Predmet T-304/20

Laura Molina Fernández

protiv

Jedinstvenog sanacijskog odbora

Presuda Općeg suda (treće prošireno vijeće) od 22. studenoga 2023.

„Ekonomska i monetarna unija – Bankovna unija – Jedinstveni mehanizam za sanaciju kreditnih institucija i određenih investicijskih društava – Sanacija društva Banco Popular Español – SRB-ova odluka kojom se odbija isplatiti odšteta dioničarima i vjerovnicima na koje se odnose sanacijske mjere – Vrednovanje razlike u postupanju – Neovisnost procjenitelja”

1. Ekonomska i monetarna politika – Ekonomska politika – Jedinstveni mehanizam za sanaciju kreditnih institucija i određenih investicijskih društava – Donošenje sanacijskog programa – Diskrecijska ovlast Jedinstvenog sanacijskog odbora (SRB) – Doseg – Zahtjev dioničara i vjerovnika za plaćanje odštete – Ocjena činjeničnih elemenata iznimno složene znanstvene i tehničke prirode – Složene gospodarske ocjene – Široka diskrecijska ovlast – Sudski nadzor – Granice – Očita pogreška u ocjeni – Teret dokazivanja

   (Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 41. st. 2. t. (a))

   (t. 32.-38.)

2. Ekonomska i monetarna politika – Ekonomska politika – Jedinstveni mehanizam za sanaciju kreditnih institucija i određenih investicijskih društava – Donošenje sanacijskog programa – Mehanizam za isplatu odštete dioničarima i vjerovnicima – Metodologija za vrednovanje postupanja s dioničarima i vjerovnicima u redovnom postupku u slučaju nesolventnosti – Redovni postupak u slučaju nesolventnosti – Pojam – Likvidacija subjekta – Uključenost – Nagodba s vjerovnicima – Isključenost – Scenarij trajnog poslovanja – Isključenost

   (Uredba br. 806/2014 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 20. st. 16. do 18.)

   (t. 48., 50., 56., 58.)

Kratak prikaz

U spojenim predmetima T-302/20, T-303/20 i T-307/20 te u predmetu T-304/20, tužitelji su fizičke i pravne osobe koje su bile dioničari društva Banco Popular Español, SA (u daljnjem tekstu: društvo Banco Popular) prije donošenja sanacijskog programa za to društvo. Suprotno tomu, u predmetu T-330/20, riječ je o investicijskim fondovima koji su, prije donošenja tog programa, držali instrumente osnovnog kapitala, osim jednog od njih, koji je pravni sljednik subjekta koji je držao obveznice društva Banco Popular.

Izvršna sjednica Jedinstvenog sanacijskog odbora (SRB) donijela je 7. lipnja 2017., na temelju Uredbe br. 806/2014 ( 1 ), sanacijski program za društvo Banco Popular ( 2 ) koji je istog dana potvrdila Europska komisija ( 3 ).

Prije donošenja tog programa, SRB je kao procjenitelja angažirao ured Deloitte Réviseurs d’Entreprises (u daljnjem tekstu: ured procjenitelj), kako bi prije moguće sanacije proveo vrednovanje društva Banco Popular te vrednovao različito postupanje nakon moguće sanacije. Ured procjenitelj dostavio je 6. lipnja 2017. SRB-u vrednovanje (u daljnjem tekstu: vrednovanje 2) čiji je cilj bio procijeniti vrijednost imovine i obveza društva Banco Popular i procijeniti način na koji bi se postupalo s dioničarima i vjerovnicima da je nad društvom Banco Popular pokrenut redovni postupak u slučaju nesolventnosti te informacija na temelju kojih je moguće donijeti odluku o dionicama i vlasničkim instrumentima koje treba prenijeti i na temelju kojih SRB može odrediti komercijalne uvjete za potrebe instrumenta prodaje poslovanja. SRB je u sanacijskom programu, smatrajući da su ispunjeni potrebni uvjeti ( 4 ), odlučio provesti sanacijski postupak nad društvom Banco Popular. Nakon transparentnog i otvorenog postupka prodaje koji je provelo španjolsko sanacijsko tijelo, Fond za uredno restrukturiranje bankarskih institucija (FROB), nove dionice društva Banco Popular prenesene su na društvo Banco Santander SA.

