Predmet C‑256/15

Drago Nemec

protiv

Republike Slovenije

(zahtjev za prethodnu odluku koji je podnijelo Vrhovno sodišče)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva 2000/35/EZ – Borba protiv kašnjenja u plaćanju – Nadležnost Suda – Transakcija zaključena prije pristupanja Republike Slovenije Europskoj uniji – Područje primjene – Pojam ‚poslovne transakcije’ – Pojam ‚poduzetnik’ – Najviši iznos zateznih kamata”

Sažetak – Presuda Suda (peto vijeće) od 15. prosinca 2016.

1. Prethodna pitanja–Nadležnost Suda–Granice–Tumačenje direktive u okviru spora koji je nastao prije pristupanja države članice Europskoj uniji i koji nastavlja proizvoditi pravne učinke i nakon tog pristupanja–Uključenost

   (čl. 267. UFEU‑a)

2. Usklađivanje zakonodavstava–Borba protiv kašnjenja u plaćanju u poslovnim transakcijama–Direktiva 2000/35–Područje primjene–Transakcije koje je zaključio subjekt koji neovisno obavlja gospodarsku ili profesionalnu djelatnost–Pojam–Zahtjev da se navedena djelatnost obavlja na strukturiran i trajan način–Kriteriji za ocjenu

   (Direktiva 2000/35 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 2. t. 1.)

3. Usklađivanje zakonodavstava–Borba protiv kašnjenja u plaćanju u poslovnim transakcijama–Direktiva 2000/35–Kamate u slučaju zakašnjenja plaćanja–Nacionalni propis kojim se ograničava najveći mogući iznos kamata u slučaju zakašnjenja na iznos glavnice duga–Dopuštenost

   (Direktiva 2000/35 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 3. st. 1. t. (a) do (c))

1.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 25.‑27.)

2.  Članak 2. točku 1. Direktive 2000/35 o borbi protiv kašnjenja u plaćanju u poslovnim transakcijama treba tumačiti na način da se fizička osoba kojoj je izdana dozvola za obavljanje djelatnosti u svojstvu samostalnog obrtnika mora smatrati poduzetnikom u smislu te odredbe, a transakciju koju on zaključuje poslovnom transakcijom u smislu te iste odredbe, u slučaju kada transakcija, iako nije obuhvaćena djelatnostima iz navedene dozvole, ulazi u okvir obavljanja strukturirane i trajne neovisne gospodarske ili profesionalne djelatnosti, što je na nacionalnom sudu da utvrdi, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja.

   Naime, nije dovoljno da osoba zaključi transakciju koja se odnosi na gospodarsku djelatnost, poput najma stvari trećoj osobi, da bude obuhvaćena pojmom poduzetnik i da se ta transakcija kvalificira kao poslovna transakcija u smislu članka 2. točke 1. Direktive 2000/35. Pored navedenog, potrebno je da ta osoba postupa kao subjekt koji neovisno obavlja takvu ili profesionalnu djelatnost. Taj zahtjev podrazumijeva da navedena osoba, neovisno o pravnom obliku i statusu koji ima u nacionalnom pravu, obavlja tu djelatnost na strukturiran i trajan način te da ta aktivnost ne bude ograničena na specifičnu i izoliranu uslugu te da odnosna transakcija ulazi u okvir navedene djelatnosti. Međutim, s jedne strane, iz članka 2. točke 1. Direktive 2000/35 ne proizlazi da predmetna djelatnost mora neophodno biti glavna gospodarska ili profesionalna djelatnost odnosne osobe ili biti povezana s tom djelatnošću. S druge strane, kvalifikacija osobe kao poduzetnika u smislu te odredbe ne ovisi o tome jesu li nadležna nacionalna tijela izdala dozvolu za obavljanje odnosne djelatnosti.

   U pogledu potonjeg, iako se okolnost da je odnosna osoba zaključila transakciju u okviru djelatnosti za koju je ishodila dozvolu može, među drugim elementima, uzeti u obzir prilikom ocjene je li ta osoba postupala kao poduzetnik u smislu članka 2. točke 1. Direktive 2000/35, ta okolnost ne može biti odlučujuća. Među ostalim okolnostima koje se mogu uzeti u obzir osobito se ubraja činjenica da predmetna osoba posluje pod svojim trgovačkim ili profesionalnim imenom te da je povodom zaključene transakcije izdan račun.

   (t. 33.‑36., 40., 42., 44. i t. 1. izreke)

3.  Direktivu 2000/35 o borbi protiv kašnjenja u plaćanju u poslovnim transakcijama treba tumačiti na način da joj se ne protivi nacionalni propis kojime je predviđeno da dospjele i neplaćene zatezne kamate prestaju teći kada njihov iznos dosegne iznos glavnice (pravilo ne ultra alteram tantum).

   Naime, budući da Direktiva 2000/35 ne sadržava pravila koja se odnose na razdoblje kada teku zatezne kamate ili na najveći mogući iznos tih kamata, države članice slobodne su urediti to pitanje, pod uvjetom da ne povrijede ciljeve kojima Direktiva 2000/35 teži te da omoguće postizanje njezina korisnog učinka. U tom pogledu, takvo pravilo, time što se određuje najviši iznos zateznih kamata do iznosa glavnice, može ograničiti odvraćajući učinak koji je povezan s plaćanjem tih kamata. Međutim, s jedne strane, takvo utvrđivanje najvišeg iznosa ne dovodi u pitanje cilj zaštite vjerovnika koji se Direktivom 2000/35 želi postići, kao ni njezin korisni učinak. Naime, pravilo ne ultra alteram tantum ne dovodi do takvog ograničenja visine zateznih kamata da se njime narušava sama bit prava vjerovnika da zatraži takve kamate u slučaju kašnjenja u plaćanju, predviđenog u članku 3. stavku 1. točkama (a) do (c) te direktive, ili da se njime onemogući ostvarenje odvraćajuće funkcije tih kamata u odnosu na dužnika. Također, navedeno pravilo nema nikakav utjecaj na primjenjivu stopu zateznih kamata, koja mora odgovarati onoj iz članka 3. stavka 1. točke (d) navedene direktive. S druge strane, valja navesti da nacionalni zakonodavac, na temelju margine prosudbe kojom raspolaže, može smatrati da treba uspostaviti ravnotežu između cilja zaštite vjerovnika i potrebe da se na dužnika ne prevali nerazumno visok dug. U okviru te margine prosudbe taj zakonodavac može smatrati da pravilo, poput pravila ne ultra alteram tantum, predstavlja prikladno sredstvo za postizanje tog cilja.

   (t. 48., 49., 52.‑55., 59. i t. 2. izreke)