Predmet C-603/19

Kazneni postupak

protiv

TG
i
UF

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Špecializovaný trestný súd)

 Presuda Suda (treće vijeće) od 1. listopada 2020.

„Zahtjev za prethodnu odluku – Zaštita financijskih interesa Europske unije – Članak 325. UFEU-a – Kazneni postupak zbog kaznenih djela u području prijevara u vezi s bespovratnim sredstvima koja se djelomično financiraju iz proračuna Europske unije – Nacionalno pravo koje državnim tijelima u okviru kaznenog postupka ne omogućuje povrat bespovratnih sredstava na ime naknade štete nastale kaznenim djelima”

1.        Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Minimalni standardi za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela – Direktiva 2012/29 – Područje primjene ratione personae – Pravne osobe i državna tijela – Isključenost

(Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2012/29, čl. 1. st. 1. i čl. 2. st. 1.)

(t. 44.-46. i t. 1. izreke)

2.        Vlastita sredstva Europske unije – Zaštita financijskih interesa Unije – Borba protiv prijevare i drugih nezakonitih aktivnosti – Obveza država članica da uspostave djelotvorne i odvraćajuće sankcije – Kazneno djelo prijevare u vezi s bespovratnim sredstvima koja se djelomično financiraju iz proračuna Unije – Nacionalni kazneni postupak koji državi ne omogućava da postupa radi naknade štete nastale prijevarom – Dopuštenost u pogledu članka 325. UFEU-a – Uvjet – Postojanje djelotvornih postupaka u nacionalnom pravu koji omogućavaju povrat nezakonito primljenih potpora iz proračuna Unije

(čl. 325. UFEU-a)

(t. 54.-56., 58.-62. i t. 2. izreke)

Kratak prikaz

Úrad špeciálnej prokuratúry Generálnej prokuratúry Slovenskej republiky (Ured posebnog državnog odvjetnika pri Državnom odvjetništvu Slovačke Republike) pokrenuo je kazneni postupak protiv dviju fizičkih osoba (u daljnjem tekstu: okrivljenici) za djela koja mogu činiti prijevaru u vezi s bespovratnim sredstvima koja se djelomično financiraju iz proračuna Unije. Kazneno djelo počinjeno je u okviru dvaju poziva na nadmetanje koje je slovačka uprava uputila za podnošenje zahtjeva za bespovratna sredstva u, među ostalim, potporu stvaranju novih radnih mjesta za osobe s invaliditetom.

Okrivljenici su osnovali nekoliko trgovačkih društava, čiji su bili članovi i direktori, a koja su dobila bespovratna sredstva u iznosu od 654 588,34 eura, uključujući 279 272,18 eura iz proračuna Unije. Nakon isplate tih bespovratnih sredstava okrivljenici su prenijeli svoje udjele u dotičnim društvima trećoj osobi, nakon čega su navedena društva prestala s radom. Kada je kazneni postupak pokrenut, imovina društava više se nije nalazila u prostorijama navedenih društava, koja su izbrisana po službenoj dužnosti iz registra trgovačkih društava. Tijekom razdoblja isplate bespovratnih sredstava dotična društva zaposlila su osobe s invaliditetom, ali je njihov rad bio fiktivan i nije doprinio ciljevima navedenima u zahtjevima za potpore.

Kazneni postupci pokrenuti su pred sudom koji je uputio zahtjev, Špecializovaný trestný súdom (Specijalizirani kazneni sud, Slovačka), protiv okrivljenika u njihovu svojstvu članova i direktora tih društava. Úrady práce, sociálnych vecí a rodiny (Uredi uprave za rad, socijalna pitanja i obitelj), koji su oštećenici u glavnom postupku, zahtijevali su naknadu štete od okrivljenika tijekom istrage u iznosu stvarno dodijeljene potpore.

Međutim, sud koji je uputio zahtjev smatra da s obzirom na sudsku praksu Najvyššeg súda Slovenskej republiky (Vrhovni sud Republike Slovačke), koja je već primijenjena u kaznenim postupcima u vezi s kaznenim djelima protiv financijskih interesa Unije i prijevare u vezi s bespovratnim sredstvima, nacionalne odredbi državi ne omogućavaju da sudjeluje u kaznenom postupku radi naknade štete koja joj je nanesena. Prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, primjena te sudske prakse u glavnom predmetu mogla bi dovesti do sprečavanja države da postupa radi naknade štete nastale prijevarama. Naime, primjena upravnog postupka, koja je također predviđena slovačkim pravom, omogućava da se povrat nezakonito isplaćenih bespovratnih sredstava zahtijeva samo od njihova korisnika. S obzirom na to da, u ovom slučaju, trgovačka društva više nemaju nikakvu imovinu i izbrisana su iz registra trgovačkih društava, takav postupak stoga ne može omogućiti povrat nezakonito isplaćenih bespovratnih sredstava.

