Predmet C-401/19

Republika Poljska

protiv

Europski parlament

i

Vijeće Europske unije

Presuda Suda (veliko vijeće) od 26. travnja 2022.

„Tužba za poništenje – Direktiva (EU) 2019/790 – Članak 17. stavak 4. točke (b) i (c) in fine – Članak 11. i članak 17. stavak 2. Povelje Europske unije o temeljnim pravima – Sloboda izražavanja i informiranja – Zaštita intelektualnog vlasništva – Obveze naložene pružateljima usluge dijeljenja sadržaja putem interneta – Automatska prethodna provjera (filtriranje) sadržaja koje objavljuju korisnici”

1. Tužba za poništenje – Predmet – Djelomično poništenje – Uvjet – Odvojivost osporavanih odredaba – Objektivni kriterij – Neispunjena pretpostavka – Nedopuštenost

   (čl. 263. UFEU-a; Direktiva 2019/790 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 17.)

   (t. 17.-21.)

2. Približavanje zakonodavstava – Autorsko pravo i srodna prava – Direktiva 2019/790 – Usklađivanje prava na jedinstvenom digitalnom tržištu – Korištenje zaštićenog sadržaja od strane pružatelja usluge dijeljenja sadržaja putem interneta – Poseban sustav odgovornosti tih pružatelja usluga – Doseg

   (Direktiva 2019/790 Europskog parlamenta i Vijeća, uv. izj. 61. i 66. te čl. 2. t. 6. i čl. 17.)

   (t. 29.-31., 35.)

3. Približavanje zakonodavstava – Autorsko pravo i srodna prava – Direktiva 2019/790 – Usklađivanje prava na jedinstvenom digitalnom tržištu – Korištenje zaštićenog sadržaja od strane pružatelja usluge dijeljenja sadržaja putem interneta – Poseban sustav odgovornosti tih pružatelja usluga – Obveza naložena navedenim pružateljima usluga da prethodno provjere sadržaje koje objavljuju korisnici – Opravdano ograničenje ostvarivanja prava na slobodu izražavanja i informiranja

   (Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 11., čl. 17. st. 2. i čl. 52. st. 1; Direktiva 2019/10 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 17. st. 4. do 10.)

   (t. 45., 48.-58., 72., 76., 80.-99.)

Kratak prikaz

Direktivom 2019/790 o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu ( 1 ) uspostavljen je novi poseban mehanizam odgovornosti za pružatelje usluge dijeljenja sadržaja putem interneta (u daljnjem tekstu: pružatelji usluga). Članak 17. te direktive postavlja načelo prema kojem su pružatelji usluga izravno odgovorni kada korisnici njihovih usluga nezakonito učitavaju djela i druge predmete zaštite. Međutim, dotični pružatelji usluga mogu biti oslobođeni od te odgovornosti. U tu svrhu države članice dužne su, u skladu s odredbama tog članka ( 2 ), aktivno nadzirati sadržaje koje učitavaju korisnici kako bi spriječile dostupnost predmeta zaštite koje nositelji prava ne žele učiniti dostupnima na tim istim servisima.

Republika Poljska podnijela je tužbu za poništenje članka 17. stavka 4. točke (b) i točke (c) in fine Direktive 2019/790, i podredno, poništenje tog članka u cijelosti. Ona u biti tvrdi da te odredbe pružateljima usluga nalažu da provedu preventivno praćenje svih sadržaja koje njihovi korisnici žele objaviti, informatičkim alatima za automatsko filtriranje, a da se pritom njima nisu predviđena jamstva kojima se osigurava poštovanje prava na slobodu izražavanja i informiranja ( 3 ).

Odlučujući u velikom vijeću, Sud prvi put odlučuje o tumačenju Direktive 2019/790. Sud odbija tužbu Poljske presuđujući da je obveza pružatelja usluga predviđena tom direktivom, koja se sastoji od prethodne automatske provjere sadržaja koje korisnici objavljuju, popraćena odgovarajućim prikladnim jamstvima za osiguranje poštovanja njihova prava na slobodu izražavanja i informiranja, te pravedne ravnoteže između njega i prava intelektualnog vlasništva.

