Predmet C-181/19

Jobcenter Krefeld - Widerspruchsstelle protiv osobe JD

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Landessozialgericht Nordrhein-Westfalen)

Presuda Suda (veliko vijeće) od 6. listopada 2020.

„Zahtjev za prethodnu odluku – Slobodno kretanje osoba – Radnici – Uredba (EU) br. 492/2011 – Članak 7. stavak 2. – Jednako postupanje – Socijalne povlastice – Članak 10. – Djeca koja se školuju – Direktiva 2004/38/EZ – Članak 24. – Socijalna pomoć – Uredba (EZ) br. 883/2004 – Članak 4. – Članak 70. – Posebna nedoprinosna novčana davanja – Radnik migrant koji uzdržava djecu koja se školuju u državi članici domaćinu”

1. Slobodno kretanje osoba – Radnici – Pravo na boravak članova obitelji – Dijete radnika migranta ili bivšeg radnika migranta koje se školuje u državi članici domaćinu – Roditelj koji stvarno ostvaruje roditeljsku skrb nad tim djetetom – Pravo boravka isključivo na temelju članka 10. Uredbe br. 492/2011 – Obveza ispunjenja uvjeta iz Direktive 2004/38 – Nepostojanje – Gubitak statusa radnika navedenog roditelja – Nepostojanje utjecaja

   (Uredba br. 492/2011 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 10.; Direktiva 2004/38 Europskog parlamenta i Vijeća)

   (t. 35., 37.-39. i 49.)

2. Slobodno kretanje osoba – Radnici – Jednako postupanje – Socijalne povlastice – Pojam – Socijalno davanje kojim se osigurava podmirenje osnovnih životnih potreba njegovih korisnika – Uključenost

   (Uredba br. 492/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 7. st. 2.)

   (t. 41., 42.)

3. Slobodno kretanje osoba – Radnici – Jednako postupanje – Socijalne povlastice – Nositelji prava – Dijete radnika migranta ili bivšeg radnika migranta koje se školuje u državi članici domaćinu – Roditelj koji stvarno ostvaruje roditeljsku skrb nad tim djetetom – Gubitak statusa radnika navedenog roditelja – Nepostojanje utjecaja

   (čl. 45. UFEU-a; Uredba br. 492/2011 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 7. st. 2. i čl. 10.)

   (t. 43.-48., 50.-55.)

4. Slobodno kretanje osoba – Radnici – Jednako postupanje – Socijalne povlastice – Nacionalni propis na temelju kojeg se iz korištenja davanja kojima se osigurava podmirenje osnovnih životnih potreba isključuje bivšeg radnika migranta i njegovu djecu koji se mogu pozvati na pravo samostalnog boravka na temelju školovanja djece u državi članici domaćinu – Nedopuštenost – Opravdanje – Odstupanje od načela jednakog postupanja s građanima Unije u području socijalne pomoći – Neprimjenjivost – Građanin Unije koji pravo boravka također ima kao tražitelj zaposlenja – Nepostojanje utjecaja

   (Uredba br. 492/2011 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 7. st. 2. i čl. 10.; Direktiva 2004/38 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 24. st. 2.)

   (t. 55., 58.-65., 69.-73., 77., 79. i t. 1. izreke)

5. Socijalna sigurnost – Radnici migranti – Jednako postupanje u smislu članka 4. Uredbe br. 883/2004 – Područje primjene – Posebna nedoprinosna novčana davanja – Uključenost

   (Uredba br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 3. st. 3., čl. 4. i čl. 70. st. 2.)

   (t. 83.)

6. Socijalna sigurnost – Radnici migranti – Jednako postupanje – Nacionalni propis na temelju kojeg se iz korištenja posebnih nedoprinosnih novčanih davanja isključuje bivšeg radnika migranta i njegovu djecu koji se mogu pozvati na pravo samostalnog boravka na temelju školovanja djece u državi članici domaćinu – Nedopuštenost – Opravdanje – Odstupanje od načela jednakog postupanja s građanima Unije u području socijalne pomoći – Neprimjenjivost

   (uredbe br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 3 st. 1. i 3., čl. 4. i čl. 70. st. 2. i br. 492/2011, čl. 10.; Direktiva 2004/38 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 24. st. 2.)

