Predmet T-393/21

Max Heinr. Sutor OHG

protiv

Jedinstvenog sanacijskog odbora (SRB)

Presuda Općeg suda (osmo prošireno vijeće) od 8. svibnja 2024.

„Ekonomska i monetarna unija – Bankovna unija – Jedinstveni mehanizam za sanaciju kreditnih institucija i određenih investicijskih društava (SRM) – Jedinstveni fond za sanaciju (SRF) – Odluka SRB-a o izračunu ex ante doprinosâ za 2021. – Obveza obrazlaganja – Prigovor nezakonitosti – Vremensko ograničenje učinaka presude”

1. Ekonomska i monetarna politika – Ekonomska politika – Jedinstveni mehanizam za sanaciju kreditnih institucija i određenih investicijskih društava – Ex ante doprinosi Jedinstvenom fondu za sanaciju (SRF) – Uzimanje u obzir fiducijarnih obveza kreditne institucije koja ima odobrenje za obavljanje investicijskih aktivnosti za izračun navedenih doprinosa – Dopuštenost

   (Uredba Komisije 2015/63, čl. 5. st. 1. t. (e); Direktiva 2014/59 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 2. st. 2. t. 3.)

   (t. 41., 45., 51., 147.)

2. Ekonomska i monetarna politika – Ekonomska politika – Jedinstveni mehanizam za sanaciju kreditnih institucija i određenih investicijskih društava – Ex ante doprinosi Jedinstvenom fondu za sanaciju (SRF) – Uzimanje u obzir fiducijarnih obveza kreditne institucije koja ima odobrenje za obavljanje investicijskih aktivnosti za izračun navedenih doprinosa – Izloženost navedenih obveza istim rizicima kao što su rizici investicijskih društava u slučaju sanacije – Povreda načela jednakog postupanja – Nepostojanje

   (Uredba br. 806/2014 Europskog parlamenta i Vijeća, uv. izj. 12.; Uredba Komisije 2015/63, čl. 5. st. 1. t. (e))

   (t. 89.-92., 95.)

3. Ekonomska i monetarna politika – Ekonomska politika – Jedinstveni mehanizam za sanaciju kreditnih institucija i određenih investicijskih društava – Ex ante doprinosi Jedinstvenom fondu za sanaciju (SRF) – Uzimanje u obzir fiducijarnih obveza kreditne institucije koja ima odobrenje za obavljanje investicijskih aktivnosti za izračun navedenih doprinosa – Načelo knjiženja tih obveza u računovodstvenu bilancu predmetne institucije – Mogućnost odstupanja koja se daje državama članicama i kojom se omogućuje knjiženje tih obveza izvan bilance – Povreda načela jednakog postupanja zbog razlika koje postoje između različitih nacionalnih zakonodavstava – Nepostojanje

   (Uredba br. 806/2014 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 70. st. 2. podst. 2. t. (b); Direktiva 2014/59 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 103. st. 2.; Direktiva Vijeća 86/635, čl. 10. st. 1.)

   (t. 98.-100., 104., 106., 107.)

Kratak prikaz

Opći sud, kojem je podnesena tužba za poništenje i koja je prihvaćena, poništava odluku Jedinstvenog sanacijskog odbora (SRB) o određivanju ex ante doprinosa Jedinstvenom fondu za sanaciju (SRF) za 2021. ( 1 ) zbog toga što je povrijedio svoju obvezu obrazlaganja u pogledu određivanja godišnje ciljne razine. Osim toga, Opći sud odlučuje o dosegu članka 5. stavka 1. točke (e) Delegirane uredbe 2015/63 ( 2 ) i prigovoru nezakonitosti istaknutom protiv potonje. Naposljetku, razmatra i navodnu povredu članka 5. stavka 1. točke (e) navedene uredbe.

Tužitelj, Max Heinr. Sutor OHG kreditna je institucija sa sjedištem u Njemačkoj. Dana 14. travnja 2021. SRB je donio odluku u kojoj je utvrdio ( 3 )ex ante doprinose SRF-u za 2021. kreditnih institucija i određenih investicijskih društava, među kojima je i tužitelj.

