Predmet C-700/20

London Steam-Ship Owners’ Mutual Insurance Association Limited

protiv

Kingdom of Spain

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio High Court of Justice (England & Wales), Queen’s Bench Division (Commercial Court))

 Presuda Suda (veliko vijeće) od 20. lipnja 2022.

„Zahtjev za prethodnu odluku – Pravosudna suradnja u građanskim i trgovačkim stvarima – Uredba (EZ) br. 44/2001 – Priznavanje sudske odluke donesene u drugoj državi članici – Razlozi za nepriznavanje – Članak 34. točka 3. – Sudska odluka koja je nepomirljiva sa sudskom odlukom ranije donesenom u sporu između istih stranaka u državi članici u kojoj se zahtijeva priznanje – Pretpostavke – Poštovanje odredbi i temeljenih ciljeva Uredbe (EZ) br. 44/2001 u sudskoj odluci donesenoj ranije u smislu arbitražnog pravorijeka – Članak 34. točka 1. – Priznanje u očitoj suprotnosti s javnim poretkom u državi članici u kojoj se zahtijeva priznanje – Pretpostavke”

1.        Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Sudska nadležnost i izvršenje sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima – Uredba br. 44/2001 – Područje primjene – Isključena područja – Arbitraža – Priznavanje i izvršenje arbitražnog pravorijeka od strane nacionalnog suda – Sudska odluka donesena u smislu arbitražnog pravorijeka – Pitanje obuhvaćeno mjerodavnim nacionalnim pravom i međunarodnim pravom – Isključenje iz područja primjene

(Konvencija od 27. rujna 1968., čl. 1. st. 4.; Uredba Vijeća br. 44/2001, čl. 1. st. 2. t. (d))

(t. 43.-45., 47.)

2.        Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Sudska nadležnost i izvršenje sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima – Uredba br. 44/2001 – Priznavanje i izvršenje sudskih odluka – Pojam sudske odluke – Sudska odluka donesena u smislu arbitražnog pravorijeka – Uključenost – Pretpostavke – Provjera poštovanja odredbi i temeljnih ciljeva Uredbe br. 44/2001 – Izostanak – Sudska odluka koja ne može onemogućiti priznanje sudske odluke iz druge države članice

(Uredba Vijeća br. 44/2001, uv. izj. 16. i čl. 27., 32. i čl. 34. t. 3.)

(t. 48.-50., 53.-57., 71.-73., t. 1. izreke)

3.        Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Sudska nadležnost i izvršenje sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima – Uredba br. 44/2001 – Nadležnost u stvarima koje se odnose na osiguranje – Ciljevi – Zaštita slabije ugovorne strane

(Uredba Vijeća br. 44/2001, čl. 34. t. 3.)

(t. 59.-62.)

4.        Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Sudska nadležnost i izvršenje sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima – Uredba br. 44/2001 – Litispendencija – Zahtjevi između istih stranaka s istom osnovom i istim predmetom – Obveza suda pred kojim je postupak započeo kasnije da se proglasi nenadležnim – Pretpostavke

(Uredba Vijeća br. 44/2001, čl. 27.)

(t. 64., 68., 69.)

5.        Pravosudna suradnja u građanskim stvarima – Sudska nadležnost i izvršenje sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima – Uredba br. 44/2001 – Priznanje i izvršenje sudskih odluka – Razlozi za odbijanje – Povreda javnog poretka države članice u kojoj se zahtijeva priznanje – Pojam – Pravomoćnost ranije donesene sudske odluke – Sudska odluka donesena u smislu arbitražnog pravorijeka – Neprimjenjivost članka 34. točke 3. Uredbe br. 44/2001 na tu odluku – Isključenje

(Uredba Vijeća br. 44/2001, čl. 34. t. 1. i 3.)

(t. 77.-80., t. 2. izreke)

Kratak prikaz

Nakon potonuća tankera za prijevoz nafte Prestige u 2002. uz španjolsku obalu nanijevši veliku štetu okolišu, u Španjolskoj je pokrenut kazneni postupak protiv, među ostalim, kapetana tog broda.

U okviru tog postupka više je pravnih osoba, među kojima i Španjolska Država, podnijelo građanskopravne tužbe protiv kapetana i vlasnika broda Prestige te London P&I Cluba, osiguravatelja broda i njegovih vlasnika od odgovornosti. Španjolski su sudovi utvrdili građanskopravnu odgovornost svih tih tuženika. Rješenjem o izvršenju od 1. ožujka 2019. Audiencia Provincial de A Coruña (Provincijski sud u A Coruñi, Španjolska) odredila je iznose koje svaki tužitelj, među kojima i Španjolska Država, ima pravo zahtijevati od odnosnih tuženika.