   (t. 84.-89. i t. 2. izreke)

Kratak prikaz

Bivši radnik migrant i njegova djeca koji imaju pravo boravka na temelju školovanja djece ne mogu biti automatski isključeni iz osnovnih socijalnih davanja predviđenih nacionalnim pravom jer je taj radnik postao nezaposlen

Osoba JD poljski je državljanin koji od 2013. sa svojim dvjema maloljetnim kćerima živi u Njemačkoj, gdje se one školuju. JD je 2015. i 2016. u toj državi članici obavljao više djelatnosti u svojstvu zaposlene osobe, prije nego što je postao nezaposlen. Od rujna 2016. do lipnja 2017. obitelj je, među ostalim, primala davanja u okviru osnovne socijalne zaštite predviđena njemačkim propisom, odnosno osobi JD isplaćivane su „dodatne naknade za nezaposlenost” (Arbeitslosengeld II), a njezinoj djeci „socijalne naknade” (Sozialgeld). JD je od 2. siječnja 2018. ponovno zaposlen u punom radnom vremenu u Njemačkoj.

Osoba JD pred nadležnim njemačkim tijelom Jobcenterom Krefeld zatražila je zadržavanje prava na isplatu navedenih davanja za razdoblje od lipnja do prosinca 2017. Međutim, Jobcenter Krefeld odbio je njezin zahtjev uz obrazloženje da tijekom spornog razdoblja JD nije zadržao svoj status radnika i da je u Njemačkoj boravio samo kao tražitelj zaposlenja. JD je podnio tužbu protiv te odluke, koja je prihvaćena. Jobcenter Krefeld zatim je podnio žalbu Landessozialgerichtu Nordrhein-Westfalen (Zemaljski socijalni sud Sjeverne Rajne-Vestfalije, Njemačka).

Povodom zahtjeva za prethodnu odluku koji je uputio potonji sud, Sud je u presudi donesenoj 6. listopada 2020. u velikom vijeću pobliže odredio prava koja s obzirom na uredbe br. 492/2011 ( 1 ) i br. 883/2004 ( 2 ) te Direktivu 2004/38 ( 3 ) ima bivši radnik migrant koji uzdržava djecu koja se školuju u državi članici domaćinu.

Sud je u tom pogledu, nakon što je istaknuo da se davanja u okviru predmetne socijalne zaštite mogu kvalificirati kao „socijalna povlastica” u smislu Uredbe br. 492/2011, kao prvo, presudio da se toj uredbi protivi nacionalni propis na temelju kojeg su u svim okolnostima i automatski bivši radnik migrant i njegova djeca isključeni iz korištenja takvim davanjima, iako na temelju navedene uredbe ( 4 ) imaju pravo samostalnog boravka na temelju školovanja djece.

Da bi došao do tog zaključka, Sud je najprije podsjetio na to da pravo boravka koje je djeci (bivšeg) radnika migranta priznato kako bi im se zajamčilo pravo na pristup obrazovanju i, na izveden način, pravo boravka priznato roditelju koji o njima skrbi izvorno proizlaze iz statusa radnika tog roditelja. Međutim, nakon što je jednom stečeno, to se pravo osamostaljuje i može nastaviti postojati nakon gubitka navedenog statusa. Sud je zatim zaključio da osobe koje imaju takvo pravo boravka također imaju pravo na jednako postupanje kao i s domaćim državljanima u području dodjeljivanja socijalnih povlastica koje je predviđeno Uredbom br. 492/2011 ( 5 ), i to čak i kada se više ne mogu pozivati na status radnika na temelju kojeg su ostvarile svoje prvotno pravo boravka. Dakle, takvim tumačenjem izbjegava se da se osoba koja namjerava napustiti svoju državu članicu podrijetla sa svojom obitelji kako bi mogla raditi u drugoj državi članici, u slučaju gubitka zaposlenja, izlaže riziku da mora prekinuti školovanje svoje djece i vratiti se u svoju državu podrijetla jer je izgubila pravo na socijalna davanja predviđena nacionalnim pravom koja bi im omogućila da raspolažu sredstvima koja su dostatna za život.

