Predmet C‑131/14

Malvino Cervati

i

Società Malvi Sas di Cervati Malvino

protiv

Agenzia delle Dogane

i

Agenzia delle Dogane – Ufficio delle Dogane di Livorno

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Corte suprema di cassazione)

„Zahtjev za prethodnu odluku — Poljoprivreda — Zajednička organizacija tržišta — Uredba (EZ) br. 565/2002 — Članak 3. stavak 3. — Carinska kvota — Češnjak argentinskog podrijetla — Uvozne dozvole — Neprenosivost prava koja proizlaze iz uvoznih dozvola — Izbjegavanje mjera — Zloporaba prava — Pretpostavke — Uredba (EZ, Euratom) br. 2988/95 — Članak 4. stavak 3.“

Sažetak – Presuda Suda (drugo vijeće) od 14. travnja 2016.

1. Prethodna pitanja – Nadležnost Suda – Utvrđivanje relevantnih elemenata prava Unije – Preoblikovanje pitanjâ

   (čl. 267. UFEU‑a)

2. Pravo Europske unije – Zloporaba prava koje proizlazi iz odredbe prava Unije – Transakcije koje predstavljaju zloporabu – Elementi koji se moraju uzeti u obzir – Provjera koja je na nacionalnom sudu

3. Poljoprivreda – Zajednička organizacija tržišta – Uvozne i izvozne dozvole i potvrde o utvrđivanju unaprijed – Uvozni sustav – Carinske kvote – Uvoz po preferencijalnoj tarifi robe koju je novi gospodarski subjekt kupio izvan Unije od osobe koja ne posjeduje uvozne dozvole – Preprodaja robe, nakon njezina stavljanja u slobodan promet, tradicionalnom gospodarskom subjektu koji je povezan s navedenom osobom, a zatim drugom tradicionalnom gospodarskom subjektu, od kojih nijedan nema potrebne dozvole – Dopuštenost – Granice – Zloporaba prava – Provjera koja je na nacionalnom sudu

   (Uredba Vijeća br. 2988/95, čl. 4. st. 3.; Uredba Komisije br. 565/2002, čl. 3. st. 3. i čl. 5. st. 3.)

1.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 26.)

2.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 32.‑35., 46., 47.)

3.  Članak 3. stavak 3. Uredbe br. 565/2002 o utvrđivanju načina upravljanja carinskim kvotama i uspostavi sustava potvrda o podrijetlu za češnjak uvezen iz trećih zemalja i članak 4. stavak 3. Uredbe br. 2988/95 o zaštiti financijskih interesa Europskih zajednica treba tumačiti na način da im u načelu nije protivan mehanizam u kojem, nastavno na narudžbu jednog gospodarskog subjekta, koji je tradicionalni uvoznik u smislu te prve uredbe i koji je iskoristio svoje dozvole za uvoz po preferencijalnoj tarifi, drugom gospodarskom subjektu, koji je također tradicionalni uvoznik koji nema takve dozvole,

   —	društvo povezano s tim drugim gospodarskim subjektom najprije prodaje robu izvan Europske unije trećem gospodarskom subjektu, koji je novi uvoznik u smislu navedene uredbe i nositelj je takvih dozvola,

   —	da bi zatim taj treći gospodarski subjekt koristeći se preferencijalnom carinskom tarifom stavio tu robu u slobodan promet u Europskoj uniji i zatim je prodao drugom gospodarskom subjektu i

   —	da bi naposljetku taj drugi gospodarski subjekt prenio tu robu prvom gospodarskom subjektu, koji na taj način stječe robu uvezenu u okviru carinske kvote predviđene tom istom prvom uredbom iako u tu svrhu nema potrebnu dozvolu.

   Ipak, kako takav mehanizam kupoprodaje robe između gospodarskih subjekata ne bi uključivao neosnovan utjecaj jednog gospodarskog subjekta na tržištu i, osobito, zaobilaženje članka 5. stavka 3. Uredbe br. 562/2002 od strane tradicionalnih uvoznika kao ni povredu cilja da zahtjevi za dozvole moraju biti povezani sa stvarnom trgovačkom djelatnošću, potrebno je da se u svakoj fazi tog mehanizma plaća cijena koja odgovara tržišnoj cijeni i da nositelj dozvola provodi uvoz po preferencijalnoj tarifi putem zakonito stečenih dozvola. Nacionalni sud mora provjeriti prima li svaki uključeni gospodarski subjekt odgovarajuću naknadu za uvoz, prodaju ili preprodaju predmetne robe, što mu omogućava zadržavanje položaja koji mu je dodijeljen u okviru upravljanja kvotom.

   Usto, kad je riječ o utvrđivanju je li takav mehanizam uspostavljen s glavnim ciljem umjetnog stvaranja pretpostavki potrebnih za dobivanje preferencijalne carinske stope, među elementima pomoću kojih se može utvrditi umjetan karakter takvog mehanizma osobito je okolnost da uvoznik koji je nositelj dozvola nije preuzeo nikakav trgovački rizik odnosno okolnost da je visina dobiti uvoznika beznačajna ili da su cijene prodaje robe uvoznika prvom kupcu u Uniji, a zatim prvog kupca drugom kupcu u Uniji niže od tržišne cijene.

   (t. 43., 51., 53. i izreka)