Nakon podnošenja navedenih građanskopravnih tužbi španjolskim sudovima, London P&I Club pokrenuo je arbitražni postupak u Ujedinjenoj Kraljevini kako bi ishodio utvrđenje da je primjenom arbitražne klauzule u ugovoru o osiguranju, sklopljenom s vlasnicima broda Prestige, Kraljevina Španjolska bila dužna podnijeti svoje zahtjeve u okviru te arbitraže, umjesto u Španjolskoj, i da njegova odgovornost kao osiguravatelja nikako nije mogla nastati u pogledu ove potonje. Naime, ugovorom o osiguranju bilo je određeno da u skladu s klauzulom „pay to be paid” (povrat nakon plaćanja), osiguranik mora prvo platiti oštećeniku dugovanu odštetu prije nego što iznos može povratiti od osiguravatelja. Arbitražni sud prihvatio je taj zahtjev smatrajući da se englesko pravo primjenjuje na ugovor. Nakon što je London P&I Club pokrenuo postupak pred njim na temelju nacionalnog zakona o arbitraži(1), High Court of Justice(2) je 22. listopada 2013. dopustio izvršenje arbitražnog pravorijeka na državnom području te je istog dana donio presudu u smislu tog pravorijeka. Žalba koju je Kraljevina Španjolska podnijela protiv tog dopuštenja bila je odbijena.

Potom je u Ujedinjenoj Kraljevini Kraljevina Španjolska zahtijevala i ishodila priznanje, na temelju članka 33. Uredbe br. 44/2001(3), rješenja o izvršenju Provincijskog suda u A Coruñi od 1. ožujka 2019. London P&I Club je, međutim, podnio pred High Court of Justice žalbu protiv tog priznanja.

Nakon što mu je ovaj potonji sud uputio zahtjev za prethodnu odluku, Sud pojašnjava, među ostalim, pretpostavke pod kojima presuda koju je donio sud države članice u smislu arbitražnog pravorijeka može činiti sudsku odluku u smislu članka 34. točke 3. Uredbe br. 44/2001(4) koja u toj državi članici može onemogućiti priznavanje odluke koju je donio sud u drugoj državi članici.

Ocjena Suda

Sud presuđuje da je presuda donesena u smislu arbitražnog pravorijeka obuhvaćena isključenjem arbitraže predviđenim u Uredbi br. 44/2001(5) i ne može podlijegati uzajamnom priznanju između država članica i kretati se u pravosudnom prostoru Unije u skladu s odredbama navedene uredbe.

S obzirom na to, takvu se presudu može smatrati sudskom odlukom u smislu članka 34. točke 3. iste uredbe koja u državi članici u kojoj je donesena može onemogućiti priznanje odluke koju je donio sud u drugoj državi članici, ako je ona nepomirljiva s tom presudom. Naime, pojam „sudska odluka” predmet je široke definicije u Uredbi br. 44/2001. Osim toga, člankom 34. točkom 3. te uredbe zadan je poseban cilj, to jest zaštititi integritet unutarnjeg pravnog poretka države članice i osigurati da nametanje toj državi članici obveze da prizna sudsku odluku iz druge države članice koja je nepomirljiva s odlukom koju su između istih stranaka donijeli njezini sudovi, ne naruši vladavinu prava u toj državi.

Međutim, drukčije vrijedi u slučaju u kojem je arbitražni pravorijek, u čijem je smislu ta presuda donesena, bio donesen u okolnostima u kojima se, uz poštovanje odluka i temeljnih ciljeva Uredbe br. 44/2001, ne bi mogla donijeti sudska odluka obuhvaćena njezinim područjem primjene.

Naime, svi ciljevi zadani navedenom uredbom odražavaju se u načelima na kojima počiva pravosudna suradnja u građanskim stvarima unutar Unije, među kojima su osobito pravna sigurnost za stranke, dobro sudovanje, što veće smanjenje rizika vođenja paralelnih postupaka i uzajamno povjerenje u zadovoljavanje pravde. Osim toga, uzajamno povjerenje u zadovoljavanje pravde unutar Unije na kojem su zasnovana pravila u području priznavanja sudskih odluka predviđenih tom uredbom ne proteže se na odluke koje donesu arbitražni sudovi niti na sudske odluke donesene u smislu tih arbitražnih odluka.

Sud utvrđuje da sadržaj arbitražnog pravorijeka o kojemu je riječ u glavnom postupku ne bi mogao biti predmet sudske presude obuhvaćene područjem primjene Uredbe br. 44/2001, a da se ne prekrše dva njezina temeljna pravila glede učinka u vezi s arbitražnom klauzulom unesenom u ugovor o osiguranju i litispendencije.