Nakon donošenja sanacijskog programa, ured procjenitelj dostavio je SRB-u vrednovanje razlike u postupanju ( 5 ) (u daljnjem tekstu: vrednovanje 3) čiji je cilj bio utvrditi bi li se s pogođenim dioničarima i vjerovnicima bolje postupalo da je nad društvom Banco Popular proveden redovni postupak u slučaju nesolventnosti od načina na koji se prema njima postupalo zbog sanacije. To je vrednovanje provedeno u okviru scenarija likvidacije, u skladu sa španjolskim zakonodavstvom, u trenutku donošenja sanacijskog programa. Ured procjenitelj smatrao je da bi otvaranje redovnog postupka u slučaju nesolventnosti imalo za posljedicu neplaniranu likvidaciju. Zaključio je da se u okviru takvog postupka nije očekivao nikakav povrat i da stoga ne postoji razlika u postupanju u odnosu na ono koje proizlazi iz sanacijske mjere.

Nakon toga, kako bi mogao donijeti konačnu odluku o tome treba li im isplatiti odštetu korištenjem Jedinstvenog fonda za sanaciju ( 6 ), SRB je pozvao pogođene dioničare i vjerovnike da mu iskažu svoj interes za ostvarenje svoga prava na saslušanje u pogledu njegove preliminarne odluke o tom pitanju ( 7 ), u kojoj je zaključio da im s obzirom na vrednovanje 3 nije dužan isplatiti odštetu. Postupak u vezi s pravom na saslušanje odvijao se u dvije uzastopne faze, i to faze prijave u kojoj su pogođeni dioničari i vjerovnici bili pozvani da iskažu svoj interes za ostvarenje svoga prava na saslušanje, a zatim faze savjetovanja tijekom koje su dotične osobe mogle podnijeti svoja očitovanja o preliminarnoj odluci u čijem se privitku nalazila verzija vrednovanja 3 koja nije povjerljiva.

Nakon te faze savjetovanja SRB je ispitao relevantna očitovanja i od ureda procjenitelja primio dokument pojašnjenja u kojem je taj ured potvrdio da su i strategija i razni hipotetski scenariji likvidacije detaljno navedeni u vrednovanju 3 kao i primijenjene metodologije i analize u sklopu toga i dalje valjani.

SRB je 17. ožujka 2020. donio Odluku SRB/EES/2020/52 kojoj je cilj bio utvrditi je li dioničarima i vjerovnicima na koje se odnose sanacijske mjere provedene u odnosu na društvo Banco Popular trebalo isplatiti odštetu (u daljnjem tekstu: pobijana odluka), u kojoj je zaključio da je ured procjenitelj bio neovisan i da je vrednovanje 3 u skladu s primjenjivim pravnim okvirom te da je dovoljno obrazloženo i potpuno. Također je iznio očitovanja koja su dostavili pogođeni dioničari i njihovu procjenu i zaključio da nije postojala razlika između načina na koji se stvarno postupalo prema pogođenim dioničarima i vjerovnicima i načina na koji bi se prema njima postupalo da je na dan sanacije nad društvom Banco Popular proveden redovni postupak u slučaju nesolventnosti.

Svojim presudama, u kojima zaključuje da treba odbiti tri tužbe koje se temelje na članku 263. UFEU-a, Opći sud prvi put odlučuje o zahtjevu za poništenje SRB-ove odluke o eventualnoj isplati odštete pogođenim dioničarima i vjerovnicima nakon sanacije banke. U tom pogledu Opći sud razmatra nekoliko do sad još nepostavljenih pitanja iz triju tužbi, osobito u pogledu ocjene situacije pogođenih dioničara i vjerovnika u slučaju da je nad društvom Banco Popular proveden redovni postupak u slučaju nesolventnosti, neovisnosti ureda procjenitelja, prava na saslušanje tijekom postupka, prava na djelotvoran pravni lijek i prava na vlasništvo.

Ocjena Općeg suda

Prije svega, Opći sud odbija prigovore koji se temelje na tvrdnji da je pobijana odluka nezakonita u pogledu ispitivanja toga bi li se s prijašnjim dioničarima društva Banco Popular bolje postupalo u okviru redovnog postupka u slučaju nesolventnosti.

