Predmet C-360/16

Bundesrepublik Deutschland

protiv

Aziza Hasana

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Bundesverwaltungsgericht)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Uredba (EU) br. 604/2013 – Određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje – Propisani načini i rokovi za podnošenje zahtjeva za ponovni prihvat – Nezakonit povrat državljanina treće zemlje u državu članicu koja je provela transfer – Članak 24. – Postupak ponovnog prihvata – Članak 27. – Pravni lijek – Opseg sudskog nadzora – Okolnosti koje su nastupile nakon transfera”

Sažetak – Presuda Suda (treće vijeće) od 25. siječnja 2018.

1. Granična kontrola, azil i useljavanje–Politika azila–Kriteriji i mehanizmi za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu–Uredba br. 604/2013–Tužba protiv odluke o transferu koja je donesena u pogledu podnositelja zahtjeva za međunarodnu zaštitu–Obveza država članica da propišu djelotvoran i brz pravni lijek–Nacionalni propis kojim se propisuje da se sudski nadzor mora temeljiti na činjeničnoj situaciji koja postoji u trenutku održavanja posljednjeg ročišta, odnosno ako se ne održava rasprava, u trenutku kada taj sud odlučuje o tužbi–Sudski nadzor koji omogućava uzimanje u obzir okolnosti koje su nastupile nakon donošenja i izvršenja odluke o transferu–Dopuštenost

   (Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 47.; Uredba br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća, uvodna izjava 19. i čl. 27. st. 1.)

2. Granična kontrola, azil i useljavanje–Politika azila–Kriteriji i mehanizmi za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu–Uredba br. 604/2013–Postupak ponovnog prihvata–Područje primjene–Državljanin treće zemlje koji je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu dvjema različitim državama članicama, koji je transferiran u prvu državu članicu nakon što je njegov zahtjev odbijen u dugoj državi članici i koji se zatim nezakonito vratio na državno područje te druge države članice–Uključenost–Obveza provođenja takvog postupka ponovnog prihvata prije provođenja novog transfera

   (Uredba br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 24.)

3. Granična kontrola, azil i useljavanje–Politika azila–Kriteriji i mehanizmi za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu–Uredba br. 604/2013–Postupci prihvata i ponovnog prihvata–Rokovi propisani za podnošenje zahtjeva za ponovni prihvat–Situacija državljanina treće zemlje koji je već transferiran u drugu državu članicu i koji se zatim nezakonito vratio na državno područje države članice moliteljice–Nepostojanje utjecaja na obvezu poštovanja propisanih rokova–Početak navedenih rokova

   (Uredba br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 24. st. 2.)

4. Granična kontrola, azil i useljavanje–Politika azila–Kriteriji i mehanizmi za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu–Uredba br. 604/2013–Postupci prihvata i ponovnog prihvata–Rokovi propisani za podnošenje zahtjeva za ponovni prihvat–Posljedica nepoštovanja tih rokova–Mogućnost državljanina treće zemlje da podnese novi zahtjev za međunarodnu zaštitu u državi članici koja nije pravodobno podnijela navedeni zahtjev za ponovni prihvat–Uporaba te mogućnosti–Prijenos odgovornosti za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu na tu potonju državu članicu

   (Uredba br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 24. st. 2. i 3.)

5. Granična kontrola, azil i useljavanje–Politika azila–Kriteriji i mehanizmi za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu–Uredba br. 604/2013–Postupci prihvata i ponovnog prihvata–Rokovi propisani za podnošenje zahtjeva za ponovni prihvat–Posljedica nepoštovanja tih rokova–Mogućnost državljanina treće zemlje da podnese novi zahtjev za međunarodnu zaštitu u državi članici koja nije pravodobno podnijela navedeni zahtjev za ponovni prihvat–Pojam „podnošenje novog zahtjeva za međunarodnu zaštitu”–Postupak u tijeku povodom tužbe protiv odluke kojom je odbijen prvi zahtjev za međunarodnu zaštitu–Isključenost

   (Uredba br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 24. st. 3.)

