Predmet C-20/17

Postupak koji je pokrenuo Vincent Pierre Oberle

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Kammergericht Berlin)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Uredba (EU) br. 650/2012 – Članak 4. – Opća nadležnost suda države članice za odlučivanje o nasljeđivanju u cijelosti – Nacionalni propis kojim se uređuje međunarodna nadležnost u području uspostave nacionalne potvrde o nasljeđivanju – Europska potvrda o nasljeđivanju”

Sažetak – Presuda Suda (drugo vijeće) od 21. lipnja 2018.

1. Pravosudna suradnja u građanskim stvarima–Nadležnost, mjerodavno pravo, priznavanje i izvršavanje odluka i prihvaćanje i izvršavanje javnih isprava u nasljednim stvarima i uspostava Europske potvrde o nasljeđivanju–Uredba br. 650/2012–Opća nadležnost–Primjena na nasljeđivanje s prekograničnim implikacijama

   (Uredba br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 4.)

2. Pravosudna suradnja u građanskim stvarima–Nadležnost, mjerodavno pravo, priznavanje i izvršavanje odluka i prihvaćanje i izvršavanje javnih isprava u nasljednim stvarima i uspostava Europske potvrde o nasljeđivanju–Uredba br. 650/2012–Opća nadležnost–Područje primjene–Parnična ili izvanparnična narav postupka–Nepostojanje utjecaja

   (Uredba br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 4.)

3. Pravosudna suradnja u građanskim stvarima–Nadležnost, mjerodavno pravo, priznavanje i izvršavanje odluka i prihvaćanje i izvršavanje javnih isprava u nasljednim stvarima i uspostava Europske potvrde o nasljeđivanju–Uredba br. 650/2012–Europska potvrda o nasljeđivanju–Nadležnost za izdavanje potvrde–Članak 64.–Predmet odredbe

   (Uredba br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 64.)

4. Pravosudna suradnja u građanskim stvarima–Nadležnost, mjerodavno pravo, priznavanje i izvršavanje odluka i prihvaćanje i izvršavanje javnih isprava u nasljednim stvarima i uspostava Europske potvrde o nasljeđivanju–Uredba br. 650/2012–Opća nadležnost–Područje primjene–Propis države članice koji predviđa nadležnost njezinih sudova za izdavanje nacionalnih potvrda o nasljeđivanju unatoč tomu što umrli nije imao uobičajeno boravište u toj državi članici–Nedopuštenost

   (Uredba br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 4.)

1.  Članak 4. Uredbe br. 650/2012 u skladu sa svojim tekstom uspostavlja nadležnost države članice u kojoj je umrli u trenutku smrti imao uobičajeno boravište za odlučivanje o nasljeđivanju u cijelosti. S tim u svezi valja istaknuti da je činjenica, iako ništa u tekstu te odredbe ne upućuje na to da je primjena općeg pravila o nadležnosti koje navodi taj članak uvjetovana postojanjem ostavine koja uključuje više država članica, da se to pravilo temelji na postojanju nasljeđivanja s prekograničnim implikacijama. Nadalje, iz naslova članka 4. Uredbe br. 650/2012 proizlazi da ta odredba uređuje utvrđivanje opće nadležnosti sudova država članica, dok se podjela nadležnosti na nacionalnoj razini utvrđuje u skladu s nacionalnim pravilima, u skladu s člankom 2. te uredbe.

   (t. 34.-36.)

2.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 43.-44.)

3.  Kao što je nezavisni odvjetnik naveo u točki 90. svojeg mišljenja, na Europsku potvrdu o nasljeđivanju, ustanovljena Uredbom br. 650/2012, primjenjuje se autonomni pravni sustav uspostavljen odredbama poglavlja VI. te uredbe. U tom kontekstu članak 64. Uredbe ima za cilj pojasniti da su i sudovi i određena druga tijela nadležni za izdavanje takve potvrde o nasljeđivanju, pri čemu se, pozivanjem na pravila o nadležnosti sadržana u člancima 4., 7., 10. i 11. tog propisa, navodi od koje države članice se zahtijeva takvo izdavanje.

   (t. 46.)

4.  Članak 4. Uredbe br. 650/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 4. srpnja 2012. o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznavanju i izvršavanju odluka i prihvaćanju i izvršavanju javnih isprava u nasljednim stvarima i o uspostavi Europske potvrde o nasljeđivanju treba tumačiti na način da mu je protivan nacionalni propis države članice, poput onog u glavnom postupku, koji predviđa da, iako umrli u trenutku smrti nije imao uobičajeno boravište u toj državi članici, njezini sudovi ostaju nadležni za izdavanje nacionalnih potvrda o nasljeđivanju u okviru nasljeđivanja s prekograničnim implikacijama kada se ostavina nalazi na državnom području navedene države članice ili ako je umrli imao državljanstvo te države članice.

   Kao što je nezavisni odvjetnik istaknuo u točkama 109. i 110. svojeg mišljenja, Sud je već utvrdio da tumačenje odredbi Uredbe br. 650/2012 koje bi dovelo do fragmentacije nasljeđivanja ne bi bilo u skladu s ciljevima navedene uredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 12. listopada 2017., Kubicka, C-218/16, EU:C:2017:755, t. 57.). Naime, budući da je jedan od ciljeva uspostava jedinstvenog režima primjenjivog na nasljeđivanje s prekograničnim implikacijama, njegovo ostvarenje podrazumijeva usklađivanje pravila o međunarodnoj nadležnosti sudova država članica, kako u okviru parničnih tako i izvanparničnih postupaka. Tumačenje članka 4. navedene uredbe, prema kojoj ta odredba određuje međunarodnu nadležnost sudova država članica u svezi s postupcima izdavanja nacionalnih potvrda o nasljeđivanju, usmjereno je, u interesu dobrog sudovanja u Uniji, na ostvarenje tog cilja, tako da ograničava rizik od paralelnih postupaka pred sudovima različitih država članica i proturječnosti do kojih bi zbog toga moglo doći.

   (t. 56., 57., 59. i izreka)