Spojeni predmeti C-554/21, C-622/21 i C-727/21

Financijska agencija

protiv

Hann-Invest d.o.o.,
Mineral-Sekuline d.o.o.
i
Udruga KHL Medveščak Zagreb

(zahtjev za prethodnu odluku
koji je uputio Visoki trgovački sud Republike Hrvatske)

Presuda Suda (veliko vijeće) od 11. srpnja 2024.

„Zahtjev za prethodnu odluku – Članak 19. stavak 1. drugi podstavak UEU-a – Učinkovita pravna zaštita u područjima obuhvaćenima pravom Unije – Neovisnost sudaca – Pravo na zakonom prethodno ustanovljeni sud – Pošteno suđenje – Služba za evidentiranje sudskih odluka – Nacionalni propis kojim se predviđa uvođenje funkcije suca evidentičara u drugostupanjskim sudovima koji u praksi ima ovlast odgoditi donošenje presude, davati upute sudskim vijećima i zatražiti sazivanje sjednice odjela – Nacionalni propis kojim se predviđa ovlast sjednica odjela ili svih sudaca suda za prihvaćanje obvezujućih ‚pravnih shvaćanja’, uključujući za predmete o kojima se već vijećalo”

1. Prethodna pitanja – Nadležnost Suda – Granice – Obveza država članica da osiguravaju nužna pravna sredstva za osiguranje djelotvorne sudske zaštite – Pitanja koja se odnose na nacionalni sud koji može odlučivati o pitanjima koja se odnose na tumačenje ili primjenu prava Unije – Uključenost

   (čl. 19. st. 1. drugi podst. UEU-a; čl. 267. UFEU-a)

   (t. 35.-38.)

2. Države članice – Obveze – Uspostava pravnih lijekova potrebnih za osiguranje djelotvorne sudske zaštite – Poštovanje načela neovisnosti sudaca – Pravo na zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud – Nacionalni propisi o sastavu sudskih vijeća – Pretpostavke

   (čl. 2. i čl. 19. st. 1. drugi podst. UEU-a; Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 47. drugi st. i čl. 52. st. 3.)

   (t. 44.-59.)

3. Države članice – Obveze – Uspostava pravnih lijekova potrebnih za osiguranje djelotvorne sudske zaštite – Unutarnji mehanizam u nacionalnom sudu koji otpremanje sudske odluke strankama uvjetuje time da sudac koji ne zasjeda u sudskom vijeću odobri njezin sadržaj – Nedopuštenost

   (čl. 19. st. 1. drugi podst. UEU-a)

   (t. 61.-69., 81. i izreka)

4. Države članice – Obveze – Uspostava pravnih lijekova potrebnih za osiguranje djelotvorne sudske zaštite – Unutarnji mehanizam u nacionalnom sudu kojim se predviđa ovlast sudačke sjednice suda da obveže sudsko vijeće na izmjenu sadržaja već donesene sudske odluke – Nedopuštenost

   (čl. 19. st. 1. drugi podst. UEU-a)

   (t. 70.-79., 81. i izreka)

5. Države članice – Obveze – Uspostava pravnih lijekova potrebnih za osiguranje djelotvorne sudske zaštite – Poštovanje načela neovisnosti sudaca – Pravo na zakonom prethodno ustanovljeni neovisni i nepristrani sud – Nacionalne mjere za izbjegavanje ili otklanjanje razlika u sudskoj praksi – Postupovni mehanizam koji sucu nacionalnog suda koji ne zasjeda u sudskom vijeću omogućuje da predmet uputi proširenom vijeću tog suda – Dopuštenost – Pretpostavke

   (čl. 19. st. 1. drugi podst. UEU-a)

   (t. 80.)

Kratak prikaz

Veliko vijeće Suda smatra unutarnji mehanizam u nacionalnom sudu kojim se predviđa da u postupku odlučivanja sudskog vijeća nadležnog u predmetu sudjeluju drugi suci predmetnog suda, kako bi se osigurala dosljednost njegove sudske prakse, nepomirljivim sa zahtjevima svojstvenima pravu na djelotvornu sudsku zaštitu i pošteno suđenje.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske uputio je Sudu pitanja u vezi s time povodom triju žalbi protiv rješenja donesenih u postupcima zbog insolventnosti. Sud koji je uputio zahtjev, zasjedajući u vijećima od tri suca, ispitao je te tri žalbe te ih je jednoglasno odbio, potvrđujući tako prvostupanjske odluke. Suci tog suda potpisali su svoje presude te su ih zatim proslijedili službi evidencije sudskih odluka tog suda ( 1 ).