Kao prvo, Opći sud ističe, s jedne strane, da iz odredbi Uredbe br. 806/2014 jasno proizlazi da upućivanje ( 8 ) na način na koji bi se postupalo prema dioničarima i vjerovnicima subjekta da je nad njim proveden redovni postupak u slučaju nesolventnosti upućuje na hipotetsko postupanje prema njima u slučaju likvidacije subjekta. S druge strane, metodologija za vrednovanje tog načina, definirana u Delegiranoj uredbi 2018/344 ( 9 ), odgovara unovčenju imovine institucije i stoga likvidaciji kako je definirana u članku 3. stavku 1. točki 42. Uredbe br. 806/2014.

Kao drugo, kako bi se utvrdila razlika u postupanju, usporedba se mora odnositi na stvarno postupanje prema pogođenim dioničarima i vjerovnicima do kojeg je došlo zbog sanacije i na procjenu njihove situacije u slučaju da sanacijska mjera nije bila donesena, odnosno na slučaj likvidacije subjekta.

Kao treće, Opći sud utvrđuje da je u okviru ocjene razlike u postupanju nakon sanacije o kojoj je odluku donio FROB, španjolskim pravom predviđeno da hipotetski scenarij predstavlja scenarij likvidacije subjekta u kojem se uzimaju u obzir odredbe španjolskog zakonodavstva o likvidaciji. Iz toga zaključuje da se utvrđenje razlike u postupanju mora temeljiti na scenariju likvidacije, a to isključuje mogućnost scenarija koji se temelji na trajnom poslovanju subjekta i na nagodbi s vjerovnicima.

Kao četvrto, Opći sud pojašnjava da je hipotetski scenarij likvidacije predviđen u vrednovanju 3 trebalo odrediti u odnosu na situaciju društva Banco Popular na dan sanacije. Tog dana društvo Banco Popular nije moglo nastaviti s poslovanjem zbog svoje situacije s likvidnošću, svoje situacije propadanja ili vjerojatnosti da će propasti i mogućeg povlačenja odobrenja za obavljanje bankarskog poslovanja, a zbog toga nije bilo moguće predvidjeti ni nagodbu ni scenarij nesolventnosti uz pretpostavku poduzetnika koji trajno posluje.

Isto tako, Opći sud odbija argument prema kojem je ured procjenitelj trebao provesti vrednovanje društva Banco Popular predviđajući prodaju institucije u cijelosti ili po proizvodnim jedinicama, s obzirom na to da ona podrazumijeva nastavak poslovanja poduzetnika. Ured procjenitelj stoga nije počinio pogrešku time što je upotrijebio metodologiju utemeljenu na scenariju likvidacije i prodaji imovine pojedinačno ili po portfelju.

Kao peto, pobijana odluka nije zahvaćena nikakvom očitom pogreškom u ocjeni kako u pogledu uzimanja u obzir najduljeg trajanja postupka likvidacije od sedam godina, osobito s obzirom na cilj provođenja likvidacije u razumnom roku i nesigurnosti nastale zbog produljenog trajanja likvidacije, tako i u pogledu vrednovanja portfelja prihodonosnih i neprihodonosnih kredita, društava kćeri za poslovanje nekretninama društva Banco Popular i pravnih rizika.

Na drugome mjestu, Opći sud odbija tužbeni razlog koji se temelji na nepostojanju neovisnosti ureda procjenitelja.

Kao prvo, ističe da na temelju okolnosti ovog slučaja, s jedne strane, nije moguće dokazati da je na ured procjenitelj, dok je provodio vrednovanje 3, utjecala činjenica da je proveo vrednovanje 2 i da te okolnosti, s druge strane, proturječe argumentu prema kojem se moglo razumno činiti da nije objektivan ili nepristran.

Naime, u vrednovanju 3, analiza razlike u postupanju temelji se na stvarnom postupanju prema pogođenim dioničarima i vjerovnicima nakon sanacije. Procjena imovine i obveza društva Banco Popular iz prvog dijela vrednovanja 2 nije uzeta u obzir u vrednovanju 3 i stoga nije mogla utjecati na ured procjenitelj prilikom provedbe tog vrednovanja.

