnje unutar jedinice koja treba biti uključena u output industrije

2.054.

Poljoprivredni proizvodi koji su predmet potrošnje unutar jedinice ne uzimaju se u obzir kod mjerenja outputa industrije ako ne zadovoljavaju određene kriterije. Određivanjem restriktivnih kriterija za bilježenje potrošnje unutar jedinice zadovoljena su dva uvjeta: prvo, metodološki uvjet jer je, nakon odstupanja od slova ESA pravila, postojala potreba da se slijedi duh tog pravila (time što se uključuju dvije odvojene djelatnosti); drugo, praktični uvjet, budući da su kriteriji koje je trebalo definirati morali poslužiti kao precizan i usporediv okvir za definiranje onog dijela potrošnje unutar jedinice koji mora biti bilježen kako bi ta metoda mjerenja outputa bila izvediva.

2.055.

Radi se o sljedećim kriterijima:

▼M3

▼B

2.056.

U skladu s definicijom kriterija odabira proizvoda namijenjenih potrošnji unutar jedinice koji se uključuju u mjerenje outputa (usp. 2.055.), samo oni poljoprivredni proizvodi koji se koriste za hranidbu životinja (bez obzira na to jesu li namijenjeni prodaji ili ne) moraju se bilježiti kao poljoprivredni output industrije.

2.057.

Kada se ovi proizvodi bilježe kao output industrije, moraju se također bilježiti i kao intermedijarna potrošnja čime se poštuje načelo da se u obzir uzmu ukupne količine proizvedene, a potom iskorištene za drugu proizvodnu djelatnost tijekom izvještajne godine (usp. 2.055.). Ako prijelaz iz outputa u intermedijarnu potrošnju traje duže od dotične izvještajne godine, tada se odgovarajuće količine outputa trebaju bilježiti kao „konačne zalihe” dotičnog proizvoda tijekom izvještajne godine.

2.058.

Nusproizvodi životinjskog podrijetla isključeni su iz potrošnje unutar jedinice zbog praktičnih poteškoća jer podaci o njihovim količinama i, posebno, cijenama nisu na raspolaganju

2.059.

Na poziciji prerada od strane proizvođača bilježe se količine proizvedene kako bi ih poljoprivredni proizvođači mogli dalje prerađivati (npr. mlijeko prerađeno u maslac ili sir, jabuke prerađene u jabučni mošt ili jabučno vino), ali samo u okviru prerađivačkih djelatnosti koje se mogu odvojiti od glavne poljoprivredne djelatnosti (na temelju računovodstvenih dokumenata, usp. 1.26.). Trebalo bi bilježiti samo sirove proizvode (npr. sirovo mlijeko, jabuke), a ne prerađene proizvode koji su od njih proizvedeni (npr. maslac, jabučni mošt i jabučno vino). Drugim riječima, posao koji je dio prerade poljoprivrednih proizvoda ne uzima se u obzir u okviru te pozicije.

2.060.

Kada ove prerađivačke djelatnosti predstavljaju neodvojive nepoljoprivredne djelatnosti, proizvod tih prerađivačkih djelatnosti bilježi se kao vrijednost outputa poljoprivredne industrije (usp. 1.25.). Osnovni poljoprivredni proizvodi iskorišteni u obliku intermedijarne potrošnje tijekom prerađivačkih djelatnosti ne bilježe se niti kao output, niti kao intermedijarna potrošnja. Ovo pravilo proizlazi iz činjenice da ove dvije djelatnosti (proizvodnju poljoprivrednih proizvoda i preradu tih proizvoda) nije moguće razlikovati na temelju računovodstvenih evidencija. U skladu s tim, troškovi ovih dviju vrsta djelatnosti bilježe se zajedno, a output tih djelatnosti ocjenjuje se kao output prerađenih proizvoda.

2.061.

Ova stavka obuhvaća:

2.062.

►M3  Agricultural products processed by the agricultural unit in a separable way (i.e. giving rise to the formation of a local non-agricultural KAU) and consumed by farmers’ households are recorded in the output of the ‘Manufacturing’ industry (section C of NACE Rev. 2), as own final consumption. ◄ Nasuprot tomu, potrošnja od strane poljoprivrednih kućanstava poljoprivrednih proizvoda koji su prerađeni na način koji nije odvojiv (tj. output neodvojivih nepoljoprivrednih prerađivačkih djelatnosti), bilježi se kao vlastita finalna potrošnja ovih djelatnosti (usp. 2.080.) i uključuje se u output poljoprivredne industrije.

2.063.

The imputed rental value of the owner-occupied housing unit is not recorded here but in the branch ‘Renting and operating of own or leased real estate’ (Class 68,20 of NACE Rev. 2). Renting of accommodation is a non-agricultural activity which is always considered to be separable from agricultural activity.

2.064.

Ova pozicija obuhvaća poljoprivredne proizvode koje su poljoprivredne jedinice prodale drugima (poljoprivrednim jedinicama ili jedinicama unutar drugih grana gospodarstva), uključujući prodaju skladišnim i interventnim centrima, s izuzetkom prodaje dugotrajne imovine. Dijeli se na prodaju izvan industrije na domaćem tržištu, prodaju drugim poljoprivrednim jedinicama na domaćem tržištu i prodaju na inozemnom tržištu.

2.065.

Shodno tomu, kod određene poljoprivredne jedinice prodaja odgovara prometu ostvarenom kroz tržišni plasman outputa te jedinice. ►M6  Potrebno je napomenuti da se prodaja životinja klasificiranih kao dugotrajna imovina, koje su izdvojene iz proizvodnog stada (izvoz ili klanje), ne bilježi kao prodaja. ◄ Životinje klasificirane kao dugotrajna imovina i izdvojene iz osnovnog stada prenose se u zalihe prije trenutka njihove prodaje, ali prodaja tih životinja (izvoz ili klanje) evidentira se na računima kao smanjenje zaliha, što se može vidjeti samo na kapitalnom računu. Odgovarajući output već je prethodno pripisan kao dio fiksnih kapitalnih dobara proizvedenih za vlastiti račun ( 17 )i nakon toga zabilježen na računu proizvodnje.

2.066.

Stoka koja se smatra zalihama: prodaja stoke koja se smatra zalihama drugom poljoprivrednom gospodarstvu predstavlja prodaju u skladu s definicijom iz točke 2.064. Ovo knjiženje prodaje može se poravnati brisanjem sa zaliha ako je stoka bilježena kao zaliha na početku izvještajnog razdoblja (inače, bilježi se samo prodaja).

2.067.

Kupnja stoke predstavlja unos zaliha ako proizvodi nisu ponovno prodani tijekom izvještajnog razdoblja. Međutim, kupljena stoka ne može se tretirati kao intermedijarna potrošnja jer, prema definiciji, roba namijenjena intermedijarnoj potrošnji mora nestati (ili barem biti podvrgnuta značajnoj promjeni) tijekom proizvodnog procesa. Ove se životinje smatraju nedovršenom proizvodnjom zbog toga što proces proizvodnje stoke nije u potpunosti završen (proces proizvodnje završava u trenutku klanja). Kupnje stoke zato se bilježe kao povećanje zaliha nedovršene proizvodnje (poluproizvoda) i kao „negativna” prodaja, a ne kao intermedijarna potrošnja. U slučaju trgovanja između rezidentnih poljoprivrednih gospodarstava, transakcije prodaje i kupnje međusobno se poništavaju (s izuzetkom troškova prijenosa prava vlasništva) ( 18 ). S obzirom na ovaj poseban tretman trgovine živim životinjama između poljoprivrednih jedinica, u slučaju „stoke i proizvoda životinjskog podrijetla” ne postoji intermedijarna potrošnja ( 19 ).

2.068.

