Predmet C‑449/16

Kerly Del Rosario Martinez Silva

protiv

Istituto nazionale della previdenza sociale (INPS)
i
Comune di Genova

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Corte d’appello di Genova)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna sigurnost – Uredba (EZ) br. 883/2004 – Članak 3. – Obiteljska davanja – Direktiva 2011/98/EU – Članak 12. – Pravo na jednako postupanje – Državljani treće zemlje koji su nositelji jedinstvene dozvole”

Sažetak – Presuda Suda (sedmo vijeće) od 21. lipnja 2017.

1. Socijalna sigurnost–Radnici migranti–Propis Unije–Materijalno područje primjene–Obuhvaćena i isključena davanja–Kriteriji razlikovanja

   (Uredba br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 3. st. 1.)

2. Socijalna sigurnost–Obiteljska davanja–Pojam–Doplatak za kućanstva s barem troje maloljetne djece–Uključenost

   (Uredba br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 3. t. (z) i čl. 3. st. 1. t. (j))

3. Granična kontrola, azil i useljavanje–Politika useljavanja–Jedinstveni postupak obrade zahtjeva za izdavanje jedinstvene dozvole za boravak i rad državljanima trećih zemalja na državnom području države članice–Direktiva 2011/98–Pravo na jednako postupanje–Nacionalni propis kojim se nositelju jedinstvene dozvole uskraćuje pravo na doplatak za kućanstva s barem troje maloljetne djece–Nedopuštenost

   (Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2011/98, čl. 2., t. (c), čl. 3. t. (c) i čl. 12.; Direktiva Vijeća 2003/109)

1.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 20.‑22.)

2.  Što se tiče odgovora na pitanje je li određeno davanje obuhvaćeno obiteljskim davanjima iz članka 3. stavka 1. točke (j) Uredbe br. 883/2004, valja navesti da, u skladu s člankom 3. točkom (z) te uredbe, izraz „obiteljsko davanje” znači sva davanja u naravi ili novčana davanja namijenjena podmirivanju obiteljskih troškova, isključujući predujmove davanja za uzdržavanje i posebne doplatke za rođenje i posvojenje djeteta spomenute u Prilogu I. toj uredbi. Sud je već presudio da se izraz „podmirivanje obiteljskih troškova” mora tumačiti na način da se osobito odnosi na javni doprinos obiteljskom proračunu čija je namjena olakšanje troškova koji proizlaze iz uzdržavanja djece (vidjeti u tom smislu presudu od 19. rujna 2013., Hliddal i Bornand, C‑216/12 i C‑217/12, EU:C:2013:568, t. 55. i navedenu sudsku praksu).

   Kad je riječ o predmetnom davanju u glavnom postupku, iz spisa koji je podnesen Sudu proizlazi da se, s jedne strane, ANF isplaćuje korisnicima koji podnesu zahtjev ako su ispunjeni uvjeti povezani s brojem maloljetne djece i dohocima, propisani u članku 65. Zakona br. 448/1998. Posljedično, to se davanje dodjeljuje na temelju postojanja zakonski utvrđene situacije, neovisno o svakoj pojedinačnoj i diskrecijskoj ocjeni osobnih potreba podnositelja zahtjeva. S druge strane, ANF je novčani iznos koji se svake godine isplaćuje korisnicima radi podmirivanja obiteljskih troškova. Dakle, riječ je o namjenskom novčanom davanju u obliku javnog doprinosa obiteljskom proračunu za olakšanje troškova koji proizlaze iz uzdržavanja djece.

   Iz svih prethodnih razmatranja proizlazi da je davanje kao što je ANF davanje iz sustava socijalne sigurnosti koje je obuhvaćeno obiteljskim davanjima iz članka 3. stavka 1. točke (j) Uredbe br. 883/2004.

   (t. 23.‑25.)

3.  Članak 12. Direktive 2011/98/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o jedinstvenom postupku obrade zahtjeva za izdavanje jedinstvene dozvole za boravak i rad državljanima trećih zemalja na državnom području države članice te o zajedničkom skupu prava za radnike iz trećih zemalja koji zakonito borave u državi članici treba tumačiti na način da mu je protivan nacionalni propis poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, na temelju kojeg državljanin treće zemlje koji je nositelj jedinstvene dozvole u smislu članka 2. točke (c) te direktive ne može ostvariti pravo na davanje poput doplatka za kućanstva s barem troje maloljetne djece, koji je uspostavljen na temelju leggea n. 448 – Misure di finanza pubblica per la stabilizzazione e lo sviluppo (Zakon br. 448 o mjerama javnih financija za stabilizaciju i razvoj) od 23. prosinca 1998.

   U tom pogledu iz članka 12. stavka 1. točke (e) Direktive 2011/98 u vezi s njezinim člankom 3. točkom (c) proizlazi da državljani treće zemlje koji su primljeni u državu članicu kako bi u njoj radili u skladu s pravom Unije ili nacionalnim pravom moraju, među ostalim, uživati jednakost postupanja koja je propisana u prvonavedenoj odredbi. Doista, to je slučaj kada je riječ o državljaninu treće zemlje koji je nositelj jedinstvene dozvole u smislu članka 2. točke (c) te direktive jer na temelju te odredbe ta dozvola dopušta takvom državljaninu zakonit boravak na državnom području države članice koja je izdala dozvolu kako bi ondje radio.

   Međutim, na temelju članka 12. stavka 2. točke (b) prvog podstavka Direktive 2011/98, države članice mogu ograničiti prava koja su na temelju članka 12. stavka 1. točke (e) te direktive dodijeljena radnicima iz treće zemlje, osim u odnosu na radnike koji su u radnom odnosu ili koji su bili zaposleni najmanje šest mjeseci i koji su prijavljeni kao nezaposleni. Usto, u skladu s člankom 12. stavkom 2. točkom (b) drugim podstavkom navedene direktive, države članice mogu odlučiti da se njezin članak 12. stavak 1. točka (e) u pogledu obiteljskih naknada ne primjenjuje na državljane trećih zemalja kojima je odobren rad na državnom području države članice na razdoblje koje ne prelazi šest mjeseci, na državljane trećih zemalja koji su primljeni u svrhu studiranja ili na državljane trećih zemalja kojima je odobren rad na temelju vize.

   Na taj način Direktiva 2011/98, poput Direktive 2003/109, propisuje pravo na jednako postupanje, što predstavlja opće pravilo, u korist određenih državljana treće zemlje te utvrđuje odstupanja od tog prava koja mogu uvesti države članice. Stoga se na ta odstupanja može pozivati samo ako su tijela dotične države članice koja su nadležna za provedbu te direktive jasno navela da se njima namjeravaju koristiti (vidjeti analogijom presudu od 24. travnja 2012., Kamberaj,C‑571/10, EU:C:2012:233, t. 86. i 87.).

   (vidjeti t. 27.‑29., 32. i izreku)