Predmet T-766/22

Maria Canel Ferreiro

protiv

Vijeća Europske unije

Presuda Općeg suda (deseto prošireno vijeće) od 29. svibnja 2024.

„Javna služba – Dužnosnici – Stegovni postupak – Stegovna sankcija – Ukor – Radnje koje su u suprotnosti s dostojanstvom službe – Članci 12. i 21. Pravilnika o osoblju – Nadležnost donositelja akta – Obveza obrazlaganja – Načelo dobre uprave – Nepristranost – Članak 41. Povelje o temeljnim pravima”

1. Tužbe dužnosnikâ – Akt kojim se osobi nanosi šteta – Pojam – Pripremni akt – Izvješće o upravnoj istrazi – Isključenost

   (Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 90. i 91.)

   (t. 22.-24.)

2. Tužbe dužnosnikâ – Tužbeni razlozi – Tužbeni razlog vezan uz nezakonitosti počinjene u žalbenom postupku – Dopuštenost – Osnovanost tužbenog razloga – Posljedice

   (Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 90. i 91.)

   (t. 30.-32.)

3. Tužbe dužnosnikâ – Prethodna žalba u upravnom postupku – Odluka upravnog tijela – Poštovanje načela dobre uprave – Zahtjev nepristranosti – Doseg – Donošenje odluke od strane donositelja pobijanog akta – Dopuštenost

   (Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 41. st. 1.; Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 90. i 91.)

   (t. 54.-59.)

4. Dužnosnici – Odluka kojom se osobi nanosi šteta – Stegovna sankcija – Obveza obrazlaganja – Doseg – Nedovoljni detalji o djelima koja se osobi stavljaju na teret – Nedopuštenost

   (čl. 296. UFEU-a; Pravilnik o osoblju za dužnosnike, čl. 25. i Prilog IX., čl. 9.)

   (t. 63.-83.)

Kratak prikaz

Postupajući po tužbi dužnosnice Vijeća Europske unije, Opći sud, odlučujući u proširenom vijeću, poništava odluku te institucije kojom je dotičnoj izrečena stegovna sankcija ukora.

Opći se sud tom prigodom očituje, s jedne strane, o zasad nerazmatranom pitanju može li odluku o stegovnoj sankciji i odluku o odbijanju žalbe protiv te sankcije donijeti jedna te ista osoba. S druge strane, njegovom se presudom žele dokinuti razlike koje u sudskoj praksi postoje kada je riječ o redoslijedu kojim Opći sud odlučuje o tužbenim razlozima koji su samostalno istaknuti protiv odluke donesene povodom žalbe.

U konkretnom slučaju, nakon provođenja upravne istrage nad tužiteljicom, tijelo za imenovanje utvrdilo je da je potonja iznijela uvredljive i agresivne riječi prema svojoj nadređenoj optužujući je za uznemiravanje te joj je izreklo predmetnu stegovnu sankciju. Tužiteljica je protiv te odluke podnijela žalbu, ali ju je tijelo za imenovanje odbilo. Tužiteljica je stoga pokrenula postupak pred Općim sudom tražeći, među ostalim, poništenje odluke kojom joj je izrečen ukor i odluke o odbijanju žalbe.

Ocjena Općeg suda

Uvodno, Opći sud podsjeća na to da tužiteljica mora imati mogućnost zatražiti od suda Unije da provede nadzor zakonitosti odluke o odbijanju žalbe kad on istakne tužbeni razlog koji se konkretno odnosi na žalbeni postupak. Naime, ako bi tužiteljica u takvom slučaju imala pravo osporavati samo prvotnu odluku, bila bi isključena svaka mogućnost osporavanja u vezi s predsudskim postupkom. Ona bi stoga izgubila pravo na postupak čija je svrha omogućiti i potaknuti sporazumno rješavanje spora koji je nastao između službenika i upravnog tijela te obvezati tijelo kod kojeg je taj službenik zaposlen da preispita svoju odluku, u skladu s pravilima, imajući u vidu eventualne prigovore tog službenika. U tim okolnostima, Opći sud smatra da najprije treba ispitati tužbeni razlog vezan uz nezakonitost donošenja odluke o odbijanju žalbe, a nakon toga odlučiti o tužbenim razlozima istaknutima protiv odluke koja je predmet žalbe. Naime, ako Opći sud poništi odluku o odbijanju žalbe, upravno tijelo mora preispitati žalbu vodeći računa o zakonitosti predsudskog postupka. U takvom slučaju, zahtjev koji je istaknut protiv prvotne odluke trebao bi biti odbačen kao nedopušten, s obzirom na to da je preuranjen, jer ta odluka može podlijegati sudskom nadzoru samo ako je prethodno bila predmet preispitivanja u okviru redovnog predsudskog postupka.