Stoka klasificirana kao dugotrajna imovina: trgovina stokom klasificiranom kao dugotrajna imovina između poljoprivrednih gospodarstava ne bilježi se kao prodaja u smislu u kojem je ona definira u prethodnoj točki, već se bilježi kao trgovina dugotrajnom imovinom (koja se bilježi na kapitalnom računu kao bruto investicije u fiksni kapital u poljoprivredi). U slučaju trgovine među rezidentnim poljoprivrednim gospodarstvima, prodaje i odgovarajuće kupnje međusobno se poništavaju (s izuzetkom troškova prijenosa prava vlasništva).

2.069.

Bilježenje uvoza živih životinja (koje nisu namijenjene neposrednom klanju): kao i u slučaju trgovine između rezidentnih poljoprivrednih gospodarstava, stoka koja se tretira kao zalihe (osim životinja namijenjenih neposrednom klanju) i koju su poljoprivredne jedinice uvezle tijekom izvještajnog razdoblja bilježi se kao stavka zalihe nedovršene proizvodnje i stoga se odbija od prodaje. S druge strane, stoka klasificirana kao dugotrajna imovina (kao što su životinje za rasplod) i uvezena kao takva ne smije se odbijati od prodaje.

2.070.

Međutim, budući da je u praksi često teško razlikovati pojedine kategorije životinja na temelju raspoloživih izvora podataka EU-a (između životinja klasificiranih kao dugotrajna imovina i onih klasificiranih kao zalihe), cjelokupan uvoz smatra se uvozom životinja namijenjenih povećanju zaliha, a vrijednost svih uvezenih životinja (s izuzetkom onih koje su namijenjene neposrednom klanju) odbija se od vrijednosti prodaje. Ova metoda bilježenja jamči tretman vanjske trgovine živim životinjama sličan onom koji se primjenjuje kod izračuna bruto domaće proizvodnje u okviru statističkih podataka o stočarskoj proizvodnji.

2.071.

Ona uključuju samo:

2.072.

To su zalihe gotovih proizvoda ili nedovršene proizvodnje na poljoprivrednim gospodarstvima u okviru industrije (tj. u vlasništvu proizvođača) na kraju izvještajne godine. Zalihe u različitim fazama tržišnog plasmana (naročito rezerve koje drže trgovci i prerađivačka poduzeća), kao ni interventne zalihe, ne treba navoditi ovdje.

2.073.

Proizvode koji se samo privremeno nalaze na zalihama i utroše se u okviru industrije u nekom kasnijem razdoblju (npr. žitarice za stočnu hranu, sjeme i sadnice itd.) također treba bilježiti na ovoj poziciji jer krajnja uporaba proizvoda nije poznata u trenutku kad on ulazi na zalihe.

2.074.

Ova je stavka zbroj stupaca 7q do 11q.

2.075.

Promjene u zalihama unutar industrije (isključujući zalihe u različitim fazama tržišnog plasmana) tijekom izvještajne godine mjere se tako da se izračuna razlika između unosa novih zaliha i smanjenja zaliha, odnosno razlika između konačnih i početnih zaliha. U potonjem slučaju ostale promjene u obujmu i dobit poljoprivrednog gospodarstva (umanjena za gubitke) moraju se odbiti kod izračuna vrijednosti (usp. 2.179 i dalje).

2.076.

U skladu s konceptom outputa i pravilima za bilježenje potrošnje unutar jedinice (usp. 2.049. i dalje), prerade poljoprivrednih proizvoda (usp. 2.059. i 2.060.) te vlastite finalne potrošnje (usp. 2.061., 2.062., 2.063.), output poljoprivrednih djelatnosti može se prikazati kako slijedi:

2.077.

Pojam „ukupni output” za mjerenje outputa poljoprivredne djelatnosti uključuje trgovinu poljoprivrednim proizvodima i uslugama među poljoprivrednim jedinicama kao i potrošnju proizvoda stočne hrane unutar jedinice (neovisno o tome jesu li namijenjeni za prodaju ili ne).

2.080.1.

Prema ESA-i 2010, 3.82 istraživanje i razvoj jest kreativni rad koji se sustavno obavlja radi povećanja znanja te korištenja tog znanja u svrhu otkrivanja ili razvoja novih proizvoda, uključujući unaprjeđenje inačica ili razvoj novih proizvoda te unaprjeđenje inačica ili kvalitete postojećih proizvoda, ili otkrivanje i razvoj novih ili učinkovitijih proizvodnih procesa. Relativno značajna veličina istraživanja i razvoja u odnosu na glavnu djelatnost bilježi se kao sporedna djelatnost lokalnog JVD-a. Ako je moguće, za istraživanje i razvoj uspostavlja se zaseban lokalni JVD, koji se ne raspodjeljuje poljoprivrednoj industriji. Kad je riječ o jedinicama koje imaju i djelatnosti istraživanja i razvoja, ako se ne mogu dodijeliti zasebnom lokalnom JVD-u i ako je moguće procijeniti troškove istraživanja i razvoja povezane s poljoprivrednim djelatnostima, te procjene trebale bi se bilježiti kao output poljoprivredne industrije, i to kao „ostale neodvojive nepoljoprivredne sporedne djelatnosti” (proizvodnja za vlastite potrebe) i kao bruto investicije u fiksni kapital.

2.118.

Bruto investicije u fiksni kapital sastoje se od nabava rezidentnih proizvođača, umanjenih za prodaje, dugotrajne imovine u određenom razdoblju, uvećano za određene dodatke vrijednosti neproizvedene imovine ostvarene proizvodnom djelatnošću proizvođača ili institucionalne jedinice (ESA 2010, od 3.125. do 3.129.). Dugotrajna imovina jest proizvedena imovina koja se upotrebljava u proizvodnji dulje od jedne godine (usp. ESA 2010, 3.124. i Prilog 7.1.).

2.119.

Bruto investicijama u fiksni kapital određenog nacionalnog gospodarstva smatra se dio bruto domaćeg proizvoda (BDP) proizveden tijekom izvještajne godine sa svrhom da bude korišten tijekom razdoblja dužeg od godinu dana kao sredstvo proizvodnje u proizvodnom procesu (za razliku od finalne potrošnje privatnih i javnih kućanstava, izvoza i promjena u stanju zaliha). Shodno tomu, dobra koja se, iako proizvedena u nekom trenutku u prošlosti i stoga uključena u nacionalni proizvod, koriste u druge svrhe tijekom izvještajnog razdoblja ne uključuju se u bruto investicije u fiksni kapital nacionalnog gospodarstva. Promjena u namjeni ili vlasništvu ne znači da takva dobra postaju dio domaćeg proizvoda po drugi put te to ni na koji način ne mijenja ukupnu masu fiksnog kapitala nacionalnog gospodarstva u cjelini. Međutim, uključivanje ovakvih transakcija važno je u analizama prema homogenoj grani, industriji ili sektoru.

2.120.

Ako promjena prava vlasništva nad imovinom rezultira njenom drugačijom uporabom (tj. više ne u obliku dugotrajne imovine), dolazi do smanjenja dugotrajne imovine nacionalnog gospodarstva. Najčešći primjeri za to su motorna vozila koja kućanstva kupuju kao rabljena vozila od proizvodnih jedinica, zatim plovila koja se kao rabljena prodaju drugim zemljama te također kapitalna dobra koja su razgrađena i koriste se kao intermedijarna roba. Budući da nova uporaba imovine u ovim slučajevima čini dio nacionalnog proizvoda (finalna potrošnja, izvoz ili bilo koja druga uporaba ovisno o vrsti dobara proizvedenih od otpada), bruto investicije u fiksni kapital moraju se smanjiti. To je razlog zašto ►M6  ESA 2010 ◄ u izračunu bruto investicija u fiksni kapital koristi koncept neto nabave postojećih proizvedenih dobara: ova stavka omogućuje prodaje dugotrajne imovine tj. uzimanje u obzir smanjenja fiksnog kapitala.

2.121.

