Predmet C-376/22

Google Ireland Limited i dr.

protiv

Kommunikationsbehörde Austria (Komm Austria)

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Verwaltungsgerichtshof (Austrija))

Presuda Suda (drugo vijeće) od 9. studenoga 2023.

„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva 2000/31/EZ – Usluge informacijskog društva – Članak 3. stavak 1. – Načelo nadzora u državi članici podrijetla – Članak 3. stavak 4. – Odstupanje od načela slobodnog kretanja usluga informacijskog društva – Pojam ‚mjere poduzete u pogledu određene usluge informacijskog društva’ – Članak 3. stavak 5. – Mogućnost naknadnog obavještavanja o mjerama kojima se ograničava slobodno kretanje usluga informacijskog društva u hitnom slučaju – Nepostojanje obavijesti – Primjenjivost tih mjera – Propis države članice kojim se pružateljima komunikacijskih platformi, bilo da imaju poslovni nastan na njezinu državnom području ili ne, nalaže skup obveza u području nadzora i podnošenja obavijesti o navodno nezakonitim sadržajima – Direktiva 2010/13/EU – Audiovizualne medijske usluge – Usluga platformi za razmjenu videozapisa”

1. Usklađivanje zakonodavstava – Elektronička trgovina – Direktiva 2000/31 – Pružanje usluga informacijskog društva – Odstupanje od načela slobodnog kretanja usluga informacijskog društva – Pojam mjera poduzetih u pogledu određene usluge informacijskog društva – Općenite i apstraktne mjere koje se odnose na općenito opisanu kategoriju određenih usluga i koje se primjenjuju jednako na svakog pružatelja te kategorije usluga – Isključenost – Nacionalni propis kojim se predviđaju takve mjere u pogledu pružatelja komunikacijskih platformi – Nedopuštenost

   (Direktiva 2000/31 Europskog parlamenta i Vijeća, uv. izj. 5., 6. i 8., čl. 1. st. 1. i čl. 3. st. 1., 2. i 4.)

   (t. 27.-30., 34.-36., 42., 47.-49., 51., 53.-60. i izreka)

2. Usklađivanje zakonodavstava – Elektronička trgovina – Direktiva 2000/31 – Pružanje usluga informacijskog društva – Odstupanje od načela slobodnog kretanja usluga informacijskog društva – Dopuštenost – Pretpostavke

   (Direktiva 2000/31 Europskog parlamenta i Vijeća, uv. izj. 24. i čl. 3. st. 4.)

   (t. 31.-33., 45., 46.)

3. Usklađivanje zakonodavstava – Elektronička trgovina – Direktiva 2000/31 – Pružanje usluga informacijskog društva – Načelo nadzora u državi članici podrijetla – Doseg

   (Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2000/31, uv. izj. 22. i čl. 3.)

   (t. 40.-44.)

Kratak prikaz

Google Ireland Limited, Meta Platforms Ireland Limited i Tik Tok Technology Limited društva su s poslovnim nastanom u Irskoj koja pružaju usluge komunikacijskih platformi, među ostalim, u Austriji.

Svojim je odlukama donesenima 2021. Kommunikationsbehörde Austria (KommAustria) (Austrijsko nadzorno tijelo za komunikacije) proglasio da se na tri gore navedena društva primjenjuje austrijsko pravo ( 1 ).

Smatrajući da se taj austrijski zakon, kojim se pružateljima usluga komunikacijskih platformi, bez obzira na to imaju li poslovni nastan u Austriji ili drugdje, nameće niz obveza u pogledu nadzora i obavješćivanja o navodnim nezakonitim sadržajima, na njih ne bi smio primjenjivati, ta su društva podnijela pravna sredstva protiv odluka KommAustria. Ta su pravna sredstva odbijena u prvom stupnju.

Slijedom tog odbijanja, navedena društva podnijela su reviziju Verwaltungsgerichtshofu (Visoki zemaljski upravni sud, Austrija). U prilog tim revizijama osobito ističu da su obveze uvedene austrijskim zakonom neproporcionalne i nespojive sa slobodnim kretanjem usluga informacijskog društva i načelom nadzora u državi članici podrijetla, drugim riječima, državi na čijem državnom području pružatelj usluga ima poslovni nastan, predviđenoj Direktivom o elektroničkoj trgovini ( 2 ).

Dvojeći o usklađenosti austrijskog zakona i obveza koje se njime nameću pružateljima usluga s Direktivom o elektroničkoj trgovini, kojom se predviđa mogućnost države članice različite od države podrijetla da pod određenim uvjetima odstupi od načela slobodnog kretanja usluga informacijskog društva, Visoki zemaljski upravni sud uputio je Sudu zahtjev za prethodnu odluku o tumačenju te direktive.

U svojoj presudi Sud se izjašnjava o pitanju može li država članica pružateljica usluga informacijskog društva odstupiti od slobodnog kretanja tih usluga ne samo poduzimanjem pojedinačnih i konkretnih mjera nego i općenitih i apstraktnih mjera koje se odnose na određenu kategoriju usluga i, konkretno, mogu li te mjere biti obuhvaćene pojmom „mjera poduzetih u pogledu određene usluge informacijskog društva” u smislu Direktive o elektroničkoj trgovini ( 3 ).