Kada je riječ o osobi nadležnoj za donošenje odluke o odbijanju žalbe, Opći sud napominje, s jedne strane, da članak 90. stavak 2. Pravilnika o osoblju za dužnosnike Europske unije (u daljnjem tekstu: Pravilnik o osoblju) nikako ne propisuje da bilo koje drugo tijelo osim tijela za imenovanje koje je donijelo akt kojim se osobi nanosi šteta odlučuje o žalbi podnesenoj protiv tog akta. Naprotiv, Opći sud precizira da iz tog članka proizlazi da je zakonodavac Unije mislio na slučaj kad isto tijelo donosi odluku kojom se dužnosniku nanosi šteta, a potom odlučuje o žalbi podnesenoj protiv te odluke.

S druge strane, kada je riječ o samoj prirodi postupka koji se vodi povodom žalbe, treba reći da on ne predstavlja žalbeni postupak, već mu je svrha obvezati upravno tijelo kod kojeg je dužnosnik zaposlen da preispita svoju odluku uzimajući u obzir njegove eventualne prigovore.

Stoga, imajući u vidu prirodu žalbenog postupka, Opći sud precizira da se ne može zaključiti da postoji povreda članka 41. stavka 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, kojim se jamči pravo osobe da institucije Unije nepristrano odlučuju u njezinu predmetu, samo zbog činjenice da je odluku o odbijanju žalbe donijela, u skladu s internim organizacijskim pravilima Vijeća, ista osoba koja je donijela i odluku protiv koje je podnesena ta žalba.

Kada je riječ o dosegu obveze obrazlaganja odluke kojom se osobi nanosi šteta, Opći sud precizira da ona ima za cilj, s jedne strane, da se zainteresiranoj osobi pruži dovoljno informacija za ocjenu osnovanosti akta kojim joj se nanosi šteta i svrsishodnosti pokretanja postupka pred sudom Unije i, s druge strane, da se tom sudu omogući provođenje nadzora nad zakonitošću akta. Dostatnost obrazloženja treba ocjenjivati ne samo u odnosu na njegov tekst nego i u odnosu na činjenični i pravni kontekst u kojem je donesen pobijani akt.

Opći sud u tom smislu utvrđuje da se, u konkretnom slučaju, pri navođenju djela za koje tijelo za imenovanje optužuje tužiteljicu samo djelomično preuzima jedna točka zaključaka iz izvješća o istrazi, a to je samo kratak sažetak zaključaka istražiteljâ sadržanih u prethodnim dijelovima navedenog izvješća. Citiran izvan konteksta, iz tog se odjeljka ne može točno vidjeti za koja se djela tužiteljica optužuje.

Tijelo za imenovanje nije tužiteljici pružilo ni pojašnjenja u pogledu djela za koja se optužuje u odluci o odbijanju žalbe, iako je tužiteljica u svojoj žalbi iznijela argumente vezane uz povredu obveze obrazlaganja. Ta se odluka također ograničava samo na djelomično ponavljanje iste točke zaključaka iz izvješća o istrazi.

Međutim, bez obzira na te različite komentare u pogledu neprimjerene komunikacije tužiteljice tijekom cjelokupne suradnje s njezinom nadređenom, Opći sud precizira da iz izvješća o istrazi nije jasno i objektivno vidljivo na temelju kojih su okolnosti istražitelji donijeli svoje zaključke o povredi Pravilnika o osoblju. Stoga, bez obzira na to što pobijana odluka nije donesena u kontekstu koji je tužiteljici bio potpuno nepoznat, potonja s pravom tvrdi da pobijana odluka, sagledavana zajedno s navedenim izvješćem o istrazi, ne sadržava dostatno obrazloženje. Nenavođenje detalja o djelima koja se tužiteljici stavljaju na teret sprečava Opći sud da ispita osnovanost pobijane odluke, što opravdava njezino poništenje.