Predmet C-713/20

Raad van bestuur van de Sociale verzekeringsbank

protiv

X

i

Y

protiv

Raad van bestuur van de Sociale verzekeringsbank

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Centrale Raad van Beroep)

Presuda Suda (drugo vijeće) od 13. listopada 2022.

„Zahtjev za prethodnu odluku – Socijalna sigurnost radnika migranata – Uredba (EZ) br. 883/2004 – Članak 11. stavak 3. točke (a) i (e) – Osoba koja ima boravište u jednoj državi članici, a obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u drugoj državi članici – Ugovor(i) o radu sklopljen(i) sa samo jednom agencijom za privremeno zapošljavanje – Privremeni radni odnosi – Razdoblja – Određivanje mjerodavnog zakonodavstva za razdoblja između radnih odnosa – Prestanak radnog odnosa”

Socijalna sigurnost – Radnici migranti – Primjenjivo zakonodavstvo – Osoba s boravištem u jednoj državi članici i koja putem agencije za privremeno zapošljavanje s poslovnim nastanom u drugoj državi članici obavlja zadatke u okviru privremenih radnih odnosa na državnom području te druge države – Primjena, na tu osobu i u razdobljima između navedenih zadataka u okviru privremenih radnih odnosa, nacionalnog zakonodavstva države članice njezina boravišta – Uvjet – Prestanak radnog odnosa u navedenim razdobljima

(Uredba Europskog parlamenta i Vijeća br. 883/2004, čl. 11. st. 3. t. (a) i (e))

(t. 40., 43., 44., 48., 50., 53. i izreka)

Kratak prikaz

Od siječnja 2013. odnosno od srpnja 2007., osoba X (nizozemska državljanka koja boravi u Njemačkoj) i osoba Y (poljski državljanin koji boravi u Poljskoj) počele su u Nizozemskoj obavljati djelatnost kao zaposlene osobe preko agencije za privremeno zapošljavanje. Osoba X sklopila je s agencijom za privremeno zapošljavanje ugovor o radu u okviru kojeg je obavljala zadatke na temelju privremenog radnog odnosa, a između tih je razdoblja volontirala i obavljala slabo plaćene poslove pružanja obiteljske skrbi, također u Nizozemskoj. Osoba Y je pak s agencijom za privremeno zapošljavanje sklopila uzastopne ugovore o radu, s nekoliko razdoblja između njih.

U srpnju 2015. osobi X dostavljen je pregled izračuna njezinih mirovinskih prava iz kojeg je proizlazilo da je, s obzirom na to da je boravila u Njemačkoj, bila osigurana na temelju nizozemskog sustava socijalne sigurnosti samo tijekom razdoblja u kojima je stvarno radila za agenciju za privremeno zapošljavanje u Nizozemskoj, ali ne tijekom razdoblja između njezinih privremenih radnih odnosa.

U ožujku 2016. osoba Y, koja nije radila između 1. siječnja i 7. veljače 2016., obaviještena je da nema pravo na obiteljski doplatak na temelju nizozemskog sustava socijalne sigurnosti za mjesece siječanj i veljaču 2016. jer prvog radnog dana tih mjeseci nije radila u Nizozemskoj.

Svaka od zainteresiranih osoba podnijela je tužbu protiv odluke koju je u pogledu njih donio rechtbank Amsterdam (Sud u Amsterdamu, Nizozemska). Sud koji je uputio zahtjev, Centrale Raad van Beroep (Središnje žalbeno vijeće, Nizozemska), kojem su podnesene žalbe protiv presuda koje je donio Sud u Amsterdamu, smatra da se oba spora odnose na pitanje je li osiguranje zainteresiranih osoba u nizozemskom sustavu socijalne sigurnosti prestalo u razdobljima između navedenih radnih odnosa. Taj sud smatra da je u tu svrhu potrebno na temelju Uredbe br. 883/2004 ( 1 ) odrediti zakonodavstvo koje se primjenjuje u tim razdobljima.

