Predmet C-475/17

Viking Motors AS i dr.

protiv

Tallinna linn
i
Maksu- ja Tolliamet

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Riigikohus)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Oporezivanje – Zajednički sustav poreza na dodanu vrijednost (PDV) – Direktiva 2006/112/EZ – Članak 401. – Nacionalni porezi koji imaju obilježje poreza na promet – Zabrana – Pojam ‚porez na promet’ – Lokalni porez na prodaju – Bitna obilježja PDV-a – Nepostojanje”

Sažetak – Presuda Suda (sedmo vijeće) od 7. kolovoza 2018.

Usklađivanje poreznih zakonodavstava – Zajednički sustav poreza na dodanu vrijednost – Zabrana ubiranja drugih nacionalnih poreza koji imaju obilježja poreza na promet – Doseg – Estonski lokalni porez na prodaju – Dopuštenost

(Direktiva Vijeća 2006/112, čl. 401.)

Članak 401. Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost mora se tumačiti na način da mu se ne protivi zadržavanje ili uvođenje poreza poput poreza na prodaju o kojem je riječ u glavnom postupku.

Prilikom ocjene može li se porez, davanje ili namet odrediti kao porez na promet u smislu članka 401. Direktive o PDV-u osobito valja razmotriti je li njegov učinak to da oporezivanjem kretanja robe i usluga te utjecanjem na poslovne transakcije na način koji je usporediv PDV-u ugrožava funkcioniranje zajedničkog sustava PDV-a (vidjeti analogijom presudu od 11. listopada 2007., KÖGÁZ i dr., C-283/06 i C-312/06, EU:C:2007:598, t. 34. i navedenu sudsku praksu).

U tom pogledu treba naglasiti, kao što to proizlazi iz spisa kojim Sud raspolaže, da se odredbama kojima se uređuje porez na prodaju o kojem je riječ u glavnom postupku poreznim obveznicima ne nalaže obveza dodavanja iznosa tog poreza na prodajnu cijenu kao ni zasebno isticanje iznosa obračunanog poreza na računu koji se izdaje kupcu. Stoga prevaljivanje navedenog poreza na krajnjeg potrošača predstavlja mogućnost, a ne obvezu maloprodajnih trgovaca, koji u svakom trenutku mogu odlučiti sâmi snositi taj porez a da pritom ne povećaju cijene isporučenih roba i usluga. Sud je već presudio da izvan područja primjene članka 401. Direktive o PDV-u može biti porez kojim se proizvodne aktivnosti oporezuju na način da nije sigurno, kao što je to slučaj kod poreza na potrošnju poput PDV-a, da će taj porez u konačnici snositi krajnji potrošač (presuda od 11. listopada 2007., KÖGÁZ i dr., C-283/06 i C-312/06, EU:C:2007:598, t. 50.). Naime, dok se PDV-om, zahvaljujući mehanizmu odbitka PDV-a, oporezuje jedino krajnji potrošač pa je PDV, neovisno o broju provedenih transakcija, potpuno neutralan u pogledu poreznih obveznika uključenih u postupak proizvodnje i distribucije prije faze konačnog oporezivanja, isto utvrđenje ne vrijedi u pogledu poreza kao što je to porez na prodaju (vidjeti analogijom presudu od 11. listopada 2007., KÖGÁZ i dr., C-283/06 i C-312/06, EU:C:2007:598, t. 51. i navedenu sudsku praksu).

(t. 36., 45., 47., 48., 53. i izreka)