Predmet T-328/21

Airoldi Metalli SpA

protiv

Europske komisije

Rješenje Općeg suda (četvrto vijeće) od 2. svibnja 2022.

„Tužba za poništenje – Damping – Uvoz proizvoda od ekstrudiranog aluminija podrijetlom iz Kine – Akt o uvođenju konačne antidampinške pristojbe – Uvoznik – Regulatorni akt koji podrazumijeva provedbene mjere – Nepostojanje osobnog utjecaja – Nedopuštenost”

Tužba za poništenje – Fizičke ili pravne osobe – Regulatorni akti koji podrazumijevaju provedbene mjere – Pojam – Uredba o uvođenju antidampinških pristojbi – Uključivanje – Uspostava elektroničkog sustava za razmjenu informacija između gospodarskih subjekata i nacionalnih carinskih tijela – Nepostojanje utjecaja

(čl. 263. st. 4. UFEU-a; Uredba Komisije 2021/546)

(t. 19., 20., 23.-33., 35.)

Kratak prikaz

Povodom pritužbe koju je podnijelo udruženje koje predstavlja europske proizvođače proizvoda od ekstrudiranog aluminija (u daljnjem tekstu: dotični proizvod), Europska komisija donijela je po okončanju svojeg antidampinškog ispitnog postupka provedbenu uredbu o uvođenju konačne antidampinške pristojbe na uvoz dotičnog proizvoda podrijetlom iz Narodne Republike Kine (u daljnjem tekstu: pobijana uredba) ( 1 ).

Airoldi Metalli SpA (u daljnjem tekstu: tužitelj), društvo uvoznik dotičnog proizvoda, podnijelo je tužbu za poništenje pobijane uredbe.

Komisija je istaknula prigovor nedopuštenosti protiv te tužbe uz obrazloženje da tužitelj nema aktivnu procesnu legitimaciju na temelju članka 263. četvrtog stavka UFEU-a, jer pobijana uredba podrazumijeva provedbene mjere u odnosu na njega i ne utječe osobno na njega.

Opći je sud prihvatio taj prigovor nedopuštenosti te pojašnjava, s obzirom na tužiteljeve argumente koji se temelje na automatizaciji carinskih postupaka nastaloj povodom izmjena carinskih propisa, svoju sudsku praksu prema kojoj uredbe o uvođenju konačnih antidampinških pristojbi podrazumijevaju provedbene mjere u smislu članka 263. četvrtog stavka UFEU-a.

Ocjena Općeg suda

Uvodno, Opći je sud podsjetio na to da, u skladu s člankom 263. četvrtim stavkom UFEU-a, svaka fizička ili pravna osoba može pokrenuti postupke protiv akta koji je upućen toj osobi (prvi slučaj) ili koji se izravno i osobno odnosi na nju (drugi slučaj) te protiv regulatornog akta koji se izravno odnosi na nju, a ne podrazumijeva provedbene mjere (treći slučaj).

Nakon što je utvrdio da u okolnostima konkretnog slučaja tužitelj nije adresat pobijane uredbe i istaknuo da se u skladu s ustaljenom sudskom praksom takva uredba izravno odnosi na uvoznika poput njega, Opći je sud ispitao ima li tužitelj aktivnu procesnu legitimaciju protiv pobijane uredbe na temelju drugog ili trećeg slučaja predviđenog u članku 263. četvrtom stavku UFEU-a.

Što se, kao prvo, tiče trećeg slučaja koji se odnosi na nepostojanje mjera za provedbu pobijanog regulatornog akta, Opći je sud podsjetio na to da na temelju ustaljene sudske prakse uvedene na osnovi odredaba Carinskog zakonika iz 1992. ( 2 ) i preuzete primjenom odredaba Carinskog zakonika iz 2013. ( 3 ), uredbe o uvođenju konačnih antidampinških pristojbi podrazumijevaju provedbene mjere u odnosu na uvoznike dužnike tih pristojbi, koje se sastoje od obavještavanja uvoznika o carinskom dugu koji proizlazi iz tih pristojbi.

