Predmet C-509/18

PF

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Supreme Court (Vrhovni sud, Irska))

Presuda Suda (veliko vijeće) od 27. svibnja 2019.

„Zahtjev za prethodnu odluku – Policijska i pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Europski uhidbeni nalog – Okvirna odluka 2002/584/PUP – Članak 6. stavak 1. – Pojam ‚pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog’ – Europski uhidbeni nalog koji je izdao glavni državni odvjetnik države članice – Položaj – Jamstvo neovisnosti”

1. Policijska suradnja – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Okvirna odluka o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica – Pojam „pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog” u smislu članka 6. stavka 1. Okvirne odluke – Tijela države članice koja sudjeluju u kaznenom sudovanju, a nisu sudovi – Uključenost – Pojam tijela koje sudjeluje u kaznenom sudovanju – Državni odvjetnik nadležan za kazneni progon osoba osumnjičenih za počinjenje kaznenog djela – Uključenost

   (Okvirna odluka Vijeća 2002/584, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299, čl. 1. st. 1. i čl. 6. st. 1.)

   (t. 28.-42.)

2. Policijska suradnja – Pravosudna suradnja u kaznenim stvarima – Okvirna odluka o europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica – Pojam „pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog” u smislu članka 6. stavka 1. Okvirne odluke – Državni odvjetnik nadležan za kazneni progon osoba osumnjičenih za počinjenje kaznenog djela – Uključenost – Uvjeti – Nužna neovisnost tog tijela u odnosu na izvršnu vlast – Nužnost mogućnosti sudskog nadzora odluke o izdavanju europskog uhidbenog naloga

   (Povelja Europske unije o temeljnim pravima, članak 6.; Okvirna odluka Vijeća 2002/584, kako je izmijenjena Okvirnom odlukom 2009/299, čl. 1. st. 3. i čl. 6. st. 1.)

   (t. 45.-53., 56., 57. i izreku)

Kratak prikaz

Njemačka državna odvjetništva ne daju dostatno jamstvo neovisnosti u odnosu na izvršnu vlast kada je riječ o izdavanju europskog uhidbenog naloga

U spojenim predmetima u kojima je donesena presuda OG i PI (Državna odvjetništva u Lübecku i Zwickauu) (C-508/18 i C-82/19 PPU) od 27. svibnja 2019., veliko vijeće Suda presudilo je da pojam „pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog” u smislu članka 6. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584/PUP ( 1 ), tijelo nadležno za izdavanje europskog uhidbenog naloga, treba tumačiti na način da ne obuhvaća državna odvjetništva države članice koja su, u okviru donošenja odluke o izdavanju europskog uhidbenog naloga, izravno ili neizravno izložena riziku podređenosti nalozima ili pojedinačnim uputama izvršne vlasti, poput ministarstva pravosuđa. Suprotno tomu, u presudi PF (Glavni državni odvjetnik Litve) (C-509/18) koju je također donijelo veliko vijeće na isti dan, Sud je presudio da taj pojam obuhvaća glavnog državnog odvjetnika države članice koji je, iako ustrojstveno neovisan o sudbenoj vlasti, nadležan za vođenje kaznenog progona te koji na temelju svojeg položaja u toj državi članici uživa jamstvo neovisnosti u odnosu na izvršnu vlast u okviru izdavanja europskog uhidbenog naloga.

U tim različitim predmetima bila je riječ o izvršenju u Irskoj europskih uhidbenih naloga koje su izdala njemačka državna odvjetništva radi kaznenog progona litavskog državljanina (predmet OG) i rumunjskog državljanina (predmet PI), kao i europskog uhidbenog naloga koji je izdao Glavni državni odvjetnik Litve radi kaznenog progona litavskog državljanina (predmet PF).

