Predmet C‑36/17

Daher Muse Ahmed

protiv

Bundesrepublik Deutshland

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Verwaltungsgericht Minden)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Članak 99. Poslovnika Suda – Uredba (EU) br. 604/2013 – Utvrđivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za azil koji je podnio državljanin treće zemlje u jednoj od država članica – Zahtjev za međunarodnu zaštitu koji je podnio državljanin treće zemlje koji uživa status dodijeljen supsidijarnom zaštitom – Primjenjivost postupka ponovnog prihvata”

Sažetak – Rješenje Suda (treće vijeće) od 5. travnja 2017.

Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Kriteriji i mehanizmi za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu – Uredba br. 604/2013 – Postupak ponovnog prihvata – Područje primjene – Zahtjev za međunarodnu zaštitu koji je podnio državljanin treće zemlje koji uživa status dodijeljen supsidijarnom zaštitom – Isključenost

(čl. 18. st. 1. t. (b) do (d) i čl. 23. st. 1. Uredbe br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća)

Odredbe i načela Uredbe (EU) br. 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o utvrđivanju kriterija i mehanizama za određivanje države članice odgovorne za razmatranje zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji je u jednoj od država članica podnio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva, koji uređuju, na izravan ili neizravan način, rokove podnošenja zahtjeva za ponovni prihvat, nisu primjenjivi u situaciji kao što je ona o kojoj je riječ u glavnom postupku, u kojoj je državljanin treće zemlje podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u jednoj državi članici nakon što mu je druga država članica dodijelila supsidijarnu zaštitu.

U tom pogledu važno je naglasiti da su ta pravila, kojima se uređuje tijek postupka ponovnog prihvata predviđenog ovom uredbom osiguranjem da zahtjev za ponovni prihvat bude podnesen u razumnom roku, po svojoj prirodi primjenjiva samo u situacijama u kojima takav postupak načelno može biti valjano pokrenut na temelju te uredbe. Iz članka 23. stavka 1. navedene uredbe proizlazi da se u takvim situacijama postupak ponovnog prihvata može odnositi samo na transfer osobe iz članka 18. stavka 1. točaka (b), (c) i (d) iste uredbe. Te se tri zadnje navedene odredbe odnose na podnositelja zahtjeva čiji se zahtjev trenutačno razmatra, državljanina treće zemlje ili osobu bez državljanstva koja je povukla svoj zahtjev dok se razmatrao te na državljanina treće zemlje ili osobu bez državljanstva čiji je zahtjev odbijen.

U tom pogledu, doista valja istaknuti da članak 18. stavak 1. točka (d) Uredbe br. 604/2013 ne određuje je li odbijeni „zahtjev” na koji se poziva, zahtjev za međunarodnu zaštitu ili zahtjev za azil stricto sensu. Međutim, ako se tu odredbu treba tumačiti kao da se odnosi na odbijanje zahtjeva za azil, ona bi se eventualno mogla primijeniti na državljanina treće zemlje koji uživa status dodijeljen na temelju supsidijarne zaštite, s obzirom na to da se taj status, na temelju članka 10. stavka 2. Direktive 2013/32, može dodijeliti tek nakon utvrđivanja da podnositelj zahtjeva ne udovoljava uvjetima za priznavanje statusa izbjeglice. Ipak, takvo se tumačenje članka 18. stavka 1. točke (d) ne može prihvatiti.

Posljedično, iz članka 23. stavka 1. Uredbe br. 604/2013, u vezi s člankom 18. stavkom 1. točkom (d) te uredbe, proizlazi da država članica ne može valjano tražiti od druge države članice da, u okviru postupaka definiranih tom uredbom, ponovno prihvati državljanina treće zemlje, kao što je onaj o kojemu je riječ u glavnom postupku, koji je podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu u toj prvoj državi članici, nakon što mu je ta druga država članica dodijelila supsidijarnu zaštitu.

(t. 25., 27., 28., 30.‑32., 41., 42. i izreka)