Spojeni predmeti T-721/18 i T-81/19

Zoi Apostolopoulou

i

Anastasia Apostolopoulou-Chrysanthaki

protiv

Europske komisije

Presuda Općeg suda (deveto vijeće) od 21. prosinca 2021.

„Izvanugovorna odgovornost – Ugovori o dodjeli bespovratnih sredstava sklopljeni u okviru različitih programa Unije – Povreda ugovornih odredbi koju je počinilo društvo primatelj potpore – Prihvatljivi troškovi – OLAF-ova istraga – Likvidacija društva – Povrat od članova navedenog društva – Prisilno izvršenje – Navodi koje su zastupnici Komisije iznijeli pred nacionalnim sudovima – Identifikacija tuženika – Povreda formalnih zahtjeva – Djelomična nedopuštenost – Dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima”

1. Sudski postupak – Akt kojim se pokreće postupak – Formalni zahtjevi – Određivanje predmeta spora – Sažeti prikaz iznesenih razloga – Tužba za naknadu štete koju je prouzročila institucija Unije – Zahtjev da se toj instituciji naloži da usvoji određeno ponašanje – Nalog o nečinjenju – Dopuštenost

   (Statut Suda, čl. 21. prvi podst. i čl. 53.; Poslovnik Općeg suda, čl. 76. točka (d))

   (t. 86.-89.)

2. Sudski postupak – Akt kojim se pokreće postupak – Formalni zahtjevi – Određivanje predmeta spora – Sažeti prikaz iznesenih razloga – Tužba za naknadu štete koju je prouzročila institucija Unije – Zahtjev da se toj instituciji naloži da usvoji određeno ponašanje – Nalog za činjenje – Nepostojanje pojašnjenja – Nedopuštenost

   (Statut Suda, čl. 21. prvi podst. i čl. 53.; Poslovnik Općeg suda, čl. 76. točka (d))

   (t. 90.-93.)

3. Sudski postupak – Prigovor litispendencije – Istovjetnost stranaka, predmeta i razloga u dvjema tužbama – Tužba za naknadu razne neimovinske štete – Nepostojanje identiteta predmeta – Dopuštenost

   (t. 98.-105.)

4. Izvanugovorna odgovornost – Pretpostavke – Nezakonitost – Ortaštvo koje je bilo korisnik financijskih sredstava u okviru različitih programa Unije – Nacionalni ovršni postupci čiji je cilj povrat dijela tih financijskih sredstava od članova tog ortaštva – Navođenje različitih navoda u vezi s tim ortaštvom i njegovim članovima od strane Komisijinih pravnih zastupnika pred nacionalnim sudovima – Čin koji nije nezakonit

   (čl. 340. st. 2. UFEU-a)

   (t. 126.-131., 151.-156.)

5. Izvanugovorna odgovornost – Pretpostavke – Dovoljno ozbiljna povreda pravnog pravila kojim se dodjeljuju prava pojedincima – Pravno pravilo kojim se dodjeljuju prava pojedincima – Pojam – Načelo postupovne lojalnosti utvrđeno nacionalnim pravom – Isključenost – Nepostojanje nezakonitosti koja bi dovela do izvanugovorne odgovornosti Unije

   (čl. 340. st. 2. UFEU-a)

   (t. 157.-166.)

Kratak prikaz

Tužiteljice su jedine dvije članice društva Koinonia Tis Pliroforias Anoichti Stis Eidikes Anagkes - Isotis (u daljnjem tekstu: Isotis), grčkog ortaštva bez cilja stjecanja dobiti osnovanog u siječnju 2004. Na dan njegova osnivanja Isotis je na temelju nacionalnog propisa imao pravnu osobnost. Stoga su se vjerovnici tog društva mogli obratiti članovima kako bi naplatili svoja potraživanja samo nakon prestanka postojanja i likvidacije društva i pod uvjetom da imovina društva nije bila dovoljna za njihovo namirenje.