Ocjena Suda

Sud najprije ističe da se mogućnost odstupanja od načela slobodnog kretanja usluga informacijskog društva odnosi, u skladu s tekstom Direktive o elektroničkoj trgovini, na „određenu uslugu informacijskog društva”. U tom okviru, upotreba riječi „određena” upućuje na to da tako predviđenu uslugu treba shvatiti kao individualiziranu uslugu. Slijedom toga, države članice ne mogu poduzeti općenite i apstraktne mjere koje se odnose na općenito opisanu kategoriju određenih usluga informacijskog društva i koje se jednako primjenjuju na svakog pružatelja te kategorije usluga.

Ta ocjena nije dovedena u pitanje činjenicom da se u Direktivi o elektroničkoj trgovini upotrebljava pojam „mjere”. Naime, uporabom tako širokog i općenitog pojma zakonodavac Europske unije je državama članicama ostavio diskrecijsku ovlast da odluče o prirodi i obliku mjera koje mogu poduzeti kako bi odstupile od načela slobodnog kretanja usluga informacijskog društva. Nasuprot tomu, uporaba tog pojma nipošto ne prejudicira bît i sadržaj tih mjera.

Nadalje, Sud napominje da je to doslovno tumačenje potkrijepljeno kontekstualnom analizom Direktive o elektroničkoj trgovini.

Naime, mogućnost odstupanja od načela slobodnog pružanja usluga informacijskog društva podliježe uvjetu prema kojem država članica pružateljica tih usluga mora prethodno zatražiti od države članice njihova podrijetla da poduzme mjere ( 4 ), što pretpostavlja mogućnost identifikacije pružatelja usluga i, slijedom toga, dotičnih država članica. Međutim, kad bi države članice bile ovlaštene ograničiti slobodno kretanje takvih usluga pomoću općenitih i apstraktnih mjera koje se jednako primjenjuju na sve pružatelje jedne kategorije tih usluga, takvo bi utvrđenje bilo, ako ne nemoguće, onda barem pretjerano teško, tako da države članice ne bi mogle ispuniti takav uvjet.

Naposljetku, Sud naglašava da se Direktiva o elektroničkoj trgovini temelji na primjeni načela nadzora u državi članici podrijetla i uzajamnog priznavanja, tako da su u okviru područja koordinacije ( 5 ) usluge informacijskog društva uređene samo u državi članici na čijem državnom području pružatelji tih usluga imaju poslovni nastan. Međutim, kad bi države članice pružateljice usluga bile ovlaštene poduzimati općenite i apstraktne mjere koje se jednako primjenjuju na sve pružatelje jedne kategorije tih usluga, bez obzira na to imaju li oni poslovni nastan u potonjoj državi članici ili ne, načelo nadzora u državi članici podrijetla bilo bi dovedeno u pitanje. Naime, to načelo podrazumijeva podjelu regulatorne nadležnosti između države članice podrijetla i države članice pružateljice. Dopuštanje potonjoj državi da poduzima takve mjere zadiralo bi u regulatornu nadležnost države članice podrijetla i imalo bi za učinak to da se na te pružatelje primjenjuje zakonodavstvo te države kao i zakonodavstvo države članice pružateljice ili država članica pružateljica. Dovođenjem u pitanje tog načela ugrozili bi se sustav i ciljevi Direktive o elektroničkoj trgovini. Nadalje, dopuštanjem državi članici pružateljici da poduzme takve mjere ugrozilo bi se uzajamno povjerenje među državama članicama i to bi bilo u suprotnosti s načelom uzajamnog priznavanja.

Nadalje, Sud navodi da je cilj Direktive o elektroničkoj trgovini uklanjanje pravnih prepreka pravilnom funkcioniranju unutarnjeg tržišta, odnosno prepreka koje proizlaze iz razlika u zakonodavstvima i iz pravne nesigurnosti oko toga koji se nacionalni propisi primjenjuju na te usluge. Mogućnost poduzimanja navedenih mjera dovela bi u konačnici do toga da se na dotične pružatelje usluga primjenjuju različita zakonodavstva i stoga ponovno uvedu pravne prepreke slobodnom kretanju usluga koje se tom direktivom nastoje ukloniti.

Stoga Sud zaključuje da općenite i apstraktne mjere koje se odnose na općenito opisanu kategoriju određenih usluga informacijskog društva i koje se jednako primjenjuju na svakog pružatelja te kategorije usluga nisu obuhvaćene pojmom „mjere poduzete u pogledu određene usluge informacijskog društva” u smislu Direktive o elektroničkoj trgovini.

( 1 ) Odnosno, Bundesgesetz über Maßnahmen zum Schutz der Nutzer auf Kommunikationsplattformen (Kommunikationsplattformen-Gesetz) (Savezni zakon o mjerama za zaštitu korisnika na komunikacijskim platformama) (BGBl. I, 151/2020)

( 2 ) Direktiva 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine (SL 2000., L 178, str. 1.) (u daljnjem tekstu: Direktiva o elektroničkoj trgovini)

( 3 ) Članak 3. stavak 4. Direktive o elektroničkoj trgovini

( 4 ) Članak 3. stavak 4. točka (b) Direktive o elektroničkoj trgovini

( 5 ) U smislu članka 2. točke (h) Direktive o elektroničkoj trgovini.