Predmet C‑51/13

Nationale‑Nederlanden Levensverzekering Mij NV

protiv

Hubertus Wilhelmus Van Leeuwen

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Rechtbank Rotterdam)

„Zahtjev za prethodnu odluku — Izravno životno osiguranje — Direktiva 92/96/EEZ — Članak 31. stavak 3. — Informacije koje treba pružiti ugovaratelju — Osiguravateljeva obveza pružanja dodatnih informacija o troškovima i premijama na temelju općih načela nacionalnog prava“

Sažetak – Presuda Suda (peto vijeće) od 29. travnja 2015.

Slobodno kretanje osoba – Sloboda poslovnog nastana – Sloboda pružanja usluga – Izravno životno osiguranje – Direktiva 92/96 – Informacije koje treba pružiti ugovaratelju osiguranja – Opća načela nacionalnog prava kojima se zahtijeva da se navedenom ugovaratelju priopće određene dodatne informacije, uz one iz Priloga II. Direktivi – Dopuštenost – Pretpostavke – Ocjena nacionalnog suda – Učinci koje prema nacionalnom pravu ima nepriopćavanje tih dodatnih informacija – Nepostojanje utjecaja

(Direktiva Vijeća 92/96, čl. 31. st. 3.)

Članak 31. stavak 3. Direktive 92/96 o usklađivanju zakona i drugih propisa u odnosu na izravno životno osiguranje i izmjeni direktiva 79/267 i 90/619 (Treća direktiva o životnom osiguranju) treba tumačiti tako da se ne protivi tomu da je osiguravajuće društvo na temelju općih načela unutarnjeg prava, poput „otvorenih i/ili nepisanih pravila“, ugovaratelju osiguranja obvezno priopćiti određene dodatne informacije, uz one iz Priloga II. toj direktivi, pod uvjetom da su zahtijevane informacije jasne, precizne i nužne za to da ugovaratelj osiguranja pravilno razumije bitne elemente ugovora i da jamče dovoljnu pravnu sigurnost, što je na nacionalnom sudu da provjeri.

Naime, pravni temelj takve obveze priopćavanja dodatnih informacija i osobito pitanje proizlazi li ta obveza iz općih načela unutarnjeg prava, poput „otvorenih i/ili nepisanih pravila“, načelno nisu relevantni za sukladnost te obveze s Direktivom, pod uvjetom da ta obveza zadovoljava zahtjeve iz članka 31. stavka 3. Direktive 92/96. Iz toga slijedi da pravni temelj na temelju kojega država članica o kojoj je riječ želi upotrijebiti mogućnost predviđenu člankom 31. stavkom 3. mora biti takav da, u skladu s načelom pravne sigurnosti, osiguravajućim društvima omogući da s dovoljno predvidljivosti znaju koje dodatne informacije moraju priopćiti i na koje ugovaratelj osiguranja može računati.

Usto, učinci koje prema unutarnjem pravu ima nepriopćavanje tih dodatnih informacija načelno nisu relevantni za sukladnost obveze priopćavanja s člankom 31. stavkom 3. Direktive 92/96.

(t. 28., 29., 34., 36. i t. 1., 2. izreke)