Što se tiče učinka u vezi s arbitražnom klauzulom unesenom u ugovor o osiguranju, na sporazum o nadležnosti koji su ugovorili osiguravatelj i nositelj prava na osiguranje ne može se pozivati protiv oštećene stranke koja želi na temelju deliktne ili kvazi-deliktne odgovornosti podnijeti tužbu izravno protiv osiguravatelja pred sudom gdje se dogodio štetni događaj odnosno pred sudom svojeg domicila. Posljedično, sud različit od onog pred kojim se postupak već vodi povodom izravne tužbe ne bi se smio proglasiti nadležnim na temelju takve arbitražne klauzule tako da se osigura cilj zadan Uredbom br.44/2001, to jest zaštita oštećenika u odnosu na dotičnog osiguravatelja. Taj bi cilj zaštite bio ugrožen ako bi se presuda donesena u smislu arbitražnog pravorijeka kojim se arbitražni sud proglasio nadležnim na temelju takve arbitražne klauzule, mogla smatrati „sudskom odlukom donesenom u sporu između istih stranaka u državi članici u kojoj se zahtijeva priznanje” u smislu članka 34. točke 3. Uredbe br. 44/2001.

Što se tiče litispendencije, okolnosti koje obilježavaju dva glavna postupka, u Španjolskoj i Ujedinjenoj Kraljevini, odgovaraju upravo situaciji u kojoj je sud pred kojim je postupak započeo kasnije obvezan po službenoj dužnosti zastati s postupkom sve dok se ne utvrdi nadležnost suda koji je prvi započeo postupak, a potom, nakon što se ta nadležnost utvrdi, proglasiti se nenadležnim u korist tog suda(6). Naime, na datum pokretanja arbitražnog postupka, jedan je postupak već bio u tijeku pred španjolskim sudovima. Taj je postupak uključivao iste stranke, među ostalim Španjolsku Državu i London P&I Club, te je ovaj potonji već bio obaviješten o građanskopravnim tužbama koje su bile podnesene španjolskim sudovima. Usto, ti postupci imaju isti predmet i istu osnovu, to jest mogući nastanak odgovornosti London P&I Cluba u odnosu na Španjolsku Državu. Sud zaključuje stoga da sud pred kojim je pokrenut postupak radi donošenja presude u smislu arbitražnog pravorijeka mora provjeriti poštovanje odredaba i temeljnih ciljeva Uredbe br. 44/2001 kako bi se spriječilo njihovo zaobilaženje. Takvo zaobilaženje čini dovršetak arbitražnog postupka uz zanemarivanje učinka u vezi s arbitražnom klauzulom unesenom u ugovor o osiguranju i pravila o litispendenciji. Budući da do te provjere nije došlo pred dotičnim sudovima Ujedinjene Kraljevine, presuda donesena u smislu arbitražnog pravorijeka ne može u glavnom postupku onemogućiti priznanje sudske odluke iz druge države članice.

Sud je još bio upitan može li, alternativno, u okolnostima poput onih u glavnom postupku prepreka da se u Ujedinjenoj Kraljevini prizna rješenje o izvršenju Provincijskog suda u A Coruñi od 1. ožujka 2019. proizići iz članka 34. točke 1. Uredbe br. 44/2001(7). Presuđuje da ta odredba ne dopušta odbijanje priznanja ili izvršenja odluke iz druge države članice zbog suprotnosti javnom poretku zato što bi se tom sudskom odlukom zanemarila pravomoćnost presude donesene u smislu arbitražnog pravorijeka. Naime, člankom 34. točkama 3. i 4. te uredbe zakonodavac Unije iscrpno je uredio pitanje pravomoćnosti sudske odluke koja je prethodno donesena.

1      Arbitration Act 1996 (Zakon o arbitraži iz 1996.)

2      High Court of Justice (England & Wales), Queen’s Bench Division (Commercial Court) (Visoki sud, Engleska i Wales, Odjel
Queen’s Bench, trgovačko vijeće, Ujedinjena Kraljevina), (u daljnjem tekstu: High Court of Justice)

3      Uredba Vijeća (EZ) br. 44/2001 od 22. prosinca 2000. o [sudskoj] nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (SL 2001., L 12, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 30.)

4      U skladu s člankom 34. točkom 3. Uredbe br. 44/2001, sudska odluka se ne priznaje ako je nepomirljiva sa sudskom odlukom donesenom u sporu između istih stranaka u državi članici u kojoj se zahtijeva priznanje.

5      Članak 1. stavak 2. točka (d) Uredbe br. 44/2001

6      U skladu s člankom 27. Uredbe br. 44/2001

7      U skladu s tom odredbom, sudska odluka ne priznaje se ako bi takvo priznavanje bilo u očitoj suprotnosti s javnim poretkom u državi članici u kojoj se traži priznanje.