Ocjena Suda

Ispitujući, prije svega, dopuštenost tužbe, Sud utvrđuje da se točka (b) i točka (c) in fine članka 17. stavka 4. Direktive 2019/790 ne mogu odvojiti od ostatka tog članka i da je stoga zahtjev za poništenje samo tih odredbi nedopušten. Naime, člankom 17. uspostavlja se, u odnosu na pružatelje usluga, novi sustav odgovornosti, čije različite odredbe čine cjelinu i čiji je cilj uspostaviti ravnotežu između prava i interesa tih pružatelja usluga, korisnikâ njihovih usluga i nositeljâ prava. Posljedično, takvim djelomičnim poništenjem izmijenila bi se bit navedenog članka.

Nadalje, u pogledu merituma, Sud ispituje jedini tužbeni razlog koji je istaknula Poljska, a koji se temelji na ograničenju ostvarivanja prava na slobodu izražavanja i informiranja, koje proizlazi iz sustava odgovornosti uvedenog člankom 17. Direktive 2019/790. Sud najprije podsjeća da je dijeljenje informacija na internetu putem platformi za dijeljenje sadržaja putem interneta obuhvaćeno primjenom članka 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i članka 11. Povelje. Utvrđuje da ti pružatelji usluga, kako bi se izbjeglo da ih se smatra odgovornima kada korisnici učitavaju nezakonite sadržaje na njihove platforme za koje pružatelji usluga nemaju odobrenje nositelja prava, moraju dokazati da ispunjavaju sve uvjete za izuzeće predviđene u članku 17. stavku 4. točkama (a), (b) i (c) Direktive 2019/790, odnosno da su:

uložili najbolje napore kako bi dobili odobrenje (točka (a)); i

djelovali žurno kako bi na svojim platformama okončali konkretne povrede autorskog prava nakon što je do tih povreda došlo i nakon što su ih o njima dovoljno obrazloženo obavijestili nositelji prava (točka (c); i

uložili, nakon primitka takve obavijesti ili kada su im nositelji prava pružili relevantne i potrebne informacije prije nastanka povrede autorskog prava, „sve u svojoj moći [najbolje napore], u skladu s visokim sektorskim standardima profesionalne pažnje” (točke (b) i (c)).

Potonje obveze stoga de facto nalažu tim pružateljima usluga da izvrše prethodnu provjeru sadržaja koje korisnici žele učitati na njihove platforme, pod uvjetom da su od nositelja prava primili informacije ili obavijesti predviđene člankom 17. stavkom 4. točkama (b) i (c) te direktive. U tu svrhu su pružatelji usluga primorani koristiti se alatima za automatsko prepoznavanje i filtriranje. Međutim, takva provjera i takvo prethodno filtriranje mogu ograničiti važno sredstvo širenja sadržaja putem interneta i tako predstavljati ograničenje prava na slobodu izražavanja i informiranja, zajamčenog člankom 11. Povelje. Usto, to se ograničenje može pripisati zakonodavcu Unije jer je ono izravna posljedica navedenog posebnog sustava odgovornosti. Stoga Sud zaključuje da taj sustav ograničava ostvarivanje prava na slobodu izražavanja i informiranja dotičnih korisnika.

Naposljetku, što se tiče pitanja je li ograničenje o kojem je riječ opravdano s obzirom na članak 52. stavak 1. Povelje, Sud ističe, s jedne strane, da je to ograničenje predviđeno zakonom, s obzirom na to da proizlazi iz obveza naloženih pružateljima tih usluga odredbom akta Unije, odnosno člankom 17. stavkom 4. točkom (b) i točkom (c) in fine Direktive 2019/790, te poštuje bit prava na slobodu izražavanja i informiranja korisnikâ interneta. S druge strane, u okviru kontrole proporcionalnosti, Sud utvrđuje da navedeno ograničenje odgovara potrebi zaštite intelektualnog vlasništva zajamčenoj u članku 17. stavku 2. Povelje, da je nužno za ispunjenje te potrebe i da obveze naložene pružateljima usluga ne ograničavaju neproporcionalno pravo na slobodu izražavanja i informiranja korisnika.