6. Granična kontrola, azil i useljavanje–Politika azila–Kriteriji i mehanizmi za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu–Uredba br. 604/2013–Postupci prihvata i ponovnog prihvata–Rokovi propisani za podnošenje zahtjeva za ponovni prihvat–Posljedica nepoštovanja tih rokova–Mogućnost državljanina treće zemlje da podnese novi zahtjev za međunarodnu zaštitu u državi članici koja nije pravodobno podnijela navedeni zahtjev za ponovni prihvat–Neuporaba te mogućnosti–Obveza te države članice da podnese zahtjev za ponovni prihvat prije provođenja transfera

   (Uredba br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 24. st. 3.)

1.  Članak 47. stavak 1. Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva, u vezi s uvodnom izjavom 19. te uredbe i člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da mu nije protivno nacionalno zakonodavstvo, poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku, kojim se propisuje da se sudski nadzor odluke o transferu mora temeljiti na činjeničnoj situaciji koja postoji u trenutku održavanja posljednjeg ročišta pred sudom koji vodi postupak, odnosno ako se ne održava rasprava, u trenutku kada taj sud odlučuje o tužbi.

   Člankom 27. stavkom 1. Uredbe Dublin III propisuje se da podnositelj zahtjeva za međunarodnu zaštitu ima pravo na djelotvoran pravni lijek u obliku žalbe protiv odluke o transferu ili činjeničnog i pravnog preispitivanja te odluke pred sudom. Usto, iz sudske prakse Suda u vezi s člankom 29. Uredbe Dublin III proizlazi da s obzirom na, s jedne strane, cilj jamstva djelotvorne zaštite prava predmetnih osoba sukladno članku 47. Povelje o temeljnim pravima, koji je naveden u uvodnoj izjavi 19. te uredbe, i, s druge strane, cilj jamstva brzog određivanja države članice odgovorne za obradu zahtjeva za međunarodnu zaštitu, koji je naveden u uvodnoj izjavi 5. navedene uredbe, podnositelj zahtjeva mora imati mogućnost djelotvornog i brzog pravnog lijeka koji mu omogućuje pozivanje na okolnosti koje su nastupile nakon što je u odnosu na njega donesena odluka o transferu, kada je njihovo uzimanje u obzir odlučujuće za pravilnu primjenu te uredbe (vidjeti u tom smislu presudu od 25. listopada 2017., Shiri, C-201/16, EU:C:2017:805, t. 44.). Zakonodavstvo poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku, kojim se podnositelju zahtjeva za međunarodnu zaštitu omogućava pozivanje na okolnosti koje su nastupile nakon donošenja odluke o transferu u okviru tužbe protiv te odluke, ispunjava tu obvezu propisivanja djelotvornog i brzog pravnog lijeka (vidjeti analogijom presudu od 25. listopada 2017., Shiri, C-201/16, EU:C:2017:805, t. 45.).

   U tom kontekstu članak 27. stavak 1. Uredbe Dublin III ne može se tumačiti na način da mu je takvo zakonodavstvo protivno zbog same činjenice što to može dovesti do toga da sud koji postupa povodom tužbe protiv takve odluke o transferu uzme u obzir, u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, okolnosti koje su nastupile ne samo nakon donošenja te odluke, nego i nakon transfera predmetne osobe primjenom navedene odluke. Doduše, takve okolnosti ne mogu biti relevantne u svrhe primjene pravila iz te uredbe kojima se, kao i pravilima iz njezina članka 29. stavaka 1. i 2., uređuje provedba postupka ponovnog prihvata prije transfera. Međutim, samom provedbom transfera, koja predstavlja obično konkretno izvršenje odluke o transferu, ne može se konačno utvrditi odgovornost države članice u koju je predmetna osoba transferirana.

   (t. 29., 31.-35., 40. i t. 1. izreke)

2.  Članak 24. Uredbe br. 604/2013 treba tumačiti na način da je u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj je državljanin treće zemlje, nakon što je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u prvoj državi članici, transferiran u tu državu članicu nakon odbijanja novog zahtjeva podnesenog u drugoj državi članici, a da bi se zatim bez dokumenta o boravku vratio na državno područje te druge države članice, moguće u odnosu na tog državljanina provesti postupak ponovnog prihvata, pri čemu novi transfer u prvu od tih država članica nije moguć a da se pritom ne slijedi taj postupak.

