Predmet C-584/17 P

ADR Center SpA

protiv

Europske komisije

Presuda Suda (treće vijeće) od 16. srpnja 2020.

„Žalba – Arbitražna klauzula – Sporazumi o bespovratnim sredstvima sklopljeni u okviru posebnog programa ‚Civilno pravosuđe’ za razdoblje 2007. – 2013. – Revizorska izvješća kojima se dovodi u pitanje prihvatljivost nekih troškova – Odluka Europske komisije o provedbi povrata neosnovano isplaćenih iznosa – Članak 299. UFEU-a – Komisijina ovlast donošenja odluke koja je izvršna isprava u okviru ugovornih odnosa – Nadležnost suda Unije – Djelotvorna sudska zaštita”

1. Komisija – Nadležnosti – Izvršenje proračuna Unije – Tražbine Unije nastale na temelju ugovora koji je sklopila institucija – Povrat na temelju odluke koja je izvršna isprava – Ovlast donošenja takve odluke u okviru ugovornih odnosa – Pravna osnova – Ugovorna priroda potraživanja – Irelevantnost

   (čl. 299. st. 1. UFEU-a; Uredba Europskog parlamenta i Vijeća br. 966/2012, čl. 79. st. 2.)

   (t. 51.-58., 61.)

2. Tužba za poništenje – Akti koji se mogu pobijati – Pojam – Akti koji proizvode obvezujuće pravne učinke – Tužba koja se u stvarnosti odnosi na spor ugovorne prirode – Nenadležnost suda Unije – Nedopuštenost

   (čl. 263., 272., 274. i 299. UFEU-a)

   (t. 62.-65.)

3. Tužba za poništenje – Akti koji se mogu pobijati – Akti koji proizvode obvezujuće pravne učinke – Tužba koja se u stvarnosti odnosi na spor ugovorne prirode – Komisijina odluka koja je izvršna isprava u svrhu naplate potraživanja – Akt kojim se nastoje stvoriti obvezujući učinci izvan ugovornog okvira i koji podrazumijeva izvršavanje ovlasti tijela javne vlasti – Nadležnost suda Unije – Nužnost postojanja arbitražne klauzule kojom se dodjeljuje ta nadležnost – Dopuštenost

   (čl. 263., 274. i 299. UFEU-a; Uredba Europskog parlamenta i Vijeća br. 966/2012, čl. 79. st. 2.)

   (t. 69.-73.)

4. Tužba za poništenje – Nadležnost suda Unije – Doseg – Sudski nadzor nad Komisijinom odlukom koja je izvršna isprava u svrhu naplate potraživanja – Nadležnost za ispitivanje kako tužbenih razloga kojima se osporava zakonitost takve odluke tako i onih koji se temelje na povredi ugovornih obveza na temelju kojih je donesena takva odluka – Mogućnost tog suda da preinači tužbu kako bi mogao ispitati tužbene razloge koji se temelje na povredi navedenih ugovornih obveza – Poštovanje prava na djelotvornu sudsku zaštitu – Nepostojanje

   (čl. 263. i 272. UFEU-a; Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 47.; Uredba Europskog parlamenta i Vijeća br. 966/2012, čl. 79. st. 2.)

   (t. 80.-89.)

Kratak prikaz

Svojom presudom ADR Center/Komisija (C-584/17 P) od 16. srpnja 2020., Sud je odbio žalbu koju je podnijelo talijansko društvo ADR Center SpA (u daljnjem tekstu: ADR) protiv presude Općeg suda ( 1 ), kojom je potonji odbio njegovu tužbu kojom se tražilo da se, s jedne strane, poništi Komisijina odluka ( 2 ) o povratu dijela financijskog doprinosa isplaćenog društvu ADR izvršenjem triju sporazuma o bespovratnim sredstvima i da se, s druge strane, toj instituciji naloži da mu isplati preostali iznos koji duguje na temelju tih sporazuma, kao i naknadu štete te kamate.

U ovom slučaju, ADR je društvo koje pruža usluge u području izvansudskog rješavanja sporova. Komisija je 2008. s konzorcijima, koje je koordiniralo društvo ADR, sklopila tri sporazuma o bespovratnim sredstvima u okviru programa „Civilno pravosuđe” koji su sadržavali arbitražne klauzule o nadležnosti suda Unije. Nakon što je Komisija provela revizije, pokrenula je postupak povrata neosnovano isplaćenih iznosa. Budući da društvo ADR nije vratilo te iznose, Komisija je 27. lipnja 2014. donijela odluku koja je izvršna isprava u smislu članka 299. UFEU-a. Nakon što je Opći sud odbio tužbu podnesenu protiv te odluke, društvo ADR podnijelo je Sudu ovu žalbu. Tako je društvo ADR Općem sudu među ostalim prigovorilo da je počinio pogrešku koja se tiče prava prilikom tumačenja, s jedne strane, načela kojim su uređene financijske potpore Unije i, s druge strane, članka 299. prvog stavka UFEU-a, članka 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i članka 79. Financijske uredbe ( 3 ).

