Predmet C-720/17

Mohammed Bilali

protiv

Bundesamt für Fremdenwesen und Asyl

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Verwaltungsgerichtshof (Austrija))

Presuda Suda (peto vijeće) od 23. svibnja 2019

„Zahtjev za prethodnu odluku – Područje slobode, sigurnosti i pravde – Politika azila – Supsidijarna zaštita – Direktiva 2011/95/EU – Članak 19. – Opoziv statusa supsidijarne zaštite – Zabluda uprave u pogledu činjeničnih okolnosti”

1. Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Status izbjeglice ili status stečen na temelju supsidijarne zaštite – Direktiva 2011/95 – Opoziv, poništenje ili odbijanje obnavljanja statusa supsidijarne zaštite – Zabluda uprave u pogledu činjeničnih okolnosti – Obveza opoziva navedenog statusa

   (Ženevska konvencija o statusu izbjeglica; Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2011/95, čl. 16. i čl. 19. st. 1.)

   (t. 40.-52., 56., 57., 64. i izreka)

2. Granična kontrola, azil i useljavanje – Politika azila – Status izbjeglice ili status stečen na temelju supsidijarne zaštite – Direktiva 2011/95 – Opoziv, poništenje ili odbijanje obnavljanja statusa supsidijarne zaštite – Gubitak navedenog statusa – Posljedica – Automatski gubitak prava boravka – Nepostojanje

   (Povelja Europske unije o temeljnim pravima, čl. 7.; Direktiva Europskog parlamenta i Vijeća 2011/95, čl. 19. st. 1. i čl. 19. st. 3. t. (b)); Direktiva Vijeća 2003/109, čl. 4. st. 1.a i čl. 9. st. 3.a)

   (t. 58.-62.)

Kratak prikaz

U presudi Bilali (C-720/17), donesenoj 23. svibnja 2019., Sud je presudio da članak 19. stavak 1. Direktive 2011/95 ( 1 ), u vezi s njezinim člankom 16., valja tumačiti na način da država članica mora opozvati status supsidijarne zaštite ako je taj status odobrila a da pritom nisu bili ispunjeni uvjeti za to odobrenje oslanjajući se na činjenice koje su se naknadno pokazale pogrešne iako se dotičnoj osobi ne može pripisati da je navedenu državu članicu tom prilikom dovela u zabludu.

U ovom su slučaju status supsidijarne zaštite i dozvola privremenog boravka, koji su odobreni dotičnoj osobi, bili opozvani po službenoj dužnosti jer je, s jedne strane, došlo do zablude prilikom utvrđivanja navodnog državljanstva te osobe, i jer joj, s druge strane, u slučaju vraćanja u državu svojega podrijetla ili prethodnog uobičajenog boravišta, nikada nije prijetila stvarna opasnost od ozbiljne nepravde u smislu članka 15. Direktive 2011/95.

U tom je kontekstu Sud prije svega istaknuo da je točno da članak 19. stavak 3. točka (b) Direktive 2011/95 predviđa gubitak statusa supsidijarne zaštite samo ako je dotična osoba pogrešno iznijela ili izostavila činjenice, što je bilo odlučujuće za odobrenje takvog statusa. Usto, nijedna druga odredba izričito ne predviđa da se navedeni status mora ili može opozvati ako je predmetna odluka o odobrenju donesena na temelju pogrešnih činjenica, a da dotična osoba pritom nije pogrešno izmijenila ili izostavila činjenice.

Međutim, Sud je također utvrdio da izričito nije isključena ni mogućnost gubitka tog statusa, ako država članica domaćin shvati da ga je odobrila na temelju pogrešnih podataka koji nisu pripisivi dotičnoj osobi. U tom je pogledu Sud naveo, s jedne strane, da situacija osobe kojoj je odobren status supsidijarne zaštite na temelju pogrešnih podataka a koja nikada nije ispunjavala pretpostavke za njegovo odobrenje nije ni u kakvoj vezi s logikom međunarodne zaštite. Slijedom toga, gubitak statusa supsidijarne zaštite u takvim je okolnostima u skladu sa svrhom i općom strukturom Direktive 2011/95, a osobito njezinim člankom 18., koji predviđa da se status supsidijarne zaštite može odobriti samo osobama koje ispunjavaju navedene uvjete. Naime, ako predmetna država članica nije mogla zakonito odobriti taj status, onda ga je tim više dužna opozvati kada je uočena njezina zabluda.