Neto nabave postojećih dobara mogu imati pozitivnu vrijednost, drugim riječima, predstavljati povećanje dugotrajne imovine gospodarstva u cjelini. Ovo je slučaj, na primjer, kada se rabljena vozila, koja su već navedena kao finalna potrošnja u okviru nacionalnog proizvoda, kupuju da bi se koristila kao fiksni kapital. Budući da vrijednost prodanih postojećih investicijskih dobara nadmašuje vrijednost kupljenih dobara, neto nabave imaju negativnu vrijednost za nacionalno gospodarstvo u cjelini. Međutim, ako se bruto investicije u fiksni kapital podijele s obzirom na korisničku granu, neto nabave mogu imati pozitivnu vrijednost za neke gospodarske grane.

2.122.

Određivanje bruto investicija u fiksni kapital pojedinih sektora ili grana gospodarstva temelji se na kriteriju prava vlasništva (nabava, prodaja), a ne na kriteriju upotrebe dobara. Potrebno je napomenuti da se dugotrajna imovina stečena financijskim leasingom (ali ne ona koja je jednostavno u najmu) obrađuje kao imovina najmoprimca ako je najmoprimac proizvođač), a ne najmodavca, koji knjiži financijsku imovinu u iznosu jednakom iznosu fiktivnog potraživanja (usp. 2.109. (d)) i poglavlje 15. ESA-e 2010 o razlici među različitim oblicima najma trajne robe) ( 21 ).

2.123.

►M6  Primjena kriterija prava vlasništva ovisi o statističkom sustavu na temelju kojega se izračunavaju bruto investicije u fiksni kapital. ◄ Ako su to podaci kupaca, teoretski neće biti nikakvih teškoća (osim praktičnih poteškoća bilježenja svih investitora). Međutim, često se događa (a to se naročito odnosi na poljoprivredu) da se kao temelj izračuna koriste informacije proizvođača kapitalnih dobara o njihovom outputu ili prodaji. Osim slučajeva u kojima nije jasno pripadali neki proizvod stavci kapitalnih dobara ili ne, također je teško odrediti stvarnog kupca jer priroda kapitalnih dobara daje samo indikaciju o tome tko je korisnik. U poljoprivredi, stoga, postoji rizik da će biti zabilježena i ona kapitalna dobra koja nisu kupljena od poljoprivrednih gospodarstava, već su ih kupila komercijalna poduzeća kako bi ih iznajmljivala bez osoblja koje njima upravlja.

2.124.

Nabave dugotrajne imovine obuhvaćaju novu ili postojeću dugotrajnu imovinu koja je stečena (kupljena, stečena razmjenom, primljena kapitalnim transferima u naravi ili stečena financijskim leasingom), dugotrajnu imovinu proizvedenu i zadržanu radi proizvođačeve vlastite upotrebe, značajnija poboljšanja dugotrajne imovine i neproizvedene materijalne imovine, prirodni rast poljoprivredne imovine (stoke i nasada) i troškove povezane s prijenosom prava vlasništva neproizvedene imovine (usp. ESA 2010, 3.125. (a)).

2.126.

►M6  Kupnja ili proizvodnja za vlastite potrebe niza trajnih dobara potrebnih za početno instaliranje smatra se investicijom u fiksni kapital. ◄ Na primjer, zalihe boca neke pivovare ili vinarije (ne računajući nepovratne boce) predstavljaju masu dobara koja se trebaju bilježiti kao imovina iako je vrijednost svake pojedine boce zanemariva. Isto se odnosi na stolce i stolove, posuđe i pribor za jelo u restoranima, kao i alate u nekom poduzeću. Početno instaliranje ovih dobara predstavlja stvaranje fiksnog kapitala; međutim, u ovim slučajevima ne bilježi se potrošnja fiksnog kapitala jer se pretpostavlja da će, jednom kad je instalacija obavljena, ona uvijek zadržati istu vrijednost kao rezultat konstantnih kupnji zamjenskih dijelova kako bi se nadoknadili oni koji su se izgubili ili postali neupotrebljivi. Tekuće kupnje zamjenskih dijelova bilježe se kao intermedijarna potrošnja. Ovo pravilo, koje je u teoriji jasno, ponekad je teško primijeniti u praksi jer statistički podaci o proizvodnji ili prodaji ne daju jasnu sliku o tom jesu li dotična dobra kupljena radi početnog instaliranja ili zamjene postojećih dijelova.

2.127.

Robe i usluge ugrađene u postojeća fiksna kapitalna dobra s ciljem njihova poboljšanja, ponovne izgradnje ili rekonstrukcije, produženja njihova korisnog vijeka trajanja ili povećanja njihove produktivnosti, bilježe se zajedno s kapitalnim dobrima u koja su ugrađene. To se smatra stjecanjem nove dugotrajne imovine. U načelu, ova stavka obuhvaća svu robu i usluge ugrađene u fiksna kapitalna dobra koje uvelike nadilaze tekuće održavanje i popravak. Tekućim održavanjem smatraju se sve usluge koje se, u usporedbi s normalnim vijekom trajanja kapitalnih dobara, moraju uzastopno obavljati u relativno kratkim vremenskim razmacima kako bi se ta kapitalna dobra održala u upotrebljivom stanju. Na primjer, tekuće održavanje obuhvaća zamjenu dijelova kapitalnih dobara koji se brzo troše, vanjsko i unutarnje bojanje itd.

2.128.

Visina iznosa utrošenih na ovu vrstu održavanja ni u kom slučaju nije kriterij za određivanje predstavlja li neka usluga dio imovine ili tekuće održavanje, budući da u slučaju kapitalnih dobara velike vrijednosti čak i usluge tekućeg održavanja mogu biti vrlo skupe (usp. 2.109.(e)). Strogo uzevši, kod određivanja da li određene usluge obavljene na postojećim fiksnim kapitalnim dobrima treba svrstati u kategoriju „tekuće održavanje” ili „bruto investicije u fiksni kapital” odlučujuće treba biti vremensko razdoblje koje će proći prije nego što uslugu treba ponoviti, tj. zamjena dijelova koji se u normalnim okolnostima istroše u roku od godine dana, kao što su gume na kamionu, smatra se tekućim održavanjem, dok se zamjena motora vozila smatra investicijom u fiksni kapital, ne zato što je vrijednost te usluge veća, nego zato što motor obično nije potrebno zamijeniti svake godine, već tek nakon nekoliko godina. Bilježenje usluge ovog tipa na strani imovine (tj. njezin tretman kao investicije u fiksni kapital, a ne tekuće održavanje) omogućuje da se njena vrijednost ravnomjerno rasporedi tijekom cijelog razdoblja uporabe kroz potrošnju fiksnog kapitala, tj. amortizaciju.

2.129.

U SNA-i 2008 navodi se da bi poboljšanja dugotrajne imovine trebalo odrediti na temelju opsega promjena značajki dugotrajne imovine, tj. znatne promjene u veličini, obliku, radu, kapacitetu ili očekivanom korisnom vijeku trajanja, ili na temelju činjenice da te vrste poboljšanja nisu one promjene koje bi uobičajeno nastale na drugoj istovrsnoj dugotrajnoj imovini kao dio programa redovnog održavanja i popravaka (usp. SNA 2008, 10.43. i 10.46.).

2.130.

Prodaje dugotrajne imovine obuhvaćaju prodaju, rušenje, rashodovanje ili uništavanje dugotrajne imovine koje provodi njezin vlasnik, odnosno njezin prijenos razmjenom ili kapitalnim transferima u naravi (usp. ESA 2010, 3.125. (b) i 3.126.). Prodaje bi obično trebale dovesti do promjene u pravu vlasništva i imati izravnu ekonomsku svrhu (zbog toga dugotrajna imovina koju je vlasnik srušio, rashodovao ili uništio kako bi se onemogućila njezina buduća gospodarska upotreba nije uključena u te prodaje) (usp. SNA 2008, 10.38.). No neke prodaje mogu ostati unutar iste institucionalne jedinice, kao što je slučaj sa životinjama koje poljoprivrednik zakolje i koje konzumira njegova obitelj.