   Što se tiče pravila koja valja slijediti radi urednog vođenja tog postupka, treba podsjetiti da članak 23. te uredbe uređuje situacije u kojima je novi zahtjev za međunarodnu zaštitu podnesen u državi članici moliteljici, a članak 24. navedene uredbe slučajeve u kojima u toj državi članici nije podnesen nijedan novi zahtjev (vidjeti u tom smislu rješenje od 5. travnja 2017., Ahmed, C-36/17, EU:C:2017:273, t. 26.). Iz toga slijedi da se na osobu poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, koja se nakon podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu u jednoj državi članici nezakonito vrati na državno područje druge države članice u kojoj ne podnese novi zahtjev za međunarodnu zaštitu, može primijeniti postupak propisan u članku 24. Uredbe Dublin III.

   Na navedenu analizu ne utječe okolnost da je takva osoba prilikom prvog boravka na državnom području druge od tih država članica već podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu koji je odbijen u okviru članka 26. stavka 1. te uredbe. Naime, budući da se taj zahtjev više ne razmatra u toj državi članici, ta okolnost ne može dovesti do toga da se tu osobu izjednači s osobom koja je podnijela Također, činjenica da je odluka kojom je odbijen zahtjev za međunarodnu zaštitu, koji je podnesen tijekom prvog boravka na državnom području predmetne države članice, predmet tužbe u postupku koji je još uvijek u tijeku pred nadležnim sudom ne može isključiti primjenu članka 24. Uredbe Dublin III u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku jer se, s obzirom na to da podnošenju te tužbe nije priznat suspenzivni učinak, mora smatrati da ta odluka proizvodi svoje učinke koji proizlaze iz te uredbe, što znači okončanje upravnog postupka koji je pokrenut podnošenjem zahtjeva za međunarodnu zaštitu.

   Osim toga, budući da je zakonodavac Unije u članku 24. te uredbe propisao specifičan postupak primjenjiv na državljanina treće zemlje, poput onoga o kojemu je riječ u glavnom postupku, koji, među ostalim, podrazumijeva obraćanje zamoljenoj državi članici unutar obveznih rokova čiji protek može utjecati na situaciju tog državljanina, njega nije moguće transferirati u drugu državu članicu bez provođenja tog postupka na temelju prethodno donesene odluke o njegovu transferu, koja je u prošlosti već bila izvršena.

   (t. 46.-48., 50., 51., 55. i t. 2. izreke)

3.  Članak 24. stavak 2. Uredbe br. 604/2013 treba tumačiti na način da se u situaciji poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj se državljanin treće zemlje vratio bez dokumenta o boravku na državno područje države članice koja ga je prethodno transferirala u drugu državu članicu, zahtjev za ponovni prihvat mora poslati u rokovima predviđenima u toj odredbi, a oni ne mogu početi teći prije nego što je država članica moliteljica imala saznanje o povratku predmetne osobe na svoje državno područje.

   Budući da zakonodavac Unije u članku 24. te uredbe nije razlikovao situacije u kojima se postupak ponovnog prihvata pokreće prvi puta od onih u kojima se taj postupak mora ponovno provoditi nakon povratka predmetne osobe, bez dokumenta o boravku, u državu članicu moliteljicu nakon transfera, rokovi navedeni u tom članku moraju se, dakle, jednako poštovati u tom potonjem slučaju.