Društvo Isotis sklopilo je više ugovora s Europskom zajednicom, koju zastupa Komisija Europskih zajednica, kojima je cilj ostvarenje određenih projekata u okviru različitih programa Unije. Neki od tih ugovora bili su predmet financijske revizije koju je Komisija provela u veljači 2010. U konačnom revizorskom izvješću zaključeno je da su svi troškovi koje je društvo Isotis imalo tijekom izvršenja ugovorâ na koje se ta revizija odnosi neprihvatljivi i da svi relevantni iznosi isplaćeni društvu Isotis moraju biti naplaćeni. U prosincu 2010. društvo Isotis stavljeno je u likvidaciju. Nakon toga je Komisija u travnju i lipnju 2011. izdala više obavijesti o terećenju na temelju ugovora na koje se odnosi revizija iz veljače 2010. Nakon istrage koju je vodio u vezi s mogućim prijevarama kojima se nanosi šteta financijskim interesima Unije od strane, među ostalim, Isotisa, Europski ured za borbu protiv prijevara (OLAF) dao je preporuke za donošenje primjerenih mjera i obavještavanje grčkih pravosudnih tijela zbog sumnji u postojanje kaznenog djela prijevare kojim se nanosi šteta navedenim interesima.

Tužbu koju je društvo Isotis podnijelo na temelju članka 272. UFEU-a odbio je Opći sud ( 1 ), koji mu je naložio, među ostalim, povrat financijskih doprinosa koje je primilo na temelju ugovorâ na koje se odnosi revizija iz veljače 2010. Sud je odbio žalbu podnesenu protiv te presude ( 2 ).

Usporedno s ugovorima na koje se odnosi revizija iz veljače 2010., Zajednica je s više suugovaratelja sa sjedištem u različitim državama članicama Unije, među kojima i Isotis, sklopila ugovor čiji je predmet bio provedba projekta REACH112. Komisija je u rujnu 2013. izdala opomenu dužniku za povrat određenog iznosa zbog prestanka sudjelovanja društva Isotis u tom projektu. Opći sud prihvatio je tužbu društva Isotis u dijelu u kojem se odnosi na troškove koje je iskazalo za prvo referentno razdoblje projekta REACH112 te mu naložio da Komisiji plati ostatak iznosa čiji je povrat zatražila ta institucija ( 3 ), uvećan za zatezne kamate.

Komisija je u rujnu 2017. tužiteljicama dostavila tri naloga za izvršenje koje je izdao Monomeles Protodikeio Athinon (Inokosni visoki građanski sud u Ateni, Grčka). Presudu kojom je taj sud djelomično prihvatio prigovor tužiteljica na prisilno izvršenje ukinuo je Efeteio Athinon (Žalbeni sud u Ateni, Grčka). Potonji je sud prihvatio prigovor, s obzirom na činjenicu da primjenjivo grčko pravo ne dopušta provedbu prisilnog izvršenja protiv tužiteljica, iako su one jedini članovi društva Isotis, te da se takvo izvršenje može tražiti samo protiv pravne osobe Isotis.

U prosincu 2018. i veljači 2019. tužiteljice su podnijele dvije tužbe radi, među ostalim, naknade štete koju su navodno pretrpjele zbog povrede njihova ugleda i dostojanstva od strane, s jedne strane, zastupnika Komisije i člana osoblja OLAF-a u okviru postupka prigovora protiv prisilnog izvršenja (u daljnjem tekstu: predmet T-721/18) i, s druge strane, od strane zastupnika Komisije u okviru žalbenog postupka (u daljnjem tekstu: predmet T-81/19).

Opći sud odbio je te tužbe kao djelomično nedopuštene i odbio kao djelomično neosnovane. Ti su predmeti dali priliku Općem sudu da ispita osjetljivo pitanje u kojoj mjeri tužiteljice, jedini članovi društva Isotis, mogu dobiti naknadu neimovinske štete koju su pretrpjele zbog različitih navoda koje su iznijeli Komisijini zakonski zastupnici pred grčkim sudovima.