2.131.

Bruto investicije u fiksni kapital vrednuju se po kupovnim cijenama (uključujući i troškove prijenosa prava vlasništva, instaliranja i ostale troškove prijenosa), odnosno, ako se radi o proizvodnji za vlastiti račun, vrednuju se po bazičnim cijenama slične dugotrajne imovine (bazična cijena može se izračunati na temelju zbroja nastalih troškova). Otuđenja valja bilježiti po prodajnoj cijeni koja treba odgovarati kupovnoj cijeni umanjenoj za troškove prijenosa prava vlasništva nad imovinom, instaliranja i troškove prijenosa (usp. 2.130.).

2.132.

Troškovi prijenosa prava vlasništva nad imovinom predstavljaju bruto investicije u fiksni kapital kupca, čak i ako neke od troškova snosi prodavatelj. Ovi troškovi obuhvaćaju izdatke nastale kako bi se ušlo u posjed imovine (troškovi instaliranja i prijevoza itd.), naknade i provizije posrednicima (odvjetnicima, stručnjacima itd.) i poreze koje je potrebno platiti na posredničke usluge korištene tijekom prijenosa prava vlasništva nad imovinom.

2.133.

Bruto investicije kupca u fiksni kapital obuhvaćaju vrijednost stečenih roba (isključujući troškove prijenosa) uvećanu za ukupne troškove prijenosa u procesu nabave. Obratno, bruto investicije prodavatelja u fiksni kapital obuhvaćaju samo vrijednost prodane robe (isključujući troškove prijenosa) ( 22 ). U slučaju neproizvedene imovine (kao što su zemljište ili patentirana imovina poput prava proizvodnje) koja nije uključena u bruto investicije u fiksni kapital, ovi se troškovi moraju odvojiti od nabave/otuđenja ove imovine i bilježiti na drugoj poziciji kao bruto investicije kupca u fiksni kapital.

2.134.

Bilanca, koja predstavlja popis vrijednosti imovine i preuzetih obveza podijeljenih na stavke, daje informacije o različitim sastavnicama promjene vrijednosti imovine. ►M6  Kakoje definirano u bilancama (usp. ESA 2010, 7.12. i 7.13.), promjena vrijednosti nekog dijela imovine koja se dogodila između kraja i početka računovodstvenog razdoblja može se opisati na sljedeći način: ◄

2.135.

Nominalna dobit poljoprivrednog gospodarstva (neto bez gubitaka) predstavlja dobit gospodarstva (neto bez gubitaka) akumuliranu tijekom dotičnog razdoblja, koja je rezultat promjene cijene imovine čije ekonomske i fizičke (količinske i kvalitativne) značajke ostaju nepromijenjene tijekom obračunskog razdoblja. Te se promjene bilježe na računu revalorizacije.

2.136.

Ostale promjene u obujmu imovine uključuju tijekove koji omogućuju bilježenje otkrića, pogoršanja ili iscrpljenja prirodnih resursa, kao i posljedice izvanrednih događaja koji mogu utjecati na koristi koje se dobivaju iz imovine. Što se tiče imovine u poljoprivrednoj industriji, promjene u obujmu mogu se svrstati u tri glavne kategorije:

▼M7

▼B

2.137.

Bruto investicije u fiksni kapital i potrošnja fiksnog kapitala (usp. 3.098. do 3.106.) stoga nisu jedini elementi koje valja uzeti u obzir kod analize promjene vrijednosti imovine.

2.138.

U ESA-i 2010 razlikuje se više elemenata koje bi trebalo bilježiti kao bruto investicije u fiksni kapital (usp. ESA 2010, 3.127.):

2.139.

Za potrebe izrade ERP-a razlikuju se sljedeće vrste elemenata bruto investicija u fiksni kapital:

2.140.

Bruto investicije u poljoprivrednu imovinu odnose se na dvije vrste imovine (nasade i životinje) koje se koriste višekratno i kontinuirano s ciljem proizvodnje proizvoda kao što su voće, kaučuk, mlijeko itd.: voćke, vinova loza, polja hmelja, nasadi jagodastog voća i lijehe šparoga. Nasadi božićnih drvca (koji samo jednom daju gotovi proizvod) ne smatraju se dugotrajnom imovinom, kao ni žitarice ili povrće. Životinje koje se smatraju dugotrajnom imovinom uključuju, na primjer, životinje za rasplod, mliječna goveda, ovce koje se uzgajaju radi vune i životinje za vuču (životinje namijenjene klanju, uključujući perad, ne smatraju se dugotrajnom imovinom).

2.141.

Prema ESA-i 2010 (3.125.) bruto ulaganje u fiksni kapital u nasade odgovara vrijednosti nabava prirodnih dobara umanjenih za prodaje koja donose višekratni urod (kao što su voćke) i koja su dosegla puni rod, kojima se dodaje prirast tih prirodnih dobara dok ne dosegnu zrelost (odnosno donesu plodove) tijekom predmetnog računovodstvenog razdoblja.

2.142.

Definicija bruto ulaganja u fiksni kapital odgovara:

2.143.

Prva dva elementa bruto ulaganja u fiksni kapital u nasade predstavljaju poljoprivredni output bruto ulaganja za vlastite potrebe.

2.144.

Prodaje nasada (koja se bilježe kao negativno bruto ulaganje u fiksni kapital) mogu se pojaviti u dva oblika: može doći do prodaje stalnih nasada drugim (poljoprivrednim) jedinicama i u tom se slučaju u ERP se knjiže samo troškovi povezani s prijenosom vlasništva. Druga mogućnost jest da senasadi posijeku. No u tom slučaju, sukladno općoj definiciji prodaja, posječeni nasadi moraju imati izravnu gospodarsku uporabu; drugim riječima, potrebno je protuknjiženje u obliku korištenja roba i usluga (npr. prodaja poduzeću specijaliziranom za prodaju drva ( 23 )). U tom drugom slučaju prodaje nasada koje se bilježe kao negativno bruto ulaganje u fiksni kapital trebale bi imati manj iznos.

2.145.

Kao posljedica toga, u većini slučajeva (tj. osim u drugom slučaju iz točke 2.144.), vrijednost krčenja ne smije se oduzeti od vrijednosti ulaganja u nasade. Ulaganja namijenjena obnavljanju postojećih nasada trebaju se obraditi kao investicije, a ne kao rutinski troškovi održavanja.

2.146.

Obradu krčenja nasada potrebno je analizirati u vezi s izračunom potrošnje fiksnog kapitala. U skladu s ►M6  ESA-om 2010 ◄ potrošnja fiksnog kapitala u slučaju nasada odgovara amortizaciji nasada nakon njihovog ulaska u puni rod. Krčenje se nasada ( 24 )stoga treba tumačiti na sljedeći način:

2.147.

Stoga, promjena vrijednosti nasada tijekom računovodstvenog razdoblja obuhvaća sljedeće četiri komponente (usp. 2.134.):

2.148.

Rad na imovini u obliku uzgajanih biljnih kultura, tj. nasada, bilježi se kao prodaja koju obavljaju poduzeća specijalizirana za takvu vrstu ugovornog posla u poljoprivredi (uz pripremanje tla, nabavu strojeva, sadnju, radnu snagu itd.) ili kao output fiksnih kapitalnih dobara proizvedenih za vlastite potrebe (usp. 1.75.).

2.149.

Bruto ulaganje u stoku odgovara sljedećim elementima:

2.150.