Konkretno, Opći sud istaknuo je da odredbe Carinskog zakonika iz 2013. predviđaju, među ostalim, da iznose dospjelih carina određuju nacionalna carinska tijela, da navedena tijela obavještavaju dužnika o tim iznosima i da je puštanje robe od strane carinskih tijela jednako obavješćivanju dužnika o carinskom dugu u slučaju da je iznos tog duga jednak iznosu koji je uvoznik deklarirao. Stoga se iz izmjene carinskih propisa ne može zaključiti da na temelju Carinskog zakonika iz 2013., primjenjivog u ovom slučaju, uredbe o uvođenju konačnih antidampinških pristojbi više ne podrazumijevaju provedbene mjere u odnosu na uvoznike. Ovo vrijedi tim više jer se te odredbe Carinskog zakonika iz 2013. ne razlikuju mnogo od odredbi koje su bile prethodno na snazi.

Prema mišljenju Općeg suda, ta razmatranja, prije svega, nisu dovedena u pitanje informatizacijom sustava za razmjenu informacija koji je uveden Carinskim zakonikom iz 2013. Naime, ta se informatizacija odnosi na razmjenu informacija između gospodarskih subjekata i carinskih tijela i kao takva nikako ne podrazumijeva da uvoz proizvoda i plaćanje antidampinških pristojbi uključuje sada samo gospodarske subjekte bez kasnije intervencije nacionalnih carinskih tijela.

Ispitujući potom postupak za podnošenje carinske deklaracije i određivanje pristojbi koje treba platiti, Opći je sud ocijenio da pobijana uredba može proizvesti svoje učinke tek nakon što uvoznik podnese carinsku deklaraciju u elektronički carinski sustav, nakon koje nužno slijedi mjera koju donose nacionalna carinska tijela. Iako je točno da ta mjera najčešće poprima oblik elektroničke obavijesti, ostaje činjenica da je riječ o aktu koji donose nacionalna tijela.

Naposljetku, Opći je sud istaknuo da ako bi se iz automatizma uvedenog Carinskim zakonikom iz 2013. zaključilo da pobijana uredba ne podrazumijeva provedbene mjere, time bi se ocjena pravnog kriterija u vidu nepostojanja mjera za provedbu akta uvjetovala isključivo tehničkim okolnostima. No, takvo supstancijalno pojednostavljivanje, čak i ako ostaje opravdano nepostojanjem margine diskrecije nacionalnih tijela kada provode pobijanu uredbu, ne može proizvesti takve posljedice.

Osobito s obzirom na ta razmatranja, Opći sud zaključio je da tužitelj nema aktivnu procesnu legitimaciju za poništenje pobijane uredbe na temelju trećeg slučaja predviđenog člankom 263. četvrtim stavkom UFEU-a, s obzirom na to da navedena uredba podrazumijeva provedbene mjere u odnosu na njega.

Ustvrdivši, kao drugo, da se pobijana uredba ne odnosi ni osobno na tužitelja u smislu drugog slučaja predviđenog člankom 263. četvrtim stavkom UFEU-a, Opći sud odbacio je tužbu za poništenje kao nedopuštenu.

( 1 ) Provedbena uredba Komisije (EU) 2021/546 оd 29. ožujka 2021. o uvođenju konačne antidampinške pristojbe i konačnoj naplati privremene pristojbe uvedene na uvoz proizvoda od ekstrudiranog aluminija podrijetlom iz Narodne Republike Kine (SL 2021., L 109, str. 1.)

( 2 ) Uredba Vijeća (EEZ) br. 2913/92 od 12. listopada 1992. o Carinskom zakoniku Zajednice (SL 1992., L 302, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 2., svezak 2., str. 110.), kako je izmijenjena.

( 3 ) Uredba (EU) br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Unije (SL 2013., L 269, str. 1. i ispravci SL 2013., L 287, str. 90., SL 2015., L 70, str. 64. i SL 2016., L 267, str. 2.), kako je izmijenjena.