Osim toga, u vrednovanju 2 su se nalazile brojne rezerve u pogledu pouzdanosti simulacije scenarija likvidacije. Stoga Opći sud odbija prigovor koji se temelji na tome da se ured procjenitelj prilikom provođenja vrednovanja 3, kako bi zaštitio svoj profesionalni ugled, smatrao vezanim zaključcima iz vrednovanja 2.

Osim toga, Opći sud odbija argument prema kojem je ured procjenitelj htio izbjeći bilo kakav ispravak ili izmjenu zaključaka iz vrednovanja 2, zbog toga što mu proturječe okolnosti u kojima su provedena vrednovanja 2 i 3. Naime, vrednovanje 3 temeljilo se na informacijama koje su suptilnije od onih kojima je raspolagao ured procjenitelj u stadiju vrednovanja 2. Osim toga, SRB je, od trenutka kad je primio vrednovanje 2, znao za činjenicu da se ured procjenitelj trebao osloniti na nove podatke u vrednovanju 3 i stoga izmijeniti procjenu provedenu u simulaciji scenarija likvidacije. Ured procjenitelj u vrednovanju 3 nije samo potvrdio rezultat simulacije iz vrednovanja 2. Osim toga, sama činjenica da je ured procjenitelj došao do istog zaključka nije dovoljna da bi se dokazalo da se prilikom provedbe vrednovanja 3 smatrao vezanim svojom procjenom provedenom u vrednovanju 2.

Naposljetku, Opći sud odbija prigovor koji se temelji na tome da je SRB trebao angažirati drugog procjenitelja kako bi vrednovanje proveo prema drugačijoj metodi jer je procjenu postupanja s pogođenim dioničarima i vjerovnicima trebalo provesti prema scenariju likvidacije. Isto tako, nijednoj odredbi Uredbe br. 806/2014 i Delegirane uredbe 2016/1075 izričito se ne protivi to da vrednovanja 2 i 3 provede isti procjenitelj.

Kao drugo, Opći sud odbija prigovore koji se temelje na manjku neovisnosti ureda procjenitelja zbog njegovih navodnih veza s društvima Banco Popular i Banco Santander.

U tom pogledu primjećuje da na dan imenovanja ureda procjenitelja kao neovisnog procjenitelja, s jedne strane, nije bio poznat identitet kupca tako da nije bilo moguće uzeti u obzir veze između ureda procjenitelja i društva Banco Santander i da, s druge strane, ured procjenitelj više nije pružao usluge revizije društvu Banco Santander.

Opći sud naglašava da je SRB tijekom cijelog postupka koji se odnosio na sanaciju društva Banco Popular, osiguravao, kao što je to i bio dužan činiti, da ured procjenitelj ispunjava zahtjeve neovisnosti i, konkretno, zahtjeve koji se odnose na nepostojanje sukoba interesa predviđene u članku 41. Delegirane uredbe 2016/1075 ( 10 ).

Stoga SRB nije počinio pogrešku time što je smatrao da usluge koje je ured procjenitelj pružio društvima Banco Popular i Banco Santander nisu bile takve prirode da utječu na prosudbu tog ureda prilikom provedbe vrednovanja 3 i da stoga na temelju njih nije moguće utvrditi da postoje stvarni ili mogući značajni interesi koji su im zajednički ili suprotni.

Isto tako, nijedan argument ne dovodi u pitanje SRB-ove ocjene koje se odnose na nepostojanje poveznice između, s jedne strane, revizorskih usluga i usluga u vezi s integracijom društva Banco Popular koje je ured procjenitelj pružio društvu Banco Santander i, s druge strane, elemenata relevantnih za vrednovanje 3, koje se odnosilo samo na procjenu društva Banco Popular, a ne na procjenu društva Banco Santander.

Osim toga, tužitelji ne objašnjavaju na koji su način usluge koje je pružao ured procjenitelj mogle utjecati ili bi se razumno moglo smatrati da utječu na njegovu prosudbu u provedbi vrednovanja 3.

