EUR-Lex Access to European Union law

Back to EUR-Lex homepage

This document is an excerpt from the EUR-Lex website

Document 62014CJ0165

Presuda Suda (veliko vijeće) od 13. rujna 2016.
Alfredo Rendón Marín protiv Administración del Estado.
Zahtjev za prethodnu odluku – Građanstvo Unije – Članci 20. i 21. UFEU‑a – Direktiva 2004/38/EZ – Pravo boravka u državi članici državljanina treće zemlje s ranijom kaznenom osudom – Roditelj koji ima isključivo pravo na čuvanje i odgoj dvoje maloljetnika, građana Unije – Prvo dijete državljanin države članice boravka – Drugo dijete državljanin druge države članice – Nacionalno zakonodavstvo koje isključuje izdavanje dozvole boravka tom izravnom srodniku u uzlaznoj liniji zbog ranije kaznene osude – Uskrata boravka koja može uključivati obvezu da djeca napuste područje Unije.
Predmet C-165/14.

Court reports – general

Predmet C‑165/14

Alfredo Rendón Marín

protiv

Administración del Estado

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Tribunal Supremo)

„Zahtjev za prethodnu odluku — Građanstvo Unije — Članci 20. i 21. UFEU‑a — Direktiva 2004/38/EZ — Pravo boravka u državi članici državljanina treće zemlje s ranijom kaznenom osudom — Roditelj koji ima isključivo pravo na čuvanje i odgoj dvoje maloljetnika, građana Unije — Prvo dijete državljanin države članice boravka — Drugo dijete državljanin druge države članice — Nacionalno zakonodavstvo koje isključuje izdavanje dozvole boravka tom izravnom srodniku u uzlaznoj liniji zbog ranije kaznene osude — Uskrata boravka koja može uključivati obvezu da djeca napuste područje Unije“

Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 13. rujna 2016.

  1. Prethodna pitanja – Pokretanje postupka pred Sudom – Nužnost postojanja spora koji je u tijeku pred sudom koji je uputio zahtjev – Zahtjevi postavljeni u okviru tužbe u glavnom postupku koji nisu u potpunosti prihvaćeni – Odgovor Suda koji je i nadalje koristan za rješenje spora u glavnom postupku

    (čl. 267. UFEU‑a)

  2. Prethodna pitanja – Nadležnost Suda – Utvrđivanje relevantnih elemenata prava Unije – Preoblikovanje pitanjâ

    (čl. 267. UFEU‑a)

  3. Građanstvo Unije – Pravo na slobodno kretanje i boravak na području država članica – Direktiva 2004/38 – Nositelji prava – Maloljetni građanin Unije koji nikada nije koristio svoje pravo na slobodu kretanja i koji cijelo vrijeme boravi u državi članici svojeg državljanstva – Isključenost

    (Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2004/38, čl. 3. st. 1.)

  4. Građanstvo Unije – Odredbe Ugovora – Pravo na slobodno kretanje i boravak na području država članica – Direktiva 2004/38 – Ograničenje pravâ ulaska i boravka u svrhu zaštite javnog poretka ili javne sigurnosti – Nacionalni propis koji samo zbog postojanja ranije kaznene osude automatski isključuje izdavanje dozvole boravka državljaninu treće zemlje, koji je roditelj maloljetnog djeteta građanina Unije koje taj roditelj uzdržava i s kojim ono boravi u državi članici domaćinu – Nedopuštenost

    (čl. 21. UFEU‑a; Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 7. i čl. 24. st. 2.; Direktiva 2004/38 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 28. st. 1.)

  5. Građanstvo Unije – Odredbe Ugovora – Pravo na slobodno kretanje i boravak na području država članica – Ograničenje pravâ ulaska i boravka u svrhu zaštite javnog poretka ili javne sigurnosti – Nacionalni propis koji samo zbog postojanja ranije kaznene osude automatski isključuje izdavanje dozvole boravka državljaninu treće zemlje, koji je roditelj maloljetne djece građana Unije koje taj roditelj uzdržava – Uskrata boravka koja može uključivati obvezu te djece da napuste područje Unije – Nedopuštenost

    (čl. 20. UFEU‑a; Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 7. i čl. 24. st. 2.)

  1.  Vidjeti tekst odluke.

    (t. 24.‑32.)

  2.  Vidjeti tekst odluke.

    (t. 33., 34.)

  3.  Vidjeti tekst odluke.

    (t. 40.)

  4.  Članak 21. UFEU‑a i Direktivu 2004/38 o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i [boravak] na području države članice treba tumačiti na način da im se protivi nacionalni propis kojim se određuje automatsko odbijanje izdavanja dozvole boravka državljaninu treće zemlje, roditelju maloljetnog djeteta građanina Unije, državljanina države članice različite od države domaćina, koje taj roditelj uzdržava i s kojim ono boravi u državi članici domaćinu, samo zbog okolnosti ranije kaznene osude.

