Predmet C-118/22

NG

protiv

Direktor na Glavna direkcija „Nacionalna policija” pri Ministerstvo na vatrešnite raboti – Sofija

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Varhoven administrativen sad)

Presuda Suda (veliko vijeće) od 30. siječnja 2024.

„Zahtjev za prethodnu odluku – Zaštita pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka u svrhe sprečavanja kaznenih djela – Direktiva (EU) 2016/680 – Članak 4. stavak 1. točke (c) i (e) – Smanjenje količine podataka – Ograničenje pohrane – Članak 5. – Odgovarajući rokovi za brisanje osobnih podataka ili za periodično preispitivanje potrebe za pohranom – Članak 10. – Obrada biometrijskih i genetskih podataka – Pojam strogo nužno – Članak 16. stavci 2. i 3. – Pravo na brisanje – Ograničenje obrade – Članak 52. stavak 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Pojedinac koji je osuđen pravomoćnom presudom, nakon čega je rehabilitiran – Rok za pohranu podataka do smrti osobe – Nepostojanje prava na brisanje ili ograničenje obrade – Proporcionalnost”

Usklađivanje zakonodavstava – Zaštita fizičkih osoba u pogledu obrade osobnih podataka u kaznenim stvarima – Direktiva 2016/680 – Pohrana osobnih podataka, među ostalim, biometrijskih i genetskih podataka, osoba pravomoćno osuđenih za kazneno djelo počinjeno s namjerom koje se progoni po službenoj dužnosti – Nacionalni propis koji predviđa takvu pohranu sve do smrti osobe o kojoj je riječ uključujući i u slučaju njezine rehabilitacije – Nepostojanje obveze periodične provjere potrebe za tom pohranom – Nepostojanje prava na brisanje ili ograničenje obrade – Nedopuštenost

(Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 7. i 8. i čl. 52. st. 1.; Direktiva 2016/680 Europskog parlamenta i Vijeća, uv. izj. 26. i čl. 4. st. 1. t. (c) i (e), čl. 5., čl. 10., čl. 13. st. 2. t. (b) i čl. 16. st. 2. i 3.)

(t. 39., 41.-45., 48.-52., 59.-61., 66.-72. i izreka)

Kratak prikaz

Povodom zahtjeva za prethodnu odluku koji mu je uputio Varhoven administrativen sad (Vrhovni upravni sud, Bugarska) veliko vijeće Suda odlučuje o vremenskim ograničenjima pohrane osobnih podataka, u svrhu borbe protiv kaznenih djela, osoba protiv kojih je donesena pravomoćna osuđujuća kaznena presuda, prema Direktivi 2016/680 ( 1 ).

Osoba NG bila je upisana u policijsku evidenciju u okviru istražnog postupka zbog davanja lažnog iskaza. Nakon završetka tog istražnog postupka, protiv osobe NG podignuta je optužnica te je proglašena krivom za to kazneno djelo i osuđena na uvjetnu kaznu zatvora od jedne godine. Nakon što je izdržala tu kaznu, stekla je pravo na rehabilitaciju.

Na temelju te rehabilitacije osoba NG podnijela je zahtjev za brisanje svojeg upisa iz policijske evidencije. Taj je zahtjev odbijen uz obrazloženje da pravomoćna osuđujuća presuda, uključujući u slučaju u kojem je nastupila rehabilitacija, nije jedan od razloga za brisanje koji su taksativno navedeni u nacionalnom pravu. Budući da je tužba koju je osoba NG podnijela protiv te odluke odbijena, ona je podnijela žalbu sudu koji je uputio zahtjev tvrdeći da iz Direktive 2016/680 proizlazi da pohrana osobnih podataka ne može biti vremenski neograničena. Međutim, prema mišljenju osobe NG, to je de facto slučaj kada osoba o kojoj je riječ nikada ne može ishoditi brisanje osobnih podataka prikupljenih u vezi s kaznenim djelom za koje je pravomoćno osuđena, uključujući i nakon što je izdržala svoju kaznu i stekla pravo na rehabilitaciju.

U tim je okolnostima Sudu upućen zahtjev za prethodnu odluku o pitanju protivi li se Direktivi 2016/680 ( 2 ), u vezi s člancima 7. i 8. Povelje Europske unije o temeljnim pravima ( 3 ), nacionalno zakonodavstvo koje propisuje da policijska tijela pohranjuju osobne podatke u svrhu sprečavanja, istrage, otkrivanja ili progona kaznenih djela ili izvršavanja kaznenih sankcija, među ostalim, biometrijske i genetske podatke, a koji se odnose na osobe koje su pravomoćno osuđene za kazneno djelo počinjeno s namjerom koje se progoni po službenoj dužnosti, i to do smrti predmetne osobe, uključujući u slučaju njezine rehabilitacije, a da joj pritom nije priznato pravo na brisanje navedenih podataka ili, ako je primjenjivo, ograničenje njihove obrade.