Ocjena Općeg suda

Kao prvo, kad je riječ o dosegu članka 5. stavka 1. Delegirane uredbe 2015/63, Opći sud podsjeća na to da, prema sudskoj praksi, odstupanje predviđeno tom odredbom, koje omogućuje isključenje određenih obveza iz izračuna ex ante doprinosa, treba tumačiti usko. Također ističe da članak 5. stavak 1. točka (e) te delegirane uredbe predviđa tri kumulativna uvjeta za isključenje predmetnih obveza iz izračuna, odnosno, činjenicu da te obveze mora držati investicijsko društvo, da moraju proizlaziti iz držanja imovine ili novca klijenata i da ti klijenti, usto, moraju biti zaštićeni primjenjivim pravom iz područja insolventnosti.

Kad je riječ o prvom uvjetu, Opći sud ističe da se prema Delegiranoj uredbi 2015/63 ( 4 ) i Direktivi 2014/59 ( 5 ) odstupanje iz članka 5. stavka 1. točke (e) te delegirane uredbe nije primjenjivalo, u trenutku donošenja pobijane odluke, na subjekte koji su bili istodobno i kreditna institucija i investicijsko društvo, kao što je to slučaj s tužiteljem. Da je Komisija htjela obuhvatiti kreditne institucije koje su također investicijska društva, Opći sud smatra da bi tada u članku 5. stavku 1. točki (e) navedene delegirane uredbe uputila na „institucije”, a ne na „investicijska društva” ( 6 ), jer je, kako bi ograničila primjenu iznimke na određene subjekte, upotrijebila preciznije formulacije ( 7 ).

U tom pogledu Opći sud podsjeća na to da je definicija „investicijskog društva” iz Direktive 2014/59 izmijenjena Direktivom 2019/2034 ( 8 ), koja in fine upućuje na pojam „investicijsko društvo” u Direktivi 2014/65. Međutim, ta se izmjena definicije primjenjivala tek od 26. lipnja 2021 ( 9 ). Stoga članak 5. stavak 1. točku (e) Delegirane uredbe 2015/63, u verziji primjenjivoj u trenutku donošenja pobijane odluke 14. travnja 2021., treba tumačiti na način da ne dopušta isključivanje obveza koje drže kreditne institucije, poput tužitelja, iz izračuna obveza koje služe određivanju njihova ex ante doprinosa. Tako tužiteljeve fiducijarne obveze ne ispunjavaju prvi od triju kumulativnih uvjeta predviđenih člankom 5. stavkom 1. točkom (e) navedene delegirane uredbe i Opći sud odbija tužbeni razlog u cijelosti.

Kao drugo, kad je riječ o povredi članka 103. stavka 7. Direktive 2014/59, tužitelj tvrdi, s jedne strane, da njegove fiducijarne obveze nisu rizične i, s druge strane, da neisključenje tih obveza iz izračuna ex ante doprinosa dovodi do povrede načela jednakog postupanja.

Kao prvo, Opći sud uvodno ističe da Komisija raspolaže širokom diskrecijskom ovlašću prilikom određivanja kriterija za prilagodbu ex ante doprinosâ profilu rizičnosti i da se nadzor suda Unije mora ograničiti na razmatranje je li izvršavanje takve ovlasti zahvaćeno očitom pogreškom ili zlouporabom ovlasti ili jesu li granice te diskrecijske ovlasti očito prekoračene. Najprije valja podsjetiti na to da se člankom 103. stavkom 7. Direktive 2014/59 predviđa osam elemenata koje Komisija mora uzeti u obzir radi prilagođavanja navedenih doprinosâ, ovisno o profilu rizičnosti institucija. Nadalje, ništa u toj odredbi ne upućuje na to da je Komisija dužna dati prevladavajuću važnost jednom ili više navedenih elemenata, poput izloženosti institucije riziku, a ni, osim toga, na koji način Komisija mora uzeti u obzir tu izloženost. Naposljetku i u svakom slučaju, tužitelj nije dokazao da su fiducijarne obveze bile bezrizične u slučaju sanacije. Naime, s jedne strane, njemačko pravo ne dodjeljuje, u slučaju insolventnosti, posebnu zaštitu sredstvima klijenata sve dok se nalaze na zajedničkom računu koji je kod sebe otvorio tužitelj i kojim upravlja u svoje ime, ali za račun klijenata (u daljnjem tekstu: privremeni račun) i, s druge strane, kako bi sredstva klijenata bila zaštićena sustavom osiguranja depozita, potrebno je da predmetne europske kreditne institucije (u daljnjem tekstu: financijske institucije) imaju sjedište u državi članici i da klijenti ne deponiraju više od 100000 eura u takve institucije, tako da je navedena zaštita teritorijalno i kvantitativno ograničena.