S druge strane, Sud je naglasio da članak 19. stavak 1. Direktive 2011/95 predviđa da, u pogledu zahtjeva za međunarodnu zaštitu koji su, kao u ovom slučaju, podneseni nakon stupanja na snagu Direktive 2004/83 ( 2 ), države članice moraju opozvati, poništiti ili odbiti obnoviti status supsidijarne zaštite ako je državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva prestao ispunjavati uvjete za supsidijarnu zaštitu u skladu s člankom 16. Direktive 2011/95, to jest ako su okolnosti na temelju kojih je odobrena supsidijarna zaštita prestale postojati ili su se promijenile do te mjere da zaštita više nije potrebna. U tom pogledu, izmjena saznanja države članice domaćina kad je riječ o osobnoj situaciji dotične osobe može na isti način, kao i izmjena činjeničnih okolnosti u trećoj zemlji, dovesti do toga da prvotni strah te osobe od ozbiljne nepravde više ne bude osnovan, pod uvjetom da ta izmjena saznanja bude dovoljno značajna i konačna u pogledu toga ispunjava li dotična osoba pretpostavke za odobrenje statusa supsidijarne zaštite. Stoga, ako država članica domaćin raspolaže novim informacijama koje dokazuju da, suprotno njezinoj prvotnoj ocjeni situacije u kojoj se nalazio državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva kojem je odobrila supsidijarnu zaštitu, a koja se temeljila na pogrešnim činjenicama, potonjem nikad nije prijetila opasnost od ozbiljne nepravde, ta država članica mora iz toga zaključiti da su se okolnosti na temelju kojih je odobren status supsidijarne zaštite izmijenile na način da zadržavanje tog statusa više nije opravdano. Štoviše, okolnost da zabluda u kojoj je bila država članica domaćin nije pripisiva dotičnoj osobi ne može izmijeniti utvrđenje u skladu s kojim ta osoba zapravo nikada nije ispunjavala pretpostavke koje opravdavaju odobrenje statusa supsidijarne zaštite.

Sud smatra da to tumačenje Direktive 2011/95 potvrđuje Ženevska konvencija ( 3 ) s obzirom na to da zahtjeve koji proizlaze iz te konvencije valja uzeti u obzir za potrebe tumačenja članka 19. te direktive. U tom kontekstu Sud je istaknuo da su dokumenti Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) osobito važni s obzirom na ulogu koju je UNHCR-u povjerena Ženevskom konvencijom. Međutim, iako nijedna odredba navedene konvencije izričito ne predviđa gubitak statusa izbjeglice kada se naknadno pokaže da taj status nikada nije ni trebao biti odobren, UNHCR ipak smatra da u takvom slučaju odluku o odobrenju statusa izbjeglice u načelu treba poništiti.

Osim toga, Sud je pojasnio da gubitak statusa supsidijarne zaštite na temelju članka 19. stavka 1. Direktive 2011/95, ne podrazumijeva zauzimanje stajališta o odvojenom pitanju u vezi s time gubi li dotična osoba svako pravo boravka u predmetnoj državi članici i može li biti protjerana u državu svojega podrijetla. Naime, s jedne strane i za razliku od gubitka navedenog statusa na temelju članka 19. stavka 3. točke (b) Direktive 2011/95, gubitak istog statusa na temelju članka 19. stavka 1. te direktive nije obuhvaćen ni slučajevima u kojima, u skladu s člankom 4. stavkom 1.a Direktive 2003/109 ( 4 ), države članice moraju odbiti odobriti status osobe s dugotrajnim boravkom korisnicima međunarodne zaštite ni slučajevima u kojima na temelju članka 9. stavka 3.a Direktive 2003/109 države članice mogu opozvati status rezidenta s dugotrajnim boravkom navedenim korisnicima. S druge strane, Direktiva 2011/95 priznaje da države članice domaćini mogu, u skladu s njihovim nacionalnim pravom, odobriti nacionalnu zaštitu koja obuhvaća prava koja osobama koje nisu korisnici statusa supsidijarne zaštite omogućuju boravak na području predmetne države članice.

Sud je usto dodao da je u tom okviru predmetna država članica dužna osobito poštovati temeljno pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života dotične osobe, kako je zajamčeno člankom 7. Povelje Europske unije o temeljnim pravima. S tim u vezi relevantna je okolnost to da, za razliku od slučaja iz članka 19. stavka 3. Direktive 2011/95, osoba čiji je status korisnika supsidijarne zaštite opozvan na temelju članka 19. stavka 1. navedene direktive, u vezi s njezinim člankom 16., nije namjerno dovela u zabludu nadležno nacionalno tijelo prilikom odobrenja tog statusa.

( 1 ) Direktiva 2011/95/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 13. prosinca 2011. o standardima za kvalifikaciju državljana trećih zemalja ili osoba bez državljanstva za ostvarivanje međunarodne zaštite, za jedinstveni status izbjeglica ili osoba koje ispunjavaju uvjete za supsidijarnu zaštitu te sadržaj odobrene zaštite (SL 2011., L 337, str. 9.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 13., str. 248.)

( 2 ) Direktiva Vijeća 2004/83/EZ od 29. travnja 2004. o minimalnim standardima za kvalifikaciju i status državljana treće zemlje ili osoba bez državljanstva kao izbjeglica ili osoba kojima je na drugi način potrebna međunarodna zaštita te o sadržaju odobrene zaštite (SL 2004., L 304, str. 12.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 12., str. 64.)

( 3 ) Konvencija o statusu izbjeglica, potpisana u Ženevi 28. srpnja 1951. (Zbirka međunarodnih ugovora Ujedinjenih naroda, sv. 189., str. 137., br. 2545 (1954.)), stupila je na snagu 22. travnja 1954. te je dopunjena i izmijenjena Protokolom o statusu izbjeglica, sklopljenim u New Yorku 31. siječnja 1967., koji je stupio na snagu 4. listopada 1967.

( 4 ) Direktiva Vijeća 2003/109/EZ od 25. studenoga 2003. o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim [boravkom] (SL 2003., L 16, str. 44.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 19., svezak 6., str. 41.)