Ocjena Općeg suda

Što se tiče dopuštenosti tužbi, Opći sud se, kao prvo, poziva na navodnu nepreciznost tužbi. Stoga Opći sud ističe, kao prvo, da zahtjev tužiteljica kojim se traži da se Komisiji naloži da se suzdrži od svih povreda njihove osobnosti u budućnosti treba smatrati zahtjevom za izdavanje naloga za nečinjenje. Takav je nalog jedan od oblika naknade štete u naravi koju dodjeljuje sud Unije, koja se može ostvariti samo ako je izvanugovorna odgovornost Unije već utvrđena. Stoga Opći sud zaključuje da je taj zahtjev tužiteljica dopušten jer je izravno povezan s predmetom spora u tijeku i jer tužiteljice traže naknadu neimovinske štete koja se sastoji od povrede njihova ugleda, za koju smatraju da je odgovorna Komisija.

Kao drugo, Opći sud ističe da zahtjev tužiteljica kojim se traži da se Komisiji naloži davanje javne izjave radi uspostave njihova ugleda predstavlja zahtjev za izdavanje naloga za činjenje. Ipak, navodi da iako u skladu sa sudskom praksom naknada štete u naravi može poprimiti oblik takvog naloga koji sud Unije izdaje Komisiji, zahtjev za izdavanje naloga mora ispunjavati zahtjeve jasnoće i preciznosti ( 4 ). U predmetnom slučaju Opći sud smatra da zahtjev tužiteljica nije dopušten jer, s jedne strane, nisu u svojim tužbama pobliže odredile ni oblik ni modalitete koje izjava čiji je cilj ponovna uspostava ugleda mora imati i, s druge strane, nisu pružile dostatna pojašnjenja u vezi s točnim dosegom svojeg zahtjeva.

Kao drugo, Opći sud utvrđuje da, s obzirom na to da dvije tužbe nemaju strogo isti predmet, ne postoji litispendencija i stoga je tužba u predmetu T-81/19 dopuštena. Naime, iako su obje tužbe podnesene na istom pravnom temelju ( 5 ), suprotstavljaju iste stranke i odnose se na naknadu neimovinske štete koju je svakoj tužiteljici navodno prouzročila Komisija, šteta za koju se traži naknada nije istovjetna s obzirom na to da proizlazi iz različitih činjenica. Naime, s jedne strane, ponavljanje, u okviru žalbenog postupka, navodno lažnih i klevetničkih navoda može samo po sebi dovesti do štete koja se razlikuje od one koja je prvotno bila prouzročena. S druge strane, Komisija je u okviru tog istog postupka iznijela nove tvrdnje koje bi, pod pretpostavkom da su štetne, mogle dovesti do nastanka neimovinske štete koja se razlikuje od one na koju se tužiteljice pozivaju u predmetu T-721/18.

Opći sud meritorno analizira, kao prvo, postupanje koje se stavlja na teret Komisiji. Tako Opći sud naglašava da u pismenima podnesenima u okviru prvostupanjskog i žalbenog postupka zastupnici Komisije nisu prigovarali tužiteljicama da su krive za prijevarno postupanje, nego da su imale aktivnu ulogu u upravljanju društvom Isotis. Stoga se puka tvrdnja, u predmetu T-721/18, da su tužiteljice imale aktivnu ulogu u upravljanju društvom Isotis, uključujući u pogledu upravljanja financijskim sredstvima Unije, ne može smatrati optužbom za prijevaru koja im je nanesena. Isto tako, u predmetu T-81/19 navodi zastupnika Komisije u žalbenom postupku, čiji je cilj bio dovesti u pitanje postojanje pravne osobnosti društva Isotis, sami po sebi ne podrazumijevaju optužbu prijevare kojom se nanosi šteta financijskim interesima Unije protiv tužiteljica.