Kao drugo, Opći sud pojašnjava, kad je riječ o predmetu i cilju Direktive 2014/59, Uredbe br. 806/2014 i Delegirane uredbe 2015/63, da ti akti ulaze u područje jedinstvenog sanacijskog mehanizma, čije stvaranje ima za cilj ( 10 ) osigurati, među ostalim, neutralni pristup pri postupanju s institucijama koje propadaju. Kako bi razmotrio nalaze li se kreditne institucije koje imaju odobrenje za obavljanje i investicijskih aktivnosti, kao što je tužitelj, u položaju koji je usporediv s položajem investicijskih društava ( 11 ), a radi uzimanja u obzir fiducijarnih obveza u svrhu izračuna ex ante doprinosâ, Opći sud najprije ističe da je cilj tih ex ante doprinosa financiranje mjera sanacije čije je donošenje uvjetovano time da je takva mjera nužna u javnom interesu ( 12 ). Međutim, kreditne institucije i investicijska društva ne predstavljaju usporediv rizik u pogledu štetnih učinaka koje bi njihova propast mogla imati na financijsku stabilnost jer investicijska društva nemaju velike portfelje kredita za građanstvo i poduzetnike te ne primaju depozite. To vrijedi tim više što su klijenti kreditnih institucija i investicijskih društava različiti.

U tim je okolnostima vjerojatnost sanacije veća u slučaju kreditne institucije poput tužitelja, nego u slučaju investicijskog društva, tako da se te dvije kategorije institucija ne nalaze u usporedivom položaju.

Isto tako, položaj tih institucija nije usporediv u pogledu postupanja s fiducijarnim obvezama. Prema njemačkom pravu, investicijska društva dužna su odmah odvojiti sredstva primljena od klijenata na posebne fiducijarne račune otvorene kod kreditnih institucija. Nasuprot tomu, kreditna institucija poput tužitelja nije dužna odmah prenijeti navedena sredstva s privremenog računa financijskim institucijama.

Stoga, tužitelj nije dokazao da su fiducijarne obveze koje drže investicijska društva izložene razini rizika koja je usporediva s razinom rizika fiducijarnih obveza koje drže kreditne institucije koje imaju odobrenje i za obavljanje investicijskih aktivnosti.

Nadalje, kad je riječ o nejednakom postupanju koje se u biti temelji na tome da je SRB primijenio isti način izračuna osnovnog godišnjeg doprinosa za sve institucije, a da pritom nije uzeo u obzir činjenicu da su se određene države članice pozvale na odstupanje koje omogućuje da se obveze koje se odnose na sredstva kojima se upravlja u vlastito ime, ali za račun trećih strana ( 13 ) knjiže izvan bilance, Opći sud podsjeća na to da, kad je riječ o utvrđivanju obveza koje treba uzeti u obzir za potrebe izračuna ex ante doprinosa, Delegirana uredba 2015/63 definira „ukupne obveze” kao one definirane Direktivom 86/635 ili u skladu s Međunarodnim standardima financijskog izvještavanja iz Uredbe br. 1606/2002 ( 14 ). Osim toga, iako se sredstva kojima institucija upravlja u svoje ime, ali za račun trećih strana, u pravilu, kao što je to slučaj u Njemačkoj, moraju prikazati u bilanci ako ta institucija stekne zakonsko pravo na odgovarajuću imovinu, određene države članice odabrale su odstupanje predviđeno Direktivom 86/635 koje omogućuje knjiženje tih obveza izvan bilance. Međutim, ta situacija proizlazi iz zajedničke primjene odredbi Uredbe br. 806/2014 i Direktive 2014/59, u vezi s Direktivom 86/635, čiju valjanost tužitelj nije osporavao s obzirom na načelo jednakog postupanja.

