Predmet C-176/17

Profi Credit Polska S.A. w Bielsku Białej

protiv

Mariusza Wawrzoseka

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Sąd Rejonowy w Siemianowicach Śląskich I Wydział Cywilny)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Zaštita potrošača – Direktiva 93/13/EZ – Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima – Direktiva 2008/48/EZ – Postupak izdavanja platnog naloga na temelju mjenice kojom se osiguravaju obveze koje proizlaze iz ugovora o potrošačkom kreditu”

Sažetak – Presuda Suda (drugo vijeće) od 13. rujna 2018.

1. Zaštita potrošača – Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima – Direktiva 93/13 – Obveza nacionalnog suda da po službenoj dužnosti ispita nepoštenu narav odredbe ugovora koji ocjenjuje – Doseg – Granice – Neprimjenjivost zbog nepostojanja pravnih i činjeničnih elemenata nužnih za njegov nadzor

   (Direktiva Vijeća 93/13, čl. 7. st. 1.)

2. Zaštita potrošača – Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima – Direktiva 93/13 – Sredstva za sprečavanje korištenja nepoštenih uvjeta – Postojanje postupovnih pravila koja omogućuju učinkovit nadzor koji provodi nacionalni sud – Kriteriji za ocjenu

   (Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 47.; Direktiva Vijeća 93/13, čl. 7. st. 1.)

3. Zaštita potrošača – Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima – Direktiva 93/13 – Sredstva za sprečavanje korištenja nepoštenih uvjeta – Postupak izdavanja platnog naloga na temelju mjenice kojom se osiguravaju obveze koje proizlaze iz ugovora o potrošačkom kreditu – Nužnost postojanja postupovnih pravila kojima se omogućuje osiguranje poštovanja prava potrošača

   (Direktiva Vijeća 93/13, čl. 7. st. 1.)

1.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 42., 44.)

2.  Kad je riječ o pravu na djelotvornu sudsku zaštitu, valja istaknuti da obveza određivanja postupovnih pravila kojima se osigurava poštovanje prava koja pravni subjekti imaju na temelju Direktive 93/13 protiv korištenja nepoštenih ugovornih odredaba, koja proizlazi iz članka 7. stavka 1. Direktive 93/13, podrazumijeva zahtjev djelotvorne sudske zaštite, također uspostavljen člankom 47. Povelje o temeljnim pravima. Pravo na djelotvornu sudsku zaštitu mora vrijediti, kako u području određivanja sudova koji su nadležni za tužbe utemeljene na pravu Unije tako i što se tiče utvrđivanja postupovnih pravila vezanih uz takve tužbe (vidjeti u tom smislu presudu od 31. svibnja 2018., Sziber, C-483/16, EU:C:2018:367, t. 49. i navedenu sudsku praksu).

   Kao što je to u točki 77. svojeg mišljenja istaknula nezavisna odvjetnica, kako bi se utvrdilo protivi li se postupak, poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku, pravu na djelotvornu sudsku zaštitu, sud koji je uputio zahtjev mora utvrditi, kao što to i proizlazi iz sudske prakse Suda, dovode li oblici postupka povodom prigovora koje predviđa nacionalno pravo do nastanka nezanemarive opasnosti da dotični potrošači ne ističu potreban prigovor (vidjeti u tom smislu presude od 14. lipnja 2012., Banco Español de Crédito, C-618/10, EU:C:2012:349, t. 54.; od 14. ožujka 2013., Aziz, C-415/11, EU:C:2013:164, t. 58. i od 18. veljače 2016., Finanmadrid EFC, C-49/14, EU:C:2016:98, t. 52.). Naime, ako ne postoji djelotvoran nadzor moguće nepoštene naravi odredaba predmetnog ugovora, ne može se jamčiti poštovanje prava dodijeljenih Direktivom 93/13 (presuda od 7. prosinca 2017., Banco Santander, C-598/15, EU:C:2017:945, t. 46. i navedena sudska praksa).

   Među primjerenim i djelotvornim sredstvima kojima se potrošačima jamči djelotvorna sudska zaštita mora biti i mogućnost podnošenja tužbe ili podnošenja prigovora u razumnim postupovnim uvjetima, tako da za izvršavanje njihovih prava nisu propisani uvjeti, osobito glede rokova ili troškova, koji sprečavaju izvršavanje prava zajamčenih Direktivom 93/13 (vidjeti u tom smislu presudu od 21. travnja 2016., Radlinger i Radlingerová, C-377/14, EU:C:2016:283, t. 46. i navedenu sudsku praksu).

   (t. 59., 61.-63.)

3.  Članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis poput onoga u kojemu je riječ u glavnom postupku koji omogućuje donošenje rješenja o izdavanju platnog naloga na temelju formalno valjane mjenice kojom se osigurava potraživanje koje proizlazi iz ugovora o potrošačkom kreditu kada sud kojemu je podnesen zahtjev za izdavanje platnog naloga nema ovlast ispitivati eventualnu nepoštenost odredbi tog ugovora jer pravila za izvršenje prava na podnošenje prigovora protiv takvog rješenja ne omogućuju osiguranje poštovanja prava koja potrošač ima na temelju te direktive.

   U tom pogledu valja navesti da postoji nezanemariva opasnost da dotični potrošači ne ističu potreban prigovor bilo zbog posebno kratkog roka koji je u tu svrhu predviđen bilo zbog toga što mogu biti obeshrabreni u svojoj obrani, imajući u vidu troškove koje bi sudski postupak mogao prouzročiti u odnosu na iznos osporavanog duga, bilo zbog toga što zanemaruju ili ne shvaćaju opseg svojih prava ili pak zbog ograničenog sadržaja prijedloga za izdavanje platnog naloga koji podnose prodavatelji robe i pružatelji usluga te, dakle, nepotpunosti informacija kojima potrošači raspolažu (vidjeti, u tom smislu, presudu od 18. veljače 2016., Finanmadrid EFC, C-49/14, EU:C:2016:98, t. 52. i navedenu sudsku praksu, kao i rješenje od 21. lipnja 2016., Aktiv Kapital Portfolio, C-122/14, neobjavljeno, EU:C:2016:486, t. 37.). Iz toga slijedi da postupovna pravila poput onih u glavnom postupku, time što od potrošača zahtijevaju podnošenje činjenica i dokaza kojima se sudu omogućuje da provede tu ocjenu u roku od dva tjedna od dostave rješenja o izdavanju platnog naloga i kažnjavaju ih u pogledu načina izračuna sudskih troškova, stvaraju takvu opasnost.

   (t. 69.-71. i izreka)