U tom se kontekstu Sud najprije bavio pitanjem Komisijine ovlasti donošenja odluke koja je izvršna isprava u okviru ugovornih odnosa. U tom pogledu, nakon što je naglasio da je članak 299. prvi stavak UFEU-a primjenjiv na sve akte kojima se uvodi novčana obveza institucija Unije, Sud je pojasnio da ta odredba sama po sebi ne čini pravnu osnovu koja je dovoljna za donošenja akata koji čine izvršne isprave. Usto, Sud je utvrdio da članak 79. stavak 2. Financijske uredbe Komisiji povjerava ovlast da formalno utvrdi potraživanje na teret osoba koje nisu države članice odlukom koja je izvršna isprava i da se ta odredba primjenjuje na sve operacije koje se financiraju iz proračuna Unije. Tako je Sud prihvatio zaključak Općeg suda u skladu s kojim se ni člankom 299. UFEU-a ni člankom 79. stavkom 2. Financijske uredbe ne provodi razlika ovisno o tomu je li potraživanje čije je postojanje formalno utvrđeno odlukom koja je izvršna isprava ugovorne ili izvanugovorne prirode. Prema tome, Sud je presudio da se tim odredbama Komisiji povjerava nadležnost za donošenje odluke koja je izvršna isprava i to unatoč činjenici da je riječ o novčanoj obvezi ugovorne prirode.

Zatim, Sud je naglasio da, kada postoji ugovor koji veže tužitelja s jednom od Unijinih institucija, sudu Unije može se podnijeti tužba na temelju članka 263. UFEU-a samo ako pobijani akt proizvodi obvezujuće pravne učinke izvan okvira ugovornog odnosa kojim su stranke vezane i koji uključuju izvršavanje ovlasti tijela javne vlasti dodijeljenih instituciji ugovornici. Tako je Sud, potvrdivši obrazloženje Općeg suda, utvrdio da Komisijina odluka o povratu koja je izvršna isprava u smislu članka 299. UFEU-a podrazumijeva izvršavanje takvih ovlasti te da obvezni učinci takve odluke ne proizlaze iz sporazuma o bespovratnim sredstvima koje je sklopila ta institucija nego iz odredbi članka 299. UFEU-a u vezi s člankom 79. stavkom 2. Financijske uredbe. Štoviše, Sud je naveo da kada Komisija koristi navedene ovlasti javne vlasti za donošenje akata koji proizvode pravne učinke izvan ugovornog okvira, kao što je to odluka koja je izvršna isprava, tada su ti akti u nadležnosti suda Unije i može ih se pobijati tužbom za poništenje na temelju članka 263. UFEU-a. Međutim, Sud je pojasnio da Komisijina ovlast donošenja odluka koje su izvršne isprave u ugovornim odnosima treba biti ograničena na ugovore koji sadržavaju arbitražnu klauzulu o nadležnosti suda Unije kako bi se izbjeglo ograničavanje nadležnosti nacionalnih sudova i kako se Komisiji ne bi dopustilo da zaobiđe podjelu nadležnosti između tih sudova i suda Unije.

Naposljetku, Sud se izjasnio o usklađenosti sudske prakse Općeg suda u skladu s kojom sud Unije – kojem je podnesena tužba za poništenje protiv odluke koja je izvršna isprava a koja je donesena na temelju vlastite nadležnosti odvojene od ugovornog odnosa između stranaka – treba ocjenjivati samo one tužbene razloge kojima se osporava zakonitost takvog akta i proglasiti nedopuštenim svaki tužbeni razlog koji se temelji na neizvršenju odredbi predmetnog ugovora ili povredi odredbi nacionalnog prava koje je mjerodavno za taj ugovor s načelom djelotvorne sudske zaštite iz članka 47. Povelje o temeljnim pravima. Tako je Sud naglasio da čak i pod pretpostavkom da sud Unije – u svrhu ispitivanja tužbenog razloga koji se odnosi na navedeni ugovor – preinači tužbu za poništenje koja mu je podnesena u tužbu koja je podnesena kako na osnovi članka 263. UFEU-a tako i na osnovi članka 272. UFEU-a, takva preinaka ne bi mogla osigurati djelotvornu sudsku zaštitu. Naime, prema mišljenju Suda, ta preinaka koja ne ovisi samo o volji tog suda nego i o nepostojanju izričitog tužiteljeva protivljenja u tom smislu te o postojanju tužbenog razloga koji se temelji na povredi pravila kojima se uređuje predmetni ugovorni odnos ne osigurava poštovanje prava na djelotvornu sudsku zaštitu koje zahtijeva da navedeni sud razmotri sva činjenična i pravna pitanja koja su relevantna za rješavanje spora koji se pred njim vodi. Prema tome, Sud je zaključio da je Opći sud počinio pogrešku koja se tiče prava time što je presudio da, u okviru tužbe podnesene na temelju članka 263. UFEU-a, sud Unije treba ocijeniti zakonitost pobijanog akta samo u odnosu na pravo Unije dok se, u okviru tužbe podnesene na osnovi članka 272. UFEU-a, tužitelj može valjano pozivati samo na neizvršenje odredbi predmetnog ugovora ili povredu prava mjerodavnog za taj ugovor. Međutim, pojasnio je da, s obzirom na činjenicu da je Opći sud proveo potpunu analizu svih činjeničnih i pravnih pitanja koja su relevantna za odlučivanje u sporu, ta pogreška nije utjecala na izreku pobijane presude. Zbog toga je Sud naposljetku odbio kao bespredmetnu argumentaciju koja se temelji na povredi načela djelotvorne sudske zaštite.

( 1 ) Presuda Općeg suda od 20. srpnja 2017., ADR Center/Komisija (T-644/14, EU:T:2017:533)

( 2 ) Odluka Komisije C(2014) 4485 final od 27. lipnja 2014.

( 3 ) Uredba (EU, Euratom) br. 966/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o financijskim pravilima koja se primjenjuju na opći proračun Unije i o stavljanju izvan snage Uredbe Vijeća (EZ, Euratom) br. 1605/2002 (SL 2012., L 298, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 1., svezak 7., str. 248.; u daljnjem tekstu: Financijska uredba).