Predmet C-378/17

Minister for Justice and Equality i Commissioner of An Garda Síochána

protiv

Workplace Relations Komisija

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Supreme Court (Irska))

„Zahtjev za prethodnu odluku – Jednako postupanje pri zapošljavanju – Direktiva 2000/78/EZ – Zabrana diskriminacije na temelju dobi – Zapošljavanje policijskih službenika – Nacionalno tijelo uspostavljeno zakonom s ciljem osiguravanja primjene prava Unije u određenom području – Ovlast neprimjene nacionalnog zakonodavstva koje nije u skladu s pravom Unije – Nadređenost prava Unije”

Sažetak – Presuda Suda (veliko vijeće) od 4. prosinca 2018.

Pravo Unije – Nadređenost – Protivno nacionalno pravo – Jednako postupanje pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja – Nacionalno tijelo osnovano zakonom da bi osiguralo primjenu prava Unije u tom području – Nenadležnost za odlučivanje o neprimjeni nacionalnog zakonodavstva koje nije u skladu s pravom Unije – Nedopuštenost

(Direktiva Vijeća 2000/78)

Pravo Unije i, osobito, načelo nadređenosti toga prava treba tumačiti na način da im se protive nacionalni propisi, poput onih o kojima je riječ u glavnom postupku, u skladu s kojima nacionalno tijelo uspostavljeno zakonom s ciljem osiguravanja primjene prava Unije u određenom području nije nadležno za donošenje odluke o neprimjeni pravila nacionalnog prava koje se protivi pravu Unije.

Naime, zadaća je država članica odrediti sudove i/ili institucije nadležne za provjeru valjanosti nacionalne odredbe te predvidjeti pravna sredstva i postupke kojima se može osporiti ta valjanost i, u slučaju osnovanosti pravnog sredstva, staviti izvan snage tu odredbu kao i, prema potrebi, odrediti učinke takvog stavljanja izvan snage.

Suprotno tome, prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, u skladu s nadređenosti prava Unije, nacionalni sudovi zaduženi za primjenu, u okviru svojih nadležnosti, odredaba prava Unije dužni su osigurati puni učinak tih odredaba, prema potrebi samostalnim donošenjem odluke o neprimjeni svake suprotne odredbe nacionalnog prava, a da pritom ne moraju zatražiti ni čekati prethodno stavljanje izvan snage te nacionalne odredbe kroz zakonodavni ili bilo koji drugi postupak predviđen Ustavom (vidjeti u tom smislu presude od 9. ožujka 1978., Simmenthal, 106/77, EU:C:1978:49, t. 17., 21. i 24. i od 6. ožujka 2018., SEGRO i Horváth, C‑52/16 i C‑113/16, EU:C:2018:157, t. 46. i navedenu sudsku praksu).

U tom kontekstu, iako je pred Komisijom za radne odnose, kao tijelom kojemu je nacionalni zakonodavac dodijelio nadležnost osiguravanja primjene načela nediskriminacije pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja, kako je preciznije određeno Direktivom 2000/78 i zakonima o jednakosti, pokrenut postupak kojim se dovodi u pitanje poštovanje tog načela, načelo nadređenosti prava Unije zahtijeva da ta komisija u okviru te nadležnosti osigura pravnu zaštitu osoba koja proizlazi iz prava Unije te da jamči puni učinak te zaštite donošenjem, prema potrebi, odluke o neprimjeni suprotne odredbe nacionalnog zakona (vidjeti u tom smislu presude od 22. studenoga 2005., Mangold, C‑144/04, EU:C:2005:709, t. 77., od 19. siječnja 2010., Kücükdeveci, C‑555/07, EU:C:2010:21, t. 53. i od 19. travnja 2016., DI, C‑441/14, EU:C:2016:278, t. 35.).

Kad tijelo poput Komisije za radne odnose, kojemu je zakonom dodijeljena zadaća osiguravanja primjene i poštovanja obveza koje proizlaze iz primjene Direktive 2000/78, ne bi moglo utvrditi da se nacionalna odredba protivi toj direktivi te stoga ne bi moglo donijeti odluku o neprimjeni te odredbe, korisni učinak pravila Unije o jednakosti pri zapošljavanju i obavljanju zanimanja bio bi umanjen (vidjeti u tom smislu presudu od 9. rujna 2003., CIF, C‑198/01, EU:C:2003:430, t. 50.).

(t. 34., 35., 45., 48., 52. i izreka)