Predmet C‑144/14

Cabinet Medical Veterinar Dr. Tomoiagă Andrei

protiv

Direcția Generală Regională a Finanțelor Publice Cluj Napoca prin Administrația Județeană a Finanțelor Publice Maramureș

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Tribunalul Maramureș)

„Zahtjev za prethodnu odluku — Porez na dodanu vrijednost (PDV) — Direktiva 2006/112/EZ — Članci 273. i 287. — Obveza određivanja obveznika PDV‑a po službenoj dužnosti — Oporezivi karakter veterinarskih usluga — Načelo pravne sigurnosti — Načelo zaštite legitimnih očekivanja“

Sažetak – Presuda Suda (sedmo vijeće) od 9. srpnja 2015.

1. Usklađivanje poreznih zakonodavstava – Zajednički sustav poreza na dodanu vrijednost – Isporuka usluga – Veterinarske usluge – Posebni režim izuzeća – Prelazak praga za izuzeće i oporezivanje – Obveza određivanja obveznika poreza na dodanu vrijednost po službenoj dužnosti– Nepostojanje

   (Direktiva Vijeća 2006/112, čl. 213. st. 1., čl. 214. st. 1., čl. 250. st. 1., čl. 273. i čl. 287.)

2. Pravo Europske unije – Načela – Pravna sigurnost – Opseg

3. Usklađivanje poreznih zakonodavstava – Zajednički sustav poreza na dodanu vrijednost – Isporuka usluga – Ponovno kvalificiranje određene usluge veterinarske službe koja je bila izuzeta od plaćanja poreza na dodanu vrijednost kao usluge koja se oporezuje – Dopuštenost s obzirom na načelo pravne sigurnosti – Nepostojanje sustavne primjene tog poreza od strane nacionalnih tijela – Dopuštenost s obzirom na načelo zaštite legitimnih očekivanja – Provjera od strane nacionalnog suca

   (Direktiva Vijeća 2006/112, čl. 273. i čl. 287.)

4. Pravo Europske unije – Načela – Zaštita legitimnih očekivanja – Pretpostavke – Precizna jamstva uprave

1.  Članak 273. stavak 1. Direktive 2006/112 o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost, kako je izmijenjena Direktivom 2009/162, ne obvezuje države članice na to da po službenoj dužnosti identificiraju poreznog obveznika za potrebe oporezivanja porezom na dodanu vrijednost samo na temelju poreznih prijava koje se ne odnose na tu vrstu poreza, čak i ako im te prijave omogućuju da utvrde da je porezni obveznik premašio prag za izuzeće od navedenog poreza.

   Naime, iako su države članice dužne provjeravati prijave poreznih obveznika, njihove račune i drugu relevantnu dokumentaciju te obračunati i naplatiti dugovani porez, na temelju članka 213. stavka 1. te direktive zainteresirana osoba obvezna je prijaviti početak, promjenu ili prestanak svoje djelatnosti kao poreznog obveznika. Nadalje, države članice raspolažu određenom marginom prosudbe pri donošenju mjera kojima osiguravaju identifikaciju poreznih obveznika za potrebe oporezivanja porezom na dodanu vrijednost. S druge strane, države članice dužne su osigurati da porezni obveznici poštuju svoje obveze, pri čemu raspolažu određenim manevarskim prostorom, osobito u pogledu načina korištenja sredstvima kojima raspolažu.

   Iz prethodnog proizlazi da Direktiva 2006/112 ne nalaže državama članicama donošenje zakonodavnih i upravnih mjera kojima će osigurati da se prilikom obrade poreznih prijava koje se ne odnose na porez na dodanu vrijednost provjeri poštuje li poreznik obveznik svoje obveze s osnove tog poreza, kada se uzme u obzir da spomenute prijave nužno ne sadržavaju sve podatke koji se sukladno članku 250. stavku 1. Direktive 2006/112 mogu navesti u prijavi poreza na dodanu vrijednost, a potrebni su za njegovo utvrđivanje.

   (t. 26., 28.‑31. i t. 1. izreke)

2.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 34., 35.)

3.  Načela pravne sigurnosti i zaštite legitimnih očekivanja ne protive se odluci nacionalnog poreznog tijela o obvezi plaćanja poreza na dodanu vrijednost na veterinarske usluge, nakon što je veterinarska zaštita uklonjena s popisa usluga koje su izuzete od poreza na dodanu vrijednost, ako se ta odluka temelji na jasnim pravilima i ako praksa tog tijela nije takva da bi kod pažljivog i razboritog gospodarskog subjekta stvorila razumno očekivanje da se taj porez neće primijeniti na navedene usluge, što je dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev.

   Naime, s jedne strane, činjenica da je porezno tijelo tijekom roka zastare ponovno kvalificiralo određenu aktivnost kao gospodarsku, podvrgavajući je plaćanju poreza na dodanu vrijednost, ne može sama za sebe ugroziti to načelo.

   Kada je, s druge strane, riječ o načelu zaštite legitimnih očekivanja, činjenica da nacionalna porezna tijela nisu sustavno podvrgavala veterinarske usluge plaćanju poreza na dodatnu vrijednost, nakon što je veterinarska zaštita uklonjena s popisa usluga izuzetih od plaćanja tog poreza, nije a priori dostatna da, osim u doista iznimnim okolnostima, kod uobičajeno pažljivog i razboritog gospodarskog subjekta stvori razumno očekivanje da se taj porez neće primijeniti na navedene usluge kada navedeni porez ima opću primjenu i kada su veterinarske usluge uklonjene s popisa aktivnosti izuzetih od oporezivanja.

   (t. 41., 46., 48. i t. 2. izreke)

4.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 43., 44.)