Sud koji je uputio zahtjev uputio je Sudu nekoliko prethodnih pitanja koja se odnose, među ostalim, na članak 325. UFEU-a, kojim se u stavku 1. određuje da, kako bi suzbile nezakonita djelovanja koja su usmjerena protiv financijskih interesa Unije, države članice moraju donijeti odvraćajuće i djelotvorne mjere koje su ekvivalentne mjerama poduzetima na nacionalnoj razini za suzbijanje prijevara usmjerenih protiv financijskih interesa dotične države članice. Konkretno, sud koji je uputio zahtjev dvoji o usklađenosti obveza koje proizlaze iz članka 325. UFEU-a s nacionalnim pravilima o kaznenom postupku, kako se tumače nacionalnom sudskom praksom, koja u predmetu poput onog o kojem je riječ u glavnom postupku ne omogućuje da se državi prizna pravo na naknadu štete kao oštećeniku u okviru kaznenog postupka.

U svojoj presudi od 1. listopada 2020. Sud je presudio da se članku 325. UFEU-a ne protive odredbe nacionalnog prava kako se tumače nacionalnom sudskom praksom prema kojima država ne može sudjelovati u kaznenom postupku radi naknade štete koja joj je nanesena prijevarnim postupanjem okrivljenika, čija je posljedica zlouporaba sredstava iz proračuna Unije i kojima se u okviru tog postupka ne određuje nijedna druga radnja koja bi joj omogućavala da ostvari pravo protiv okrivljenika jer se, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da ispita, nacionalnim pravom propisuju djelotvorni postupci koji omogućavaju povrat nezakonito primljenih potpora iz proračuna Unije.

U tom pogledu Sud je podsjetio na to da se, iako su države članice dužne poduzeti djelotvorne mjere koje omogućavaju povrat nezakonito isplaćenih iznosa korisniku bespovratnih sredstava koja su djelomično financirana iz proračuna Unije, člankom 325. UFEU-a ipak ne nalaže nikakvo ograničenje, osim onog koje se odnosi na djelotvornost mjera, u pogledu postupka koji mora omogućiti postizanje takvog rezultata. Slijedom toga, supostojanje različitih pravnih sredstava, kojima se nastoje postići odvojeni i različiti ciljevi, u upravnom, građanskom ili kaznenom pravu, ne utječe negativno na djelotvornost suzbijanja prijevare usmjerene protiv financijskih interesa Unije jer nacionalno zakonodavstvo u cijelosti omogućava povrat nezakonito isplaćenih potpora iz proračuna Unije.

Tako nepriznavanje državi prava na naknadu štete kao oštećeniku u okviru kaznenog postupka nije samo po sebi protivno obvezama koje proizlaze iz članka 325. UFEU-a. Naime, iako kaznenopravne sankcije mogu biti neophodne kako bi državama omogućile da djelotvorno i odvraćajuće suzbijaju određene slučajeve teške prijevare, predmet takvih sankcija nije omogućavanje povrata nezakonito uplaćenih iznosa. Postojanje djelotvornog pravnog sredstva za naknadu štete financijskim interesima Unije u pravnom poretku dotične države članice – bilo to u okviru kaznenog, upravnog ili građanskog postupka – dostatno je za ispunjenje obveze djelotvornosti koja se uspostavlja člankom 325. UFEU-a jer se njime omogućava povrat nezakonito primljenih potpora i suzbijanje slučajeva teške prijevare kaznenopravnim sankcijama. Sud je istaknuo da je to slučaj u ovom predmetu jer država, što je na sudu koji je uputio zahtjev da ispita, prema primjenjivom nacionalnom pravu može pokrenuti, s jedne strane, upravni postupak koji joj omogućava da izvrši povrat nezakonito isplaćenih potpora od njihova adresata pravne osobe i, s druge strane, građanski postupak koji se ne odnosi samo na utvrđivanje građanskopravne odgovornosti pravne osobe adresata nezakonito primljenih potpora, nego i da nakon kaznene osude dobije naknadu nastale štete od osuđene fizičke osobe.