Predmet C‑48/15

État belge, SPF Finances

protiv

NN (L) International SA

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio cour d’appel de Bruxelles)

„Zahtjev za prethodnu odluku — Izravno oporezivanje — Slobodno kretanje kapitala — Slobodno pružanje usluga — Direktiva 69/335/EEZ — Članci 2., 4., 10. i 11. — Direktiva 85/611/EEZ — Članci 10. i 293. UEZ‑a — Godišnji porez na subjekte za zajednička ulaganja — Dvostruko oporezivanje — Sankcija primjenjiva na subjekte za zajednička ulaganja po inozemnom pravu“

Sažetak – Presuda Suda (drugo vijeće) od 26. svibnja 2016.

1. Prethodna pitanja – Nadležnost Suda – Granice – Nadležnost nacionalnog suda – Nužnost prethodnog pitanja i relevantnost postavljenih pitanja

   (čl. 267. UFEU‑a)

2. Porezne odredbe – Usklađivanje zakonodavstava – Neizravni porezi na prikupljanje kapitala – Direktiva 69/335 – Područje primjene – Godišnji porez naplaćen subjektima za zajednička ulaganja na udjele uložene u državu članicu – Isključenje

   (Direktiva Vijeća 69/335, čl. 2., 4., 10. i 11.)

3. Sloboda poslovnog nastana – Društva – Subjekti za zajednička ulaganja u prenosive vrijednosne papire – Direktiva 85/611 – Nacionalni propis kojim se predviđa godišnji porez na strane subjekte za zajednička ulaganja – Dopuštenost – Uvjet – Nepostojanje diskriminacije

   (čl. 10. UEZ‑a i 293., druga natuknica, UEZ‑a; Direktiva Vijeća 85/611, čl. 44. st. 3.)

4. Ugovor o EZ – Članak 293. druga natuknica, UEZ‑a – Izravni učinak – Nepostojanje

   (čl. 10., 49., 56. i 293. UEZ‑a)

5. Slobodno pružanje usluga – Slobodno kretanje kapitala – Odredbe Ugovora – Ispitivanje nacionalne mjere koja se odnosi na te dvije temeljne slobode – Kriteriji određivanja primjenjivih pravila

   (čl. 49. i 56. UEZ‑a)

6. Sloboda poslovnog nastana – Slobodno kretanje kapitala – Ograničenja – Porezni zakoni – Nacionalni propis kojim se predviđa godišnji porez na subjekte za zajednička ulaganja – Primjena poreza kako na nacionalne subjekte tako i strane – Dopuštenost

   (čl. 56. UEZ‑a)

7. Slobodno pružanje usluga – Ograničenja – Porezni zakoni – Nacionalni propis kojim se predviđa godišnji porez na subjekte za zajednička ulaganja – Mogućnost sankcioniranja stranih subjekata koji nisu ispunili obveze zabranom za trgovanje udjelima u dotičnoj državi članici u budućnosti – Nepostojanje takve sankcije za nacionalne subjekte – Nedopuštenost

   (čl. 49. UEZ‑a)

1.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 21.)

2.  Članke 2., 4., 10. i 11. Direktive 69/335 o neizravnim porezima na prikupljanje kapitala, kako je izmijenjena Direktivom 85/303, treba tumačiti na način da im se ne protivi zakon države članice kojim se uvodi godišnji porez na subjekte za zajednička ulaganja, poput onoga u glavnom postupku, koji tom porezu podvrgava strane subjekte za zajednička ulaganja koji trguju udjelima u toj državi članici.

   Naime takav godišnji porez ne odgovara nijednoj od transakcija podvrgnutih porezu na kapital na temelju članka 4. Direktive 69/335, koje karakterizira prijenos kapitala ili imovine na društvo kapitala u državi članici oporezivanja ili imaju oblik povećanja efektivnog kapitala ili imovine društava, što očito nije slučaj poreza na neto iznose uložene u državi članici. Takav porez ne ulazi ni u one zabranjene člankom 10. Direktive 69/335, s obzirom na to da, s jedne strane, ne odgovara nijednoj od oporezivih transakcija nabrojenih u članku 4. te direktive, na koji upućuje njezin članak 10. točka (a) i (b), i, s druge strane, nema nikakve veze s upisom ili bilo kojom drugom formalnošću koja prethodi obavljanju djelatnosti, u smislu članka 10. točke (c) navedene direktive. Također, taj porez nikako ne odgovara transakcijama koje su predmet članka 11. iste direktive. Stoga taj godišnji porez na subjekte za zajednička ulaganja ne ulazi u područje primjene Direktive 69/335. Potonjoj stoga nije protivno to da navedeni strani subjekti budu podvrgnuti takvom porezu.

   (t. 25.‑27., izreka 1.)

3.  Direktivu Vijeća 85/611 o usklađivanju zakona i drugih propisa u odnosu na subjekte za zajednička ulaganja u prenosive vrijednosne papire (UCITS), prema potrebi u vezi s člankom 10. UEZ‑a i člankom 293. drugom alinejom UEZ‑a, treba tumačiti na način da joj se ne protivi zakon države članice kojim se uvodi godišnji porez na subjekte za zajednička ulaganja, poput onoga u glavnom postupku, koji tom porezu podvrgava strane subjekte za zajednička ulaganja koji trguju udjelima u toj državi članici, pod uvjetom da se taj zakon primjenjuje na nediskriminirajući način.