Kad je riječ o neuzimanju u obzir razlika koje postoje između računovodstvenih pravila različitih država članica u pogledu uključivanja fiducijarnih obveza u bilancu institucija, Opći sud ističe da načelo jednakog postupanja ne može ovlastiti Komisiju da prilikom donošenja delegiranih akata djeluje izvan okvira ovlasti koje joj je zakonodavac Unije dodijelio. U ovom slučaju ni Direktiva 2014/59 ni Uredba br. 806/2014 nisu ovlastile Komisiju da uskladi nacionalna računovodstvena pravila u tom području. Stoga joj se ne može prigovoriti da je povrijedila načelo jednakog postupanja time što nije uskladila te razlike. Nadalje, zabrana diskriminacije ne odnosi se na postojeće razlike među zakonodavstvima različitih država članica, pod uvjetom da ta zakonodavstva jednako utječu na sve osobe na koje se primjenjuju. U ovom slučaju tužitelj nije tvrdio, a još manje dokazao, da dotično njemačko zakonodavstvo nije jednako utjecalo na sve osobe na koje se primjenjuje. Usto, donošenje propisa Unije u određenom području politike može imati različite posljedice za određene gospodarske subjekte u pogledu njihove pojedinačne situacije ili nacionalnih pravila koja se na njih primjenjuju; takva posljedica ne može se smatrati povredom načela jednakog postupanja ako se navedeni propis temelji na objektivnim kriterijima i ako je prikladan za njegove zadane ciljeve. Općem sudu nije podnesen nijedan dokaz iz kojeg bi proizlazilo da se članak 3. točka 11. Delegirane uredbe 2015/63 nije temeljio na objektivnim kriterijima i da nije bio prilagođen ciljevima koji se nastoje ostvariti Delegiranom uredbom 2015/63.

Naposljetku, kad je riječ o nejednakom postupanju između tužitelja i kreditnih institucija koje prikazuju bilancu u skladu s međunarodnim računovodstvenim standardima, dok je u njemačkom pravu ta metoda dopuštena isključivo društvima majkama, Opći sud ističe, s jedne strane, da je ta situacija posljedica primjene njemačkog pravnog pravila, a ne Delegirane uredbe 2015/63 i, s druge strane, da je tužitelj mogao sastaviti financijske izvještaje u skladu s tim računovodstvenim standardima, ali je odlučio da to neće učiniti zbog administrativnih i financijskih razloga. Stoga, tužitelj se ne može pozivati na nejednako postupanje na toj osnovi.

Kao treće i posljednje, kad je riječ o povredi članka 5. stavka 1. točke (e) Delegirane uredbe 2015/63 jer potonja ne dopušta isključenje tužiteljevih fiducijarnih obveza iz izračuna njegova ex ante doprinosa, Opći sud smatra, kao prvo, da SRB nije počinio pogrešku koja se tiče prava time što nije isključio iznos tih obveza iz navedenog izračuna.

Kao drugo, podsjeća na to da je Sud već presudio da članak 5. stavak 1. točka (e) Delegirane uredbe 2015/63 ne daje nadležnim tijelima diskrecijsku ovlast prilikom isključenja određenih obveza na temelju usklađivanja ex ante doprinosâ, nego, suprotno tomu, precizno navodi uvjete u skladu s kojima određene obveze mogu biti isključene iz izračuna ex ante doprinosâ. Slijedom toga, SRB nije počinio pogrešku koja se tiče prava kada na njega nije po analogiji primijenio članak 5. stavak 1. točku (e) te delegirane uredbe. Usto, kad je riječ o uzimanju u obzir načela jednakog postupanja, u navedenoj delegiranoj uredbi izdvojene su situacije s vrlo specifičnim značajkama izravno povezanima s rizicima koji su svojstveni predmetnim obvezama. S obzirom na ta razmatranja, neprimjena po analogiji članka 5. stavka 1. točke (e) navedene delegirane uredbe nije protivna načelu jednakog postupanja. Isto vrijedi i za načelo proporcionalnosti, u pogledu kojeg Opći sud smatra da je tužitelj iznio samo nepotkrijepljene tvrdnje.

Kao treće, kad je riječ o prigovoru da bi uzimanje u obzir tužiteljevih fiducijarnih obveza prilikom izračuna njegova ex ante doprinosa moglo dovesti do dvostrukog uzimanja u obzir tih obveza prilikom navedenog izračuna, Opći sud najprije utvrđuje da tužitelj ne objašnjava koja bi konkretna metoda izračuna ex ante doprinosâ bila manje ograničavajuća za institucije a da je prikladna za postizanje ciljeva navedenih u toj uredbi na jednako učinkovit način. Usto i u svakom slučaju, nije naveden nijedan element kojim bi se mogla dovesti u pitanje SRB-ova tvrdnja o uvjetima za ostvarivanje zaštite sustava osiguranja depozita. Naposljetku, nije iznesen nijedan argument koji bi upućivao na to da je Komisija namjeravala u potpunosti isključiti svaki oblik dvostrukog uračunavanja obveza.