Sud je u svojoj presudi na to pitanje odgovorio potvrdno.

Ocjena Suda

Kao prvo, Sud navodi da se Direktivom 2016/680 uspostavlja opći okvir kojim se osigurava, među ostalim, to da se pohrana osobnih podataka i, konkretnije, trajanje te pohrane ograniče na ono što je nužno s obzirom na svrhe zbog kojih se ti podaci pohranjuju, pri čemu se državama članicama prepušta da u skladu s tim okvirom utvrde konkretne situacije u kojima zaštita temeljnih prava ispitanika zahtijeva brisanje tih podataka i trenutak u kojem se to brisanje mora provesti. Suprotno tomu, tom se direktivom ne zahtijeva da države članice odrede apsolutna vremenska ograničenja za pohranu osobnih podataka nakon čijeg bi ih proteka trebalo automatski izbrisati.

Konkretnije, najprije, člankom 4. stavkom 1. točkom (c) Direktive 2016/680 utvrđuje se načelo „smanjenja količine podataka” u skladu s kojim države članice moraju osigurati da su osobni podaci primjereni i relevantni te da nisu pretjerani u odnosu na svrhe u koje se obrađuju. Usto, na temelju članka 4. stavka 1. točke (e) te direktive države članice moraju predvidjeti da će se ti podaci pohranjivati u obliku koji omogućuje identifikaciju ispitanikâ samo onoliko dugo koliko je to potrebno u svrhe radi kojih se osobni podaci obrađuju. U tom okviru, članak 5. te direktive nalaže državama članicama da osobito predvide odgovarajuće rokove za brisanje osobnih podataka ili za periodično preispitivanje potrebe za pohranom tih podataka. Time što ti rokovi moraju biti „odgovarajući” u svakom se slučaju zahtijeva da oni omogućuju brisanje predmetnih podataka u slučaju da njihovo pohranjivanje više nije nužno s obzirom na svrhe kojima se opravdava obrada.

Nadalje, člankom 10. Direktive 2016/680, kojim se uređuje obrada posebnih kategorija osobnih podataka, osobito biometrijskih i genetskih podataka, dopušta se obrada takvih podataka „samo ako je to [strogo] nužno”.

Naposljetku, člankom 16. stavkom 2. Direktive 2016/680 utvrđuje se pravo na brisanje osobnih podataka ako se obradom krše odredbe donesene na temelju te direktive ( 4 ) ili ako se ti podaci moraju izbrisati radi poštovanja pravne obveze kojoj podliježe voditelj obrade ( 5 ). Iz tog članka proizlazi da se to pravo na brisanje može ostvariti, osobito, kada pohrana osobnih podataka nije nužna ili više nije nužna s obzirom na svrhe njihove obrade ili kada je to brisanje potrebno kako bi se poštovao rok koji je u tu svrhu određen nacionalnim pravom.

Kao drugo, Sud ističe da se u ovom slučaju osobni podaci iz policijske evidencije koji se odnose na osobe okrivljene za kazneno djelo počinjeno s namjerom koje se progoni po službenoj dužnosti pohranjuju samo u svrhu operativnih aktivnosti istrage i, konkretnije, radi usporedbe s podacima prikupljenima tijekom istraga drugih kaznenih djela. Međutim, u tom je pogledu pojam „kazneno djelo počinjeno s namjerom koje se progoni po službenoj dužnosti” osobito općenit i može se primijeniti na velik broj kaznenih djela, neovisno o njihovoj prirodi i težini. Međutim, ne može se na sve osobe pravomoćno osuđene za kazneno djelo obuhvaćeno tim pojmom primijeniti isti stupanj rizika od moguće uključenosti u druga kaznena djela, a koji opravdava ujednačeno trajanje zadržavanja podataka koji se na njih odnose. Tako u određenim slučajevima, s obzirom na čimbenike kao što su priroda i težina počinjenog kaznenog djela ili nepostojanje recidivizma, opasnost koju predstavlja osuđena osoba neće nužno opravdati pohranu podataka koji se na nju odnose do njezine smrti u nacionalnoj policijskoj evidenciji predviđenoj u tu svrhu tako da više neće postojati nužna veza između pohranjenih podataka i cilja koji se želi postići. Stoga, u takvom slučaju, njihovo pohranjivanje neće biti u skladu s načelom smanjenja količine podataka i prekoračit će potrebno trajanje pohrane s obzirom na svrhe zbog kojih se obrađuju.