U skladu s ►M6  ESA-om 2010 ◄ , BIFK (bruto investicije u fiksni kapital) u stoku mjeri se kao razlika između nabave stoke (prirast i uvoz) tijekom godine, uključujući onu koja proizlazi iz vlastite proizvodnje, i otuđenja stoke (za klanje ( 27 ), izvoz i drugu konačnu uporabu), uračunavši troškove prijenosa vlasništva ( 28 ). BIFK u stoku proteže se kroz cijeli životni vijek životinje. Ponajprije, BIFK se uglavnom sastoji od prirasta životinje. Kada životinja dosegne zrelu dob, BIFK (bruto investicije) se uglavnom mjere prodajom (prodaja radi klanja ili izvoz). Uvoz, izvoz i troškovi povezani s prijenosom vlasništva sastavni su dijelovi bruto investicija u stoku koje se mogu događati tijekom cijelog životnog vijeka životinje. Prirast životinje (a ne bruto investicije u cijelosti) predstavlja poljoprivrednu proizvodnju stoke kao dugoročne imovine za vlastite potrebe.

2.151.

Mjerenje BIFK (bruto investicija) u stoku samo je jedan element promjene vrijednosti imovine. Zapravo, BIFK u stoku može se izmjeriti samo promjenom u broju stoke, koja se vrednuje prema prosječnoj cijeni u kalendarskoj godini za svaku kategoriju stoke (kvantitativna metoda), ako su ispunjeni sljedeći uvjeti:

Druga metoda izračuna (izravna metoda) sastoji se od mjerenja tijekova ulaza i izlaza za svaku kategoriju stoke po odgovarajućim cijenama: osim nabava i prodaja, tom metodom moraju se uzeti u obzir ulazi (posebno rođenja) i izlazi na poljoprivrednim gospodarstvima.

2.152.

Stoga se, u pravilu, BIFK (bruto investicije) u stoku ne mogu mjeriti na temelju razlike između vrijednosti stoke na kraju i početku računovodstvenog razdoblja. Pravilo za izračunavanje BIFK (bruto investicija) u stoku ovisi izravno o postupku izabranom za bilježenje i mjerenje tri elementa promjene vrijednosti stoke (osim BIFK-bruto investicija u fiksni kapital) i posebno elementa potrošnje fiksnog kapitala. ►M6  To je odstupanje od ESA-e 2010 ◄

2.153.

Prema SNA-i u teoriji bi se trebala izračunati potrošnja fiksnog kapitala za stoku ( 29 ). U praksi, potrošnja fiksnog kapitala za stoku odgovara mjerenju očekivanog pada produktivnosti stoke kada se upotrebljava u proizvodne svrhe, a to se smanjenje pak odražava u ažuriranoj vrijednosti budućeg prihoda od te stoke. No zbog praktičnih poteškoća u procjeni potrošnje fiksnog kapitala (utvrđivanje parametara izračuna vrlo je složeno, usp. 3.105. i 3.106.), za stoku u produktivnoj dobi ne bi se trebala izračunavati potrošnja fiksnog kapitala.

2.154.

BIFK (bruto investicije) u stoku može se mjeriti različitim metodama. Korištenjem metode stalne inventure, svaki se od elemenata bruto investicija u fiksni kapital koji je definiran u točki 2.149. (prirast stoke, uvoz, prodaja radi klanja i izvoz, troškovi povezani s prijenosom vlasništva) može procijeniti vrlo točno i precizno. Međutim, ona zahtijeva brojne podatke (kao što su cijene stoke u produktivnoj dobi tijekom njihovog životnog vijeka). Isto vrijedi za metode koje se temelje na proizvodnom ciklusu životinja. Stoga je potrebno usvojiti jednostavniju metodu, pa makar bila i manje precizna.

2.155.

Predložena metoda koristi indirektan pristup za izračun ( 30 ). Ona se temelji na izračunavanju promjene broja stoke i na sljedeće dvije pretpostavke:

2.156.

Mjerenje BIFK (bruto investicija u fiksni kapital) proizlazi iz zbroja sljedećih elemenata:

2.157.

Izraz „smanjenje vrijednosti zbog izdvajanja za klanje” odnosi se na razliku, u trenutku povlačenja stoke iz osnovnog stada, između vrijednosti stoke procijenjene kao stoka u produktivnoj dobi (po cijeni koja bi se mogla nazvati „kapitalna” cijena) i vrijednosti iste stoke procijenjene kao stoka namijenjena za klanje (odnosno po prodajnoj cijeni u klaonici).

2.158.

Izraz „ostali gubici stoke u produktivnoj dobi” obuhvaća dvije vrste gubitaka:

2.159.

Vrijednost gubitaka koja se bilježi u izračunavanju BIFK (bruto investicija u fiksni kapital) odgovara razlici između vrijednosti stoke po cijeni koja prevladava na početku razdoblja i vrijednosti otuđenja životinja. Ta se otuđenja vrednuju po prodajnoj cijeni životinja za klanje (bilo za prodaju ili vlastitu potrošnju) ili mogu imati nultu vrijednost ako nemaju nikakve gospodarske vrijednosti (npr. ako je stoka uništena itd.).

2.160.

Izrazi „ostali gubici stoke u produktivnoj dobi” i „smanjenje vrijednosti zbog izdvajanja za klanje” odgovaraju tokovima koji se knjiže na računu bilance kao „ostale promjene obujma imovine”. Oni omogućavaju povezanost između različitih sastavnica promjene vrijednosti imovine i bruto ulaganja u fiksni kapital te osiguravaju usklađenost s ►M6  ESA-om 2010 ◄ . Ako bi se oni zanemarili, stvarna razina BIFK - bruto investicija u stoku bila bi podcijenjena.

2.161.

Procjena proizvodnje stoke kao fiksnog kapitala za vlastite potrebe, koja odgovara prirastu životinja, proizlazi iz definicije BIFK - bruto investicije u stoku utvrđene pod točkom 2.149. koja se primjenjuje na kategorije životinja koje još nisu u potpunosti dosegle zrelost.

Proizvodnja za vlastite potrebe = BIFK - bruto ulaganje u fiksni kapital + otuđenja (klanje i izvoz) - nabave (uvoz) ( 31 )- (trošak prijenosa vlasništva).

2.162.

Dugotrajna imovina osim poljoprivredne imovine (nasada i stoke) obuhvaća sljedeće elemente:

2.163.

Bruto investicije u fiksni kapital odgovaraju nabavi takve imovine (nova imovina koja je kupljena ili uvezena tijekom računovodstvenog razdoblja, ili postojeća imovina) umanjenoj za prijenos na ostale jedinice (poljoprivredne industrije ili druge industrije). Potrebno se prisjetiti da ako se ova transakcija tiče dvije jedinice poljoprivredne industrije tijekom istog računovodstvenog razdoblja, oba toka se međusobno poništavaju i samo se troškovi povezani s prijenosom vlasništva bilježe u poziciji odgovarajuće dugotrajne imovine.

2.164.

U slučaju izgradnje kapitalnih dobara (namijenjenih za prodaju) čija se proizvodnja proteže na nekoliko razdoblja, vrijednost obavljenog rada u proizvodnom razdoblju bilježi se kod promjene zaliha proizvođača u obliku nedovršene proizvodnje. Ta se dobra (bilo pokretna ili nepokretna) bilježe u bruto investicije u fiksni kapital tek nakon prijenosa vlasništva. U suprotnom, ako se radi o proizvodnji za vlastite potrebe, taj se rad bilježi kao bruto investicije u fiksni kapital tijekom cijelog proizvodnog razdoblja (usporedi 2.025.).

2.165.

Imovina čija se gospodarska uporaba mijenja bez promjene vlasništva (npr. ako se poljoprivredne zgrade koriste u druge svrhe, a ne za djelatnosti poljoprivredne proizvodnje) ne bilježe se kao otuđenje imovine. Te se promjene bilježe u računu „ostale promjene obujma imovine”.

2.166.