Nadalje, Opći sud smatra da je, kako bi se utvrdilo da je SRB trebao uzeti u obzir dojam da uredu procjenitelju manjka objektivnost ili nepristranost zbog njegovih veza s društvom Banco Santander, potrebno dokazati da je taj ured, kad je u vrednovanju 3 zaključio da se prema pogođenim dioničarima i vjerovnicima ne bi bolje postupalo u okviru redovnog postupka u slučaju nesolventnosti, namjeravao dati prednost drugoj opciji. Usto, čak i pod pretpostavkom da je ured procjenitelj u vrednovanju 3 zaključio da bi se prema pogođenim dioničarima i vjerovnicima postupalo bolje u slučaju likvidacije društva Banco Popular, odštetu koja bi mogla biti posljedica toga isplatio bi Jedinstveni fond za sanaciju, a ne društvo Banco Santander.

Usto, Opći sud smatra da rezultat vrednovanja 3 ne utječe na zakonitost i legitimnost odluke o provođenju sanacijskog postupka nad društvom Banco Popular ni na rezultat te sanacije, odnosno njegovu prodaju društvu Banco Santander, te da njegova posljedica ne može biti nastanak prava pogođenih dioničara i vjerovnika na to da im društvo Banco Santander naknadi štetu.

Opći sud zaključuje da ured procjenitelj, s obzirom na to da vrednovanje 3, neovisno o njegovu rezultatu, nije moglo utjecati na situaciju društva Banco Santander, nije bio u mogućnosti dati prednost tom društvu. Stoga njihove veze ne mogu pobuditi legitimnu sumnju u postojanje eventualne predrasude niti dovesti do manjka objektivnosti ili nepristranosti ureda procjenitelja. Te veze nisu predstavljale okolnost kojom se može dovesti u pitanje njegova neovisnost za provedbu vrednovanja 3 i njegovo imenovanje od strane SRB-a neovisnim procjeniteljem.

Na trećemu mjestu, Opći sud odbija tužbeni razlog koji se temelji na navodnoj povredi prava dioničara i vjerovnika na saslušanje, osobito zato što im je SRB naložio da svoja očitovanja iznesu u obrascu.

U tom pogledu, kao prvo, podsjeća na to da poštovanje prava na saslušanje treba osigurati čak i ako ne postoji propis kojim se izričito predviđa ostvarivanje tog prava i da se ni Uredbom br. 806/2014 ni Poveljom Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja) ne predviđa poseban postupak za provedbu prava na saslušanje. Stoga SRB-ov odabir da upotrijebi obrazac za prikupljanje očitovanja pogođenih dioničara i vjerovnika ulazi u njegovu marginu prosudbe u pogledu organizacije tog postupka kako bi se pogođenim dioničarima i vjerovnicima omogućilo da ostvare svoje pravo na saslušanje, pod uvjetom da ga mogu djelotvorno i korisno izvršavati.

Kao drugo, Opći sud u ovom slučaju napominje da je SRB ispitao sva primljena očitovanja i da je u pobijanoj odluci objasnio zašto neka od tih očitovanja nisu bila relevantna za donošenje pobijane odluke te odbija argument koji se temelji na povredi prava na saslušanje zbog toga što SRB nije uzeo u obzir nerelevantna očitovanja.

Kao treće, utvrđuje da su pitanja u obrascu bila sastavljena neutralno u obliku sažetog prikaza dotične teme i u obliku upućivanja na dotične dijelove preliminarne odluke ili vrednovanja 3, nakon čega se nalazi poziv pogođenim dioničarima i vjerovnicima da podnesu svoja očitovanja ili mišljenja o toj temi.

Kao četvrto, Opći sud odbija argument tužiteljâ koji se odnosi na ograničenje duljine odgovora u obrascu uz obrazloženje da je taj argument isključivo teoretske prirode i da na temelju njega nije moguće u dovoljnoj mjeri dokazati da bi bez takvog ograničenja postupak mogao dovesti do drukčijeg ishoda.

Naime, s jedne strane, očitovanja podnesena tijekom postupka koji se odnosi na pravo na saslušanje u odgovoru na obrazac bila su predmet detaljne analize u pobijanoj odluci i navela su ured procjenitelj na donošenje dokumenta pojašnjenja. Stoga, iako je duljina očitovanja bila ograničena, SRB i ured procjenitelj odgovorili su na njih na detaljan način.

