Predmet C‑636/13 P

Roca Sanitario SA

protiv

Europske komisije

„Žalba – Zabranjeni sporazumi – Belgijsko, njemačko, francusko, talijansko, nizozemsko i austrijsko tržište kupaonske opreme – Usklađivanje prodajnih cijena i razmjena osjetljivih poslovnih informacija – Smjernice o metodi za utvrđivanje iznosa novčanih kazni iz 2006. – Obveza obrazlaganja – Načelo jednakog postupanja – Proporcionalnost – Izvršavanje neograničene nadležnosti”

Sažetak – Presuda Suda (prvo vijeće) od 26. siječnja 2017.

1. Tržišno natjecanje–Novčane kazne–Iznos–Sudski nadzor–Neograničena nadležnost–Nadzor zakonitosti–Doseg i granice

   (čl. 261. i 263. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 31.)

2. Sudski postupak–Iznošenje novih tužbenih razloga tijekom postupka–Pretpostavke–Proširivanje postojećeg tužbenog razloga–Nepostojanje proširivanja–Nedopuštenost

   (Poslovnik Općeg suda (1991.), čl. 48. st. 2.)

3. Žalba–Nadležnost Suda–Preispitivanje, zbog razlogâ pravičnosti, ocjene Općeg suda o iznosu novčanih kazni izrečenih poduzetnicima koji su povrijedili pravila o tržišnom natjecanju iz Ugovora–Isključenost

   (čl. 256. i 261. UFEU‑a; Statut Suda, čl. 58. st. 1.; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 31.)

4. Tržišno natjecanje–Novčane kazne–Iznos–Određivanje–Određivanje osnovnog iznosa–Težina povrede–Ulazna naknada–Čimbenici koje je potrebno uzeti u obzir–Poštovanje načela proporcionalnosti

   (čl. 101. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 23. st. 2. i 3.; Obavijest Komisije 2006/C 210/02, t. 21., 23. i 25.)

5. Tržišno natjecanje–Novčane kazne–Iznos–Određivanje–Mjerila–Težina povrede–Elementi ocjene

   (čl. 101. UFEU‑a; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 23. st. 3.; Obavijest Komisije 2006/C 210/02, t. 19.‑23. i 25.)

6. Tržišno natjecanje–Novčane kazne–Iznos–Određivanje–Sudski nadzor–Neograničena nadležnost suda Unije–Doseg–Granica–Poštovanje načela jednakog postupanja–Uzimanje u obzir razlika i pojedinačnih okolnosti konkretnih poduzetnika

   (čl. 101. st. 1. UFEU‑a; Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 20. i 21.; Uredba Vijeća br. 1/2003, čl. 23. st. 3.; Obavijest Komisije 2006/C 210/02, t. 13., 19.‑22., 25., 28. i 29.)

7. Žalba–Žalbeni razlozi–Obrazloženje presude kojim je povrijeđeno pravo Unije–Izreka koja je utemeljena iz drugih pravnih razloga–Odbijanje

   (čl. 256. st. 1. podst. 2. UFEU‑a; Statut Suda, čl. 58. st. 1.)

8. Žalba–Žalbeni razlozi–Nadzor Suda nad ocjenom činjenica i dokaza–Isključenost osim u slučaju iskrivljavanja

   (čl. 256. st. 1. podst. 2. UFEU‑a; Statut Suda, čl. 58. st. 1.)

1.  Kada je riječ o sudskom nadzoru nad odlukama Komisije o određivanju novčane kazne zbog kršenja pravila o tržišnom natjecanju, sudovi Unije nadležni su za provođenje nadzora zakonitosti i to na temelju dokaza koje im dostavi tužitelj u prilog istaknutih tužbenih razloga. Prilikom tog nadzora, sud se ne može pozvati na diskrecijsku ovlast Komisije ni u pogledu odabira elemenata uzetih u obzir prilikom primjene kriterija spomenutih u Smjernicama ni u pogledu ocjene tih elemenata kako bi odustao od provođenja detaljne kontrole prava i činjenica.

   Nadzor zakonitosti dopunjen je neograničenom nadležnošću priznatom člankom 31. Uredbe br. 1/2003 u skladu s člankom 261. UFEU a. Takva nadležnost omogućuje sudovima da, osim pukog nadzora zakonitosti sankcije, ocjenu Komisije zamjene vlastitom ocjenom te shodno tome ukinu, smanje ili povećaju izrečene novčane kazne ili periodične penale.

   Međutim, izvršavanje te neograničene nadležnosti ne znači da se nadzor provodi po službenoj dužnosti, a postupci pred sudovima Unije su kontradiktorne naravi. Osim razloga javnog poretka koje sud mora ispitati po službenoj dužnosti, poput nepostojanja obrazloženja pobijane odluke, na tužitelju je da istakne tužbene razloge protiv potonje i ponudi dokaze njima u prilog.