Značajna poboljšanja neproizvedene materijalne imovine odgovaraju uglavnom poboljšanju zemljišta (bolja kakvoća zemljišta i viši prinos zbog navodnjavanja, odvodnjavanja i mjera zaštite od poplava itd.) i trebala bi se tretirati kao bilo koje druge bruto investicije u fiksni kapital (ESA 2010, 3.128.).

2.167.

Ta ulaganja odgovaraju troškovima za poboljšanje zemljišta i njegovu pripremu za ostale proizvodne uporabe uz izuzeće troškova za redovito održavanje (usp. 2.127. do 2.129.). Taj trošak moraju snositi nositelji/upravitelji ili rezultat tog troška mora postati njihova imovina. ►M6  To se posebno tiče troškova infrastrukturnih radova kao što su čišćenje, izravnavanje, odvodnjavanje, navodnjavanje i učvršćivanje (usp. ESA 2010, 3.128. i SNA 2008, od 10.79. do 10.81.). ◄

2.168.

Troškovi povezani s prijenosom vlasništva nad neproizvedenom imovinom odnose se na kupnju zemljišta i neproizvedene nematerijalne imovine (kao što su patenti, proizvodna prava itd.) poljoprivrednih jedinica. Te se kupnje ne bilježe kao bruto investicije u fiksni kapital (već na nekoj drugoj poziciji na računu kapitala, jer su neproizvedena imovina) i samo se troškovi povezani s prijenosom vlasništva knjiže kao bruto investicije u fiksni kapital (za kupca, ali ne za prodavača).

2.168.1.

Istraživanje i razvoj sastoji se od vrijednosti izdataka za kreativnu djelatnost koja se sustavno poduzima radi povećanja znanja i upotrebe tog znanja pri osmišljavanju novih primjena. Osim u slučaju kada se vrijednost može razumno procijeniti, ona se u pravilu računa kao zbroj troškova, uključujući troškove neuspješnog istraživanja i razvoja (usp. ESA 2010, Prilog 7.1.).

2.169.

Sljedeća roba i usluge nisu uključeni u bruto investicije u fiksni kapital:

▼M6

▼B

▼M6

▼B

2.170.

Vrijednost fiksnih kapitalnih dobara koja se istodobno koriste u poslovne i privatne svrhe (npr. motorna vozila) bilježi se sukladno njenoj podjeli na dvije moguće vrste uporabe; djelomično kao bruto investicije u fiksni kapital i djelomično kao finalna potrošnja.

2.171.

Zalihe robe obuhvaćaju svu robu koja nije dio fiksnog kapitala i koja je u određenom trenutku u posjedu proizvodnih jedinica. Potrebno je razlikovati dvije vrste zaliha robe – zalihe inputa i zalihe outputa:

2.172.

Nebilježenje biljnih kultura u rastu kao nedovršene proizvodnje opravdava se u slučaju europske poljoprivrede činjenicom da velika većina biljnih kultura ima proizvodni ciklus kraći od računovodstvenog razdoblja. Osim toga, polazi se od toga da njihovo bilježenje u trenutku branja ili žetve omogućava dovoljno veliku dosljednost u obračunavanju troškova proizvodnje, koji su sastavni dio analize dohotka iz te djelatnosti (usp. 2.012.). Kada se berba ili žetva, priprema tla i sijanje obavljaju u različitim računovodstvenim razdobljima, računi razdoblja u kojem su se pojavili troškovi prikazuju računovodstveni gubitak, a oni u razdoblju žetve ili berbe računovodstveni dobitak. Međutim, ta se računovodstvena metoda može prihvatiti jer se, ako uvjeti ostaju isti iz godine u godinu, uspostavlja svojevrsna ravnoteža time što se troškovi u istom razdoblju prebijaju iz dobiti od prodaje prijašnje žetve ili berbe. Samo u slučaju značajne promjene proizvodnje ili u slučajevima vrlo loše žetve ili berbe neće doći do spomenutog prebijanja. U takvim okolnostima, output bi se mogao bilježiti kao nedovršena proizvodnja (vidjeti također 2.013.).

2.173.

Potrebno je upozoriti da se usluge ne bilježe kao zalihe osim onih uključenih u kupovnu vrijednost robe stavljene na zalihe.

2.174.

Prema ►M6  ESA-i 2010 ◄ , promjene zaliha se mjere tako da se od vrijednosti povećanja zaliha oduzme vrijednost smanjenja zaliha i svi uzastopni gubici robe na zalihi.

2.175.

Povećanje zaliha vrednuje se na datum knjiženja u zalihe, a smanjenje zaliha se vrednuje po cijenama koje prevladavaju u trenutku povlačenja iz zaliha. Vrijeme bilježenja (i vrednovanja) povećanja i smanjenja zaliha mora se uskladiti s ostalim robnim transakcijama (output i intermedijarna potrošnja).

2.176.

Bazična cijena je cijena koja se koristi za vrednovanje promjena zaliha (povećanje, smanjenje ili uzastopni gubici gotovih proizvoda ili nedovršene proizvodnje). Što se tiče povećanja nedovršene proizvodnje, uporabna cijena bi se trebala procijeniti primjenom dijela ukupnih proizvodnih troškova koji su nastali na kraju razdoblja i bazične cijene sličnih gotovih proizvoda. ►M6  Isto tako, vrijednost povećanja nedovršene proizvodnje može se procijeniti vrijednošću proizvodnih troškova s maržom/dodatkom za očekivani poslovni višak ili (procijenjeni) mješoviti dohodak (usp. ESA 2010, 3.47. i 3.48.). ◄

2.177.

Metoda koju preporučuje ►M6  ESA 2010 ◄ za bilježenje povećanja i smanjenja zaliha predstavlja metodu stalne inventure. Međutim, ovo se rješenje ne može općenito primjenjivati zbog teškoća kod prikupljanja podataka o povećanjima i smanjenjima. Nastojeći se uskladiti s metodom stalne inventure, ►M6  ESA 2010 ◄ preporučuje „kvantitativnu” metodu koja se sastoji od mjerenja promjena zaliha kao količinske razlike između stanja zaliha na početku i na kraju računovodstvenog razdoblja, vrednovanih po prosječnim cijenama koje važe u dotičnom razdoblju. Međutim, ta se metoda može primijeniti jedino ako cijene ostanu stabilne u dotičnom računovodstvenom razdoblju ili ako se cijene i količine zaliha smanje ili povećaju u pravilnom omjeru u dotičnom računovodstvenom razdoblju.

2.178.

Ta „kvantitativna metoda” ne može se primjenjivati na biljnu proizvodnju zbog kolebanja cijena i količina koja proizlaze iz proizvodnog procesa i strukture ponude i potražnje. ►M6  Taj problem, koji je specifičan za poljoprivredu, prepoznat je u ESA 2010 (usp. 3.153. (c)). ◄

2.179.

Također je potrebno uzeti u obzir da je promjena zaliha, kako je definirana u točki 2.174., tek jedna od sastavnica promjene vrijednosti zaliha između početka i kraja računovodstvenog razdoblja. Zapravo između početne i završne bilance zaliha robe postoji sljedeća osnovna računovodstvena jednadžba:

2.180.

Nominalni dobici i gubici iz revalorizacije i ostale promjene obujma ( 32 )ne bi trebale biti uključene u mjerenje outputa, već u račun ostalih promjena imovine (u račun revalorizacije odnosno račun ostalih promjena obujma imovine).

2.181.

Glavna poteškoća kod vrednovanja promjena zaliha u ERP-u tiče se poljoprivrednih kultura. Ti su proizvodi zapravo sezonski proizvodi kod kojih se povećanje zaliha može desiti samo nakon žetve/berbe i kod kojih se smanjenja protežu na nekoliko mjeseci nakon žetve/berbe i često se nastavlja u sljedeću računovodstvenu godinu. Njihova cijena može također ovisiti o značajnim fluktuacijama iz jednog razdoblja u drugo ili čak unutar istog razdoblja.

2.182.

