Predmet C-120/17

Administratīvā rajona tiesa

protiv

Ministru kabinets

(zahtjev za prethodnu odluku koji je uputila Latvijas Republikas Satversmes tiesa)

„Zahtjev za prethodnu odluku – Poljoprivreda – Potpora ruralnom razvoju – Uredba (EZ) br. 1257/1999 – Članci 10. do 12. – Potpora za prijevremeno umirovljenje – Nacionalno zakonodavstvo koje predviđa prijenos potpore nasljeđivanjem – Zakonodavstvo koje je odobrila Europska komisija – Naknadna promjena stajališta – Zaštita legitimnih očekivanja”

Sažetak – Presuda Suda (osmo vijeće) od 7. kolovoza 2018.

1. Poljoprivreda – Zajednička poljoprivredna politika – Financiranje od strane EFSJP-a – Potpora ruralnom razvoju – Mehanizam potpore za prijevremeno umirovljenje – Uredba br. 1257/1999 – Nacionalni propis koji omogućava prijenos potpore za prijevremeno umirovljenje nasljeđivanjem – Nedopuštenost

   (Uredba Vijeća br. 1257/1999, čl. 10. do 12.)

2. Poljoprivreda – Zajednička poljoprivredna politika – Financiranje od strane EFSJP-a – Potpora ruralnom razvoju – Mehanizam potpore za prijevremeno umirovljenje – Uredba br. 1257/1999 – Nacionalni propis koji omogućava prijenos potpore za prijevremeno umirovljenje nasljeđivanjem – Propis koji je odobrila Komisija – Zaštita legitimnih očekivanja

   (Uredba Vijeća br. 1257/1999)

1.  Članke 10. do 12. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1257/1999 od 17. svibnja 1999. o potpori Europskog fonda za smjernice i jamstva u poljoprivredi (EFSJP) ruralnom razvoju kojom se izmjenjuju i stavljaju izvan snage određene uredbe treba tumačiti na način da im se protivi to da, u okviru provedbe tih članaka, države članice donesu mjere koje omogućavaju prijenos potpore za prijevremeno umirovljenje nasljeđivanjem poput onog o kojemu je riječ u glavnom postupku.

   Kao prvo, dakle, članak 11. te uredbe u stavku 1. propisuje uvjete koji se svi odnose na osobu prenositelja poljoprivrednog gospodarstva.

   Kao drugo, iako se člankom 12. stavkom 2. Uredbe br. 1257/1999 utvrđuje da se potpora za prijevremeno umirovljenje može isplaćivati najviše petnaest godina, njime se predviđa i drugo vremensko ograničenje, odnosno to da se plaćanje ne nastavlja nakon sedamdeset petog rođendana prenositelja poljoprivrednog gospodarstva. Zbog toga se ta odredba ne može tumačiti na način da daje bezuvjetno pravo na isplatu potpore tijekom razdoblja od petnaest godina. Naime, ne samo da se njome ističe netrajnost te potpore nego a fortiori podrazumijeva da smrt prenositelja poljoprivrednog gospodarstva prekida njezino isplaćivanje.

   Kao treće, ciljevi Uredbe br. 1257/1999 također upućuju na zaključak da se potpora za prijevremeno umirovljenje ne može prenijeti nasljeđivanjem.

   Naime, kao prvo, članak 10. stavak 1. navedene uredbe utvrđuje nekoliko ciljeva mjere potpore za prijevremeno umirovljenje, a to su osigurati prihod starijim poljoprivrednicima koji odluče prekinuti poljoprivrednu djelatnost, potaknuti zamjenu starijih poljoprivrednika onim poljoprivrednicima koji mogu poboljšati, prema potrebi, održivost preostalih poljoprivrednih gospodarstava i preraspodijeliti poljoprivredno zemljište za nepoljoprivredne svrhe, kad se ne može obrađivati prema zadovoljavajućim uvjetima gospodarske održivosti.

   Nadalje, Sud je iz postojanja tih različitih ciljeva zaključio da je zakonodavac Unije nastojao potaknuti prijevremeno umirovljenje u poljoprivredi kako bi se popravila održivost poljoprivrednih gospodarstava i pružio ekonomski poticaj starijim poljoprivrednicima da obavljanje svojih djelatnosti prekinu ranije i u okolnostima u kojima to inače ne bi učinili, zbog čega je dodatak mirovini ili dodatni dohodak samo posljedica primjene Uredbe br. 1257/1999 (vidjeti u tom smislu presudu od 7. srpnja 2016., Poljska/Komisija, C-210/15 P, neobjavljena, EU:C:2016:529, t. 39.).

   Iz toga slijedi da se, s jedne strane, potpora za prijevremeno umirovljenje dodjeljuje prenositelju poljoprivrednog gospodarstva pod uvjetima strogo vezanima za njegovu osobu i, s druge strane, da odlučujući cilj te potpore nije upotpuniti dohodak tog prenositelja. Stoga, s obzirom na osobni karakter navedene potpore, ona se ne prenosi na nasljednike prenositelja poljoprivrednog gospodarstva u slučaju njegove smrti.

   (t. 40.-46. i t. 1. izreke)

2.  Načelo zaštite legitimnih očekivanja treba tumačiti na način da je nacionalna odredba, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, koja je predviđala prijenos potpore za prijevremeno umirovljenje nasljeđivanjem i koju je Komisija odobrila zaključivši da je u skladu s Uredbom br. 1257/1999, stvorila legitimna očekivanja nasljednicima poljoprivrednika koji su primili tu potporu i da zaključkom poput onoga navedenog u zapisniku sa sastanka Komisijina Odbora za ruralni razvoj od 19. listopada 2011., na temelju kojeg se navedena potpora ne može prenijeti nasljeđivanjem, ta legitimna očekivanja nisu okončana.

   Međutim, kao što je to nezavisni odvjetnik istaknuo u točki 52. svojeg mišljenja, legitimnost očekivanja priznaje se ako se osoba koja se na njih poziva nalazi u posebnom položaju koji treba zaštititi, poput onog o kojemu je riječ u glavnom postupku.

   Naime, nasljednici poljoprivrednika koji su primili potporu za prijevremeno umirovljenje temeljili su svoja nasljedna prava na nacionalnom propisu čiji je sadržaj bio odobren Komisijinom Odlukom od 30. srpnja 2004., a iz koje nije jasno proizlazilo da je, unatoč tom odobrenju, taj propis protivan člancima 10. do 12. Uredbe br. 1257/1999. Osim toga, ta nasljedna prava konkretizirana su u ugovorima o dodjeli potpore za prijevremeno umirovljenje koje su sklopili služba koja u ime države odgovara za dodjelu te potpore, Služba za potporu ruralnim područjima, i poljoprivrednici koji su ustupili svoja gospodarstva u zamjenu za potporu za prijevremeno umirovljenje, a u kojima nasljednici nisu bili stranke. U tim je okolnostima razumno očekivanje tih nasljednika da su njihova nasljedna prava zakonita bilo legitimno.

   (t. 63 -65., 74. i t. 2. izreke)