Kao drugo, Opći sud provjerava je li okolnost da su zastupnici Komisije pogrešno tvrdili da su tužiteljice imale aktivnu ulogu u upravljanju društvom Isotis i dali određen broj činjeničnih tvrdnji kojima se nastoji dovesti u pitanje postojanje pravne osobnosti društva Isotis u okviru prvostupanjskog i žalbenog postupka nezakonito postupanje koje može dovesti do izvanugovorne odgovornosti Unije. Opći sud odbija argumentaciju tužiteljica koja se temelji na povredi njihova prava na ljudsko dostojanstvo ( 6 ), prema kojoj je Komisija povrijedila to pravo time što ih je u prvostupanjskom i žalbenom postupku predstavljala kao počiniteljice prijevare u odnosu na Komisiju i Uniju s obzirom na to da se ta argumentacija temelji na pogrešnoj pretpostavci. Nadalje, podsjeća na to da, u svakom slučaju, činjenica da postoji mogućnost ostvarivanja svojih prava sudskim putem i sudski nadzor koji ona podrazumijeva jest izraz općeg pravnog načela koje je zajedničko državama članicama ( 7 ). Naime, pojašnjava da se argumentacijom tužiteljica nastoji smatrati da bi Komisijino podnošenje bilo kakvog argumenta kojim se nastoji dokazati njihovo prijevarno ponašanje u okviru postupka prigovora protiv prisilnog izvršenja nužno dovelo do povrede njihova prava na dostojanstvo, što bi moglo uključivati izvanugovornu odgovornost Unije s obzirom na to da su nacionalni sudovi odbacili dotični argument. Međutim, ako bi se ta argumentacija prihvatila, ona bi ograničila Komisijino pravo na pokretanje postupka pred nacionalnim sudovima kako bi ishodila prisilno izvršenje presude Općeg suda kojom joj se priznaje potraživanje ( 8 ), u skladu s njegovim obvezama da osigura dobro upravljanje sredstvima Unije i suzbije prijevare i sva druga nezakonita djelovanja kojima se nanosi šteta financijskim interesima Unije ( 9 ).

Kao treće i posljednje, Opći sud odbija argument koji su tužiteljice iznijele u predmetu T-81/19, prema kojem je Komisijino postupanje nezakonito jer je njime povrijeđeno načelo postupovne odanosti. Naime, najprije ističe da se tužiteljice ne pozivaju na povredu pravnog pravila Unije kojim se dodjeljuju prava pojedincima, što je jedan od uvjeta za uspostavu izvanugovorne odgovornosti Unije, nego na povredu načela utvrđenog nacionalnim pravom koje nije bilo priznato u pravu Unije. Nadalje, Opći sud podsjeća na nadležnost nacionalnih sudova za nadzor zakonitosti mjera izvršenja donesenih u okviru prisilnog izvršenja ( 10 ) i napominje da je na Žalbenom sudu Atene da se uvjeri da je ponašanje zastupnika Komisije u okviru postupka prigovora protiv prisilnog izvršenja koji se pred njim vodio u skladu s načelom postupovne lojalnosti. Naposljetku, Opći sud pojašnjava da, unatoč činjenici da je on jedini nadležan za odlučivanje o tužbama za izvanugovornu odgovornost protiv Unije ili njezinih službenika ( 11 ), on u okviru takve tužbe ne može odlučiti o tome je li Komisija navodno povrijedila nacionalno postupovno pravilo, u okviru spora u vezi s prisilnim izvršenjem presude Općeg suda pred nacionalnim sudom, a da time ne povrijedi ovlasti koje su potonjem izričito dodijeljene i, prema tome, podjelu nadležnosti između suda Unije i nacionalnih sudova uspostavljenu UFEU-om.

( 1 ) Presuda od 16. srpnja 2014., Isotis/Komisija (T-59/11, EU:T:2014:679)

( 2 ) Rješenje od 31. svibnja 2016., Isotis/Komisija (C-450/14 P, neobjavljeno, EU:C:2016:477)

( 3 ) Presuda od 4. veljače 2016., Isotis/Komisija (T-562/13, neobjavljena, EU:T:2016:63)

( 4 ) Članak 76. točka (d) Poslovnika Općeg suda

( 5 ) Članci 268. i 340. drugi stavak UFEU-a

( 6 ) Kako je predviđeno u članku 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.

( 7 ) Zajamčenog člancima 6. i 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda

( 8 ) Na temelju članka 299. UFEU-a

( 9 ) Predviđenih člancima 317. i 325. UFEU-a.

( 10 ) Članak 299. četvrti stavak UFEU-a

( 11 ) Članak 268. UFEU-a