U svakoj od tih presuda Sud je najprije podsjetio da pojam „pravosudno tijelo”, u smislu članka 6. stavka 1. Okvirne odluke 2002/584, treba tumačiti autonomno i da taj pojam ne obuhvaća samo suce ili sudove države članice, već ga, u širem smislu, valja tumačiti na način da obuhvaća tijela koja sudjeluju u kaznenom sudovanju u toj državi članici, za razliku od, primjerice, ministarstava ili službi policije, koji su dio izvršne vlasti. Stoga taj pojam može obuhvatiti tijela države članice koja sudjeluju u kaznenom sudovanju u toj državi članici a da nisu nužno suci ili sudovi. U tom pogledu, budući da europski uhidbeni nalog olakšava slobodan protok sudskih odluka koje prethode presudi, a koje se odnose na vođenje kaznenog progona, tijela koja su u skladu s nacionalnim pravom nadležna za donošenje takvih odluka mogu biti obuhvaćena područjem primjene Okvirne odluke 2002/584. Stoga za tijelo poput državnog odvjetništva, koje je u okviru kaznenog postupka nadležno za kazneni progon osoba osumnjičenih za počinjenje kaznenog djela, kako bi one za to odgovarale pred sudom, treba smatrati da sudjeluje u sudovanju u državi članici o kojoj je riječ, a Sud smatra da je to slučaj kada je riječ o državnim odvjetništvima u Njemačkoj (predmeti OG i PI) i o Glavnom državnom odvjetniku Litve (predmet PF).

Nadalje, Sud podsjeća da sustav europskog uhidbenog naloga obuhvaća zaštitu na dvije razine postupovnih i temeljnih prava koja moraju biti zajamčena traženoj osobi. Na sudsku zaštitu na prvoj razini, prilikom donošenja nacionalne odluke, poput nacionalnog uhidbenog naloga, nadovezuje se zaštita koja se mora osigurati na drugoj razini, prilikom izdavanja europskog uhidbenog naloga. Kad je riječ o mjeri poput izdavanja europskog uhidbenog naloga, kojom se može ugroziti pravo na slobodu osobe o kojoj je riječ, priznato člankom 6. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, ta zaštita podrazumijeva donošenje odluke koja ispunjava zahtjeve djelotvorne sudske zaštite, u najmanju ruku na jednoj od dviju razina te zaštite. Stoga, kad je pravom države članice izdavanja nadležnost za izdavanje europskog uhidbenog naloga dodijeljena tijelu koje, iako sudjeluje u sudovanju u toj državi članici, nije sudac niti sud, nacionalna sudska odluka poput nacionalnog uhidbenog naloga na koju se nadovezuje europski uhidbeni nalog mora i sama ispunjavati te zahtjeve. Prema mišljenju Suda, takvo rješenje predstavlja jamstvo pravosudnom tijelu izvršenja da se odluka o izdavanju europskog uhidbenog naloga izdanog radi kaznenog progona temelji na nacionalnom postupku u odnosu na koji postoji sudski nadzor te da su osobi protiv koje je izdan taj nacionalni uhidbeni nalog bila pružena sva jamstva potrebna u okviru donošenja takve vrste odluke.

Druga razina zaštite podrazumijeva da pravosudno tijelo koje je u skladu s nacionalnim pravom nadležno za izdavanje europskog uhidbenog naloga provjerava, osobito, jesu li ispunjeni uvjeti za to izdavanje te je li ono proporcionalno, s obzirom na posebnosti svakog pojedinog slučaja. Usto, pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog mora pravosudnom tijelu izvršenja moći pružiti osiguranje da, s obzirom na jamstva pravnog poretka države članice izdavanja, u izvršavanju svojih dužnosti povezanih s izdavanjem europskog uhidbenog naloga postupa neovisno. Konkretnije, ta neovisnost zahtijeva postojanje pravila koja se odnose na pravni položaj i ustrojstvo, koja mogu jamčiti da pravosudno tijelo koje izdaje uhidbeni nalog u okviru donošenja odluke o izdavanju takvog uhidbenog naloga nije izloženo nikakvom riziku podređenosti, osobito, pojedinačnoj uputi izvršne vlasti. Naposljetku, kad je na temelju prava države članice izdavanja nadležnost za izdavanje europskog uhidbenog naloga dodijeljena tijelu koje, iako sudjeluje u sudovanju u toj državi članici, sâmo nije sud, u odnosu na odluku o izdavanju takvog uhidbenog naloga i, osobito, njezinu proporcionalnost u toj državi članici mora biti dopušten pravni lijek koji u potpunosti ispunjava zahtjeve djelotvorne sudske zaštite.

( 1 ) Okvirna odluka Vijeća 2002/584/PUP od 13. lipnja 2002. o Europskom uhidbenom nalogu i postupcima predaje između država članica (SL 2002., L 190, str. 1) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 3., str. 83. i ispravak SL 2013., L 222, str. 14.)