Predmet C-590/17

Henri Pouvin
i
Marie Dijoux

protiv

Electricité de France (EDF)

(zahtjev za prethodnu odluku
koji je uputio Cour de cassation (Kasacijski sud, Francuska))

Presuda Suda (treće vijeće) od 21. ožujka 2019.

„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva 93/13/EEZ – Područje primjene – Članak 2. točke (b) i (c) – Pojmovi ,potrošač’ i ,prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge)’ – Financiranje stjecanja glavnog mjesta stanovanja – Hipotekarni zajam koji je poslodavac odobrio svojem zaposleniku i njegovu bračnom drugu, solidarnom dužniku”

1. Zaštita potrošača – Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima – Direktiva 93/13 – Pojam potrošača – Zaposlenik društva i njegov bračni drug koji s tim društvom sklapaju ugovor o kreditu sklapanje kojega je ograničeno na članove osoblja, a namijenjen je stjecanju nekretnine u privatne svrhe – Uključenost

   (Direktiva Vijeća 93/13, čl. 2. t. (b))

   (t. 29.-32., 43. i izreka)

2. Zaštita potrošača – Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima – Direktiva 93/13 – Područje primjene – Pojam trgovca – Društvo koje u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije sa zaposlenikom i njegovim bračnim drugom sklapa ugovor o kreditu sklapanje kojega je ograničeno na članove osoblja, a namijenjen je stjecanju nekretnine u privatne svrhe – Uključenost – Sklapanje ugovora o kreditu koje nije glavna djelatnost tog društva – Nepostojanje utjecaja

   (Direktiva Vijeća 93/13, čl. 2. t. (c))

   (t. 39.-43. i izreka)

Kratak prikaz

U presudi Pouvin i Dijoux (C-590/17) od 21. ožujka 2019. Sud se izjasnio o tumačenju pojmova „potrošač” i „prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge)”, kako su određeni Direktivom 93/13 ( 1 ), u kontekstu zahtjeva za plaćanje preostalih dugovanih iznosa u okviru ugovora o hipotekarnom zajmu koji je društvo odobrilo svojem zaposleniku i njegovoj supruzi u svrhu financiranja stjecanja glavnog mjesta stanovanja.

U skladu s klauzulom ugovora o zajmu, u slučaju da zajmoprimac zbog bilo kojeg razloga prestane biti član osoblja tog društva, dolazi do automatskog raskida ugovora. Nakon što je zaposlenik dao otkaz, on i njegova supruga prestali su otplaćivati obroke zajma. Stoga, primjenom te klauzule, društvo je od zajmoprimaca zatražilo plaćanje preostalog iznosa duga na osnovi glavnice i kamata te klauzule o ugovornoj kazni.

Odlučujući u tom predmetu, prvostupanjski sud utvrdio je nepoštenost odredbe o automatskom raskidu ugovora o zajmu. Tu presudu zatim je ukinuo žalbeni sud, koji je utvrdio da je do automatskog raskida predmetnog ugovora došlo na dan kada je zaposlenik dao otkaz. Smatrajući da su djelovali u svojstvu potrošača i ističući nepoštenost odredbe kojom se predviđa raskid ugovora o zajmu zbog razloga nevezanog uz ugovor, zaposlenik i njegova supruga podnijeli su žalbu vrhovnom sudu u kasacijskom postupku.

Kao prvo, kad je riječ o pojmu „potrošač” ( 2 ), Sud je presudio da su njime obuhvaćeni zaposlenik društva i njegov bračni drug koji s tim društvom sklope ugovor o kreditu sklapanje kojega je načelno ograničeno na članove osoblja navedenog društva, a koji je namijenjen financiranju stjecanja nekretnine u privatne svrhe. U tom smislu Sud je pojasnio da činjenica da je fizička osoba sa svojim poslodavcem sklopila ugovor koji nije ugovor o radu sama po sebi nije prepreka tomu da se ta osoba kvalificira kao „potrošač” u smislu Direktive 93/13. Sud je također istaknuo da činjenica da su određene vrste ugovora rezervirane za određene skupine potrošača ne lišava potonje njihova statusa „potrošača” u smislu te direktive. Osim toga, kad je riječ o isključenju ugovora o radu iz područja primjene Direktive 93/13, Sud je presudio da se ugovor o kreditu koji je poslodavac odobrio svojem zaposleniku i njegovu bračnom drugu ne može kvalificirati kao „ugovor o radu” jer ne uređuje ni radni odnos ni uvjete zapošljavanja.

Kao drugo, kad je riječ o pojmu „prodavatelj robe ili pružatelj usluge” ( 3 ), Sud je presudio da je njime obuhvaćeno društvo koje sa svojim zaposlenikom i njegovim bračnim drugom u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije sklapa ugovor o kreditu sklapanje kojega je načelno ograničeno na članove osoblja navedenog društva, čak i ako odobravanje kredita nije njegova glavna djelatnost. U tom pogledu, iako se glavna djelatnost takvog poslodavca ne sastoji od pružanja financijskih usluga, nego od opskrbe energijom, on raspolaže informacijama, tehničkim kompetencijama te ljudskim i materijalnim resursima koje fizička osoba, odnosno druga ugovorna strana, nema. Usto, Sud je presudio da činjenica da poslodavac svojim zaposlenicima predlaže sklapanje ugovora o kreditu i time im nudi pogodnost stjecanja vlasništva nad stambenom nekretninom služi privlačenju i zadržavanju kvalificirane i sposobne radne snage, što pogoduje izvršavanju poslodavčevog obrta, poduzeća i profesije. U tom kontekstu Sud je istaknuo da postojanje ili izostanak eventualnog izravnog prihoda predviđenog tim ugovorom za tog poslodavca ne utječe na kvalifikaciju navedenog poslodavca kao „prodavatelja robe ili pružatelja usluge” u smislu Direktive 93/13. Stoga je Sud procijenio da široko tumačenje pojma „prodavatelj robe ili pružatelj usluge” služi ostvarenju cilja te direktive, koji se sastoji od zaštite potrošača kao slabije strane u ugovoru sklopljenom s prodavateljem robe ili pružateljem usluge i uspostavljanju ravnoteže između ugovornih strana.

( 1 ) Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L 95, str. 29.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15., svezak 12., str. 24.)

( 2 ) Članak 2. točka (b) Direktive 93/13

( 3 ) Članak 2. točka (b) Direktive 93/13