Predmet C-238/17

UAB „Renerga”

protiv

AB „Energijos skirstymo operatorius”
i
AB „Lietuvos energijos gamyba”

(zahtjev za prethodnu odluku
koji je uputio Vilniaus miesto apylinkės teismas)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Direktiva 2009/72/EZ – Članak 3. stavci 2., 6. i 15. i članak 36. točka (f) – Unutarnje tržište električne energije – Hipotetska narav prethodnih pitanja – Nedopuštenost zahtjeva za prethodnu odluku”

Sažetak – Presuda Suda (treće vijeće) od 14. studenoga 2018.

Prethodna pitanja – Nadležnost Suda – Granice – Zahtjev za tumačenje odredbi prava Unije koju su očito neprimjenjive u glavnom postupku – Neprimjenjivost Direktive 2009/72 na proizvođača električne energije koji ne podliježe obvezama pružanja javne usluge – Nedopuštenost

(čl. 267. UFEU-a; Direktiva 2009/72 Europskog parlamenta i Vijeća, čl. 3. st. 2.)

Zahtjev za prethodnu odluku koji je uputio Vilniaus miesto apylinkės teismas (Općinski sud u Gradu Vilniusu, Litva) odlukom od 11. travnja 2017. nije dopušten.

U tom pogledu članak 3. stavak 2. Direktive 2009/72 predviđa da, uzimajući u obzir relevantne odredbe UEZ-a, a posebno njegov članak 86., države članice mogu poduzećima koja djeluju u elektroenergetskom sektoru, u općem ekonomskom interesu, nametnuti obveze javne usluge koje se mogu odnositi na sigurnost, uključujući sigurnost opskrbe, redovitost, kvalitetu i cijenu isporuka te zaštitu okoliša, uključujući energetsku učinkovitost, energiju iz obnovljivih izvora i zaštitu klime.

U svojem odgovoru sud koji je uputio zahtjev pojasnio je da litavsko zakonodavstvo društvu Renerga nije nametalo imperativnu obvezu proizvodnje i opskrbe električnom energijom iz obnovljivih izvora energije. Prema mišljenju tog suda, društvo Renerga nije bilo uvršteno na popis pružatelja javnih usluga koji je donijela litavska vlada, već se dobrovoljno obvezalo proizvoditi električnu energiju i prodavati je tuženicima u glavnom postupku. Stoga se odgovor koji dao sud koji je uputio zahtjev treba shvatiti na način da dotična država članica nije društvu Renerga nametnula obvezu pružanja javne usluge u smislu članka 3. stavka 2. Direktive 2009/72.

Iz toga slijedi da se odredbe prava Unije čije se tumačenje traži ne mogu primijeniti, bilo izravno ili neizravno, na okolnosti glavnog postupka i da su, prema tome, sva postavljena pitanja u tom predmetu hipotetske naravi.

(t. 23., 26.-28. i izreka)