   Kad je riječ o računanju tih rokova, valja navesti da se njima nastoji urediti postupak ponovnog prihvata te da oni odlučujuće pridonose ostvarenju cilja brze obrade zahtjeva za međunarodnu zaštitu jamčeći da se postupak ponovnog prihvata provede bez neopravdanog kašnjenja (vidjeti analogijom presude od 26. srpnja 2017., Mengesteab, C-670/16, EU:C:2017:587, t. 53. i 54., i od 25. listopada 2017., Shiri, C-201/16, EU:C:2017:805, t. 31.). U tu se svrhu navedenim rokovima jamči da država članica moliteljica pokrene postupak ponovnog prihvata u razumnom roku nakon trenutka u kojem raspolaže informacijama koje joj omogućavaju upućivanje zahtjeva za ponovni prihvat u drugu državu članicu, pri čemu se rok koji je u tom smislu primjenjiv razlikuje ovisno o naravi tih informacija. Iz toga slijedi da ti rokovi ne bi logično mogli početi teći od dana kada država članica moliteljica nije raspolagala informacijama koje joj omogućavaju pokretanje postupka ponovnog prihvata.

   (t. 61.-64., 70. i t. 3. izreke)

4.  Članak 24. stavak 3. Uredbe br. 604/2013 treba tumačiti na način da je, u slučaju kada zahtjev za ponovni prihvat nije podnesen u rokovima iz članka 24. stavka 2. te uredbe, država članica na čijem se državnom području nalazi predmetna osoba bez dokumenta o boravku odgovorna za razmatranje novog zahtjeva za međunarodnu zaštitu, čije podnošenje mora biti omogućeno toj osobi.

   U tom pogledu treba naglasiti da ako bi se članak 24. stavak 3. Uredbe Dublin III morao tumačiti na način da podrazumijeva samo to da predmetna osoba mora imati pravo podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu, a ne i to da se njime utječe na određivanje države članice odgovorne za razmatranje tog zahtjeva, time bi ta odredba bila lišena svakog korisnog učinka.

   (t. 75., 80. i t. 4. izreke)

5.  Članak 24. stavak 3. Uredbe br. 604/2013 treba tumačiti na način da se činjenicu što je postupak povodom tužbe podnesene protiv odluke o odbijanju prvog zahtjeva za međunarodnu zaštitu još uvijek u tijeku ne smije izjednačiti s podnošenjem novog zahtjeva za međunarodnu zaštitu u toj državi članici u smislu te odredbe.

   (t. 85. i t. 5. izreke)

6.  Članak 24. stavak 3. Uredbe br. 604/2013 treba tumačiti na način da u slučaju kada zahtjev za ponovni prihvat nije podnesen u rokovima iz članka 24. stavka 2. te uredbe i kada predmetna osoba nije iskoristila mogućnost, koja joj mora biti omogućena, podnošenja novog zahtjeva za međunarodnu zaštitu:

   –	država članica na čijem se državnom području nalazi ta osoba bez dokumenta o boravku može još uvijek podnijeti zahtjev za ponovni prihvat, i da

   –	ta odredba ne dopušta transfer navedene osobe u drugu državu članicu bez podnošenja takvog zahtjeva.

   Budući da zakonodavac Unije isteku rokova iz članka 24. stavka 2. te uredbe nije pripisao nijedan drugi učinak, valja smatrati da u slučaju kada predmetna osoba ne iskoristi tu mogućnost, država članica na čijem se državnom području ta osoba nalazi može na temelju te činjenice pokrenuti, po potrebi, postupak ponovnog prihvata kojim se jamči vraćanje te osobe na državno područje države članice u kojoj je ona podnijela zahtjev za međunarodnu zaštitu.

   Nasuprot tomu, s obzirom na to da je, s jedne strane, odgovorna država članica dužna u skladu s člankom 18. stavkom 1. točkama (b) do (d) Uredbe Dublin III ponovno prihvatiti predmetnu osobu u uvjetima iz članaka 23. do 25. i 29. te uredbe i, s druge strane, da nijedan od tih članaka ne propisuje transfer te osobe u slučaju nepostojanja izričitog ili prešutnog pristanka zamoljene države članice, članak 24. stavak 3. navedene uredbe ne može se shvatiti na način da državi članici dopušta provođenje transfera navedene osobe u drugu državu članicu bez podnošenja zahtjeva za ponovni prihvat.

   (t. 89.-91. i t. 6. izreke)