Kod vrednovanja promjena zaliha stočnog fonda nije toliko važno jesu li životinje uzgajane od rođenja u zemlji ili su uvezene mlade te potom uzgajane i tovljene u zemlji. Kada uvezene životinje preuzme poljoprivredno gospodarstvo koje ih nastavlja uzgajati na nacionalnom području, te su životinje „naturalizirane” i sukladno tome asimilirane u domaću proizvodnju.

2.183.

Kako bi se procijenile promjene kod stada na kraju izvještajnog razdoblja, potrebno je napraviti razliku između stada koje predstavlja „zalihe” i stada koje predstavlja „dugotrajnu imovinu” (usp. 2.140. i 2.202). Vrijednost bazične cijene za prvu kategoriju životinja trebala bi se obračunavati kao zbroj proizvodnih troškova u cjelokupnom životu prosječne životinje u različitim klasama stoke od rođenja do kraja izvještajne godine, uključujući maržu za procijenjeni poslovni višak ili procijenjeni mješoviti dohodak (usp. 2.176.). Ako je životinja izvorno uvezena i nastavlja živjeti na nacionalnom području, kupovna cijena pri uvozu može se obračunati tako da predstavlja zbroj proizvodnih troškova do navedenog datuma.

2.184.

Zbog općenito redovitih promjena cijena životinja, moguće je procijeniti promjene zaliha stoke jednostavnom metodom približnih vrijednosti koja isključuje nominalne dobitke (neto bez gubitaka) iz revalorizacije. Za svaku kategoriju životinje, promjena populacije između kraja i početka računovodstvene godine množi se s prosječnom cijenom promatranom tijekom obračunskog razdoblja.

2.185.

Sezonski proizvodi (usp. 2.178. i 2.181.) su proizvodi za koje kvantitativna metoda ne predstavlja dobro usklađivanje trajnog inventara radi nepravilnih promjena cijena i količina. Primjena kvantitativne metode mogla bi dovesti do uključivanja nominalnih dobitaka ili gubitaka iz revalorizacije u mjerenje promjene zaliha. Jedno od rješenja moglo bi biti da se promjene zaliha mjere u kraćim razdobljima nego li je izvještajno razdoblje (npr. svaka tri mjeseca), budući da bi u takvim kraćim razdobljima kretanja cijena i količina bila ujednačenija. Unatoč tome, ovu je metodu teško primjenjivati zbog nedostatka osnovnih podataka.

2.186.

Druga metoda za određivanje vrijednosti zaliha sezonskih proizvoda jest proučavanje kretanja cijena robe na zalihama. Cijena robe može se mijenjati tijekom skladištenja zbog najmanje triju razloga (SNA 2008, 6.143.):

2.187.

Razlika između cijene po kojoj se proizvodi stavljaju u zalihe i cijene po kojoj se povlače iz zaliha trebala bi odražavati vrijednost dodatnog outputa proizvedenog tijekom skladištenja (SNA 2008, 6.143.) jer su proizvodi koji su povučeni sa skladišta nekoliko mjeseci nakon branja ili žetve ekonomski drugačiji od onih koji su bili uskladišteni. Ta vrsta porasta vrijednosti proizvoda ne bi se smjela računati kao nominalni dobitak iz revalorizacije.

2.188.

Na temelju različitih sastavnica promjena vrijednosti zaliha i čimbenika koji određuju promjene cijena proizvoda koji su uskladišteni, a s obzirom da je iz vrednovanja sezonskog outputa teško isključiti bilježenje dobitaka i gubitaka iz revalorizacije, preporučuju se dvije metode. One se razlikuju u tumačenju djelatnosti skladištenja i vremenu bilježenja promjene vrijednosti proizvoda koja je posljedica njihovog skladištenja. Prva metoda predstavlja izvještajnu metodu koja se treba primjenjivati kod vrednovanja outputa i promjena zaliha sezonske poljoprivredne proizvodnje. Druga se metoda može koristiti za specifičnije slučajeve (uglavnom proizvode čije je cijene teško predvidjeti).

2.189.

Izvještajna metoda sastoji se od utvrđivanja promjene zaliha kao razlike između vrijednosti outputa za dotičnu godinu i vrijednosti prodaja (i drugih uporaba) za istu godinu ( 33 ). Temelji se na pretpostavci da na kraju tržišne godine ne ostanu zalihe (kraj prve polovice sljedeće kalendarske godine). Ona uključuje izravno vrednovanje ukupnog outputa žetve/berbe tijekom godine n koristeći ponderiranu prosječnu cijenu za tržišnu godinu (n/n + 1) i oduzimajući od tog vrijednosti sve prodaje (i ostale uporabe) obavljene tijekom kalendarske godine n koja odgovara godini žetve/berbe ( 34 )po cijenama koje se primjenjuju u vrijeme prodaje (ili ostale uporabe).

2.190.

Izvještajna metoda obrađuje djelatnost skladištenja kao čimbenik za podizanje cijena robe tijekom skladištenja. Ona stoga pravi razliku između djelatnosti skladištenja i njenih učinaka na proizvodne cijene. Porast vrijednosti koji je posljedica skladištenja „predviđa” se, budući da je raspoređen u output godine n (tj. godine žetve/berbe, iako se prodaja proteže na dvije kalendarske godine); kretanja cijena moguće je predvidjeti bez prevelike neizvjesnosti jer su posljedica donekle redovitih i predvidljivih promjena (usp. 2.186.).

2.191.

Primjena ove metode omogućava da se uključenje dobitaka i gubitaka iz revalorizacije pri mjerenju proizvodnje svede na najmanju moguću mjeru. Ona osigurava dosljednost između izračuna outputa po vrijednosti i količini i sprečava bilježenje outputa na temelju nedovršene proizvodnje (zahtijevajući podatke o količinama zaliha na početku i kraju kalendarske godine uz odgovarajuće cijene). Ona također olakšava izradu računa po stalnim cijenama.

2.192.

Druga metoda se preporučuje u specifičnom slučaju proizvoda čije je cijene teško predvidjeti (kao što je voće, povrće, krumpir i maslinovo ulje) i čije skladištenje na poljoprivrednim gospodarstvima doseže gospodarski značajnu razinu. Ova je metoda manje stroga od izvještajne metode što se tiče isključivanja dobitaka i gubitaka iz revalorizacije iz mjerenja outputa; ona smatra da je skladišna djelatnost produljenje proizvodnog procesa. Uključivanje povećanja cijena skladištenih proizvoda se odgađa i raspoređuje na godinu u kojoj se obavilo uskladištenje.

2.193.

Po toj se drugoj metodi sezonski output izračunava izravno kao zbroj prodaje, drugih uporaba i promjena zaliha. Promjene zaliha se procjenjuju vrednovanjem zaliha na kraju i početku računovodstvenog razdoblja na temelju njihovih tekućih cijena.

2.194.

Potrebno je napomenuti da se ove dvije metode razlikuju po načinu mjerenja promjene zaliha, a ne po vrednovanju prodaje (koje se vrednuju po bazičnoj cijeni koja se primjenjuje na smanjenje zaliha).

2.195.

Vino je proizvod koji se općenito skladišti na nekoliko godina zbog starenja i dozrijevanja. Tijekom tog razdoblja skladištenja, mijenja se njegova kakvoća. Skladišna djelatnost na poljoprivrednom gospodarstvu može se smatrati produljenjem procesa proizvodnje vina budući da je vino koje napušta skladište različito od vina koje je došlo u skladište. Uskladištena vina se stoga moraju obraditi kao nedovršena proizvodnja i porast vrijednosti koji se potom utvrdi trebalo bi smatrati porastom outputa koji se mora neprekidno mjeriti tijekom vremena.

2.196.