Sudac evidentičar (u daljnjem tekstu: sudac evidentičar) odbio je evidentirati te tri sudske odluke te ih je vratio odnosnim sudskim vijećima zajedno s dopisima u kojima se navodi da se ne slaže s prihvaćenima rješenjima. U dvama od tih predmeta (C-554/21 i C-622/21) taj je sud naveo druge odluke suda koji je uputio zahtjev kojima su usvojena rješenja različita od onih u glavnim predmetima. U trećem predmetu (C-727/21) izrazio je neslaganje s pravnim tumačenjem sudskog vijeća a da se pritom nije pozvao ni na kakvu sudsku odluku.

Nakon toga, u predmetu C-727/21, sudsko vijeće sastalo se radi novih vijećanja. Nakon što je preispitalo žalbu i mišljenje suca evidentičara, odlučilo je da neće izmijeniti svoje prethodno rješenje. Stoga je donijelo novu sudsku odluku te ju je proslijedilo službi za evidenciju.

Dajući prednost drukčijem pravnom rješenju, sudac evidentičar proslijedio je navedeni predmet u glavnom postupku Odjelu za trgovačke sporove i ostale sporove suda koji je uputio zahtjev. Taj je odjel potom usvojio „pravno shvaćanje” u kojem je potvrdio rješenje suca evidentičara. Isti predmet u glavnom postupku zatim je vraćen dotičnom sudskom vijeću kako bi ono donijelo odluku u skladu s tim „pravnim shvaćanjem”.

Sumnjajući u usklađenost s pravom Unije mehanizma kojim se predviđa zadiranje u postupak odlučivanja od strane suca evidentičara i drugih sudaca suda koji usvajaju „pravno shvaćanje”, sud koji je uputio zahtjev odlučio je uputiti Sudu zahtjev za prethodnu odluku.

Ocjena Suda

Sud je najprije istaknuo da svaka nacionalna mjera ili praksa kojom se nastoje izbjeći ili otkloniti razlike u sudskoj praksi i tako osigurati pravna sigurnost svojstvena načelu vladavine prava mora biti u skladu sa zahtjevima koji proizlaze iz članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU-a.

Kao prvo, on je s obzirom na te zahtjeve ispitao praksu na temelju koje se sudska odluka koju je donijelo sudsko vijeće nadležno u predmetu može smatrati konačnom i može se otpremiti strankama samo ako je njezin sadržaj odobrio sudac evidentičar koji nije bio član tog sudskog vijeća.

U tom pogledu napominje da, iako sudac evidentičar ne može svojom ocjenom zamijeniti ocjenu sudskog vijeća nadležnog u predmetu, on de facto može onemogućiti evidentiranje donesene sudske odluke i tako spriječiti okončanje postupka donošenja odluke i dostavu te odluke strankama. On stoga može vratiti predmet tom sudskom vijeću radi ponovnog odlučivanja o navedenoj odluci s obzirom na njegova vlastita pravna opažanja i, u slučaju nastavka neslaganja s navedenim sudskim vijećem, pozvati predsjednika dotičnog odjela da sazove sjednicu odjela kako bi ona prihvatila „pravno shvaćanje” koje će, među ostalim, obvezivati to sudsko vijeće. Učinak takve prakse jest omogućavanje zadiranja suca evidentičara u dotični predmet, pri čemu to zadiranje može dovesti do toga da taj sudac utječe na konačno rješenje koje će se usvojiti u tom predmetu.

Međutim, kao prvo, ne čini se da se nacionalnim propisom o kojem je riječ u glavnom postupku predviđa takvo sudjelovanje suca evidentičara. Kao drugo, do tog sudjelovanja dolazi nakon što sudsko vijeće kojem je dodijeljen dotični predmet, po završetku svojeg vijećanja, donese svoju odluku, iako taj sudac nije član tog sudskog vijeća te stoga nije sudjelovao u ranijim fazama postupka koji je doveo do tog donošenja odluke. Kao treće, ne čini se da je ovlast sudjelovanja suca evidentičara ograničena jasno navedenim objektivnim kriterijima koji odražavaju posebno opravdanje i koji su prikladni za izbjegavanje diskrecijskog izvršavanja ovlasti.

