Predmet C-377/17

Europska komisija

protiv

Savezne Republike Njemačke

Presuda Suda (četvrto vijeće) od 4. srpnja 2019.

„Povreda obveze države članice – Usluge na unutarnjem tržištu – Direktiva 2006/123/EZ – Članak 15. – Članak 49. UFEU-a – Sloboda poslovnog nastana – Naknade arhitekata i inženjera za usluge planiranja – Najniže i najviše tarife”

1. Sloboda poslovnog nastana – Slobodno pružanje usluga – Usluge na unutarnjem tržištu – Direktiva 2006/123 – Zahtjevi koje treba ocijeniti – Nacionalni propis kojim se uspostavlja sustav najnižih i najviših tarifa arhitekata i inženjera za usluge planiranja – Opravdanje – Teret dokazivanja na državi članici – Doseg

   (Direktiva 2006/123 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 15.)

   (t. 64., 65., 85.)

2. Sloboda poslovnog nastana – Slobodno pružanje usluga – Usluge na unutarnjem tržištu – Direktiva 2006/123 – Zahtjevi koje treba ocijeniti – Nacionalni propis kojim se uspostavlja sustav najnižih i najviših tarifa arhitekata i inženjera za usluge planiranja – Nedopuštenost – Opravdanje – Osiguranje kvalitete usluga i zaštita potrošača – Povreda načela proporcionalnosti

   (Direktiva 2006/123 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 15. st. 2. t. (g) i čl. 15. st. 3.)

   (t. 66.-71., 76.-82., 88., 89., 92.-95. i t. 1. izreke)

Kratak prikaz

U presudi Komisija/Njemačka (C-377/17) donesenoj 4. srpnja 2019. Sud je presudio da je Savezna Republika Njemačka zadržavanjem fiksnih tarifa arhitekata i inženjera za usluge planiranja povrijedila svoje obveze na temelju Direktive 2006/123 ( 1 ).

Od Suda se tražilo da ispita njemački propis kojim se uspostavlja sustav najnižih i najviših tarifa arhitekata i inženjera za usluge planiranja. Prema mišljenju Savezne Republike Njemačke, najnižim tarifama nastoji se, među ostalim, ostvariti cilj kvalitete usluga planiranja i zaštite potrošača, dok se najvišim tarifama nastoji osigurati zaštita potrošača jamstvom transparentnosti naknada i sprečavanjem prekomjernih tarifa.

Prema mišljenju Suda, predmetne su tarife obuhvaćene odredbom Direktive 2006/123 kojom se države članice obvezuje da ispituju predviđa li njihov pravni sustav zahtjeve kojima se izvođenje djelatnosti uvjetuje time da se pružatelj usluge uskladi s najnižim i/ili najvišim tarifama ( 2 ). Kako bi bili u skladu s ciljevima te direktive, takvi zahtjevi moraju biti nediskriminirajući, nužni i proporcionalni ostvarenju važnog razloga u općem interesu ( 3 ).

Budući da su ciljevi koje je navela Savezna Republika Njemačka u sudskoj praksi Suda priznati kao važni razlozi u općem interesu, Sud je proveo analizu prikladnosti i proporcionalnosti njemačkog tarifnog sustava.

Kao prvo, što se tiče najnižih tarifa, Sud je najprije, s obzirom na presudu od 5. prosinca 2006., Cipolla i dr. (C-94/04 i C-202/04), utvrdio da postojanje najnižih tarifa za usluge planiranja u načelu može, s obzirom na obilježja njemačkog tržišta, doprinijeti jamstvu visoke razine kvalitete tih usluga. Naime, s obzirom na, s jedne strane, velik broj subjekata koji djeluju na tržištu usluga planiranja i, s druge strane, snažnu asimetriju u informiranju između pružatelja usluga planiranja i potrošača na tom tržištu, može postojati opasnost da ti pružatelji usluga provode tržišno natjecanje koje može dovesti do ponude jeftinih usluga, pa čak i do toga da negativnom selekcijom prestanu postojati subjekti koji nude kvalitetne usluge. U tom kontekstu propisivanje najnižih tarifa može biti takve prirode da ono doprinosi ograničavanju te opasnosti, sprečavajući ponudu usluga po cijenama koje su nedostatne za dugoročno osiguranje njihove kvalitete.

Međutim, Sud je zatim presudio da najniže tarife nisu prikladne da zajamče ostvarenje željenih ciljeva. Prema mišljenju Suda, okolnost da usluge planiranja nisu ograničene na određena zanimanja koja podliježu obveznom nadzoru na temelju zakonodavstva koje uređuje struku ili nadzoru strukovnih komora upućuje na nedosljednost njemačkog propisa u pogledu cilja očuvanja visoke razine kvalitete. Naime, najniže tarife ne mogu biti prikladne za postizanje takvog cilja ako izvršavanje usluga koje podliježu tom cilju nije samo po sebi praćeno minimalnim jamstvima koja omogućuju osiguranje kvalitete navedenih usluga.

Kao drugo, što se tiče najviših tarifa, Sud je istaknuo da, iako takve tarife mogu doprinijeti zaštiti potrošača, Savezna Republika Njemačka nije dokazala razloge zbog kojih činjenica da se klijentima stavljaju na raspolaganje cjenovne smjernice za različite kategorije usluga kao manje ograničavajuću mjeru ne bi bila dostatna za postizanje navedenog cilja na prikladan način. Iz toga slijedi da se ne može smatrati da je zahtjev utvrđivanja najviših tarifa proporcionalan tom cilju.

( 1 ) Direktiva 2006/123/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2006. o uslugama na unutarnjem tržištu (SL 2006., L 376, str. 36.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 13., svezak 47., str. 160.)

( 2 ) Članak 15. stavak 2. točka (g) Direktive 2006/123

( 3 ) Članak 15. stavak 3. Direktive 2006/123