    Naime, pravu Unije protivi se ograničenje prava boravka koje se temelji na razlozima opće prevencije i koje je doneseno s ciljem da se postigne odvraćajući učinak u odnosu na druge strane državljane, osobito kada je ta mjera donesena automatski s obzirom na kaznenu osudu, bez uzimanja u obzir osobnog ponašanja počinitelja povrede i opasnosti koju predstavlja za javni poredak. Stoga za ocjenu proporcionalnosti mjere protjerivanja u odnosu na legitimni cilj kojem se teži, u ovom slučaju zaštitu javnog poretka ili javne sigurnosti, treba uzeti u obzir kriterije iz članka 28. stavka 1. Direktive 2004/38, odnosno duljinu boravka pojedinca na državnom području države članice domaćina, starosnu dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, socijalnu i kulturalnu integraciju te razmjer veza pojedinca s državom podrijetla. Važno je također uzeti u obzir stupanj težine povrede u vezi s načelom proporcionalnosti. U tom pogledu, osobno ponašanje dotičnog pojedinca mora predstavljati stvarnu, trenutačnu i značajnu opasnost koja ugrožava neki temeljni interes društva, a uvjet u vezi s postojanjem stvarne prijetnje mora u načelu biti ispunjen u trenutku donošenja te mjere.

    Osim toga, što se tiče eventualnog protjerivanja državljanina dotične treće zemlje, treba uzeti u obzir, s jedne strane, temeljna prava čije poštovanje Sud osigurava, osobito pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, kako je propisano člankom 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima i, s druge strane, poštovanje načela proporcionalnosti. Taj članak 7. Povelje treba tumačiti u vezi s obvezom uzimanja u obzir primarnog cilja zaštite interesa djeteta iz njezina članka 24. stavka 2.

    (t. 61., 62., 65.‑67., 88. i izreka)

  5.  Članak 20. UFEU‑a treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se određuje automatsko odbijanje izdavanja dozvole boravka državljaninu treće zemlje, roditelju maloljetne djece građana Unije za koju taj roditelj ima isključivo pravo na čuvanje i odgoj, samo zbog okolnosti ranije kaznene osude, kada to odbijanje dovodi do toga da ta djeca moraju napustiti područje Unije.

    Naime, iako članak 20. UFEU‑a ne utječe na mogućnost da se države članice pozovu na iznimku, među ostalim, održavanja javnog reda i zaštite javne sigurnosti s obzirom na to da situacija navedenog državljanina ulazi u područje primjene prava Unije, pri njezinoj ocjeni treba uzeti u obzir pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, kako je propisano u članku 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, pri čemu taj članak treba tumačiti u vezi s obvezom uzimanja u obzir primarnog cilja zaštite interesa djeteta iz članka 24. stavka 2. Povelje. K tomu, s obzirom na to da je riječ o opravdanju odstupanja od prava boravka građana Unije ili članova njihovih obitelji, pojmovi „javnog poretka” i „javne sigurnosti” moraju se usko tumačiti, tako da njihov doseg ne mogu jednostrano određivati države članice bez nadzora institucija Unije.

    Pojam „javni poredak”, uz narušavanje društvenog poretka koje čini svako kršenje zakona, u svakom slučaju pretpostavlja postojanje stvarne, trenutačne i dovoljno ozbiljne prijetnje koja ugrožava temeljni interes društva. Kad je riječ o pojmu „javna sigurnost”, on obuhvaća unutarnju i vanjsku sigurnost države članice pa stoga na javnu sigurnost mogu utjecati ugrožavanje djelovanja institucija i bitnih javnih službi, ugrožavanje opstanka stanovništva, opasnost od teških poremećaja u vanjskim odnosima ili miroljubivom suživotu naroda kao i ugrožavanje vojnih interesa. U tom kontekstu, odbijanje prava boravka u skladu je s pravom Unije kada se temelji na postojanju stvarne, trenutačne i dovoljno ozbiljne prijetnje za javni poredak ili javnu sigurnost, uzevši u obzir kaznena djela koja je počinio državljanin treće zemlje koji ima isključivo pravo na čuvanje i odgoj svoje djece, građana Unije.

    Nasuprot tomu, takav zaključak ne može se automatski izvesti samo na temelju okolnosti da je zainteresirana osoba ranije kazneno osuđena. Do njega bi se moglo doći samo, ovisno o slučaju, konkretnom ocjenom nacionalnog suda svih postojećih i relevantnih okolnosti slučaja, u svjetlu načela proporcionalnosti, primarnog cilja zaštite interesa djeteta i temeljnih prava čije poštovanje Sud osigurava. Pri toj ocjeni tako osobito treba uzeti u obzir osobno ponašanje pojedinca o kojem je riječ, duljinu i zakonitost boravka zainteresirane osobe na državnom području države članice, prirodu i težinu počinjene povrede, stupanj trenutačne opasnosti dotične osobe za društvo, dob dotične djece i njihovo zdravstveno stanje kao i njihove obiteljske i gospodarske prilike.

    (t. 81.‑88. i izreka)

Top