Predmet C‑19/15

Verband Sozialer Wettbewerb eV

protiv

Innova Vital GmbH

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Landgericht München I)

„Zahtjev za prethodnu odluku — Zaštita potrošača — Uredba (EZ) br. 1924/2006 — Članak 1. stavak 2. — Područje primjene — Prehrambene i zdravstvene tvrdnje koje se navode na hrani koja se u tome stanju treba isporučiti krajnjem potrošaču — Tvrdnje u komercijalnoj komunikaciji koja je usmjerena isključivo na zdravstvene stručnjake“

Sažetak – Presuda Suda (treće vijeće) od 14. srpnja 2016.

1. Pravo Europske unije – Tumačenje – Metode – Doslovno, sustavno i teleološko tumačenje

2. Usklađivanje zakonodavstava – Prehrambene i zdravstvene tvrdnje koje se navode na hrani – Uredba br. 1924/2006 – Područje primjene – Tvrdnje u komercijalnoj komunikaciji koja je usmjerena isključivo na zdravstvene stručnjake – Uključenost

   (Uredba Europskog parlamenta i Vijeća br. 1924/2006, kako je izmijenjena Uredbom br. 1047/2012, čl. 1. st. 2.)

3. Usklađivanje zakonodavstava – Prehrambene i zdravstvene tvrdnje koje se navode na hrani – Uredba br. 1924/2006 – Uvjeti za uporabu navedenih tvrdnji – Zabrana tvrdnji koje se pozivaju na blagotvorne učinke nerazumljive prosječnom potrošaču – Doseg – Tvrdnje oblikovane na stručnom ili znanstvenom jeziku u nekomercijalnoj komunikaciji namijenjenoj informiranju zdravstvenih stručnjaka – Isključenje

   (Uredba Europskog parlamenta i Vijeća br. 1924/2006, kako je izmijenjena Uredbom br. 1047/2012, čl. 5. st. 2.)

1.  Vidjeti tekst odluke

   (t. 23.)

2.  Članak 1. stavak 2. točku 6. Uredbe br. 1924/2006 o prehrambenim i zdravstvenim tvrdnjama koje se navode na hrani, kako je izmijenjena Uredbom Komisije br. 1047/2012, treba tumačiti na način da u područje njezine primjene ulaze prehrambene i zdravstvene tvrdnje u komercijalnoj komunikaciji koje se odnose na hranu koja se u tom stanju treba isporučiti krajnjem potrošaču ako ta komunikacija nije usmjerena na krajnjeg potrošača, nego isključivo na zdravstvene stručnjake.

   Naime, pojam „komercijalna komunikacija” u smislu članka 1. stavka 2. Uredbe br. 1924/2006 treba razumjeti kao da se odnosi osobito na komunikaciju u obliku oglašavanja hrane namijenjenu izravnoj ili neizravnoj promidžbi te hrane. Takva se komunikacija također može odvijati promidžbenim pismom koje subjekti u poslovanju s hranom upućuju zdravstvenim stručnjacima i koje sadržava prehrambene i zdravstvene tvrdnje u smislu te uredbe kako bi ti stručnjaci, ako je to potrebno, preporučili svojim pacijentima kupnju i/ili konzumaciju navedene hrane. S tim u vezi, članak 1. stavak 2. Uredbe br. 1924/2004 ne sadržava pojašnjenja glede adresata komercijalne komunikacije i ne pravi razliku između krajnjeg potrošača i zdravstvenog stručnjaka. Iz toga slijedi da je sam proizvod taj, a ne komunikacija čiji je on predmet, koji nužno mora biti namijenjen potrošačima. Međutim, ne može se isključiti da bi sami zdravstveni stručnjaci mogli biti zavedeni netočnim, zavaravajućim ili lažnim prehrambenim i zdravstvenim tvrdnjama. Stoga ti zdravstveni stručnjaci riskiraju da krajnjim potrošačima s kojima su u vezi u dobroj vjeri prenesu pogrešne informacije o hrani koja je predmet komercijalne komunikacije. Slijedom toga, primjena Uredbe br. 1924/2006 na prehrambene i zdravstvene tvrdnje u komercijalnoj komunikaciji namijenjenoj zdravstvenim stručnjacima u okviru unutarnjeg tržišta pridonosi visokoj razini zaštite potrošača.

   (t. 29.‑31., 44., 45., 47., 54. i izreka)

3.  U situaciji u kojoj je komunikacija nekomercijalna, Uredbi br. 1924/2006 o prehrambenim i zdravstvenim tvrdnjama koje se navode na hrani, kako je izmijenjena Uredbom Komisije br. 1047/2012, se ne protivi objektivna informacija zdravstvenih stručnjaka o novim znanstvenim postignućima koja podrazumijeva uporabu tehničke ili znanstvene terminologije. Naime, iako iz članka 5. stavka 2. navedene uredbe proizlazi da se uporaba prehrambenih i zdravstvenih tvrdnji odobrava samo ako prosječni potrošač može razumjeti blagotvorne učinke onako kako su izraženi u toj tvrdnji, iz toga se ne može zaključiti da je zabranjena svaka informacija subjekata u poslovanja s hranom koja je namijenjena zdravstvenim stručnjacima, a odnosi se na nova znanstvena postignuća i podrazumijeva uporabu tehničke ili znanstvene terminologije. S tim u vezi, navedeni članak 5. stavak 2. treba razumjeti na način da se ta odredba primjenjuje ako su krajnjem potrošaču izravno priopćene prehrambene i zdravstvene tvrdnje koje su potrebne za njegov odabir uz poznavanje činjenica.

   (t. 49.‑51., 53.)