   (t. 32.‑34.)

2.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 35.‑37.)

3.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 47.)

4.  Prilikom utvrđivanja iznosa novčanih kazni određenih zbog kršenja pravila tržišnog natjecanja, treba uzeti u obzir trajanje povrede i sve elemente koji mogu utjecati na ocjenu težine te povrede. Među elementima koji mogu utjecati na ocjenu težine povrede nalaze se ponašanje svakog poduzetnika, uloga koju je svaki od njih imao u uspostavljanju sporazuma ili usklađenih djelovanja, dobit koju su mogli ostvariti iz tih sporazuma ili djelovanja, njihova veličina i vrijednost robe o kojoj je riječ kao i rizik koji povrede takve vrste predstavljaju za ciljeve Unije.

   Činjenica da poduzetnik nije pripadao „jezgri” zabranjenog sporazuma među ostalim i zbog toga što nije doprinio njegovu stvaranju i održavanju, ni u kojem slučaju ne može dokazivati da je Opći sud trebao zaključiti da koeficijenti „težina povrede” i „dodatni iznos” po stopi od 15 % nisu bili primjereni ili da su bili previsoki, zato što taj postotak ima opravdanje u samoj prirodi predmetne povrede, tj. provođenju koordiniranog povećanja cijena. Ta povreda naime spada među najteže oblike ograničavanja tržišnog natjecanja u smislu točaka 23. i 25. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003., a navedena stopa od 15 % odgovara najnižoj stopi na ljestvici sankcija predviđenih za takve povrede u skladu s tim smjernicama.

   Prema tome, Opći je sud ispravno zaključio da Komisija nije povrijedila načelo proporcionalnosti kada je koeficijente „težina povrede” i „dodatni iznos” odredila po stopi od 15 % bez obzira na ograničen zemljopisni doseg sudjelovanja poduzetnika u predmetnoj povredi.

   (t. 48., 49., 52.‑54.)

5.  Iako je prilikom ocjene težine povrede odredbi članka 101. UFEU‑a, a potom i određivanja iznosa izrečene novčane kazne, moguće među ostalim uzeti u obzir zemljopisni opseg te povrede i broj proizvoda koje ona uključuje, činjenica da jedna povreda obuhvaća veći zemljopisni opseg i veći broj proizvoda od druge povrede, ne može nužno sama po sebi značiti da tu prvu povredu, promatranu u cjelini i posebice s obzirom na svoju narav, treba smatrati težom od druge povrede, te da je shodno tome opravdano određivanje viših koeficijenata „težina povrede” i „dodatni iznos” u odnosu na koeficijente primijenjene na izračun novčane kazne kojom se sankcionira ta druga povreda.

   (t. 56.)

6.  Opći sud dužan je poštovati načelo jednakog postupanja ne samo u okviru provedbe nadzora zakonitosti Komisijine odluke o izricanju novčanih kazni nego i prilikom izvršavanja neograničene nadležnosti. Naime, izvršavanje takve nadležnosti ne smije dovesti do diskriminacije između poduzetnika koji su sudjelovali u zabranjenom sporazumu ili usklađenom djelovanju koje je protivno članku 101. stavku 1. UFEU‑a prilikom određivanja iznosa novčanih kazni koje im se izriču.

   Uzimanje u obzir kod ocjenjivanja težine povrede, na temelju istog načela, razlika između poduzetnika koji su sudjelovali u istom zabranjenom sporazumu, posebno u pogledu zemljopisnog opsega njihovih pojedinih sudjelovanja, ne treba nužno provesti prilikom utvrđivanja koeficijenata „težina povrede” i „dodatni iznos”, nego je to moguće učiniti i u nekom drugom stadiju izračuna novčane kazne, primjerice prilikom prilagodbe osnovnog iznosa ovisno o olakotnim i otegotnim okolnostima na temelju točaka 28. i 29. Smjernica o metodi za utvrđivanje kazni koje se propisuju u skladu s člankom 23. stavkom 2. točkom (a) Uredbe br. 1/2003. Takve se razlike mogu odraziti i kroz vrijednost prihoda od prodaje prihvaćenu za izračun osnovnog iznosa novčane kazne, zato što ta vrijednost upućuje na važnost, za svakog uključenog poduzetnika, njegova sudjelovanja u predmetnoj povredi, u skladu s točkom 13. Smjernica iz 2006. koja omogućava da se kao polazišna točka za određivanje visine novčane kazne uzme iznos koji odražava gospodarski značaj povrede i doprinos poduzetnika toj povredi.

   (t. 58.‑60.)

7.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 62., 63.)

8.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 69.)