   Naime, valja utvrditi da oporezivanje UCITS‑a ne spada u područje uređeno Direktivom 85/611, koja ne sadržava nijednu odredbu koja se odnosi na to područje. Ipak, članak 44. stavak 3. te direktive zahtijevao je da zakone i druge propise primjenjive u državi članici na UCITS‑e, a koji ne ulaze u njome uređeno područje, treba primijeniti na nediskriminirajući način.

   (t. 32., 34., izreka 2.)

4.  Članak 293. UEZ‑a nema za cilj postaviti operativno pravno pravilo kao takvo, već samo daje okvir za pregovore koje će države prema potrebi voditi među sobom. Iako je uklanjanje dvostrukog oporezivanja unutar Unije među ciljevima Ugovora o EZ‑u, iz teksta te odredbe proizlazi da ona kao takva ne može pojedincima dodijeliti prava na koja se mogu pozvati pred nacionalnim sudovima. Također, članak 10. UEZ‑a, koji iznosi opću obvezu država članica, ne može se tumačiti na način da stvara neovisnu obvezu na teret tih država koja ide preko obveza koje mogu snositi na temelju članaka 49., 56. i 293. UEZ‑a.

   (t. 38.)

5.  Kada se u okviru ispitivanja valjanosti nacionalne mjere u odnosu na pravo Unije, ta mjera odnosi ujedno i na slobodno pružanje usluga i na slobodno kretanje kapitala, Sud ispituje predmetnu mjeru načelno samo s obzirom na jednu od tih dviju sloboda, ako se u okolnostima glavnog postupka pokaže da je jedna od njih posve sporedna u odnosu na drugu te da joj može biti pridružena.

   (t. 39.)

6.  Članak 56. UEZ‑a treba tumačiti na način da mu se ne protivi zakon države članice kojim se uvodi godišnji porez na subjekte za zajednička ulaganja, koji tom porezu podvrgava strane subjekte za zajednička ulaganja koji trguju udjelima u toj državi članici.

   Naime, mjere zabranjene člankom 56. stavkom 1. UEZ‑a, kao ograničenja kretanju kapitala, uključuju mjere koje su takve naravi da mogu odvratiti nerezidente od ulaganja u nekoj državi članici ili pak rezidente te države članice od ulaganja u drugim državama. Međutim, to nije slučaj s godišnjim porezom na subjekte za zajednička ulaganja koji se primjenjuje jednako na sve navedene subjekte, i nacionalne i inozemne, pri čemu jedina razlika objektivne situacije između tih dviju kategorija u odnosu na njihovu podložnost tom porezu ostaje u činjenici da se za navedene strane subjekte taj godišnji porez na dodaje nametu kojemu mogu biti podvrgnuti u državi članici u kojoj imaju sjedište.

   U tom smislu, u nedostatku usklađivanja na razini Unije, nepogodnosti koje mogu proisteći iz usporednog izvršavanja porezne nadležnosti različitih država članica, dokle god takvo izvršavanje nije diskriminatorno, ne predstavljaju ograničenja slobodnom kretanju. Osim toga, države članice nemaju obvezu prilagoditi svoj porezni sustav različitim poreznim sustavima drugih država članica, osobito s ciljem da uklone dvostruko oporezivanje.

   (t. 44., 46., 47., 49., izreka 3.)

7.  Članak 49. UEZ‑a treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalna odredba kojom država članica predviđa posebnu sankciju, odnosno sudsku zabranu da ondje ubuduće trguju udjelima, protiv stranih subjekata za zajedničko ulaganje u slučaju da oni nisu poštovali obvezu godišnje prijave potrebne za naplatu poreza na subjekte za zajedničko ulaganje ili da ga nisu platili.

   Naime, s obzirom na to da je režim sankcija stroži u odnosu na strane subjekte za zajedničko ulaganje nego na takve nacionalne subjekte koji povrijede iste zakonske obveze, takva razlika u postupanju, koja se zasniva na mjestu sjedišta, može odvratiti strane subjekte za zajedničko ulaganje od toga da trguju udjelima u predmetnoj državi članici. Stoga predstavlja ograničenje slobodnog pružanja usluga. U tom pogledu, nametanje kazne stranim subjektima za zajedničko ulaganje koji nisu ispunili obvezu prijave i plaćanja godišnjeg poreza čini se opravdanom mogućnošću osiguranja naplate tog poreza na subjekte za zajedničko ulaganje i prikladnom da omogući ostvarenje tog cilja, koji može predstavljati važan razlog od općeg interesa koji bi mogao opravdati ograničenje slobode pružanja usluga.

   Međutim, iako je podložna ocjeni suca, sankcija koja se sastoji u tome da se stranim subjektima za zajedničko ulaganje zabrani trgovati udjelima u državi članici u budućnosti, prelazi ono što je potrebno kako bi se postigao navedeni cilj, s obzirom na to da ta odredba ne ograničava trajanje takve zabrane i ne predviđa mogućnost da se izmijeni ili nametne druga, manje stroga sankcija, ovisno o težini počinjenog prekršaja.

   (t. 56., 59.‑62., izreka 4.)