Nadalje, u mjeri u kojoj pohrana osobnih podataka u policijskoj evidenciji uključuje čuvanje biometrijskih i genetskih podataka, Sud pojašnjava da je točno da čuvanje takvih podataka osoba koje su već pravomoćno osuđene u kaznenom postupku, uključujući do smrti tih osoba, može biti strogo nužno ( 6 ), osobito kako bi se omogućilo da se provjeri njihova moguća uključenost u druga kaznena djela i tako kazneno progoni i osudi počinitelje tih kaznenih djela. Međutim, pohrana tih podataka ispunjava takav zahtjev samo ako se u obzir uzmu priroda i težina kaznenog djela na temelju kojeg je donesena pravomoćna osuđujuća kaznena presuda ili druge okolnosti poput posebnog konteksta u kojem je to kazneno djelo počinjeno, njegove eventualne povezanosti s drugim postupcima koji su u tijeku ili prethodne osude predmetne osobe ili njezina osobnog profila. Stoga, u slučaju da nacionalno zakonodavstvo predviđa, poput onoga o kojem je riječ u glavnom postupku, da se biometrijski i genetski podaci ispitanikâ upisani u policijsku evidenciju čuvaju do smrti tih osoba u slučaju njihove pravomoćne kaznene osude, područje primjene tog pohranjivanja je preširoko s obzirom na svrhe zbog kojih se ti podaci obrađuju.

Naposljetku, kad je riječ, s jedne strane, o obvezi utvrđivanja odgovarajućih rokova ( 7 ), rok se može smatrati „odgovarajućim”, osobito kad je riječ o pohrani biometrijskih i genetskih podataka o svakoj osobi koja je pravomoćno osuđena za kazneno djelo počinjeno s namjerom koje se progoni po službenoj dužnosti, samo ako se uzmu u obzir relevantne okolnosti zbog kojih je takvo trajanje čuvanja nužno. Slijedom toga, čak i ako upućivanje u nacionalnom zakonodavstvu na smrt osobe čiji se podaci obrađuju može predstavljati „rok” za brisanje pohranjenih podataka, takav se rok može smatrati „odgovarajućim” samo u posebnim okolnostima koje takav rok opravdavaju. Međutim, to očito nije slučaj kada se primjenjuje općenito i bez razlike na svaku pravomoćno osuđenu osobu. Točno je da se prepušta državama članicama da odluče treba li odrediti rokove za brisanje navedenih podataka ili za periodično preispitivanje potrebe za njihovom pohranom ( 8 ). Međutim, „odgovarajuća” priroda rokova za takvu periodičnu provjeru zahtijeva da se njima omogući brisanje predmetnih podataka u slučaju da njihovo čuvanje više nije nužno. Međutim, takav zahtjev nije ispunjen ako je jedini slučaj u kojem se predviđa takvo brisanje slučaj smrti osobe o kojoj je riječ.

S druge strane, odredbama Direktive 2016/680 kojima se predviđaju jamstva u odnosu na uvjete u pogledu prava na brisanje i ograničenje obrade također se protivi nacionalno zakonodavstvo koje ne dopušta ostvarivanje tih prava osobi pravomoćno osuđenoj za kazneno djelo počinjeno s namjerom koje se progoni po službenoj dužnosti.

( 1 ) Direktiva (EU) 2016/680 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka od strane nadležnih tijela u svrhe sprečavanja, istrage, otkrivanja ili progona kaznenih djela ili izvršavanja kaznenih sankcija i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Okvirne odluke Vijeća 2008/977/PUP (SL 2016., L 119, str. 89. i ispravak SL 2018., L 127, str. 14.)

( 2 ) Konkretnije, članak 4. stavak 1. točke (c) i (e) Direktive 2016/680, u vezi s njezinim člancima 5. i 10., člankom 13. stavkom 2. točkom (b) i člankom 16. stavcima 2. i 3.

( 3 ) Članci 7. i 8. Povelje Europske unije o temeljnim pravima utvrđuju pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života i pravo na zaštitu osobnih podataka.

( 4 ) Konkretnije, njezini članci 4., 8. ili 10.

( 5 ) Međutim, u skladu s člankom 16. stavkom 3. Direktive 2016/680, nacionalnim pravom mora se predvidjeti da voditelj obrade ograničava obradu tih podataka umjesto da ih briše ako ispitanik osporava točnost osobnih podataka, a njihovu točnost ili netočnost nije moguće utvrditi, ili kada osobni podaci moraju biti sačuvani kao dokaz.

( 6 ) Vidjeti članak 10. Direktive 2016/680.

( 7 ) Vidjeti članak 5. Direktive 2016/680.

( 8 ) Vidjeti članak 5. Direktive 2016/680.