Predmet C‑209/12

Walter Endress

protiv

Allianz Lebensversicherungs AG

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Bundesgerichtshof)

„Zahtjev za prethodnu odluku — Direktive 90/619/EEZ i 92/96/EEZ — Izravno životno osiguranje — Pravo na otkaz — Neobavještavanje o uvjetima korištenja tim pravom — Prestanak prava na otkaz godinu dana nakon uplate prve premije — Usklađenost s direktivama 90/619/EEZ i 92/96/EEZ“

Sažetak – Presuda Suda (prvo vijeće) od 19. prosinca 2013.

1. Sloboda poslovnog nastana – Sloboda pružanja usluga – Izravno životno osiguranje – Direktive 90/619 i 92/96 – Pravo otkaza ugovaratelja osiguranja koji nije bio obaviješten o tom pravu – Nacionalna odredba koja ograničava pravo korištenja navedenim pravom na najdulje godinu dana od uplate prve premije osiguranja – Nedopuštenost

   (Direktiva Vijeća 90/619, čl. 15. st. 1. i Direktiva Vijeća 92/96, čl. 31.)

2. Prethodna pitanja – Tumačenje – Vremenski učinci presuda o tumačenju – Retroaktivni učinak – Ograničavanje od strane Suda – Pretpostavke

   (čl. 267. UFEU‑a)

1.  Članak 15. stavak 1. Direktive Vijeća 90/619 o usklađivanju zakona i drugih propisa povezanih s izravnim životnim osiguranjem i o utvrđivanju odredaba za olakšavanje učinkovitog ostvarivanja slobode pružanja usluga (Druga direktiva o životnom osiguranju), kako je izmijenjena Direktivom 92/96 (Treća direktiva o životnom osiguranju), u vezi s člankom 31. potonje direktive, treba tumačiti tako da je s njim u suprotnosti nacionalna odredba koja ugovaratelju osiguranja, kada o tom pravu nije bio obaviješten, priznaje pravo na otkaz najdulje godinu nakon uplate prve premije.

   Naime, takva nacionalna odredba, koja propisuje prestanak prava ugovaratelja osiguranja na otkaz ugovora u trenutku kada nije bio obaviješten o tom pravu, u suprotnosti je s ostvarenjem ključnog cilja informiranja Druge i Treće direktive o životnom osiguranju i stoga s njihovim korisnim učinkom. S obzirom na to da su ugovori o osiguranju pravno kompleksni financijski proizvodi koji se mogu znatno razlikovati ovisno o osiguratelju koji ih nudi i mogu uključivati značajne, moguće dugoročne financijske obveze, ugovaratelj osiguranja nalazi se u slabijem položaju u odnosu na osiguratelja koji je usporediv s onim u kojem se nalazi potrošač prilikom sklapanja ugovora izvan poslovnih prostorija. Stoga se osiguratelj ne smije valjano pozivati na razloge pravne sigurnosti kako bi popravio položaj koji je prouzročen njegovim vlastitim propustom da ispuni zahtjeve koji proizlaze iz prava Unije o priopćavanju utvrđenog popisa informacija, u što ulaze osobito one koje se odnose na pravo ugovaratelja da otkaže ugovor.

   (t. 26., 29., 30., 32. i izreka)

2.  Vidjeti tekst odluke.

   (t. 35.‑40.)