Predmet C-228/18

Gazdasági Versenyhivatal

protiv

Budapest Bank Nyrt. i dr.

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputila Kúria)

Presuda Suda (peto vijeće) od 2. travnja 2020.

„Zahtjev za prethodnu odluku – Tržišno natjecanje – Zabranjeni sporazumi – Članak 101. stavak 1. UFEU-a – Sustavi kartičnog plaćanja – Međubankovni sporazum kojim se određuje visina međubankovnih naknada – Sporazum kojim se tržišno natjecanje ograničava s obzirom na cilj i s obzirom na posljedicu – Pojam ograničenja tržišnog natjecanja ‚s obzirom na cilj’”

1. Prethodna pitanja – Nadležnost Suda – Granice – Općenita ili hipotetska pitanja – Provjera vlastite nadležnosti Suda

   (čl. 101. st. 1. i čl. 267. UFEU-a)

   (t. 29.-31.)

2. Zabranjeni sporazumi – Narušavanje tržišnog natjecanja – Kriteriji za ocjenu – Protutržišni cilj – Dovoljno utvrđenje – Ispitivanje posljedica – Dopuštenost

   (čl. 101. st. 1. UFEU-a)

   (t. 39.-44.)

3. Zabranjeni sporazumi – Narušavanje tržišnog natjecanja – Kriteriji za ocjenu – Razlika između ograničenja s obzirom na cilj i s obzirom na posljedicu – Ograničenje s obzirom na cilj – Dovoljan stupanj štetnosti – Ocjena

   (čl. 101. st. 1. UFEU-a)

   (t. 59., 69., 75., 78., 79., 82., 83.)

4. Zabranjeni sporazumi – Narušavanje tržišnog natjecanja – Međubankovni sporazum kojim se ujednačavaju iznosi međubankovnih naknada koje se plaćaju za transakcije kartičnog plaćanja – Protutržišni cilj – Kriteriji za ocjenu – Pojedinačno i konkretno ispitivanje, od strane nacionalnog suda, izreke i cilja sporazuma i gospodarskog i pravnog konteksta

   (čl. 101. st. 1. UFEU-a)

   (t. 60.-65., 69.-86.)

5. Zabranjeni sporazumi – Zabrana – Povrede – Određivanje cijene – Pojam – Međubankovni sporazum kojim se ujednačavaju iznosi međubankovnih naknada koje se plaćanja za transakcije kartičnog plaćanja – Višestrukost ciljeva – Utjecaj

   (čl. 101. st. 1. UFEU-a)

   (t. 69.-86.)

Kratak prikaz

U presudi Budapest Bank i dr., (C-228/18), objavljenoj 2. travnja 2020., Sud je pojasnio kriterije koji se primjenjuju na određivanje jesu li sporazumi sklopljeni između financijskih institucija o naknadama koje se primjenjuju na transakcije kartičnog plaćanja prakse ili sporazumi koji imaju za cilj ograničenje tržišnog natjecanja, zabranjeno člankom 101. UFEU-a.

Kúria (Vrhovni sud, Mađarska) uputila je Sudu zahtjev za prethodnu odluku u okviru spora između Gazdasági Versenyhivatala (Tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja, Mađarska) i dva pružatelja usluga kartičnog plaćanja, Vise i MasterCarda te šest kreditnih institucija o odluci koju je navedeno tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja donijelo 2009. Tom odlukom tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja utvrdilo je, među ostalim, postojanje protutržišnog sporazuma o takozvanim „međubankovnim” naknadama te je posljedično sedam financijskih institucija stranaka sporazuma te Visi i MasterCardu izreklo novčane kazne u različitim iznosima.

Prema elementima koje je naveo nacionalni sud, međubankovne naknade zaračunavaju se financijskim institucijama koje gospodarskim subjektima stavljaju na raspolaganje platne terminale (u daljnjem tekstu: banke prihvatiteljice) i financijskim institucijama izdavateljicama platnih kartica (u daljnjem tekstu: banke izdavateljice) kao članovima sustava kartičnog plaćanja koji nude Visa ili MasterCard kada se izvršava transakcija kartičnog plaćanja. Sedam financijskim institucija koje čine prevladavajući dio relevantnih nacionalnih tržišta sporazumjele su se u travnju 1996. o određivanju minimalnog iznosa naknade za usluge koje se trebaju zaračunati gospodarskim subjektima po njihovim kategorijama. U listopadu 1996. postignut je drugi sporazum (u daljnjem tekstu: Sporazum o MMN-u) o kojem se pregovaralo za račun Vise i MasterCarda, a kojim se nastojao ujednačiti iznos međubankovnih naknada koje se trebaju platiti unutar ta dva platna sustava. Nakon ispitivanja Sporazuma o MMN-u, tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja zaključilo je da je u razdoblju od dana pristupanja Mađarske Europske unije postojala povreda članka 101. UFEU-a svih financijskih institucija koje su kasnije pristupile Sporazumu o MMN-u te Vise i MasterCarda. Prema njegovu mišljenju, određivanje jedinstvenog iznosa i strukture primjenjive međubankovne naknade te, u pogledu Vise i MasterCarda, određivanje okvira u tu svrhu u njihovim internim pravilnicima, činili su sporazum obuhvaćen zabranom iz članka 101. UFEU-a jer nije imao samo cilj ograničavanja tržišnog natjecanja nego je povrh toga imao i ograničavajuće posljedice na tržišno natjecanje.