Kao četvrto, kad je riječ o argumentu prema kojem uzimanje u obzir fiducijarnih obveza prilikom izračuna njegova ex ante doprinosa ne ispunjava kriterij nužnosti jer bi njegovi klijenti, u slučaju insolventnosti, imali pravo na odvajanje fiducijarne imovine kojom upravlja tužitelj, što pokazuje da postoje dostatna jamstva zaštite tih klijenata, Opći sud naglašava da tužitelj nije dokazao da bi imovina i novac njegovih klijenata u slučaju insolventnosti bili osigurani jamstvima koja su usporediva s onima koja osiguravaju imovinu i novac klijenata investicijskih društava.

Kao peto, Opći sud ističe da mu nije podnesen nijedan konkretan dokaz kojim bi se nastojalo dokazati da bi uključivanje fiducijarnih obveza u izračun ex ante doprinosa dovelo do nepovoljnosti koje su očito nerazmjerne u odnosu na ciljeve navedene u Direktivi 2014/59.

( 1 ) Odluka Jedinstvenog sanacijskog odbora SRB/ES/2021/22 od 14. travnja 2021. o izračunu ex ante doprinosâ Jedinstvenom fondu za sanaciju za 2021. (u daljnjem tekstu: pobijana odluka)

( 2 ) Delegirana uredba Komisije (EU) 2015/63 оd 21. listopada 2014. o dopuni Direktive 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća u vezi s ex ante doprinosima aranžmanima financiranja sanacije (SL 2015., L 11, str. 44. i ispravak SL 2017., L 156, str. 38.)

( 3 ) U skladu s člankom 70. stavkom 2. Uredbe (EU) br. 806/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. srpnja 2014. o utvrđivanju jedinstvenih pravila i jedinstvenog postupka za sanaciju kreditnih institucija i određenih investicijskih društava u okviru jedinstvenog sanacijskog mehanizma i jedinstvenog fonda za sanaciju te o izmjeni Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL 2014., L 225, str. 1. i ispravak SL 2015., L 101, str. 62.)

( 4 ) U njezinu članku 3. točki 2.

( 5 ) U smislu članka 2. stavka 2. točke 3. Direktive 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o uspostavi okvira za oporavak i sanaciju kreditnih institucija i investicijskih društava te o izmjeni Direktive Vijeća 82/891/EEZ i direktiva 2001/24/EZ, 2002/47/EZ, 2004/25/EZ, 2005/56/EZ, 2007/36/EZ, 2011/35/EU, 2012/30/EU i 2013/36/EU te uredbi (EU) br. 1093/2010 i (EU) br. 648/2012 Europskog parlamenta i Vijeća (SL 2014., L 173, str. 190. i ispravak SL 2015., L 216, str. 9.)

( 6 ) Kao što je to učinila u točkama (a), (b) i (f) te odredbe koristeći pojam „institucija”.

( 7 ) Poput središnje druge ugovorne strane, središnji depozitoriji vrijednosnih papira i investicijska društva.

( 8 ) Direktiva (EU) 2019/2034 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. studenoga 2019. o bonitetnom nadzoru nad investicijskim društvima i o izmjeni direktiva 2002/87/EZ, 2009/65/EZ, 2011/61/EU, 2013/36/EU, 2014/59/EU i 2014/65/EU (SL 2019., L 314, str. 64. i ispravak SL 2020., L 405, str. 84.)

( 9 ) U skladu s člankom 67. stavkom 1. drugim podstavkom Direktive 2019/2034, u vezi s njezinom uvodnom izjavom 39.

( 10 ) U skladu s uvodnom izjavom 12. Uredbe br. 806/2014.

( 11 ) Poput onih navedenih u članku 5. stavku 1. točki (e) Delegirane uredbe br. 2015/63

( 12 ) Kako je navedeno u članku 14. stavku 2. točki (b) te Uredbe 806/2014, izbjegavanjem, među ostalim, velikih štetnih učinaka koje bi likvidacija institucije imala na financijsku stabilnost, osobito sprječavanjem širenja, uključujući tržišne infrastrukture, te održavanjem tržišne discipline.

( 13 ) Na temelju članka 10. stavka 1. treće rečenice Direktive Vijeća 86/635/EEZ od 8. prosinca 1986. o godišnjim financijskim izvještajima i konsolidiranim financijskim izvještajima banaka i drugih financijskih institucija (SL 1986., L 372, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 6., svezak 10., str. 28.)

( 14 ) Uredba (EZ) br. 1606/2002 Europskog parlamenta i Vijeća od 19. srpnja 2002. o primjeni međunarodnih računovodstvenih standarda (SL 2002., L 243, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 30., str. 161.)