Naposljetku, Sud je presudio da se država članica domaćin ne može u slučaju kao što je ovaj pozivati na odstupanje od načela jednakog postupanja u području socijalne pomoći predviđeno Direktivom 2004/38 ( 6 ). To odstupanje omogućava odbijanje dodjeljivanja socijalne pomoći određenim kategorijama osoba, poput onih koje na temelju te direktive imaju pravo boravka na temelju traženja zaposlenja u državi članici domaćinu, i to kako bi se izbjeglo da te osobe postanu prekomjeran teret za sustav socijalne pomoći države članice domaćina. To se odstupanje mora usko tumačiti i može se primijeniti samo na osobe čije se pravo boravka temelji isključivo na navedenoj direktivi. Točno je da u ovom predmetu zainteresirane stranke imaju pravo boravka na osnovi te direktive ( 7 ) na temelju toga što dotični roditelj traži zaposlenje. Međutim, budući da se oni mogu pozvati i na pravo samostalnog boravka na temelju Uredbe br. 492/2011, navedeno odstupanje protiv njih se ne može isticati. Stoga se nacionalnim propisom na temelju kojeg ih se isključuje iz svakog prava na davanja u okviru socijalne zaštite uspostavlja različito postupanje u području socijalnih povlastica u odnosu na domaće državljane, što je protivno toj uredbi ( 8 ).

Kao drugo, Sud je zaključio da (bivši) radnik migrant i njegova djeca, koji pravo boravka imaju na temelju Uredbe br. 492/2011 i koji su uključeni u sustav socijalne sigurnosti u državi članici domaćinu, također imaju pravo na jednako postupanje koje proizlazi iz Uredbe br. 883/2004 ( 9 ). Odbijanje dodjeljivanja svakog prava na davanja u okviru predmetne socijalne zaštite stoga predstavlja različito postupanje u odnosu na domaće državljane. To različito postupanje protivno je toj uredbi ( 10 ), s obzirom na to da se odstupanje predviđeno Direktivom 2004/38 ( 11 )ne može, zbog razloga istovjetnih onima koje je Sud iznio u kontekstu Uredbe br. 492/2011, primijeniti na situaciju takvog radnika i njegove djece koja se školuju.

( 1 ) Uredba (EU) br. 492/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 5. travnja 2011. o slobodi kretanja radnika u Uniji (SL 2011., L 141, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 264.)

( 2 ) Uredba (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti (SL 2004., L 166, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 3., str. 160.)

( 3 ) Direktiva 2004/38/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji slobodno se kretati i boraviti na državnom području država članica, o izmjeni Uredbe (EEZ) br. 1612/68 i stavlja[n]ju izvan snage direktiva 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ (SL 2004., L 158, str. 77. i ispravci SL 2004., L 229, str. 35. i SL 2005., L 197, str. 34.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 5., svezak 2., str. 42. i ispravak SL 2016., L 87, str. 36.)

( 4 ) Članak 10. Uredbe br. 492/2011

( 5 ) Članak 7. stavak 2. Uredbe br. 492/2011

( 6 ) Članak 24. stavak 2. Direktive 2004/38

( 7 ) Članak 14. stavak 4. točka (c) Direktive 2004/38

( 8 ) Članak 7. stavak 2. Uredbe br. 492/2011 u vezi s njezinim člankom 10.

( 9 ) Članak 4. Uredbe br. 883/2004

( 10 ) Članak 4. Uredbe br. 883/2004

( 11 ) Članak 24. stavak 2. Direktive 2004/38