Sud je presudio da se na temelju navedene uredbe ( 2 ), na osobu s boravištem u jednoj državi članici i koja putem agencije za privremeno zapošljavanje s poslovnim nastanom u drugoj državi članici obavlja zadatke u okviru privremenih radnih odnosa na državnom području te druge države članice, u razdobljima između navedenih zadataka u okviru privremenih radnih odnosa, primjenjuje nacionalno zakonodavstvo države članice njezina boravišta s obzirom na to da na temelju ugovora o privremenom radu radni odnos prestaje u tim međurazdobljima.

Ocjena Suda

Najprije Sud podsjeća na načelo iz članka 11. stavka 3. točke (a) Uredbe br. 883/2004 prema kojem se na osobu koja obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u nekoj državi članici primjenjuje zakonodavstvo o socijalnoj sigurnosti te države članice. Nadalje, kada je riječ o pitanju mora li se smatrati da su zainteresirane osobe u navedenim razdobljima obavljale djelatnost zaposlene ili samozaposlene osobe, Sud ističe da se pojam „djelatnost zaposlene osobe” definira kao bilo koja djelatnost ili istovjetna situacija koja se takvom smatra u svrhu primjene zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti države članice u kojoj postoji takva djelatnost ili istovjetna situacija ( 3 ).

U ovom je slučaju osoba X obavljala svoju djelatnost na temelju ugovora o privremenom zapošljavanju na određeno vrijeme, koji je predviđao da radni odnos nastaje u trenutku početka stvarnog obavljanja njezine djelatnosti a prestaje s prestankom te djelatnosti. Dakle, u razdobljima između njezinih zadataka u okviru privremenih radnih odnosa nije postojao radni odnos između osobe X i agencije za privremeno zapošljavanje. Osim toga, aktivnosti koje je osoba X obavljala u Nizozemskoj u navedenim razdobljima ne mogu se smatrati djelatnostima zaposlene osobe ili istovjetnom situacijom u smislu nizozemskog zakonodavstva. Što se tiče osobe Y, u razdoblju između tih dvaju ugovora koje je sklopila s agencijom za privremeno zapošljavanje, radni je odnos između nje i te agencije prestao.

Iz toga slijedi da, zbog prestanka obavljanja njihove profesionalne djelatnosti, zainteresirane osobe u razdobljima između njihovih zadataka u okviru privremenih radnih odnosa nisu obavljale djelatnost zaposlene osobe niti su se nalazile u istovjetnoj situaciji u smislu nizozemskog zakonodavstva. Posljedično, nisu bile obuhvaćene područjem primjene članka 11. stavka 3. točke (a) Uredbe br. 883/2004, tako da se na njih nije primjenjivalo nizozemsko zakonodavstvo. Naime, za potrebe primjene zakonodavstva države članice zaposlenja i dalje je potrebno kontinuirano postojanje radnog odnosa. U tim okolnostima, zainteresirane su osobe u navedenim razdobljima bile obuhvaćene područjem primjene članka 11. stavka 3. točke (e) Uredbe br. 883/2004 ( 4 ), što je podredno kolizijsko pravilo koje se primjenjuje na sve osobe koje se nalaze u situaciji koja nije posebno uređena ostalim odredbama navedene uredbe te se stoga na njih primjenjuje zakonodavstvo države članice boravišta.

( 1 ) Uredba (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL 2004., L 200, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 160.)

( 2 ) Konkretnije njezin članak 11. stavak 3. točke (a) i (e).

( 3 ) Vidjeti članak 1. točku (a) Uredbe br. 883/2004.

( 4 ) Ta odredba predviđa da se na osobe koje nisu one iz točaka (a) do (d) navedenog stavka primjenjuje zakonodavstvo države članice boravišta, ne dovodeći u pitanje ostale odredbe te uredbe koje im jamče davanja prema zakonodavstvu jedne ili više država članica.