S obzirom na te okolnosti, Sud je presudio da sudjelovanje tog suca evidentičara nije u skladu sa zahtjevima prava na djelotvornu sudsku zaštitu.

Kao drugo, Sud je ispitao nacionalni propis kojim se sjednici odjela nacionalnog suda omogućava da prihvaćanjem „pravnog shvaćanja” prisili sudsko vijeće nadležno u predmetu da izmijeni sadržaj sudske odluke koju je prethodno donijelo, iako na toj sjednici odjela sudjeluju i suci koji nisu suci tog sudskog vijeća kao i, ovisno o slučaju, osobe izvan predmetnog suda pred kojima stranke nemaju mogućnost iznijeti svoje argumente.

U tom pogledu istaknuo je da sudjelovanje sjednice odjela zapravo omogućuje zadiranje niza sudaca koji sudjeluju na toj sjednici odjela u konačno rješenje predmeta o kojem je prethodno raspravljalo i o kojem je odlučilo nadležno sudsko vijeće, ali čija odluka još nije evidentirana i otpremljena. Naime, mogućnost da se odluka tog sudskog vijeća, u slučaju da ono ostane pri pravnom stajalištu protivnom onom suca evidentičara, podvrgne nadzoru sjednice odjela kao i obveza navedenog sudskog vijeća da, čak i nakon zaključenja vijećanja, poštuje „pravno shvaćanje” koje bi definirala ta sjednica odjela mogu utjecati na konačan sadržaj te odluke.

S jedne strane, ne čini se da je ovlast sudjelovanja sjednice odjela o kojoj je riječ u glavnom postupku dovoljno uređena objektivnim kriterijima koji se primjenjuju kao takvi. Konkretno, iz odredbe kojom se predviđa sazivanje sjednice ( 2 ) ne proizlazi da se ta sjednica može sazvati, kao u predmetu C-727/21, samo zbog toga što se sudac evidentičar nije slagao s pravnim stajalištem nadležnog sudskog vijeća. S druge strane, stranke ni u kojem trenutku nisu bile upoznate sa sazivanjem sjednice i prihvaćanjem „pravnog shvaćanja” na njoj koje je, među ostalim, obvezujuće za sudsko vijeće nadležno u tom predmetu. Stoga se čini da te stranke nemaju mogućnost koristiti svoja postupovna prava pred takvom sjednicom odjela.

S obzirom na te elemente, Sud je presudio da predmetni nacionalni propis nije u skladu sa zahtjevima svojstvenima pravu na djelotvornu sudsku zaštitu i pošteno suđenje.

Sud je još pojasnio da, kako bi se izbjegle ili otklonile razlike u sudskoj praksi i time osigurala pravna sigurnost svojstvena načelu vladavine prava, postupovni mehanizam koji sucu nacionalnog suda koji ne zasjeda u nadležnom sudskom vijeću omogućuje da predmet uputi proširenom vijeću tog suda ne povređuje zahtjeve koji proizlaze iz članka 19. stavka 1. drugog podstavka UEU-a, pod uvjetom da prvotno određeno sudsko vijeće još nije odlučivalo u predmetu, da su okolnosti u kojima može doći do takvog upućivanja jasno navedene u primjenjivom zakonodavstvu i da se navedenim upućivanjem dotične osobe ne lišavaju mogućnosti sudjelovanja u postupku pred tim proširenim sudskim vijećem. Osim toga, prvotno imenovano sudsko vijeće uvijek može odlučiti o takvom upućivanju.

( 1 ) U skladu s člankom 177. stavkom 3. Sudskog poslovnika, kojim se propisuje: „Kod drugostupanjskog suda predmet se iskazuje riješenim u trenutku otpravka odluke iz referade suca nakon što je predmet vraćen iz službe za praćenje i evidentiranje sudske prakse. Služba za praćenje i evidentiranje sudske prakse dužna je u što kraćem roku od dana prijama spisa isti vratiti u referadu suca. Sudska odluka otpremit će se sa suda u daljnjem roku od osam dana”.

( 2 ) Člankom 40. stavkom 1. Zakona o sudovima predviđa se da se sjednica odjela ili sudaca saziva i kad se utvrdi da o pitanjima primjene zakona postoje razlike u shvaćanjima između pojedinih odjela, vijeća ili sudaca ili kad u jednom odjelu vijeće ili sudac odstupi od ranije prihvaćenog pravnog shvaćanja.