Naime, kao prvo, zakonodavac Unije postavio je jasno i precizno ograničenje mjera koje se mogu donijeti pri provedbi tih obveza, isključujući osobito mjere kojima se filtrira i onemogućuje zakonit sadržaj prilikom učitavanja. Kao drugo, Direktivom 2019/790 nalaže se državama članicama da vode računa o tome da se korisnicima omogući učitavanje i stavljanje na raspolaganje sadržaja koji oni stvore u posebne svrhe citiranja, kritike, osvrta, karikature, parodije ili pastiša. Usto, pružatelji usluga dužni su obavijestiti korisnike o mogućnosti korištenja djela i drugih predmeta zaštite na temelju iznimaka ili ograničenja autorskog prava i srodnih prava predviđenih pravom Unije ( 4 ). Kao treće, odgovornost pružatelja usluga može se utvrditi samo pod uvjetom da im dotični nositelji prava daju relevantne i potrebne informacije o sadržajima o kojima je riječ. Kao četvrto, članak 17. te direktive, čija primjena ne dovodi ni do kakve opće obveze praćenja, podrazumijeva da se pružatelje usluga ne može obvezati da spriječe učitavanje i stavljanje na raspolaganje javnosti sadržaja čije bi utvrđenje protuzakonitosti od njih zahtijevalo autonomnu ocjenu sadržaja ( 5 ). U tom pogledu, moguće je da se pristup neovlaštenom sadržaju može izbjeći samo na temelju obavijesti nositeljâ prava. Kao peto, Direktivom 2019/790 uvodi se više postupovnih jamstava, među ostalim, mogućnost podnošenja pritužbe za korisnike ako smatraju da je pristup sadržaju koji su učitali neopravdano onemogućen te pristup izvansudskim mehanizmima pravne zaštite i učinkovitim pravnim sredstvima pred sudom ( 6 ). Kao šesto, tom se direktivom Europska komisija obvezuje da organizira dijaloge s dionicima s ciljem raspravljanja o najboljim praksama za suradnju između pružatelja usluga i nositelja prava kao i da izda smjernice o primjeni tog sustava ( 7 ).

Stoga Sud zaključuje da je zakonodavac Unije obvezu pružatelja usluga da provjeravaju sadržaje koje korisnici žele učitati na njihove platforme prije njihova stavljanja na raspolaganje javnosti, koja proizlazi iz posebnog sustava odgovornosti, uspostavljenog člankom 17. stavkom 4. Direktive 2019/790, popratio prikladnim jamstvima kako bi osigurao poštovanje prava na slobodu izražavanja i informiranja korisnika, te pravedne ravnoteže između njega, s jedne strane, i prava intelektualnog vlasništva, s druge strane. Na državama članicama je da prilikom prenošenja članka 17. te direktive paze na to da se oslone na tumačenje te odredbe koje omogućava osiguravanje pravedne ravnoteže između različitih temeljnih prava zaštićenih Poveljom. Nadalje, prilikom provedbe mjera za prenošenje tog članka na tijelima i sudovima država članica je ne samo da tumače svoje nacionalno pravo na način koji je u skladu s tim člankom nego i da paze na to da se ne oslone na njegovo tumačenje koje bi bilo u sukobu s navedenim temeljnim pravima ili drugim općim načelima prava Unije kao što je načelo proporcionalnosti.

( 1 ) Direktiva (EU) 2019/790 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. travnja 2019. o autorskom pravu i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu i izmjeni direktiva 96/9/EZ i 2001/29/EZ (SL 2019., L 130, str. 92. i ispravak SL 2019., L 134, str. 25.)

( 2 ) Vidjeti članak 17. stavak 4. točku (b) i točku (c) in fine Direktive 2019/790.

( 3 ) Kako je zajamčena člankom 11. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (u daljnjem tekstu: Povelja).

( 4 ) Članak 17. stavci 7. i 9. Direktive 2019/790

( 5 ) Članak 17. stavak 8. Direktive 2019/790

( 6 ) Članak 17. stavak 9. prvoi i drugi podstavak Direktive 2019/790

( 7 ) Članak 17. stavak 10. Direktive 2019/790