Predmet C-292/16

Postupak koji je pokrenuo A Oy

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Helsingin hallinto-oikeus)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Sloboda poslovnog nastana – Izravno oporezivanje – Porez na dobit – Direktiva 90/434/EEZ – Članak 10. stavak 2. – Prijenos imovine – Stalna nerezidentna poslovna jedinica prenesena, u okviru postupka prijenosa imovine, na društvo preuzimatelja koje je također nerezidentno – Pravo države članice prenesenog društva da oporezuje dobit ili kapitalne dobitke te poslovne jedinice koji su proizašli iz prijenosa imovine – Nacionalno zakonodavstvo kojim se određuje trenutačno oporezivanje dobiti ili kapitalnih dobitaka u godini prijenosa – Naplata dugovanog poreza kao prihoda u poslovnoj godini u kojoj je proveden postupak prijenosa imovine”

Sažetak – Presuda Suda (prvo vijeće) od 23. studenog 2017.

Slobodno kretanje osoba – Sloboda poslovnog nastana – Ograničenja – Porezno zakonodavstvo – Zajednički sustav oporezivanja koji se primjenjuje na spajanja, podjele, prijenose imovine i zamjenu dionica društava različitih država članica – Direktiva 90/434 – Prijenos imovine – Prijenos stalne nerezidentne poslovne jedinice na društvo preuzimatelja koje je također nerezidentno – Oporezivanje dobiti ili kapitalnih dobitaka stalne poslovne jedinice – Nacionalni propis kojim se određuje trenutačno oporezivanje dobiti ili kapitalnih dobitaka u godini prijenosa – Dopuštenost – Naplata dugovanog poreza u poslovnoj godini prijenosa, bez mogućnosti odgođene naplate – Nedopuštenost – Razlozi za opravdanje – Nepostojanje

(čl. 49. UFEU-a; Direktiva Vijeća 90/434, čl. 10. st. 2.)

Članak 49. UFEU-a treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalno zakonodavstvo, poput onog u glavnom postupku, koje, u slučaju u kojem rezidentno društvo prenosi, u okviru postupka prijenosa imovine, stalnu nerezidentnu poslovnu jedinicu na društvo koje je također nerezidentno, predviđa, s jedne strane, trenutačno oporezivanje kapitalnih dobitaka proizašlih iz tog postupka i, s druge strane, ne dopušta odgođenu naplatu dugovanog poreza, dok se u usporedivoj tuzemnoj situaciji takvi kapitalni dobitci oporezuju tek prilikom prodaje prenesene imovine jer to zakonodavstvo ne omogućuje odgođenu naplatu takvog poreza.

Ta ocjena ne može se dovesti u pitanje činjenicom da to zakonodavstvo omogućuje, u skladu s člankom 10. stavkom 2. Direktive o spajanjima, odbitak poreza koji bi, uslijed nepostojanja odredaba te direktive, bio određen na takve kapitalne dobitke u državi članici u kojoj se nalazi stalna nerezidentna poslovna jedinica s obzirom na to da neproporcionalnost navedenog zakonodavstva ne ovisi o iznosu dugovanog poreza već proizlazi iz činjenice da ono ne predviđa mogućnost da porezni obveznik odgodi plaćanje njegova iznosa (vidjeti u tom smislu presudu od 14. rujna 2017., Trustees of the P Panayi Accumulation & Maintenance Settlements, C-646/15, EU:C:2017:682, t. 60.).

Kad je riječ o opravdanju potrebe osiguranja učinkovite naplate poreza, na koje se pozivaju njemačka i švedska vlada, valja navesti da, iako je Sud već potvrdio da ona može činiti važan razlog u općem interesu kojim se može opravdati ograničenje izvršavanja sloboda kretanja zajamčenih UFEU-om (vidjeti u tom smislu presudu od 19. lipnja 2014., Strojírny Prostějov i ACO Industries Tábor, C-53/13 i C-80/13, EU:C:2014:2011, t. 46. i navedenu sudsku praksu), zakonodavstvo u glavnom postupku ne može zajamčiti njezino izvršenje, tako da navedeni cilj ne može opravdati, u slučaju poput onog u glavnom postupku, eventualno ograničenje slobode poslovnog nastana. Naime, kao što je Komisija primijetila, činjenica da država članica omogućava rezidentnom društvu koje se prenosi da izabere odgođeno plaćanje poreza ne utječe ni na mogućnost da ta država članica zahtijeva od tog društva informacije potrebne za naplatu dugovanog poreza ni mogućnost da učinkovito provede tu naplatu (vidjeti analogijom presudu od 19. lipnja 2014., Strojírny Prostějov i ACO Industries Tábor, C-53/13 i C-80/13, EU:C:2014:2011, t. 49. do 53.).

(t. 38.- 40. i izreka)