Sud je prije svega presudio da se članku 101. stavku 1. UFEU-a ne protivi to da se za isto protutržišno ponašanje smatra da ograničava tržišno natjecanje istodobno i s obzirom na cilj i s obzirom na posljedicu u smislu te odredbe. S obzirom na to da je od njega zatraženo da pojasni razliku između te dvije kategorije ograničenja tržišnog natjecanja, Sud je podsjetio da su određeni oblici djelovanja među poduzetnicima ograničenje tržišnog natjecanja „s obzirom na cilj” kada su sami po sebi dovoljno štetni i da pritom nije nužno ispitivanje njihovih učinaka na tržišno natjecanje. Međutim, ako se isto ponašanje kvalificira ograničenjem s obzirom na cilj tako i s obzirom na posljedicu, nadležno tijelo ili sud moraju potkrijepiti svoja utvrđenja dokazima koji su za to nužni i pojasniti kako se navedeni dokazi odnose na jednu ili na drugu vrstu ograničenja koje je tako utvrđeno.

Sud je potom odgovorio na pitanje kako se može kvalificirati sporazum o kojem je riječ u pogledu članka 101. stavka 1. UFEU-a, ali je prije toga podsjetio da je završna ocjena o tome na nacionalnom sudu.

Sud je prije svega u pogledu teksta Sporazuma o MMN-u istaknuo da se njime ujednačio iznos međubankovnih naknada koje su banke prihvatiteljice plaćale bankama izdavateljicama na ime platnih transakcija izvršenih karticama jednog od platnih sustava, čime se njime utjecalo na element tržišnog natjecanja između dva dotična platna sustava i između banaka prihvatiteljica. Sud je primijetio da bi, iako sporazumom o kojem je riječ nisu izravno utvrđene naknade za usluge, ograničenje „s obzirom na cilj” ipak moglo postojati ako bi se takav sporazum smatrao posrednim određivanjem cijena u smislu članka 101. stavka 1. točke (a) UFEU-a ili ponašanjem koje je jednako štetno za tržišno natjecanje na unutarnjem tržištu.

Međutim, s obzirom na to da je utvrdio da štetnost koja se zahtijeva za kvalifikaciju ograničenja „s obzirom na cilj” ne proizlazi nužno iz elemenata koji su podneseni Sudu u pogledu teksta sporazuma, Sud je ispitao elemente o zadanim ciljevima Sporazuma o MMN-u koji su mu na raspolaganju. U pogledu tih elemenata, Sud je smatrao da se ne može isključiti da se zadani cilj Sporazuma o MMN-u nije sastojao od toga da se utvrdi prag za naknade nego da se uspostavi određena ravnoteža između aktivnosti „izdavanja” i aktivnosti „prihvaćanja” unutar svakog dotičnog sustava kartičnog plaćanja u ovom slučaju. U tom pogledu Sud je smatrao relevantnom okolnost da su stranke sporazuma bile banke izdavateljice i banke prihvatiteljice. Iz provjera koje o tome treba izvršiti nacionalni sud proizlazi da je posljedica Sporazuma o MMN-u mogla biti ta da se, time što se njime neutraliziralo tržišno natjecanje između dvaju dotičnih sustava kartičnog plaćanja u pogledu međubankovnih naknada, pojača tržišno natjecanje u vezi s drugim obilježjima tih sustava, a što prema mišljenju Suda uključuje ocjenu tržišnog natjecanja koje bi postojalo na promatranom tržištu u slučaju nepostojanja Sporazuma o MMN-u i, slijedom toga, analizu njegovih posljedica.

Zbog toga je Sud smatrao da mu nisu podneseni elementi koji bi bili dovoljni da mu omoguće utvrđivanje je li neutralizacija tržišnog natjecanja u pogledu međubankovnih naknada provedena Sporazumom o MMN-u sama po sebi bila dovoljno štetna da nije potrebno ispitivanje njegovih posljedica i to u pogledu tržišnog natjecanja između dva sustava kartičnog plaćanja i u pogledu tržišnog natjecanja na tržištu prihvaćanja. Sud je naglasio da ograničenje, Sporazumom o MMN-u, pritiska za povećanje međubankovnih naknada koji bi nastao u slučaju nepostojanja sporazuma ipak relevantan za ispitivanje postojanja ograničenja koje proizlazi iz tog sporazuma.

Sud je stoga presudio da članak 101. stavak 1. UFEU-a treba tumačiti na način da se međubankovni sporazum, kojim se na isti iznos određuje međubankovna naknada koja se pri transakciji kartičnog plaćanja isplaćuje bankama izdavateljicama te kartice ne može kvalificirati sporazumom koji „s obzirom na cilj” može spriječiti, ograničiti ili narušiti tržišno natjecanje u smislu te odredbe, osim ako se za taj sporazum, s obzirom na njegov tekst, na njegove ciljeve i na njegov kontekst, može smatrati da je dovoljno štetan za tržišno natjecanje kako bi ga se takvim kvalificiralo, a što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.