S druge strane, tužitelji ne navode koja su to točno očitovanja – osim onih koja su podnesena i na koja su odgovorili SRB i ured procjenitelj – bili spriječeni podnijeti zbog veličine obrasca. Ne pojašnjavaju konkretno niti koje su to dokumente željeli priložiti obrascu.

Na četvrtom mjestu, Opći sud odbija kao neosnovan tužbeni razlog koji se temelji na tome da se vrednovanje 3 temelji na pogrešnoj osnovi u pogledu financijskog stanja društva Banco Popular u trenutku njegove sanacije.

Naime, podsjeća na to da se ocjena razlike u postupanju trebala provesti u trenutku kad je donesen sanacijski program. Međutim, stručno izvješće Banke Španjolske od 8. travnja 2019., na koje se pozivaju tužitelji i čije je podnošenje traženo na temelju mjere izvođenja dokaza, odnosi se na događaje koji su prethodili sanaciji društva Banco Popular, a koji nisu bili relevantni za provedbu vrednovanja 3.

Na petome mjestu, Opći sud odbija tužbeni razlog koji se temelji na tome da je SRB na ured procjenitelj nepropisno prenio ovlasti odlučivanja koje su mu dodijeljene Uredbom br. 806/2014.

Kao prvo, nakon što je utvrdio da tužitelji ne ističu prigovor nezakonitosti Uredbe br. 806/2014 ni prigovore koji se temelje na SRB-ovu izvršavanju diskrecijske ovlasti ili na nedovoljnoj jasnoći u pogledu razgraničenja njegove nadležnosti u toj uredbi, ni prigovore koji se temelje na SRB-ovoj povredi navedene uredbe time što je djelovao izvan ovlasti koje su mu njome dodijeljene, Opći sud presuđuje da se na temelju argumenata kojima se SRB-u prigovara da je dodijelio ovlast odlučivanja uredu procjenitelju ne može utvrditi povreda načela koja se odnose na delegiranje ovlasti.

Kao drugo, Opći sud podsjeća na to da je odluku o neisplati odštete pogođenim dioničarima i vjerovnicima donio SRB, a ne ured procjenitelj.

Osim toga, u skladu s Uredbom br. 806/2014, gospodarske i tehničke aspekte procjene postupanja kakvo bi ono bilo prema pogođenim dioničarima i vjerovnicima da je društvo Banco Popular bilo podvrgnuto redovnom postupku u slučaju nesolventnosti treba ocijeniti neovisni procjenitelj, a ne sam SRB. Stoga, činjenica da je SRB uredu procjenitelju povjerio provedbu vrednovanja 3 ne može se tumačiti kao delegiranje njegove ovlasti za donošenje odluke.

Kao treće, s jedne strane, valja istaknuti da se činjenica da je SRB odobrio zaključke vrednovanja 3 ne može – s obzirom na odredbe Uredbe br. 806/2014 – tumačiti na način da ne postoji SRB-ov nadzor nad poštovanjem zahtjeva koje treba ispunjavati neovisni procjenitelj prilikom provedbe svojeg vrednovanja. S druge strane, iz samog sadržaja pobijane odluke proizlazi da SRB nije samo sažeo vrednovanje 3 i dokument pojašnjenja, nego je ispitao njihovu valjanost s obzirom na očitovanja pogođenih dioničara i vjerovnika.

Na šestome mjestu, Opći sud odbija tužbeni razlog koji se temelji na povredi prava na djelotvoran pravni lijek.

Kad je riječ o neotkrivanju određenih informacija u verziji vrednovanja 3 koja nije povjerljiva – a koja je priložena preliminarnoj odluci – Opći sud ističe da nije osporena SRB-ova ocjena prema kojoj izostavljeni podaci koji se odnose na rezervacije radi pravnih rizika iz vrednovanja 3 podliježu zahtjevima za čuvanje profesionalne tajne i prema kojoj su povjerljivi, kao što nije sporno da je SRB obvezan štititi povjerljive podatke ( 11 ). Osim toga, tužitelji ne navode da su ti izostavljeni podaci bili potrebni za razumijevanje pobijane odluke ili za ostvarenje njihova prava na djelotvoran pravni lijek.