Promjena vrijednosti vina može biti rezultat triju čimbenika: promjene njegove kakvoće, promjena u strukturi ponude i potražnje (tj. relativnih cijena između mladog i starog vina) i općeg povećanja cijena. Dok bi se promjene vrijednosti vina zbog prva dva čimbenika trebale uključiti u mjerenje outputa, bilo koje povećanje cijene vina zbog općeg povećanja cijena vina ne bi se trebalo odražavati na vrijednost outputa već obraditi kao dobitak iz revalorizacije (koji se bilježi na računu revalorizacije).

2.197.

Bilježenje porasta vrijednosti vina u vrijednost outputa trebalo bi se obavljati tijekom cijelog procesa starenja. Međutim, to znači da bi trebalo raspolagati velikim količinama podataka o strukturi zaliha vina prema godini proizvodnje, kakvoći i području proizvodnje kao i o razvoju njihovih cijena. Budući da ti podaci općenito nisu na raspolaganju u državama članicama, razvijene su dvije praktične metode koje omogućavaju da se za potrebe ERP-a približno izračuna porast vrijednosti vina zbog starenja. Iako na koncepcijskoj razini nisu tako stroge, te se dvije metode čine prihvatljivima u sadašnjoj situaciji s obzirom na raspoloživost podataka. Izbor svake države članice ovisi o strukturi njene vinske industrije i statističkom sustavu.

2.198.

Predviđanje povećanja vrijednosti zbog starenja vina: prvom se metodom vrednuje povećanje zaliha vina koja će stariti kod proizvođača, koristeći prodajne cijene vina čiji je proces starenja već završen, koje su vrijedile u drugoj polovici godine. Očekivani se porast vrijednosti predviđa u outputu godine berbe. Ovaj je porast samo djelomičan budući da se ta vina ne vrednuju po njihovim realnim prodajnim cijenama već po cijenama drugih vina koja su iste vrste, ali starija. Razlika između njihove stvarne prodajne cijene i one koja se koristi za vrednovanje povećanja zaliha ne računa se u vrijednost outputa, budući da se tumači kao dobitak iz revalorizacije (NB: ova razlika uključuje učinke inflacije). Budući da ne pravi razliku između vina koje se nalazi na zalihama i prodanog vina prema godini berbe, ova metoda polazi od pretpostavke da je tržište kvalitetnih vina ujednačeno što se tiče starosti vina.

2.199.

Odgođeno vrednovanje starenja vina: druga metoda vrednuje povećanje zaliha po cijeni vina „koje nije ostarilo”, koje su vrijedile u trenutku berbe i ne bilježi dodatak za nedovršenu proizvodnju vina (tj. porast cijene zbog starenja, bez obzira na učinak opće promjene cijene vina) sve do prodaje vina koje je prošlo proces starenja. Budući da se prodaje vrednuju po prosječnoj cijeni za dotičnu godinu, svako povećanje vrijednosti između godine berbe i godine prodaje bilježi se u output godine prodaje (i stoga se vremenski ne raspoređuje). Ova metoda zahtijeva više podataka o strukturi zaliha vina budući da pretpostavlja da je distribucija zaliha (i smanjenje zaliha) poznata za svaku godinu berbe. Unatoč tome, ona može dati podrobniju sliku o prodaji i zalihama za različita godišta berbe.

2.200.

Nijedna od te dvije praktične metode ne omogućava da se povećanje vrijednosti vina zbog starenja vremenski raspodijeli: jedna ga knjiži unaprijed, a druga s odgodom. Taj se nedostatak može smatrati relativno beznačajnim u oba slučaja ako se pretpostavi da postoji određena stabilnost tijekom vremena u proizvodnji „starog” vina. Čini se da je prva metoda bolja ako je prosječno razdoblje starenja kratko.

2.201.

Kako je navedeno u točkama 2.140. i 2.151., promjene broja stoke (za poljoprivrednu statistiku) bilježe se ili kao BIFK-bruto ulaganje u fiksni kapital ili kao promjene zaliha, ovisno o vrsti životinje.

(a)

(b)

1.   Životinje koje je moguće identificirati kao dugotrajnu imovinu

2.   Životinje koje je moguće identificirati kao zalihe:

3.   Postupak koji treba primjenjivati:

(c)

(d)

3.037.

Sljedeći pojmovi iz standardnog sustava PDV-a primjenjuju se i u paušalnim sustavima:

3.038.

►M6  Odredbama ESA-e 2010, 4.17. utvrđuje se jedinstvena metoda bilježenja PDV-a. ◄ To je „neto” sustav, pri čemu se cijene outputa i inputa bilježe isključivo bez odbitnog PDV-a.

3.039.

U poreznom zakonu, PDV se obrađuje kao „prolazna stavka” za proizvođače, tako da odbitni PDV koji mora platiti proizvođač za svoje kupnje ne predstavlja pravu troškovnu sastavnicu kod njegovih vlastitih izračuna i može se smatrati samo predujmom PDV-a koji mora obračunati na svoj vlastiti promet, pri čemu će samo razliku platiti poreznom uredu. Budući da je zapravo samo krajnji potrošač taj koji mora platiti PDV na dotični proizvod, proizvođač (zajedno s proizvođačima potrebnih dobara za intermedijarnu potrošnju) učinkovito djeluje kao zastupnik poreznog ureda. U suprotnom, tamo gdje proizvođač ne može odbiti (ili zahtijevati povrat) poreza plaćenog na kupnju (neodbitni PDV), PDV se u tim slučajevima treba smatrati sastavnicom troškova.

3.040.

Za poljoprivrednike koji podliježu standardnom sustavu ne postoje računovodstvene poteškoće; PDV fakturiran na proizvode koji su prodani ili na neki drugi način otuđeni, ignorira se u ERP-u i ne bi se smio pojaviti u ni jednoj cijeni outputa koja se koristi za vrednovanje konačnog outputa, dok se odbitni PDV plaćen na kupnju stavaka intermedijarne potrošnje i fiksnih kapitalnih dobara odbija od relevantnih cijena prilikom izračuna izdataka za ERP.

3.041.

Međutim, za poljoprivrednike koji podliježu paušalnom sustavu postoje računovodstveni problemi (usp. 3.035. i dalje). Očito je da će naknada koja se odobrava pojedinim poljoprivrednicima tek u rijetkim slučajevima odgovarati točnom iznosu PDV-a koji su platiti za svoje kupnje. U slučaju paušalnog sustava, metoda bilježenja PDV-a bit će identična metodi koja se koristi za standardne sustave, tj. bez PDV-a za pojedine stavke konačnog outputa i bez odbitnog PDV-a za pojedine stavke intermedijarne potrošnje i bruto ulaganja u fiksni kapital.

Razlika između paušalne naknade odobrene poljoprivrednicima koji podliježu paušalnom sustavu i PDV-a koji bi mogli odbiti da su podlijegali standardnom sustavu PDV-a predstavlja previsoku ili prenisku naknadu. Svaka previsoka ili preniska naknada mora se bilježiti zasebno u ERP-u.

3.042.

Metoda bilježenja previsoke i preniske naknade PDV-a u paušalnim sustavima je sljedeća:

„PDV na kupnje” je PDV koji bi poljoprivrednici koji podliježu paušalnom sustavu mogli oduzeti da su podlijegali standardnom sustavu PDV-a.

3.043.

Prednost ove metode bilježenja je u tome da dovodi do jedinstvenog načina obrade poljoprivrednog outputa, intermedijarne potrošnje i bruto ulaganja u fiksni kapital, bez obzira na sustav PDV-a kojem podliježu poljoprivrednici. Pored toga, ona pridonosi i tomu da se previsoke ili preniske naknade PDV-a obrađuju simetrično u usporedbi s bruto dodanom vrijednošću po bazičnim cijenama. To omogućava izračunavanje bruto dodane vrijednosti po bazičnim cijenama bez obzira na usvojeni sustav PDV-a, što osigurava bolju usklađenost i usporedivost ERP-ova država članica (usp. 3.033.).