Na sedmome mjestu, Opći sud odbija tužbeni razlog koji se temelji na povredi prava na vlasništvo.

Opći sud podsjeća na to da se Uredbom br. 806/2014 uspostavlja mehanizam čiji je cilj dioničarima i vjerovnicima subjekta u sanaciji zajamčiti pravičnu naknadu u skladu sa zahtjevima iz članka 17. stavka 1. Povelje.

U ovom slučaju, u nedostatku dokaza da je SRB počinio očitu pogrešku u ocjeni time što je na temelju vrednovanja 3 zaključio da se s pogođenim dioničarima i vjerovnicima društva Banco Popular u okviru redovnog postupka u slučaju nesolventnosti ne bi postupalo bolje nego u okviru sanacije, tužitelji nisu dokazali da je posljedica pobijane odluke bila povreda njihova prava na vlasništvo.

Osim toga, nije moguće valjano tvrditi da je SRB povrijedio članak 17. Povelje jer je vrijednost odštete na temelju načela prema kojem nijedan vjerovnik ne smije biti u slabijem položaju bila izračunana na temelju najgoreg mogućeg scenarija za dioničare, odnosno na temelju postupka likvidacije društva Banco Popular. Naime, primjena hipotetskog scenarija likvidacije u skladu je s primjenjivim odredbama.

---

( 1 ) Uredba (EU) br. 806/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. srpnja 2014. o utvrđivanju jedinstvenih pravila i jedinstvenog postupka za sanaciju kreditnih institucija i određenih investicijskih društava u okviru jedinstvenog sanacijskog mehanizma i jedinstvenog fonda za sanaciju te o izmjeni Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL 2014., L 225, str. 1. i ispravak SL 2015., L 101, str. 62.)

( 2 ) Odluka SRB/EES/2017/08 o donošenju sanacijskog programa za društvo Banco Popular (u daljnjem tekstu: sanacijski program)

( 3 ) Odluka Europske komisije (EU) 2017/1246 o potvrđivanju sanacijskog programa za društvo Banco Popular (SL 2017., L 178, str. 15.)

( 4 ) Na temelju članka 18. stavka 1. Uredbe br. 806/2014

( 5 ) Na temelju članka 20. stavaka 16. do 18. Uredbe br. 806/2014

( 6 ) Na temelju članka 76. stavka 1. točke (e) Uredbe br. 806/2014

( 7 ) SRB-ova preliminarna odluka o tome treba li isplatiti odštetu dioničarima i vjerovnicima u odnosu na koje su poduzete sanacijske mjere u vezi s društvom Banco Popular i o pokretanju postupka za ostvarenje prava na saslušanje (SRB/EES/2018/132) (u daljnjem tekstu: preliminarna odluka)

( 8 ) Na temelju članka 20. stavaka 16. do 18. Uredbe br. 806/20104

( 9 ) Delegirana uredba Komisije (EU) 2018/344 оd 14. studenoga 2017. o dopuni Direktive 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća u pogledu regulatornih tehničkih standarda kojima se određuju kriteriji koji se odnose na metodologiju za vrednovanje razlike u postupanju u okviru sanacije (SL 2018., L 67, str. 3.)

( 10 ) Na temelju članka 41. Delegirane uredbe Komisije (EU) 2016/1075 оd 23. ožujka 2016. o dopuni Direktive 2014/59/EU Europskog parlamenta i Vijeća u pogledu regulatornih tehničkih standarda kojima se pobliže određuju sadržaj planova oporavka, planova sanacije i planova sanacije grupe, minimalni kriteriji koje nadležno tijelo treba procijeniti u pogledu planova oporavka i planova oporavka grupe, uvjeti za financijsku potporu grupe, zahtjevi za neovisne procjenitelje, ugovorno priznavanje ovlasti otpisa i konverzije, postupci i sadržaj zahtjeva u pogledu obavješćivanja i obavijesti o suspenziji te operativno funkcioniranje sanacijskih kolegija (SL 2016., L 184, str. 1.)

( 11 ) Na temelju članka 88. stavka 5. Uredbe br. 806/2014